Hvala što si ovo podijelila s nama! Prekrasna priča koja mi daje puno optimizma! :)
Čestitam mami i tati!
Printable View
Hvala što si ovo podijelila s nama! Prekrasna priča koja mi daje puno optimizma! :)
Čestitam mami i tati!
Domino, puno ti hvala na prekrasnoj priči :D .
Zanimalo bi me kako ste uspjeli riješiti te obilaske raznih CZSS po Hrvatskoj, naime, da li to znači da sjednete u auto i posjećujete Centre (po mjestu stanovanja majke) od Dubrovnika do Osijeka? Ja bih još nekako mogla iznenada i neplanirano izostati s posla (dogovoriti zamjene, pa otputovati), ali suprug nikako - posao mu je takav da eventualne slobodne dane mora planirati jako puno unaprijed, ponekad uopće niti ne zna hoće li ih moći ostvariti. I inače je radno vrijeme Centara u totalnom preklapanju s našim :( [/quote]
Hvala na čestitkama! :D
Što se tiče obilazaka CZSS, nije to bilo ništa strogo planirano, tek tolko da nas vide, da povežu ime s osobom. MM ima posao koji ga koji put odvede van Zagreba, pa je usput znao navratiti u centre. Ponekad sam i ja išla s njim, ni moj posao ne dozvoljava previše izostanaka. Bit je u tome da kad odlučuju koji će par "ući" u uži izbor, da se netko tamo sjeti baš vas, bilo da mu je bila simpatična vaša molba (čula sam da su neki slali i svoje fotografije), bilo da ste mu se svidjeli preko telefona ili da ste navratili onako usput, kad ste prolazili kroz to mjesto. Poanta je biti dosadan, uporan i ne gubiti nadu (ja sam mrzila kad su mi to govorili, ali tako je), a ni nečija dobra riječ nije naodmet.
Postoji još jedan način kako ubrzati postupak dobivanja djeteta, ali taj je pomalo rizičan. Možete pokušati postati udomitelji djeteta za koje je postupak oduzimanja roditeljske skrbi u tijeku, time stječete prednost pred drugima kad dođe do postupka posvajanja (postoji neka klauzula o emocionalnoj vezanosti ili tako nešto). Tada znate za koga se borite i možete "pritisnuti" soc. radnike, sudove i ko zna sve koga da postupak ubrzaju. Rizik je u tome da postupak možda neće biti riješen pozitivno za vas, a i neki biološki roditelji kad saznaju da je dijete udomljeno i da ga ti ljudi žele posvojiti rade probleme. Ovo nije iz mog iskustva, samo sam čula priče s nekoliko strana. Nama je to bila zadnja opcija, i iskreno koliko god da je rizik mali nisam joj nimalo sklona. Mislim da bi me dotuklo da mi nakon nekoliko godina netko hoće oduzeti dijete koje smatram svojim.
Držim svima fige da uspijete, ima previše djece koja dobivaju premalo ljubavi. Mi smo mislili pričekati godinu dana pa pokušati posvojiti još jedno dijete.
Domino predivna prica da sam se rasplakala :)
Cetitke mami i tati :)
Kad se budem smirila od plakanja napisati ću nešto :cry: :lol: :cry: :lol:
Prekrasno! MM i ja Vam od srca čestitamo. Mi smo još uvijek na čekanju. Na žalost, nismo stigli ponovno otići do Sarajeva do doma, ali svakako ću otići još ovaj tjedan jer sljedeći ću biti u Zg u novom postupku IVF-a. Ja se nekako nadam da bi mogli imati dvoje djećice ubrzo :wink: Kako bi to bilo lijepo.
Snorki, oprosti što ti nisam ranije odgovorila ali nisam jedno vrijeme svraćala ovdje. Ne znam sigurno dali primaju odjeću i sl. ali provjerit ću ti i javit što prije.
Gledali smo neki dan na TV kviz Veto. Bila je humanitarna akcija za Caritasov dom sa nezbrinutom djecom. Suze su mi tekle skoro cijelo vrijeme trajanja priloga. Toliko male preslatke dječice koja još nisu ni svjesna što ih je snašlo u životu. Tako nevina, vesela i razigrana. Srce nam se paralo. Nemam riječi kojima bih opisala ta mala bića. Jedno medenije od drugog. :cry:
predivno domino i cestitam ti na sinu i zelim mu od srca sretno djetinstvo a tebi velika dobrodoslica u zacarani svijet majki i bezuvjetne ljubavi.
cestitke i ponosnom tati
Baš sam se raznježila! Priča je predivna, hvala ti što si je podijelila s nama!
Želim vašoj maloj obitelji puno sreće i uživanja u zajedništvu!!! :D
Domino čestitam,
pusa malom princu!
Domino, divna priča!
Čestitam mami i tati! Zbilja imate veliko srce! Želim vašoj obitelji svu sreću svijeta!
ja i moj mm smo i to prošli ,svu obradu i postali potencijalni posvojitelji ali on sad dalj neće,iskreno imamo elu a ivf nas čeka bit će kaže on.a ja bi rado posvojila bebicu ,pošalji mipp
Moj kolega s posla je usvojio dječaka. Oni su sve prošli s doktorima i umjetnom i na kraju odustali i usvojili 5 mjeseci starog bebača. Mali je u ožujku napunio 2 godine. U lipnju je njegova žena rodila drugog dječaka. Pa sad imaju dvoje.
