Citiraj:
Dijana prvotno napisa
razumin te
ali boldano me još proganja, jer nije otišlo u prošlost, jer je još tu
moje mišljenje ne uvažava , moje mišljenje je nebitno
mislila sam da se to promjenilo .... bar se nadala
Printable View
Citiraj:
Dijana prvotno napisa
razumin te
ali boldano me još proganja, jer nije otišlo u prošlost, jer je još tu
moje mišljenje ne uvažava , moje mišljenje je nebitno
mislila sam da se to promjenilo .... bar se nadala
ne mogu nasiroko...
uzroci svih stuacija koje dovedu do "dok si pod mojim krovom" izjava su neprihvacanje da djeca mogu misliti svojom glavom i snositi odgovornost za vlastite postupke.
razumijem i jednu i drugu stranu no postavljam pitanje za takve roditelje - kada je vase dijete dovoljno odraslo da smije samo donositi odluke o sebi/svom zivotu? i kada cete ga dozivjeti dovoljno odraslim da cete postivati njegovu odluku cak i ako se ne slazete s njom?
u tome je poanta. da u se u jednoj tocci roditelj mora povuci. kad gledam generaciju nasih roditelja - svi su ih ucili kako treba odgajati dijete, a nitko ih nije ucio kada (i kako) ga pustiti da ode (figurativno).
gledam ljude kojima sam okruzena i mahom svi imaju taj problem. nije stvar samo u radikalnom micanju od ugodne glavne struje, vec i u malim, sitnim, al to-se-tako-radi stvarima.
Mukicino pitanje:
da mi dijete postane ovisnik (o cemugod), znala bih da sam nesto gadno zaj.... Pokusala bih pomoci, dala sve od sebe - ako ne bi islo, u nekom bih trenutku otkazala svoju angaziranost. ostavila vrata otvorena, naglasila da mi je dijete uvijek dobrodoslo, da ga zeljno cekam al da sam iscrpila svoje snage i uvidam uzaludnost truda i odustajem. kod ovisnosti ionako ne mozes pomoci dok osoba sama ne odluci da zeli prestati. (nisu prazne price, sve sam iskusila uz svog oca).
i puno molila, cekala i nadala se.
peterlin :heart:
prekrasno napisano
mukica, ne znam kaj bi ti rekla... moja školska kolegica mi je istu priču ispričala o svom sinu prije nekih 3 godine... i zbog neke "ljubavi" ga je trpila godinama. nismo u kontaktu, pa ne znam da li ga još uvijek uzdržava. a njoj su tada isključili telefon. dečko je jedan mjesec napravio nekih 6-7 tisuća kuna račun...
Potpisujem svaku peterlininu riječ :heart:
a za mukičino pitanje najviše se pronalazim u onome što kaže storma, dakle debeli iks na nju :)
mene samo zanima da li svi koji pričaju o urazumjevanju teenagera argumentima "pušenje šteti / zgodno je završiti srednju školu..." imaju djecu teenagere pa su to pokušali na njima? I uspjelo je?
Jel koliko se ja sjećam svojih srednjoškolskih dana (a bili su prije manje od deset godina) ja sam si najpametnija, roditelji blesavi i šta oni znaju, savjeti ulazili na jedno uho unutra, drugo van... Da nije bilo nekakvih ograničenja i sankcija, tko zna kako bih završila. I ne možete me uvjeriti da klinac od 16god kog pucaju hormoni ima dobre ocjene i ne markira zbog SEBE, ne puši jer mu je mama rekla da to izaziva rak i sl..
Skroz potpisujem.Citiraj:
Felix prvotno napisa
A na Mukičino pitanje, jesam, par puta sam i ja pakirala ruksak, pa me mama dolazila tražit i zvati doma, a jednom kad su otišli na more, ja sam pronašla s frendom stan i odselila se. Više se nisam vratila.
Tu su se stvari korjenito promijenile u našim odnosima, stvari su nekako sjele na svoje mjesto i mogla sam normalno nastavti živjeti.
Ne želim izgovoriti niti jednu takvu idiotariju, dok si kod mene ovo i ono. Tražit ću bolje načine.
I ja potpisujem, iako nikad nisam doslovce čula '..dok si pod mojim krovom ..' ali bilo je jasno tko određuje pravila i da nema prigovora.
