Pricam za nase
Printable View
Pricam za nase
Mislila sam na djecu koja se rano izdvajaju u kampove i internate (individualni sport, balet, glazba...) i tamo provode godine. Vježba se sigurno 6h dnevno plus predavanja i učenje. Što mislite, kako to izgleda u Kini ili Rusiji?
A ne znam, cujem da ni tamo nije vise tako strogo kao prije :mrgreen: Ali da, recimo moja se bavi jednim od tih individualnih sportova koji zahtjevaju visoku uvjezbanosti i gleda se svaki i najsitniji detalj... I sto je njenih (s 10g) 5x tjedno po 2,5h treninga u usporedbi s npr jednom od svjetskih prvakinja koja ima 13g? Ta sigurno vježba tih 6h dnevno svaki dan, i to od ranije dobi, i u neusporedivo boljim uvjetima (sportski gledajući). I netko iz naše zemlje vrlo vrlo teško može konkurirati jer čak i da ima isti talent i uz kvalitetne trenere nema iste uvjete za razvoj talenta. Ali dokle god se mojoj da ići na treninge, redovito vježbati, ići na natjecanja, putovanja, uživati kad uspije nešto novo - mi smo joj podrška. Makar nam je naporno to razvažanje i navažanje... I općenito mislim da ipak od cijele te sportske priče ima više koristi nego štete...Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Složila bih se s ovim - slično je i u glazbnim školama. Kvaliteta sporta u ovoj dobi ovisi puno više o kvaliteti trenera/profesora nego o drugim stvarima. Problemi počinju kasnije, ovako kako je sillyme opisala.Citiraj:
sillyme prvotno napisa
Daklem, djeca trebaju probati. Nekome će se svidjeti, nekome ne. Mi smo inzistirali kod naših sinova da se cijelu godinu bave time što su odabrali (nismo ih prisiljavali, ali nismo dali da odustanu nakon 2 tjedna ili 2 mjeseca). Završili su osnovnu glazbenu školu i iako nisu neki supertalenti, vjerujem da im je to bilo dobro i korisno. U osnovnoškolskoj dobi isto je i sa većinom sportova - aktivnost koja traži odgovornost i trud.
Mislim da tu ima više tema za razgovor:
-S koliko je godina prihvatljivo početi trenirati?
-Kolika količina tjednog/dnevnog treninga je prihvatljiva roditeljima i djeci a kolika je poželjna za ‘uspjeh’?
-Sportovi u kojima se vrlo rano počinje trenirati ( i rano završava) posebna su priča, s obzirom da odluku o takvom sportu donosi roditelj dijete eventualno može odlučiti hoće li prestati 12 ili izdržati do 15-16. Je li to prihvatljivo?
-S koliko godina je prihvatljivo ući u mlin ‘ozbiljnih’ natjecanja? Na nivou države se može donesti odluka kad je prihvatljivo organizirati državna natjecanja i rezultate prikazivati kao mjeru dobrog rada( u Norveškoj je u mnogim sportovima zabranjeno organizirati državna prvenstva prije 13 godine jer djeci ne smetaju natjecanja već ‘ozbiljna’ natjecanja. U sportovima u kojima imaju masovnost u seniorskoj dobi imaju izvrsne rezultate)
- Hoćemo li do dobrih rezultata u seniorskoj dobi doći kroz masovnost, dobru infrastrukturu i dobar rad sa svima ( što u konačnici izbaci najtalentiranije i najmotiviranije) ili kroz ranu selekciju i lomljavu nekolicine odabranih
-kako se trebaju ponašati pedagozi koji rade s djecom, što je strogoća a što maltretiranje
-kako se trebaju ponašati roditelji na tribinama, što je podrška vlastitom djetetu a što narušavanje rada trenera ili napad na tuđu djecu
Ljudi su različiti, sportovi su različiti, ono što je nekom strašan trening i odricanje drugom je ljubav i strast. Ipak, za dobrobit djece bilo bi dobro dobro da razumijemo:
- razlikovati maltretiranje i strogoću trenera
-uočavati nekorektno ponašanje drugih roditelja na treibinama
- shvatiti da u mnogim sportovima ‘ozbiljna natjecanja’ prije puberteta donose više štete nego koristi
Mislim da se kod nas u RG ne događa maltretiranje djeteta da odradi neki element. Svaka curica je tamo jer joj se sviđa RG, jer obožava izazove, jer voli trenirati i boriti se da odradi neku atraktivnu težinu i sl. , ok..nekad neku više nekad neku manje...ali velika je ljubav i strast prema tom sportu. Znači nije to sad da treneri tjeraju curice, a da one nemaju izbora. Ma nee, treniraju one jer to žele i vole. .i nemaju one problem s autoritetom i driljanjem trenera i sl... ritmičarka se neće žaliti da je morala nešto..one vole raditi nešto s ciljem..jer to je i poanta tog sporta i nj ljubavi prema istom... i tu nastaje lom, njuhov trud i želja i loša klima..klima je ta koja ne valja, pedagoški, psihički stav ne valja... itd.. Ne govorim sad za isključivo svoje dijete pa da sam subjektivna...to stvarno tako je..
Previše gorčine je tu za tako male curice...teško je to objasniti bez konkretnih primjera i nekome tko nije u tome.
Npr..gledamo u osmjehe ..divne fotke..a u pozadini toga mnogo puta je toliko izdogađanog, rečenog da osjetiš gorčinu.
Znači..cure bi trenirale i pet sati dnevno nije im problem..vole i žele..i ima tu naravno i mnogo lijepih trenutaka..daleko od toga..ima i trenera koji možda ne rade na taj nacin,.
Generalno bi rekla da je 60 posto pozitive i 40 posto te gorčine u tom sportu. Mi ko roditelji stvaarno nismo bitni..govorim iskljucivo o natjecateljicama. Znaci iskljucivo psiha i emocija.. je ta koja se lomi po mom mišljenju..nepotrebno. Ne na taj način..ne na emociju udarati..to previše boli.
Zaboravih napisati..stres..iz svega proizlazi previše stresa za njih i tada im u glavicama s jedne strane bude ljubav prema sportu, a s druge stres radi kojeg bi odustale. Tako da prežive one psihički najjače, najflegmaticnije ..ali i one koje nosi volja, talent i iskljucivo ljubav, ali te curke moraju imati neki mentalni trening ili nekog psihologa da im pomogne da ustraju. Jer jednom kad imaju to u sebi, teško im je maknuti tu ljubav prema tom sportu. Baš im je poseban...ali..previše stresan.
Slažem se s Okom, u svemu.
Oka, nisam ni ja analizirala bodove, iskreno ne znam sve elemente i kako se gleda, ali bila je situacija koja je lijepo pokazala kako su se igrali bodovima mojeg djeteta, naknadno se pokazalo. Ne bih sada konkretni primjer razvlačila, ali da bi sve Zg trenerice trebale na terapiju mirenja kako ne bi djeca patila, trebale bi.