Printable View
Bubica i mene si pogodila, što reći, mi smo vratili krevet u spavaću sobu (uz priličan revolt MM-a) ali vidim da mu je to jako važno, drži se za mene kao utopljenik, nije mi to jasno.Citiraj:
anchie76 prvotno napisa
A nije mi jasno ni njegovo ponašanje, očito je u predpubertetu od četvrte godine...
Moj ringišpilac je, na naše opće čuđenje, ušao u fazu razboritosti - o svemu se savjetuje sa mnom, piše zadaće na vrijeme, sestru ne gnjavi previše, ne čujemo više Zoološki vrt po kući ... da nije bolestan?
ha, ha...
Draga Zdenka,
Ne pitaj i uzivaj, dok traje!
meni se zadnje vrijeme pokazala dobra taktika da zapravo naizgled "ništa ne pratim i ne prigovaram" a zapravo sve pažljivo i pomno bilježim. Pa šutim i kaže ajde odi se odmoriti u sobu nakon škole. Nakon pol sata blesenja to joj jako dosadi pa kada je pitam jesi se odmorila ona kaze da je napisala zadaću i da ide vježbati klavir. :-O
Dakle upalilo...indoletnost kod moje klinke izaziva dosadu a dosada potrebu da se zabavi pa se onda prihvati onoga za što zna da je njoj zabavno.
hihihi:-)
do sljedećeg puta...
Citiraj:
eva71 prvotno napisa
Jučer sam morala izaći kad je on trebao pisati zadaće. Bila sam uvjerena da će provesti vrijeme pred TV-om ili u igri, a kad tamo, on je napisao sve zadaće. Sve me strah da ovo neće dugo, ali ipak :)!
Moj ima 9,5 i isto bi htio biti malo mali a malo veliki a ja nikako da pogodim kad je koji. On npr želi da ga ja tuširam, da mu ja provjeravam jel dovoljno dobro nategne pišulinca, mazan je i baš beba po tom pitanju, to se nije nikad promijenilo. Ali odgovara, drzak je, najgori smo roditelji na svijetu...više ne reve i ne vrijeđa se na nešto što mu ne paše nego se raspravlja s nama i ima genijalne argumente, toliko dobre da nekad ostanem bez riječi, pojma nemam što mu trebam reći. zaljubljen je do kraja i stalno priča o Njoj. Pazi što će obući. tri dana. Sljedeća tri nosi najstariju robu koju nađe, ode u prastaroj trenerci u školu jer nije primjetio da je jadna...zasad mi ga je gušt gledati tako veliko/malog a što će kasnije biti pojma nemam.
A i moje drugo dijete je od rođenja u pubertetu, kao što je netko gore napisao, možda će biti ok kad uđe u pravi pubertet. Divljakuša do boli.
a sada još jedna digresija na ovoj temi..Ima li ponekada kod vas potrebe da ih kaznite? da nešto nisu učinili, da su nešto zbrljali pa želite da se znaju i sankciju? I ako da kako ih "kažnjavate"? Oduzimate li im neku privilegiju? I kako oni dozivljavaju vaše kazne? Da li ih uopće doživljavaju?
Paaa, moram priznati da već dugo nije bilo potrebe za nekim kažnjavanjem. Moj 10,5 godišnjak je sad u četvrtom razredu, staloženo dijete, uredno brine o svojim obvezama, uredno si grije ručak u mikrovalnoj jer dolazi doma 2-3 sata prije nas (kako koji dan).
Ako nešto propusti ili ne napravi (to su sitnice tipa prljavo suđe na stolu u kuhinji, raskraman pisaći stol, cipele nasred hodnika) ne radimo drame, nego blago opomenemo. Primijetila sam da se stidi radi toga, to je dovoljno... Treba ga podsjetiti da obavi svoje (vježbanje instrumenta, pospremanje stvari) ali ništa bitno. Gotovo svaki dan dočeka nas s napisanom zadaćom. Nema on neku klapu s kojom bi haračio, njegovo društvo je u glazbenoj školi, u knjižnici i slično. Nepodopštine radi gotovo isključivo s bratom, ali za to trebaju imati publiku. Kad su sami doma, nema nikakvih problema, iako gledamo da to ne bude često.