Ja ću se u svakom slučaju maksimalno truditi da mi dijete nema osjećaj da živi pod mojim, nego pod svojim krovom.
teorija i praksa. :mrgreen:Citiraj:
Tiwi prvotno napisa
čak i ja sam ih izgovorila. za pirsing, za tetovažu, za bandži džamping, skakanje padobranom... nemrem se svega sjetiti... :roll: :roll:
teško mi je čitati kroz što te prolazili kao tinejdzeri. i meni je moj stari znao reći: dok si pod mojim krovom..., al nekako, iako je to bilo rečeno ozbiljno znala sam da sam mogla na njih računati kad mi je trebalo. s jedne strane znala sam što su moje obaveze - biti dobra učenica. u kući nisam morala raditi. taj neki "prešutni" dogovor o kojem sam već ovdje pisala sam poštovala znajući istovremeno da će biti malo stvari koji će mi roditelji odbiti (recimo njihov auto kad položim). kao tinejdzer sam sjedila doma i čitala knjigu za knjigom, dok se moja stara fatala za glavu, rekavši jednom da me ne može ni kazniti time da mi uskrati izlaske, kad uopće ne izlazim (to je bilo na početku puberteta).
koliko mi je bilo teško pod njihovim krovom govori i činjenica da sam se tek sa nekih 28 godina iselila u svoj stan koji se nalazio u paralelnoj ulici. :lol:
ne znam tko je od vas gledao ljetos onaj francuski film "tangey" ili tako nekako o onom bračnom paru koji je poludio jer mu se sin (koji je već bio na doktoratu) nije htio iseliti iz stana. pa se na kraju našli pred sudom i otac veli sucu: mali se drogira! a malac odgovara: to me tata naučio na travu ! :lol: :lol:
da, i ja sam se zamislila kad sve ovo citam... iako znam za puno slucajeva tjeranja djece od kuce nije mi jasno kakva osoba trebas bit da to napravis :/
mozda ce ovo biti mali OT, ali htjela bih stvoriti atmosferu da se moje dijete osjeca sigurno kod kuce, da mu to bude utociste, a ne mjesto od cega ce pobjeci i jednog dana kad ode od kuce da se rado vraca. u posjetu naravno.
MM-ova seka je bila par dana kod nas u posjetu i pita ju MM kak joj je kod nas, ona kaze:'' sve je super, samo da nisam doma, pa kad je tebi bilo dobro doma?''
u biti bih htjela postic da moje dijete nikada ne izgovori takvu recenicu...
A vidiš, to je sve prilično individualno.Citiraj:
sorciere prvotno napisa
Pričaš recimo sa mnom koja sam tetovirana a i pirsingu nemam neki bed filing. Ono, nije mi vrhunac ali ajde, nije mi to smak svijeta.
Padobranstvo nam je svima nekako blisko, iako je recimo moj stari bio u totalnom qurcu kak se ja bojim visine . jedva se skulirao kad sam za jednu emisiju snimila odjavu s padobrana kojeg vuče gliser :roll: (njegova 'ćer) Sestra je mogla skakat sa 16 iako je njima išlo na živce kaj ju učitelji nisu pustili i sa 14.
A primjer kad smo se stari i ja pokačili - subota, svi doma, sestra pegla i pi.zdi jer joj se to ne da i ne voli. Ja taman posložila sobu pa me stari odmah uputi da nek perem suđe. Sestra i ja se zamijenimo, ona hoće suđe a ja peglat. I stari poludi, da skratim počne svađa, skoro i šora al ja se počnem branit i stari me spraši van. Eto.
ja sam ocito imala puno srece sa starcima jer samod 14 god. imala mnogo vise slobode od gore napisanog, a bila sam ko MC dobra ucenica i to je bio nas dogovor - dok je u skoli sve ok, mogu i izlaziti i imati decka u kuci sve tako nesto.
s druge strane susrela sam se s pricom poput ove Mukicine kad su rod. napravili sve sto su mogli, a klinac ih je potkradao, nestajao na nekoliko dana i sl. gluposti...savjet je prijaviti ga policiji, neka ga nadju (to kad nestane ili krade). kako vam se to cini?
meni je bilo super doma, i nista mi nije bilo jasno kad sam upoznala MD i kad sam vidila koliko on jedva ceka pobjec od svojih. pa zasto, pa sta ti rade?! heh... shvatila sam i ja s vremenom.