Sestrična mog muža je usvojila 3 godine starog dječaka. Oni su trebali ići malome u posjete i upoznavati ga jedno vrijeme prije nego ga odvedu kući. Bar su im tako rekli. Onda su ga otišli prvi put vidjeti. Drugi dan je njezin muž rekao da će skoknuti poslije posla da vidi maloga. Došao je doma s djetetom. Bilo mu je žao ostaviti ga tamo. Ona veli da joj je žao što su tako dugo čekali s posvajanjem, čekali trudnoću, predomišljali se. Da nimalo ne žali što su posvojili dijete nego žali što to nisu učinili već i prije.
Obožavam ovakve prekrasne priče.
One mi samo učvrste želju da i ja to napravim. I hoću...uskoro...
Ove priće su tako divne i dirljive. Daj Bože da nas što više bude sa takvim završetkom. :)
Pozdrav svima!
Želim sa vama nešto podijeliti.
Sestrična moje mame je posvojeno dijete. Danas je to žena od skoro 40 godina i prije par mjeseci je posvojila svoje dijete. Kao malena beba, došla je u obitelj koja je nesretnim slučajem ostala bez svog djeteta, i našla dom pun ljubavi i razumijevanja. Kad je došla u pubertet, primijetili su da ima problema sa ženskim stvarima, nije nikad imala menzis, cijeli život borila se sa dlakavošću, poremećajima hormona. Što se to nikako nije moglo sanirati, vjerujem da je kriv samo stupanj razvoja medicine u to vrijeme. U biti, htjela sam reći da je njena mama cijeli život slušala predbacivanja tipa: šta ti je to trebalo, ona je bolesna, ona nikad neće biti žena,što je ona hrabro podnosila, vodila je po svim bolnicama za koje je znala, ne bi li joj pomogla i pokušala joj omogućiti normalan život ... ali kako je rasla činilo se da će ipak imat normalan život, jer je zahvaljujući roditeljima bila izgrađena osoba od najranije dobi. Udala se oko 25. godine, ali nažalost i tu se sudbina poigrala s njom. Nakon godinu dana braka, priznala je majci da njen muž nikad nije imao odnos s njom, i da ga je zatekla u krevetu sa čovjekom koji im je renovirao kuću. Znači, čak je i njezin brak bio farsa nekog bolesnika koji se samo poigrao s njom, ne bi li sakrio svoju seksualnu orijentacju. Nakon toga, Vatikan joj je poništio brak, i ona je bila na rubu, pokušala si oduzeti život. Nakon puno godina, upoznala je čovjeka koji je od prvog dana znao priču o njenom životu, čovjeka koji je voli više nego sam sebe. Usvojili su bebu u istoj udruzi odakle je došla i ona, i danas napokon živi zasluženim životom. Sinčić sad ima 1 godinu, i nakon dolaska u njihov dom, dijete je predivno i prekrasno napreduje, a bio je u jako zapuštenom stanju kad je došao.
Sve ovo sam pisala samo iz razloga da kažem kako su ljudske sudbine jako čudne, često i teške. Istina je da ne znamo šta će u budućnosti biti sa usvojenim djetetom, ali nitko nam ne garantira da će naše vlastito dijete biti zdravo.
Čvrsto sam uvjerena da majka nije samo ona koja rodi dijete, već ona koja ga odgaja, budi se uz njega kad je bolesno, njeguje ga i voli...
Ne želim reći da rodit može svatko, jer nažalost, ja sam prva koja se trudim, a ne ide mi, ali uz toliko napuštene djece, smatram da je usvajanje jedan veliki čin nesebične ljubavi i da svaki par koji se na to odluči zaslužuje bezgranično poštovanje.
A što da ti kažem na ovo?
Sve što mislim i sama ti si sada napisala.
Hvala na dirljivoj priči i prekrasnom komentaru!
Čekajući da nam se Bog i sreća osmjehnu, te kontaktirajući s dosta ljudi upućenih u problematiku, naišla sam na neke rezerve oko usvojenja starije djece (napr. 4-5 godina stare). Riječ je o "domskom sindromu", tj. "poremećaju" koji djeca steknu duljim boravkom u domu za nezbrinutu djecu - teško se privikavaju na život u obitelji samo s dvije osobe jer su naučili biti u velikoj grupi, pa se obzirom na to javljaju psihički problemi, žele ponovo na "pravi način" proživjeti najranije djetinjstvo, ponašaju se kao bebe...
Moram priznati da malo znam o tome, naime, jasno mi je da sva domska djeca zaostaju u razvoju jer im nije pružena roditeljska ljubav, ali ipak se nadam da je to sve moguće nadoknaditi strpljenjem i ljubavlju.
Ima li možda ovdje netko iskustvo s posvojenjem starijeg djeteta predškolskog uzrasta?
Irila je negdje gore spomenula podatke o literaturi na tu temu koja se može naći na internetu. Možda zna netko par adresa?
znam da je ovo pisano prije dvije godine, ali zanima me kako je dijete moglo biti uzeto iz doma, bez one klasične procedure posvajanja?? :?Citiraj:
brigita2 prvotno napisa