Kazne baš i ne primjenjujemo, osim ako se kaznom može nazvati uvjetovanje poželjnog ponašanja (televiziju se može gledati tek kad se odradi njemački) ali u biti, ne treba više. Dijete je odavno naučilo da se obveze obave prve, a zabava ide nakon toga... Dobro upravlja vremenom (za razliku od mlađeg brata koji se još zna "pogubiti") i čovjek se može potpuno osloniti na njega. Baš razmišljam kad smo ga zadnji put ozbiljno kaznili pa se ne mogu sjetiti... Češće se koristimo pozitivnim motiviranjem: "Ako napišete zadaću nakon škole i odsvirate što treba, tata će vas odvesti u HG Spot pogledati računalo uronjeno u ulje". To nekako bolje funkcionira. Djeca se jako trude (naročito stariji) da izvrše sve što treba i to za sada ide dobro.
Eh, sad sam se sjetila i kako se mlađi posramio kad je nedavno zaboravio otići na solfeggio... To uvijek pali. Otišla sam s njim profesorici da se ispričamo za nedolazak. I on se posramio, mislim da je to bilo prvi put da vidim kako je djetetu iskreno neugodno zbog propusta koji mu se dogodio. Nema potrebe da ih nešto posebno kažnjavamo. Oni su odaaavno naučili što se od njih očekuje. Sad to već počinju sami od sebe očekivati. Uspjeh i pohvala djeluju bolje od kazne. AKo kazna ipak treba, to je oduzimanje privilegija.
upravo ovako. Zato sam i stavila ono kažnjavanje u navodnike. Sada se susrećemo po prvi put pred tim da joj uskratimo određenu privilegiju jer nije svoju obavezu izvršila. I mislim da će joj to biti "kazna". Ja se samo nadam da će to privremeno ukidanje privilegije "doprijeti" do mog djeteta. Sinoć je izgledalo kao da je nije briga zbog ukidanja ali već jutros kada je isla u skolu sve je napravila u tišini i otišla je spremna u školu. Hm....:roll:Citiraj:
Uspjeh i pohvala djeluju bolje od kazne. AKo kazna ipak treba, to je oduzimanje privilegija.
Uf, ljudi, ja tek skužila ovu temu, progutala sve u dahu sretna što za TO postoji naziv :lol:, što mogu malo racionalizirati i strpati u psihološku ladicu to kolutanje očima, al' na sve, na najobičnije stvari tipa -izuj blatnjave tenisice i obuj papuče (mislim, do nedavno najnormalnija stvar, al' sad je tu ipak 9 godina),
pa ispuhivanje zraka non-stop, siktanje i coktanje...
Kad najljubaznijim mogućim tonom kažem - ajde, ručak je na stolu, fino je,
dobijem odgovor s najgrubljim mogućim, uzvišeno arogantnim tonom - dooobro (kolutanje očima na kraju, naravno).
Ma, nisam se uopće zabrinjavala, ali mi je i drago i smiješno kad pročitam da su redom isti.
Normalno, zadaća se sad piše oko 3 i po sata u prosjeku jer se između svakog retka treba klatiti na stolici, pa pročeprkati po ormaru, zalijepiti kakvu naljepnicu, pa ići nešto piti i bogzna šta sve ne...
Ne gubim previše živce, podučavam ju stalno, pišem papirnate podsjetnike...
Na grubi odgovor upitam -jesam li možda ja tebe nešto neljubazno ili grubo upitala da zaslužujem takav odgovor?
-Ne, nisi.
-Dobro, onda nemoj ni ti biti baš toliko drska ako ne želiš da se i ja tebi obraćam jako drsko.
Tada upali, ali drugi put opet sve ispočetka.
I "voli" biti loše volje.:roll: Ja ju nekim duhovitim komentarom uspijem nasmijati, oraspoložiti, i počne se smijati, al' onda brzo to prekine, namjerno skrene pogled jer ne želi se smijati,
biti namrgođen i coktati očito je baš cool.:lol:
A to je tek početak (sad ja kolutam očima).
eto nisam odoljela a ne staviti ovdje za naše pred-pubertlije..:-)Citiraj:
Povjerenje se gradi održavanjem obećanja.
Djeca ne smiju služiti za popunjavanje nedostataka u roditeljskoj osobnoj sreći i ambicijama.
Važno je prihvatiti dijete onakvo kakvo ono jest, a ne zahtijevati da se ono ponaša u skladu s roditeljskim fantazijama.
Djeci se ne smije nuditi svađa kada traže razgovor.
Djeci treba bezuvjetna ljubav i ne smiju dobivati uvjetnu ljubav.
Djeca teže svom odrastanju pa ih se ne smije zbog posesivne roditeljske ljubavi prisiljavati da ostanu pokorna djeca prema potrebama roditelja.