a moji nikad nisu izgovorili "pod mojim krovom" rečenicu, jednostavno bi ju preskočili i rekli "nećeš!", tj. to bi eventualno tata u afektu izjavio al onda bi se poslje sve izdogovarali.
e sad, ja znam da sam ja bila razumno dijete uvijek, ali je li to zato sto smo se uvijek oko svega dogovarali i što se moje (i sestrino) mišljenje uvijek pitalo i uvažavalo, pa ja mislim da je to taj slijed uzroka i posljedice. valjda su sami sebi zabranili govorit "ne može" nego je uvik bilo "vidit ćemo". i ako je na kraju iz svega ispalo da ne može, razlozi su uvijek bili puno bolji od "dok si pod mojim krovom".
i nisam smjela do 16. izlazit dulje od 11 jer tako piše u zakonu :P a ja mlađa od cijelog svog društva godinu dana a uostalom njihovi roditelji nisu pretjerano marili za to šta piše u zakonu. a kad bi ja nekad odlučila da ću ostat dulje jer mi se tu večer to više isplati, ne bi bilo na kraju nikakve halabuke ali ja bi se osjećala loše pa sam onda to radila samo kad mi je bilo zbilja bitno.:) uvijek sam imala sliku tate u glavi koji nervozno hoda po kući i brine šta mi se dogodilo :P a on blaženo spava na kauču! :lol:
meni se to čini ok, sad, iz ovog kuta gledanja. ali za 12 godina... tko zna da li bih tako nešto bila sposobna napraviti.Citiraj:
flower prvotno napisa
ja nisam bila neko problematično dijete. ocjene su mi bile prosječne, prijatelji ok, znali su gdje sam, s kim sam, a opet je bila frka jer je pas morao ići van u 10, ne 10:15 itd. koma.
nakon moje naučene lekcije vratila sam se doma. stvari su neko vrijeme bile ok, a onda se pojavio MM :mrgreen:
i bez obzira na to što sam nakon toga upisala odličan faks i opasno krenula(a najbitnije je da se diplomira :x ) , morala sam ponovo odseliti jer je pritisak postao neizdrživ. mama se smirila kad mi je njena najbolja frendica iznajmila stan za sitnu lovu, rekla da mi je dečko fin i simpatičan i da faks ne bi nikad završila da nisam otišla od doma 8)
Danas se djeca odgajaju drugačije tj. važno im je dati bezuvjetnu ljubavi i dozvoliti im da se izražavaju. Ima krasnih primjeraka tako lijepo odgojene djece, ali na žalost još je više onih loših primjera gdje su takva djeca odrasla i gospodare sa svojim roditeljima koji ne mogu izaći na kraj sa njima.
Ja sam iz srednje škole izašla prije dvadeset godina. U našoj kući znao se je red, rad i disciplina. Obaveza djece je da uče (po mogućnosti odlično) i naravno da sudjelujemo u kućanskim poslovima (mama radi i nije naša kućna pomoćnica - slažem se). Riječi " dok si pod mojim krovom" upotrebljavale su se u kontekstu razgovora sa starijim bratom koji je bio loš đak (redovno na produžnima), lagao je (na što smo doma svi bili alergični) i nisi se mogao pouzdati u njega. On je bio u svom svijetu i uvijek je on bio u pravu a svi ostali (starci i mlađi buraz i ja) smo bili glupi i u krivu. :roll:
Kad je završio srednju školu (faks nije mogao upisati jer nije imao ocjene a niti je pokazao interes za upis) tata mu je našao jedan posao, pa drugi, pa treći a on jednostavno dobivao otkaze jer ne bi otišao na posao (doma bi spavao ili ne želi biti pomoćnik čovjeku koji dvadeset godina radi taj posao ali je NKV a on je ipak završio školu:roll: ). Bio je zaluđen sa plesom i on bi plesao. Uvjeravanje roditelja da od toga nema kruha (nitko mu nije davao plaću za to) i da mu to može biti hobi u slobodno vrijeme ali da mora i raditi, nije urodio plodom. Bilo je grozno u to vrijeme doma jer su stalno bile svađe i trzavice. I jednostavno jednog dana kada su shvatili da on neće nego po svome, starci su mu spakirali stvari, promjenili bravu i rekli da nek ide živiti po svome ali van naše kuće.
