Dok sam bila "bez dece" moja bliska prijateljica je imala dve devojcice i maksimalno sam se prilagodjavala. Znale smo se vidjati po parkicima, igraonicama, kod nje kuci preko dana ili uvece kad klinke spavaju. Letovali smo zajedno. Ja sam uzivala u tim druzenjima, oduvek sam volela decu, nije mi bio problem. Nisam ocekivala da cemo kafenisati kao kad smo same, nego bismo sele na pod i igrale se sa devojcicama, a usput koliko mozemo caskale o necemu drugom. Mnogo toga o roditeljstvu naucila sam od nje i njenu decu volim kao da su moja. A onda se ona odselila na drugi kontinent.
Sad sam ja, od nas cetiri najbolje prijateljice, jedina sa detetom. Dok je N bila beba (do nekih godinu dana) vodila sam je svuda sa sobom. Jednostavno nisam imala kome da je ostavim, MM je radio od jutra do mraka svaki dan i nije umeo ni da je uspava, zaigra, uvece bi umoran zaspao kao top i ne bih se usudila da mu takvom ostavim bebu. Prijateljice nisu bile bas odusevljene, pa smo se tih godinu dana jaaaaaako retko vidjale. Nije im se dalo da dolaze kod mene, nije im se dalo da se vidjamo preko dana, nije im se dalo da idemo na mesta za nepusace..... Bilo mi je krivo, i bila sam povredjena jer mi je drustvo jako trebalo, volim ih i zelela sam da provodim vreme sa njima, ali.... Sad te rupe pokusavamo da zakrpimo.
Kad je MM promenio posao a N malo stasala, sad mogu da idem gde hocu, i volim da izadjem bez nje. Takva druzenja uvek organizujemo uvece, na mestima koja nisu za decu. I bas mi prija, ne mogu da zamislim da u tim trenucima pazim zivahnu trogodisnjakinju.