Roditelji, podržavajte se uzajamno. Dijete će biti zbunjeno ukoliko se roditelji ne slažu oko pravila. Budite svjesni da vi uvijek imate ulogu modela vašem djetetu. Djeca uče oponašanjem onoga što vide. Riječi neće imati značenja ako dijete ne osjeća međusobnu ljubav roditelja.
Smijte se i igrajte s djecom.
Djeca su po sebi dobra. Treba im samo malo pomoći da budu još bolja.
Ohrabrujte dijete kad vam povjerava stvari koje su njemu važne.
Razmislimo malo o svom vlastitom djetinjstvu kako bismo djetetu pružili ono što sami nismo imali, a željeli smo.
Dopustimo male pogreške svom djetetu. Pomirimo se s činjenicom da ne možemo imati potpunu kontrolu.
Razvijajmo rutine. One stvaraju okolinu koju dijete doživljava postojanom i sigurnom.
Kada razgovaramo s djetetom važno je da taj razgovor bude u razini oči u oči.
Jako je važno da dijete stječe samopouzdanje. Ojačajmo dijete tako da mu pokažemo njegovu važnost u funkcioniranju obitelji.
Dijete treba naučiti priznati pogrešku, a ne optuživati druge.
Dijete treba naučiti održavati obećanja. A najbolja pouka je primjer roditelja.
Nauči se govoriti: VOLIM TE..TI SI MOJ PONOS...ZNAM DA MOŽEŠ...TA SE POGREŠKA MOŽE ISPRAVITI..ŠTO MISLIŠ O..?
Roditelji koji zanemaruju odgoj svog djeteta propuštaju neponovljivu priliku da opet budu mladi.
Uh...blago tebi...Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
moj je upravo u kazni jer je zaredalo nepisanje zadaća. ovo je zapravo prva godina da je potpuno sam doma (posebice kada je poslijepodne skola) a i godina u kojoj sam ja odlucila olabaviti malo kontrolu jer zelim da preuzne odgovornost za svoje skolske obveze. Ne znam, zadacu on napise uvijek prije nego sto mi dodjemo s posla, nije u tome problem, problem je sto on pola toga zaboravi. Kazna je - bez plejke i igrica na kompjutoru, ne znam kako bi da na drugaciji nacin i kaznila nego gubitkom privilegija. I, naravno da on to dozivljava kaznom, nicim drugim.
ja se cesto divim ovakvoj toleranciji, ja na ovakvo ponasanje poludim (posebice sto je kod nas popraceno i komentarima - kako je ovo dosadno, ne da mi se i sl.). Moj je jako sklon otezanju, jucer sam dobila odlican savjet kolegice - zadati mu realan rok u kojem moze nesto napisati (to je glavni problem) i obavijestiti ga da nakon isteka roka nece vise pisati i da ce otici bez zadace u skolu. Sinoc upalilo, racunam na to i ubuduce jer zapravo ne bi imala srca ustrajati u navedenom kad bi počeo cendrati :)Citiraj:
Normalno, zadaća se sad piše oko 3 i po sata u prosjeku jer se između svakog retka treba klatiti na stolici, pa pročeprkati po ormaru, zalijepiti kakvu naljepnicu, pa ići nešto piti i bogzna šta sve ne...
Ne gubim previše živce, podučavam ju stalno, pišem papirnate podsjetnike...
Citiraj:
Bubica prvotno napisa
Ovo potpisujem :D
Moj je za nepisanje zadaća išao samnom za kaznu na informacije, da se ne moram sama crveniti :mrgreen:.
Dobra fora. :mrgreen:Citiraj:
gita75 prvotno napisa
i moj je isao, i bilo ga je sram, cak je malo i zasuzio - i sve to ga je drzalo dva sata, sutra je opet bez informativke otisao u skolu.
Ma je, nisam nezadovoljna, ali izlude me sitnice tipa nepranje (ili nekvalitetno pranje) zubi, bacanje čiste odjeće u kantu za veš i slično.Citiraj:
SunčicaVŽ prvotno napisa
Sa školom baš i nema problema. Zadaću ne zaboravi jer učiteljica ih drila - imaju malu tekicu u koju se zadaća mora zapisati. Jedino ako zaboravi zapisati (do sada se dogodilo samo jednom) previdi zadaću i dobije minus, ali to je opasno: tri minusa = jedinica, pa ipak pazi. Bravo za učiteljicu!