Možda će se neki zgroziti, ali to je bila teška odluka koja je bila neophodna za opstanak cijele obitelji. I ja se slažem sa time dok živiš sa roditeljima da ih treba poštivati i poštivati njihova pravila života pod njihovim krovom, ako želiš po svom široko ti otvorena vrata.
Roditelji su nas sve jednako odgajali nije bilo razlika, ja sam bila odlikaš, radila sve kućanske poslove, upisala faks, radila uz faks i pomagala financijski roditelje. Svoj dio plaće dala bih u kuću za troškove života, i poštovala sam pravila da se javim kud idem i kada ću se otprilike vratiti (da ne brinu jer to je ipak naš dom a ne hotel) i nisam imala problema.
Stariji brat, je na grub način iskusio što je život, i bilo je svega, danas se bavi sa plesom i od toga živi. Kako? Nisam baš sigurna da jako dobro tj. nisam sigurna da mu ide staž i socijalno, nije se obogatio i riješio stambeno pitanje, podstanar je i iskreno ne znam kud će ga to dovesti pod stare dane, ali nije me briga - njegov izbor života.
U jednom trenutku kada je posrnuo u svom samačkom životu, starci su mu uskočili i pomogli, opet je živio kod njih i opet se ponovila priča iz prošlosti, jedan dan nije otišao na posao i dobio je otkaz. Starcima natukao dugovanja u režijama. Što na sve to da kažem nego da se neki nikada ne opamete i da će cijeli život ostati u svom svijetu.
Brat nije ni alkoholičar ni drogeraš on samo želi baviti se plesom pa i pod cijenu da od toga nema kruha, ali na žalost on nije rođen u obitelji tajkuna već u radničkoj obitelji koja ne može muškarca (koji je sad već u 40-tim) izdržavati.
Znam da će se mnogi zgroziti na ovu priču gdje su djete (punoljetno sa završenom školom) izbacili iz kuće, ali jednostavno postoje djeca koja će uvijek tjerati po svom.
Osobno mi ide kronično na živce ovaj moderni odgoj u smislu dođeš nekome u goste a onda djeca vode glavnu riječ, ne možeš progovoriti dvije suvisle rečenice sa odraslima.
Ne kažem niti da je naš odgoj bio savršen, bio je pomalo prekrut i strog ali je bilo više reda, poštovanja.
Mislim da treba naći zlatnu sredinu da se djecu okruži sa puno pažnje i ljubavi ali i nauči na obaveze koje im u životu slijede.
Evo, uporna, ja se neću zgroziti nego ću aplaudirati tvojim roditeljima kojima je ta odluka sigurno bila teška, a pokazali su i spremnost ponovno pomoći, usprkos svemu, no doista ponekad nemaš što...
Ne slažem se s tobom u pogledu domova u kojima djeca vode glavnu riječ-tako bi se i kod mene provela :mrgreen: , a ja definitivno nisam pristalica SVIH metoda modernog odgoja, kako to ti nazivaš...
Ali mislim da se slažemo svi oko toga da djeci treba dati ljubavi, jedino što mi se čini da je nekima postaviti granice dječjem neprihvatljivom ponašanju u kontradikciji s iskazivanjem ljubavi :/
Da se nadovežem na svoj prethodni post (ina33 :mrgreen: :* ) konkretnim primjerom iz ped. čekaonice, gdje je moj I, kao i još 2, 3 djece bio žrtva jednog 3,5 godišnjaka koji ih je sve redom maltretirao uzimajući im igračke, izmicao stolce ispod njih tako da je I skoro pao (bila sam kraj njega pa sam to uspjela na vrijeme spriječiti, srećom), a sa tim se oduzetim igračkama milo dijete uopće nije igralo :roll:
Dakle, njegova je mama to sve popratila smješkom i zagrljajima, nježnim riječima "nemoj to raditi zlato", dok malac Uopće nije pokazivao želju prestati, upravo suprotno
Suma priče-kad je upitala nas ostale roditelje tko je sljedeći na redu, svi su jednoglasno uzviknuli "VI!", jedva čekajući da se makne
Dijete nije bilo bolesno, došao je na neku kontrolu, dakle-ne može se reći da je od bolesti bio drugačiji nego inače, očito je uvijek takav, a mama koja ga, sasvim očito (i naravno) voli, nije smatrala da treba oštrije spriječiti dijete da terorizira ostale...
da, ali što ako je obrnuto?Citiraj:
Tiwi prvotno napisa
ako "potrošiš" sve te dobre načine i oni ne urode plodom?