Na informacije sam vodila djecu u prvom razredu - lekcija je savladana. Nismo za sada došli u situaciju da moramo to primijeniti i kasnije (bar ne sa starijim sinom, za mlađega bumo vidli, he he he...)
probudio se malo što se škole tiče. zadaću v (vikendom, u boravku je) piše još uvijek pod mojom paskom, jer se ne usudim prepustiti mu dsa ro radi samostalno, sad pripremam sebe da ipak to napravim u drugom polugodištu, polako da se prilagodi 4. razredu .
ono što me veseli da je postao jako uredan ( u pisanju i školi, inače je najšlampavije dijete u kvartu).
ali se svejedno desi da informativku ne vidimo čitav tjedan, pa ja idem svako toliko učiteljicu priupitat kaj ima novo, onak na uranak, u pol 8 .
ali nije samo on takav. sutra jedna curica iz razreda slavi rođendan, i kad sam došla po torbu , pitam ja nju u koliko se vidimo sutra, a ona mene pita di? blago telećim pogledom. eto.
Eh...razmišljala sam malo o tom predpubertetu kroz vikend i sjetila se nečeg što mi je dalo naslutiti da smo krenuli...u 5-om mjesecu je izrazi želju da se više ne kupa zajedno s bratom već sam i ne smije mu nitko ulaziti u kupaonu :D
izgleda da smo i mi već neko vrijeme u predpubertetu.
počeo je primjećivati cure, čak je MM-a tražio savjet - kako curu pozvati van.
mudro je zaključio da ne zna koja iz razreda mu je najdraža, jer svaka ima nešto što mu se sviđa kod nje.
a do prije koji mjesec su cure bile bezveze, uz neizostavno kolutanje očima.
postao je dosta osjetljiv, često vidim suzu u oku, naročito vezano za zadaću - ako npr kažem da mu je zadaća neuredna, lektira površno napisana...
pokušavam ga što više uključiti u kućanske poslove, tada kroz nonšalantno druženje svašta saznamo jedno od drugoga, a i sklon je dosađivanju pa ga malo uposlim.
pun je dogodovština iz škole, koliko god mi je teško ponekad pratiti ga, trudim se.
nekako si mislim da će problem biti kada mi ništa neće htjeti govoriti.
za sada mu je svejedno što će obući, ali je postalo bitno malo se našpricati tatinim parfemom.
prijavljujem se na temu. Jučer je prvi put lagao i to da je oprao zube !!!! moš' mislit laži. Čak je do u detalje opisao kako, ali zaboravio je da se vide naslage. MM je poludio na njega zato što laže. Želio je laganje srezati u korjenu, ali meni se to baš nije svidjelo.
Trudim se stvarno imati strpljenja, ali još se nosim s tim šta će obući, ne želi se prati, sve mu se gadi i sl., ali ne znam šta mu reći u odnosima s prijateljima s kojima se sad bori. Odrazgovaramo i nešto mu savjetujem, ali napomenem mu da to mora riješiti sam.
Još jedna stvar s kojom se teže nosim je što stalno misli da je kriv za sve. Ništa mu ne smiješ reći odmah je povrijeđen.
Mi smo se počeli nositi s pravim pubertetom, čini mi se. Moram reći da je nekoliko dana bilo baš prestrašno - svadljivost, uvredljivost, grubost, preosjetljivost - sve zajedno. Izvrijeđao nas je svih, maltretirao brata, bacao stvari po kući, a sve prožeto držanjem "imam pravo ovako se ponašati i gledajte me kako sam silan". Na kraju sam mu rekla da ću ga izbaciti u dvor ako nastavi bacati stvari okolo, našto je sam izašao - u čarapama. Nakon nekog vremena je ušao obući se i uzeti knjigu, pa je čitao vani. Onda je nestao - otišao kod dida. Završilo je navečer njegovom isprikom - koliko vidim, savim iskrenom. Jučer i danas - sve mirno.
vertex, suosjećam. kod nas je tako već tjednima. i meni je lagano dosta. ovaj vikend je pročitao 16 (da, šesnaest ) brojeva miki mausa od a do ž jer se pola vremena durio.
Tu smo, ovako kao Vertex.
Prestrasno i tesko trpiti i ostati miran (jer kad nisam mirna, onda je jos gore i sve preraste u prestrasnu svadju i dramu).
Ne trpim ništa. Zašto bih ja morala trpiti nečije izljeve bijesa i trzanja, pa makar to bilo moje vlastito dijete? Pošaljem u vrazju mater, izbacim iz sobe ili iz kuće. Ne pakiram kofere, nego otpremim na hladjenje.
Cim sam stisnula odgovor, pomislila sam da bi netko mogao krivo shvatiti. :)
Jednostavno nam se pokazalo boljim i brze rjesivim da je "pustimo" da ispuca frustraciju, bez izbacivanja iz sobe/kuce ili bilo cega sto doista zasluzuje njeno ponasanje, a kad se ohladi, onda rijesimo i eventualno sankcioniramo. Jedino sto odmah prekidamo i uopce ne toleriramo je nasilje (bilo kakvo) prema ukucanima.
Drago mi je da ste se javile, vidim da će mi trebati dijeliti iskustva s drugima puno više nego dosad, ako ništa, bar da vidim gdje smo na ljestvici šizova. Nisam imala neku idiličnu sliku puberteta kao mirne plovidbe na valovima naše dosadašnje roditeljske virtuoznosti, ali moram reći da sam se u subotu malo prestrašila budućnosti :mrgreen:.
Zaključila sam i ovo martino i i ovo od BusyBee u isto vrijeme: ja nemam zašto trpit ničije bjesove, niti on ima pravo tako ih iskazivati, pa neka su mu godine te koje jesu. S druge strane, isto mislim da je ključno da mi ne gubimo mirnoću i ne dižemo ton. Nekako, treba ovdje imat jasan stav i jednostavne poteze, i ne odgovarati na dramu dramom.
e, vertex, kad bismo to mogli, bili bismo svi umjetnici u hendlanju mnogih situacija, ne samo ovih (pred)pubertetnih!
nažalost, ja sam prva ta koja se ne zna kontrolirati... (srećom je mm cooler i za sad se dobro snalazi u ovome)
a, niš... prijavak da mi ne pobjegne tema, pišemo se kad stignemo, šize su na dnevnoj bazi... :mrgreen:
Ma ja to zapravo dosta dobro mogu, ali zahtijeva truda. Puno, puno truda, u ovakvim slučajevima, lol.
Ali imam već dosta iskustva da, kad reagiram po prvom impulsu, a taj nije baš neki nježni i zreli, stvarno pogoršam stvar i kratkoročno i dugoročno (ako se zaredaju takve situacije).
kod nas jos nije tako akutno, mada je negdje u polovici rujna, pocetkom listopada bilo malo cupavo. uzasno je brzo mijenjala raspolozenja, padala u plac zbog svake sitnice, bjezala u sobi sa glasnim lupanjem vratima... vec sam se bila pobojala, ali je jako brzo prestalo, pa mi se cini da je to bila pomalo i reakcija na novu skolu. mislim, voli skolu i razred, sve je dobro, ali je to ipak bilo sve novo i pretpostavljam da to djeca u sebi nekako preraduju, te im treba nesto vrtemen ada sve sjedne na svoje mjesto.
sada je ok, ali globalno vidim da je na neki nacin osjetljivija, da se raspolozenja jace mijenjaju, da se raspravlja na drugaciji nacin s nama.
medutim ono sto je meni sada izazov, jest to, da se sama osjecam pomalo cudno. nekako mi je moja cura prebrzo odrasla. u zadnjih godinu i pol je i fizicki i psihicki zrelija, odraslija, zapravo ne znam kako bi vam to opisala.
na trenutke mi se cini da zapravo se ja sama trazim, odnosno "osjecam" da se nas odnos i komunikacija podize na neku drugu razinu i zapravo se pomalo bojim da li sam "dorasla" toj razini.
nadam se da me razumijete, ne mogu si jos to sasvim racionalizirati, ali nekako osjecam da se i mi (mm i ja) moramo na neki nacin mijenjati, prilagodavati...
naci neki drugaciji modus...