fraza "dok si kod mene..." je samo izričaj.
netko je izgovori, drugi pokaže stavom ili gestom, mimikom...
moja mama ju je često rabila jer se odgoj u Bosni temeljio na njoj i sigurna sam kako je visila nad glavom svakog djeteta u 80% obitelji.
a da, pritom, bosanski roditelji nisu bili ništa drugačiji od svih ostalih.
i tako je ta fraza sjela i u moje roditeljstvo i ne zaobilazi me.
ako pokušam svim meni prihvatljivim metodama i ne uspijem "slomiti" njezinu tvrdoglavost, onda moram na neki način staviti točku na "i".
i kažem: zato što su to moja pravila...
zato što JA sada tako kažem, a Ja sam roditelj...
dok si u ovoj kući, poštovat ćeš kućna pravila...
i, uopće se ne osjećam loše zbog toga.
ima djece s kojom se možeš sve dogovoriti.
ima djece s kojom se ne možeš ništa dogovoriti.
ima i onih s kojima možeš/ne možeš sporadično.
ili ima i nas roditelja koji ne znamo pronaći pravi način.
naučit ćemo.
Zanima me kako se onda sve ovo rečeno uklapa u vrlo zastupljenu teoriju ovde na forumu da se djecu ne smije psihički maltretirati... šta nije to maltretiranje ako te roditelj izbaci iz kuće? je je postoje slučajevi kad nema druge kad se ne može objasnit, a zar onda ne postoje slučajevi kad je opravdano lupit djete po guzi? rasprave radi...
ja kužim ovo s pravilima. I ok mi je da kažeš (ili kažem, tj još nisam ali vjerojatno ću biti u prilici) Ja sam mama / roditelj i ja ti tako kažem jer znam bolje. Ali - dok si u mojoj kući mi se ne sviđa jer daje drugu konotaciju, ne onu da mama / tata znaju bolje i tu su da me nauče, nego to da je ovo njihova kuća. Ne, nije, to je naša kuća! Po kojem ključu bi bila samo njihova? naša pravila, ok, naši dogovori, ok, ali moja kuća.. Niti me moje dijete tražilo da ga rodim, nit je bio njegov izbor gdje će i kako živjeti, pa onda nije korektno da ga tako ucjenjujem.
Ono što ja želim je da moji klinci imaju kod mene utočište. U smislu, ma što im se ikad desi - kod mene će biti sigurni. I ja ću ima opraštati, učiti ih i usmjeravati. Poštovat ćemo naša zajednička pravila, kojima će oni moći dodavati kako rastu.
Ovo nisam nigdje čitala, nije to nikakav pametan ni poseban pristup ali mi je to nekako u mojoj glavi ostalo kao najispravniji način koji sam uspjela isko mbinirati.
Vidjet ćemo. :)
jaooooo kako te potpisujem!Citiraj:
Tiwi prvotno napisa
naslusala sam se "dok si pod mojim krovom" i ptala se zar to nije nas :(
ja bi svojem, da mi Oskar ili Melita postanu ko klinac iz moje vlastite price rekla odi, sad i ovako vise ne mozes tu zivjeti jer me unesrecujes, a sretan nisi ni ti, ali ova vrata su ti uvjek otvorena, vrati se kad i sam budes zadovoljan i sretan i kad budes mogao i sebe i nas usreciti... dala sam sve od sebe, nista ne zelis, nista neces, nista ti nije dovoljno dobro... ja vise ne mogu.. trebam sebe i svoj zivot i ne mogu se vise trositi na tebe, volim te i zelim ti sve naj i ocekujem da se vratis jer sam sigurna da mozes i znas, samo trebas konacno zapoceti, a to ocito ne mozes dok zivis tu i ovako - bices svaki dan u mojim mislima, jer moje si voljeno dijete, ali vrijeme ti je da odes pronaci svoj put jer neces onaj koji ti ja nudim i koji ti ja mogu pruziti
takav je zivotni ciklus
tak je to
bilo bi mi tesko, srce bi mi puklo popola
ali prezivjela bi
jer bi znala da on/ona sve mogu i znaju i bez mene
ponekad ljude treba restartati kad zablokiraju
bas kao i racunalo kad se zblokira
Apsolutno! Nekad, u ekstremnim slučajevima, može se desiti da tako nešto bude zadnji izlaz. Ali sve drugo već polako prelazi u emotivnu ucjenu. Ja sam se naslušala rečenica tipa "Ti i ja se nemamo kaj uspoređivati!" :shock: i "Zagorčavaš mi život." Pa kako da poštuješ nekog tko te rodio i onda tako nešto kaže? To mi je i sa deset godina bilo neobjašnjivo.Citiraj:
leonisa prvotno napisa
Dobro pitanje ali što ako djete psihički maltretira ostatak obitelji? Kod nas je bilo 4:1 koji je uvijek bio u pravu (tako je on mislio). On je imao izbora i pomagalo mu se xy puta i sve je zas***.Citiraj:
betty blue prvotno napisa
Pa sve ima svoje granice i to je bit ovdje da treba znati kad postaviti granice a to mnogi roditelji ne znaju ili nemaju snage.
Svatko ima pravo odgajati svoje dijete kako misli da je najbolje za njega, ali se treba i potruditi da to dijete bude i odgojeno a ne da izraste u slatko malo čudovište koje terorizira drugu djecu i sve oko sebe. Teror takvog djeteta je može biti slatko samo roditelju i nikome više (primjer mame i dječačića u čekaoni kod doktora).
ja ne znam koja je to teorija koja je zastupljena tu na forumu, ali ja osobno sam takva da sam si, da moram tak rec - JA na prvom mjestu, a onda klinci
jer bez zdrave i stabilne mene nema ni njih
a ak sam ja van sebe, onda su oni u banani
dakle, ne zrtvujem se sto se ono veli "do jaja" za neko "njihovo dobro", nego procjenjujem i obicno procjenim u svoju korist, tipa mogla bi i duze trpit ili ponosit ili tolerirat nesto, ali necu, zasto bi ako mi to ne odgovara,
ne mislim da trebam samo zato jer tako drugi rade ili jer je tak sad moderno ili In, cesto cak ni onda ako znam da je drugacije bolje - svako najbolje poznaje sebe i procjenjuje kolko on sam moze dati - ja priznajem da nisam bas neka super mama
ja recimo nesto mogu podnjet bez problema, sto neka druga mama ne bi mogla ni u ludilu, dok u isto vrijeme ona tolerira nesto sto meni nema bas puno veze s mozgom, al kuzim zasto ona to radi - misli da bas tako treba, bas kao sto ja mislim da treba bas onako kao sto ja radim :mrgreen:
al tak je to
razliciti smo
i ja volim sto smo takvi jer stalno nesto naucimo jedni od drugih
i ucimo na uspjesima ili pogreskama jedni od drugih
ja se jako cesto pitam jesu li nasi roditelji toliko razmisljali o nasem odgoju i odrastanju i stalno se preispitivali ili su samo - zivjeli...
ja bi za svoje roditelje rekla da su samo zivjeli
jer imam dojam da bi, da su bar malo promislili, mogli od mene dobiti ili "napraviti" puno vise i sigurna sam da bi mi sad bilo bolje u zivotu da sam doma imala nekog tko me je "pratio" i podrzavao i usmjeravao (ne krivim ih nit ista, samo na glas razmisljam kaj je moglo bit da je bilo... znam da je to bezveze, al eto...)
ja sam uglavnom sve obavljala sama, a oni su izbacivali STOP palicu kad je bilo vec debelo kasno ili vise nije imalo smisla
nikada necu zaboraviti kako sam se upisala u 1. srednje
mama me poslala s busom na Crnomerec
ja sam si sjela na onaj zidic jer nisam imala blage veze kaj i kam sad
i prva je s busa sisla jedna Irena s kojom sam isla u osnovnjak
i pita me kam ides na upis
ja reko pojma nemam
a kam ti ides, pitam ja nju
idem u upravnu
di je to pitam ja
pa na trg J.F.K., znas ona velika zgrada (sadasnji muzej Mimara)
pojma ja nisam imala i odem ja s njom
i kad sam vidla zgradu vauuuuuuu ludnica kak dobro zgleda, impresioniralo me ono predvorje skroz na skroz i kazem ocu ja isto ic tu u skolu
i predala papire
upisala se i odvalila 2 godine
u treci sam vec znala da ocu u primjenjenu (100 metara dalje), al nisam doma imala nikakvu podrsku za to i od treme i nedostatka samopouzdanja nisam otisla na prijemni, sjedila sam i naricala na stepenicama i stiskala blok i sav pribor u rukama i na kraju cijeli dan profuckala u gradu
a doma sam rekla da sam bila na prijemnom i spakirala se drugi dan jer su me starci poslali u njemacku na mjesec dana kod ljudi di smo stanovali kad sam se ja rodila
da sad ne prepricavam kaj je sve bilo kad je mama skuzila da sam ih prevarila da sam izasla na ispit - isti dan sam bila na busu za Zg, a stara je rekla, sad ces ti vidit, bas me briga upisat cu te u prvu skolu
a tak je bogme i bilo
prva po redu, kad se ide iz Bestovja je bila tekstilna na Crnomercu
tamo sam krvarila 2 godine
bila uzasan djak
pocela pusit
imala na prvom polugodistu ukor pred iskljucenje zbog neopravdanih
jednostavno nisam mogla podnjet da vani cvrkucu pticice i sija sunce, a ja sjedim u onom sugavom razredu i crtam konstrukcije krojeva pa bi se spakirala i otsila na stros, pa preko onog zidica i na klupicu... citala knjige i uzivala...