i to
I ja osjećam kao seni, malo modificirano, jer se radi o dečku koji još uvijek ne odustaje od statusa "mamine maze". Ali, osjećam da se odnos mijenja, da razgovaramo na drugi način, u kojem on ima više udjela i utjecaja nego prije. Još uvijek osjećam nužnost da ga odgajam i učim u nekim stvarima, ali sve više raste osjećaj da u mnogočemu prelazimo u fazu podrške, a ne poučavanja. Čitam dosta literature o tinejdžerima da ne bih morala otkrivati toplu vodu kad neke stvari dođu na red.Poruka se u bitnome svodi na ovo: koliko god više možeš puštaj dijete da samo odlučuje, jer će samo tako ponijeti odgovornost. To je meni teško, kao mediteranskoj mami i sigurno to neću provesti na hladni američki način; živim svoj život, a ti svoj, ali uzela sam si dio i počela primjenjivati. Znala sam i u prethodnim fazama eksperimentirati s "ja porukama", ali nije činilo bitnu razliku, a sada čini. "Ti poruke" za njega sada znače preveliki pritisak - prihvaća i njih, ali tek nakon što smo riješili konflikt. U fazi konflikta, kada zapne za nešto, počnem s "ja porukama" i to potpuno iskrenima. Potpuno iskreno izjavljujem što ja želim, osjećam, mogu, ne mogu trenutno i to bez ikakvog skrivenog "ti" unutar poruke. Zapanjila sam djelotvornošću toga - momentalno se smiruje, počinje konstruktivno razgovarati i pristaje na kompromise.
Primjenjujem još jedan trik koji mi je poznat još od njegovih tantruma kad je bio mali: kad ga uhvati šiza, prije nego počnem s lekcijom, pomislim da mu je pao šećer u krvi i pokaže se da najčešće je i da problem rješava sendvič, voće ili par kockica čokolade.
mojem su size, sva sreca, kratkotrajne, brzo plane i brzo se ugasi, nije durilica ali je glasan za posizit.
Busy, nisam te krivo shvatila. I ja se trudim biti mirna. Al ako mi krene pilit po živcima, riješim to tako da izbacim ili sebe ili njega. I ovo što Zdenka piše je stvarno djelotvorno, što sam ja jasnija o svojim osjećajima i stanjima, to je on jasniji i mirniji.
Ja se trudim samu sebe podsjetiti da je pubertet osjetljivo razdoblje (klinci se ni sami ne snalaze, eksperimentiraju s razlicitim oblicima ponasanja, a da nisu toga ni svjesni). Ipak, isto imam svoje granice - kad je dosta, moja djeca to znaju.
Kako se nositi s vlastitim pubertetom ovisi i o karakteru. Moj stariji je postao jos veca maza (dok jos moze) a mladji je gnjevni gradjanin i on stalno protestira ... Trudimo se da im pomognemo biti to sto jesu, ali u okvirima nekakve tolerancije. Uvijek smo bili iskreni, trudimo se biti dosljedni i pomalo pomicati granice kad vidimo da je potrebno.
Zna to biti i smijesno... Ne treba se dati izbaciti iz cipela, a okretanje na salu i zafrkanciju pokazalo mi se djelotvornim u 90% situacija. Moram samo paziti da ne izvrgavam ruglu samo djecu, nego i sebe - to je djelotvorno.
Je, Peterlin, i kod nas humor puno pomaže. Više puta sam oko prodike rekla nešto smiješno na svoj ili njegov račun, pa smo se zajedno nasmijali i kriza je prošla.
Baš mi pomažete razbistriti misli, hvala!
Moj sin si je neki dan sam posudio "Odgovori na 1000 pitanja za dječake" i to je čitao onako kako bi ja voljela da čita lektiru. Neke stvari mu nisu sjele jer je stvarno još prerano za takvu literaturu.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Zdenka2 može preporuka. Ja sad čitam "Kako pomoći klincima da si sami pomognu", E. Perry Good
i mi smo tu.....
danas mi je bio strašno težak dan jer je on na svaku moju jednu (a ja sam jaaaaaaaaaako rječita) imao sto i jednu svoju....tresla sam se od muke ali mu to nisam htjela dati do znanja jer znam da je to ipak PUBERTET gdje je on "jadni mali neshvaceni dječačić kojeg niko na svijetu ne voli i svi su protiv njega"....aaaaaaaaaaa ko da sam jučer imala tu misao u glavi....
još gore mi se ljutiti na njega jer kad gledam njega vidim svoj odraz...on je isti JA.....DOSLOVNO ISTI JA prije 20 godina :D
prevrtanje očima imamo još od jeseni, odgovore tipa...neću, neda mi se, sad ću, sutra ću....imamo isto od jeseni....muljanja oko nekih stvari imamo od nedavno....ali ono što me zabrinjava je škola...ako ga ne stisnem, ode sve kvragu....od super odlikaša je na polugodištu imao sve 4-vorke (3 razred) tako da smo ga sad sa školom dobro stisnuli i ajmo reč da to nekako ide....
preklinjao me je i molio za Face profil....aj dobro...svi ga imaju ...dok znam šifru i kontroliram ga sve ok...računalo je pod našim nadzorom....
uh....pa kud prije pubertet.....