dolazila doma u uredno vrijeme ko da sam najnormalnije bila u skoli....
u skoli se stalno kacila s profom iz prakse jer sam nula talent za sivanje i nikako mi nije dala sivat kragne nego samo dzepove, a ja sam tupila da ja imam PRAVO sivat sve, jer kak cu inace hebemu naucit... a skola tj. ucenici su sivali radna odijela koja je skola prodavala dalje poslje i nije svako mogo sivat kragne, samo supertalenti
na kraju mi je profa rekla evo ti dvojka samo da te vise ne vidim
jedva jedvice sam zavrsila 3. razred
isla se upisat na faks - copilo me da ocu studirat povijest i zemljopis
nisam uspjela
upisala onda 4. razred (onda se to moglo u tekstilnoj, maturiras u trecem, pa se vratis u cetvrti ak oces)
pa opet na faks
opet ne uspjela
pa radila
pa opet na faks 3. put isto i opet ne upsjela (primali su 25 ljudi, a ja uvijek par mjesta ispod crte jer su se upisivali preko veze sto me izludjivalo i rastuzivalo skoro do boli)
pouzdano to znam jer mi se frendica koja nije znala kaj bi i kud bi tako upisala na povijest i zemljopis - njena je mama radila s jednim profesorom i ona je upala bez problema iako je imala losije ocjene od mene
pa sam se upisala na plizologiju izvanredno
pa sam i od toga odustala
al necu vas vise davit ovom pricom makar me krenulo
ocu rec, da sam doma imala podrsku, da su prepoznali moju silnu zelju i da su me podrzavali vjerujem da bi zavrsila primjenjenu, poslje i srodni faks i radila ODMAH sto volim
ovako, na kraju, nakon bar 10 bezveze potrosenih godina zahvaljujuci samo svojim trudom i zaslugom i upornoscu radim ono sto volim, al polovno jer nisam skolovana za to onak kak sam htjela biti i to mi je silno zao i zbog toga JESAM ljuta na svoje starce
sve sam im oprostila, al to sto su me uzimali zdravo za gotovo nikako ne mogu
a sve zato jer moji roditelji zapravo pojma nisu imali tko sam zapravo ja i sto mi treba, a ja im u tim nekim kljucnim trenucima nisam znala objasniti jer ni ja sama nisam znala kako izgleda put kojim trebam krenuti i iskeno se nadam i dajem sve od sebe da ja pratim svoju djecu, gledam kako se razvijaju i pokusavam im omoguciti ono za sto pokazuju interese
meni je to ponekad uzasno tesko, jer bi oboje npr. silno htjeli na plivanje, a ja nema sanse da im to u ovakvoj fin. situaciji omogucim jer nemamo bazen u blizini, a i to ne bi bio toliki problem da imam s kim podelit obveze oko prevozenja u oba smjera
tu se vracam na ono sto sam prvo gore napisala - u principu bi MOGLA organizirat da idu na plivanje, ali to bi me sve skupa previse kostalo, ne samo u financijskom smislu, nego opcenito, patilo bi puno stvari do kojih je meni osobno stalo i jednostavno sam izabrala da svi budemo napol sretni (moji roditelji npr. nikad nisu cak ni pokusali nalazit neka polovna rjesenja)
moji klinci idu na neke druge aktivnosti, meni jednostavnije za shendlat, a ja sam kolko tolko prisebna jer i sebi nekaj priustim pa smo svi zajedno u nekoj zlatnoj sredini
ili mozda nismo
vidjet cu za jedno 6 do 10 godina
kad mi pocnu predbacivat :lol:
:mrgreen:
:lol: :lol:Citiraj:
na plizologiju izvanredno
politologiju cure, politologiju
a cak sami na regrutaciji bila - imam vojnu knjizicu :mrgreen:
nisi mogo taj faks bez regrutacije upisat
ajme sto sam kontradiktorna
ja oprostila, pa nisam oprostila
pa ovo pa ono
trebala bi urednika imat, da mi uredjuje kilometarske postove
al valjda ste skuzile kaj sam htjela rec
:*
a meni se čini da si ti tu svoju plizologiju i završila :love:
mukice, koji super post :love:
mala ispravka nije trg J.F.K nego Roseveltov trg ;)Citiraj:
pa na trg J.F.K., znas ona velika zgrada (sadasnji muzej Mimara)
dijelile smo istu zgradu :love:
da, fakat - Rooseveltov trg 8)
Mukice :* :love:
a joooj, đe me nađe...
"dok si pod mojim krovom..." čula sam to mali milijun puta.
ali ja sam bila divljakuša, buntovnik (sa ili bez razloga?) i sve sijede na maminoj glavi sa jojja poklonila.
a ona je , tek što se oporavila od druge životne drame uskočila u priču o povampirenoj tinejđerki, do tada uzornom djetetu. i nije imala snage protiv mene koja sam tek uzimala zalet, pa je pribjegavala metodi ucjena i prijetnji.
ne zamjeram joj.prerasla sam i oprostila joj sve nerazumjevanje, svađe i nepopuštanja jer sad znam kako joj je bilo i koliko joj nisam olakšavala.
kod nje je sve ostalo na riječima i mojim suzama.
s druge strane, mm je oduvijek bio uzorno dijete iz velike obitelji (sedmero djece), vrlo dobar đak i pouzdan sin.
s 20 godina ga je njegova majka izbacila iz kuće. zbog jedne svađe koja je loše završila, u kojoj je on želio zaštititi sestru kao i milijun puta prije toga.
i otišli su. on, ta sestra i jedan brat u podstanare. svi odrasli, svi radili, dvoje studirali. sa starcima nisu dvije godine pričali. mm je popustio zbog djece, ali zauvijek je ostala gorčina u njegovu glasu kad se oni spominju.
oni se pokušavaju iskupiti, ali su svjesni da nije isto oprostiti i zaboraviti.
ja se iskreno nadam da ću uspjet sbvoju djecu poštedjeti takvih fraza i ucjena jer je potreban samo tren da riječi postanu djela s čijim posljedicama ne znam dal bih mogla živjeti...
Teška tema. Ja sam, eto, imala sve, po njihovom mišljenju a sve više i po mome. Mogla sam ostati do kad sam htjela, pod uvjetom da se javim i da ako je to iza 22 tata dođe po mene kolima. Srednju sam izabrala sama, fakultet također. Ono što zamjeram sama sebi je što nisam bila upornija u ganjanju "hobija". Moji nisu financijski stajali dobro, ali da sam bila upornija, ili da sam im nekako objasnila da mi je to toliko važno možda ne bih odustala zbog nemanja novca. Nekako su uspjeli od mene napraviti tinejdžera koji "zamišlja oca kako hoda po sobi brinući se" i koji ne želi ražalostiti/ razočarati / zabrinuti roditelje.
Istovremeno zamjeram im njihov odnos prama mojoj sestri. I iz njihovog primjera se vidi koliko je bitan individualni pristup. To su bili isti ljudi, u istoj situaciji, sa istim pristupom ali sa njom nisu uspjeli. Nije ona bila nikakav problem, čak je imala i bolje ocjene od mene, ali njoj se "nije vjerovalo". Po prirodi je manje otvorena od mene i umjesto da se pokušaju približiti išli su metodom "dok si u mojoj kući".
Jedino što mi pada na pamet ovako dok je još mala, je slušati svoje dijete i pokušati naći ono što kod njega najviše pali.
Totalno OT :
Mukice MOLIM TE izdaj "Sabrana djela", ti si prošla sito i rešeto!
Dolazim na potpisivanje knjige ZAGARANTOVANO! :klap: