pomoć u kući tijekom babinja

alef, nema se tko zašto uvrijediti
ne radi se ni o kakvom moljenju za pomoć (ja nisam trebala moliti, nudila mi se) niti o dužništvu nakon toga (nisam dovedena u takvu situaciju nikada bila od strane ikoga od svoje bliske rodbine)
neke se žene jednostavno osjećaju bolje uz sendvič i veš popeglan samo za bebu - za ljubav svoga mira i samoće
ponavljam opet, ja bih voljela dobiti serviran kuhani ručak na stol
i kompletno popeglan veš i svašta nešto...
ali nisam si mogla dozvoliti da uvrijedim svoju svekrvu tako da joj, nakon donesenog ručka ne kažem: sjednite - kada znam da to žarko želi
pa i onda kada mi do tog njenog sjedenja uopće nije bilo, jer bih... bilo što drugo, dok sam za ovo osjećala da nisam sposobna
a kakav je napor provesti jedno vrijeme s osobom koja ti čini toliko dobra? valjda nikakav.
osim ako misliš da imaš pametnijeg posla :/
pa onda opet kad svrati donijeti ti ovo ili ono i tako desetak puta na dan
ne znam koliko sam uopće razumljiva

da ja nekome nudim/pružam pomoć, ja bih se postavila samo ovako kako i sama priželjkujem - nenametljivo i s razumijevanjem
ali ne osjećamo svi sve oko sebe na jednak način

Meni nije jasno zašto se jednostavno ne možemo složiti da nekima treba pomoć, nekima ne treba. Isto kao i s instrukcijama kad si klinac, nekima sve klikne odmah, znaju si izorganizirati vrijeme, napraviti 100 stvari u danu-a drugi ne zna ni tri bez da mu se ne kaže 100 puta.

Ljudi su različiti. Meni je sasvim normalno da ana.m sve može sama (uz mm-a) i ne pravi se super ženom. A ni vi koje ste primile pomoć se ne pravite patnicama. I gotovo, riješena priča.

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

alef, nema se tko zašto uvrijediti
ne radi se ni o kakvom moljenju za pomoć (ja nisam trebala moliti, nudila mi se) niti o dužništvu nakon toga (nisam dovedena u takvu situaciju nikada bila od strane ikoga od svoje bliske rodbine)
neke se žene jednostavno osjećaju bolje uz sendvič i veš popeglan samo za bebu - za ljubav svoga mira i samoće
ponavljam opet, ja bih voljela dobiti serviran kuhani ručak na stol
i kompletno popeglan veš i svašta nešto...
ali nisam si mogla dozvoliti da uvrijedim svoju svekrvu tako da joj, nakon donesenog ručka ne kažem: sjednite - kada znam da to žarko želi
pa i onda kada mi do tog njenog sjedenja uopće nije bilo, jer bih... bilo što drugo, dok sam za ovo osjećala da nisam sposobna
a kakav je napor provesti jedno vrijeme s osobom koja ti čini toliko dobra? valjda nikakav.
osim ako misliš da imaš pametnijeg posla :/
pa onda opet kad svrati donijeti ti ovo ili ono i tako desetak puta na dan
ne znam koliko sam uopće razumljiva

da ja nekome nudim/pružam pomoć, ja bih se postavila samo ovako kako i sama priželjkujem - nenametljivo i s razumijevanjem
ali ne osjećamo svi sve oko sebe na jednak način

---

X Pogotovo na zadnju rečenicu.

Citiraj:

---

alef prvotno napisa

Mislila sam da je ta porodicna bliskost nesto normalno, a losi odnosi sa nekim od clanova porodice rijetkost, nazalost brojna svjedocanstva i na ovom forumu a i u zivotu govore u prilog tome da je obrnuto. Ono, ja i MM smo sami sebi dovoljni, niko nam ne treba, ok... ne treba vam pomoc ni oko cega, ali zar vam ne trebaju ljubav, toplina, bliskost, druzenje? Uhh... Ne bih voljela da se neko uvrijedi

---

Mi smo kao obitelj jako bliski, i s mojima (koji su daleko), i s muževima. Često se viđamo, sa svekijima se čujem 2x dnevno, i dobra mi je svekrva. I kad nešto nekome treba pomoći, ništa nam nije teško. Ali ovo je situacija kad nam pomoć nije potrebna, MM i ja smo si zbilja dovoljni. Ni ja u svekrvinoj kući nikad ništa nisam radila (osim skuhala kavu). Hvala Bogu, nikad nije bilo potrebe za tim.

Citiraj:

---

annie84 prvotno napisa

Meni nije jasno zašto se jednostavno ne možemo složiti da nekima treba pomoć, nekima ne treba. Isto kao i s instrukcijama kad si klinac, nekima sve klikne odmah, znaju si izorganizirati vrijeme, napraviti 100 stvari u danu-a drugi ne zna ni tri bez da mu se ne kaže 100 puta.

Ljudi su različiti. Meni je sasvim normalno da ana.m sve može sama (uz mm-a) i ne pravi se super ženom. A ni vi koje ste primile pomoć se ne pravite patnicama. I gotovo, riješena priča.

---

Ma lako bi se sve tu složile, ali o čemu bi onda piskarale :-) ?

Ne razumijem zašto bi se itko vrijeđao niti ovoliko objašnjavanja i skoro pa opravdavanja. Niti smo isti niti su nam najbliži isti. I ne bih rekla ni da se radi o lošim obiteljskim odnosima - ja npr. volim svoju mamu i ona voli mene, ali to uopće nema veze sa činjenicom da me često izluđuje :mrgreen:
Inače, ja isto nisam željela nikakve goste nakon prvog poroda, htjela sam da imamo što više mira i bilo mi je nenormalno da netko dolazi u prvih mjesec dana, osim djedova i baka nakratko. No sad, nakon drugog, jedva sam dočekala društvo, stalno nekog zovem da dođe... što zbog mene jer mi se priča s odraslima, što zbog Tina, da ima neku dodatnu zabavu. Pričam o ljudima koji su mi dragi i čiji me dolazak ne opterećuje, ne o rodbini i reda radi ljudima.
Ipak, moram napomenuti da sam se nakon ovog poroda nevjerojatno brzo oporavila, imam dojam da sve mogu, kao da sam rodila prije 3 mjeseca... da ne mogu sjediti ili da dojim samo u jednom položaju kao prvi put, sigurno ne bih uživala u društvu.

Ana.m. pa ne bi baš rekla da mi koji "tražimo" pomoć! Ali ajde ak ti tak kažeš onda je tak.
Nemam vremena ti objašnjavati kaj sam mislila .
Moj post je svatko shvatio na svoj način.
Odoh dalje raditi.

Pobjegla mi riječ.
Htjela sam reći mi koji "tražimo" pomoć filozofiramo.

Citiraj:

---

noisita prvotno napisa

Sve i da su mi mama ili sveki nepodnošljive, pretrpila bi misec dana.. to je jedno veliko ništa u odnosu na zdravstvene posljedice koje bi mogla osjećati cili život!

---

eto vidiš npr.ja sam zdravstvene posljedice trpila upravo zbog MM mame koje se nacrtala odmah kada smo došli i upala u sobu gdje sam htjela podojiti maloga u miru, sa komentarom da smo neozbiljni jer nemamo mlijeko iz ljekarne u pripremi jer je očitoooo da je dijete gladno-to se nastavilo do današnjih dana
netko je spomenuo kvalitetnu pomoć- meni je kvalitetna pomoća jedino MM i moja seka(mamu nemam, tata mi ne živi u rh)-ostali svi brate mili mogu
čekati da dobiju poziv da dođu u goste vidjeti bebu kada to roditeljima odgovara

Ok ali vi pricate o pomoci ljudi sa kojima ocigledno niste u dobrim odnosima, ja pricam o "mojim ljudima". To su oni koji me mogu videti polugolu, kako lezim i dojim, koji mogu da udju u neurednu i prljavu kucu i umesto da prigovaraju uzmu pa pomognu... Ni ja ne zelim da mi se po kuci motaju ljudi koji me nerviraju, koji nisu dobronamerni ili koji me umaraju svojim savetima.
Ali me isto tako nije briga da li su mi case stavili levo ili desno u policu, ili kako su slozene bebine stvari sve dok su opeglane. Nekom to smeta, meni ne (al zato mi, verovatno smetaju neke druge stvari).

Nisam imala nikakvu pomoć (niti sam je tražila) nakon prvog poroda, niti nakon drugog (razlika među prvo dvoje djece je 17mj), pa tako nisam imala pomoć ni sad kad sam rodila treće dijete...
Mm nije bio s nama doma niti jedan dan, osim onog kad je u podne došel po nas u bolnicu....
Živimo u kući, dosta velikoj pa se uvijek ima nekaj za raditi, al mislim da bi mi neka pomoć sa strane samo smetala i nebih imala mira...

Treća beba mi sad ima 18 dana i mm sljedeći tjedan ide na poslovni put, malo dulji, vraća se par dana prije Božića, tak da budem solo s klincima...
E tu će mi sveki uskočiti da ujutro odpelja klince u jaslice/vrtić da neidem s bebom u pol 8 van dok je još hladno, i da ju ne vućem direkt u boleštine iliti vrtićku zgradu... I to je to od pomoći...

Neznam, ja si sve nekak organiziram da mogu sama, i nabolje se osjećam kad sama sve napravim...

Citiraj:

---

vissnja prvotno napisa

Ok ali vi pricate o pomoci ljudi sa kojima ocigledno niste u dobrim odnosima, ja pricam o "mojim ljudima". To su oni koji me mogu videti polugolu, kako lezim i dojim, koji mogu da udju u neurednu i prljavu kucu i umesto da prigovaraju uzmu pa pomognu... Ni ja ne zelim da mi se po kuci motaju ljudi koji me nerviraju, koji nisu dobronamerni ili koji me umaraju svojim savetima.
Ali me isto tako nije briga da li su mi case stavili levo ili desno u policu, ili kako su slozene bebine stvari sve dok su opeglane. Nekom to smeta, meni ne (al zato mi, verovatno smetaju neke druge stvari).

---

naravno da je lakše i lijepše ako imaš tako nekoga pored pa onda i dobiješ tu kvalitetnu pomoć koja je jedina prava pomoć zapravo ali isto tako je činjenica da puno žena nije imalo to pa čak ni pomoć muževa pa opet ok-ma sve se organizira nekako.
isto tako nismo ni svi ko osobe isti, niti možemo niti smo naučeni sami "potegnuti"jednako, neki se oslanjaju na druge više neki manje, nekome smeta nečije uplitanje makar i kao pomoć, neko ne može ništa bez pomoći tako da je možda i bezpredmetno uspoređivati.

ja sam tek u toj situaciji i vidjela koliko mogu sama(jer sam morala i dan danas moram)

Ja samo mogu potpisati anu.m.
Imam muža, zdravog i sposobnog, njegova pomoć mi je sasvim dovoljna. Bez obzira na to što zbog posla i ne provodi previše vremena kod kuće.
Uz to previše cijenim svoj mir da bi dozvolila kompletnoj rodbini da se prešetava kroz stan u vrijeme kad samo želim uživati sa svojim djetetom i mužem.
Neki trenuci su jednostavno predragocjeni i neponovljivi.

Citiraj:

---

Balarosa prvotno napisa

Ne razumijem zašto bi se itko vrijeđao niti ovoliko objašnjavanja i skoro pa opravdavanja. Niti smo isti niti su nam najbliži isti.

---

ovo potpisujem.
Ali i ovo uporno naglašavanje da imate muža, pa zaboga imamo ga sve, moj sve radi po kući ali isto sam htjela da sudjeluje oko bebe, presvlačenje, da nas troje skupa uživamo a ne da on samo pere, kuha, sprema po kući. Zbog toga sam i angažirala mamu i svekrvu, i ne, nisam ih morala moliti no jasno i glasno sam im rekla da mi treba pomoć oko kuće ali ne i oko bebe. Tako će biti i ovaj put.

Što se tiče gostiju, moji roditelji, seka i njena obitelj, i njegova mama su dobrodošli isti dan jer znam da se neće ponašati samo kao gosti, oni su naravno došli vidjeti bebicu ali i pomoći, sami sebi skuhati kavu i neočekuju da ih se dvori. Ostali mogu doći nakon mjesec dana.
Vjerovatno će mi biti drago da me posjete prijateljice, no vidjeti ću kako ću se osjećati nakon drugog poroda, ako mi nebude do posjeta rano to ću im i reći.

Pa koliko vi to posla imate po kući? Mislim, pa ne posprema cijeli dan i svaki dan...Ne pegla se veš svaki dan, možđe i dva tjedna proći da se ništa ne pegla...Ručak ne radi svatovski. A i bebu stvarno ne mora prematati svakih 5 minuta...

Posla ima uvijek, puno i previše, a još niti ne peglamo....uz dva psa koja isto pridonose neredu...i nikad nam u kući nije kristalno čisto.
Pa nisu nam svima kuće iste. Usisavati moramo barem svaka dva dana, a i onda već izgleda kao da nismo prstom makli mjesecima.
Mi neradimo nikad svatovski ručak ali na njega uvijek izgubimo barem sat i pol, što ćeš kad smo spori.

Nismo svi isti, zato isčuđivanju tu nije mjesto. Nekima ne paše pomoć iza poroda i to mi je skroz razumljivo, ali nemogu razumjeti žene koje se nepotrebno junače, nemogu sve stići, doslovce padaju s nogu ali zahod mora biti oriban da se može jesti s poda, i onda su toliko iscrpljene i živčane da se jedva bave novom bebom, da ne govorim za kvalitetno vrijeme s ostalom djecom, znam nekoliko takvih.
Meni je osobno svaka pomoć u tom trenu dobro došla i rado ću je prihvatiti, ali to sam ja. Ponovno nemogu razumjeti ni žene koje tu idu u krajnost i sebe podcjenjuju pa uzimaju dadilje koje čuvaju veće djete. Mislim da oko djece sve možemo same, osim ako nam porod nije bio extremno težak pa je takav i oporavak, no oko kuće je pomoć više nego dobrodošla.

I dalje smatram da mi ne treba pomoć osim ona moga muža...A kaj ćeš!

ja ne znma šta se


ana.m ne znam šta se iščuđavaš
da, ima kuća u kojima se pegla svaki dan
da, i mi imamo psa kojeg treba bar 2 puta dnevno izvest vani
svaki dan treba usisati i pobrisati zbog tog istog psa
ručak treba skuhati i oprati suđe, očistiti kuhinju
i ja imam muža, ali isto tako želim kad s posla dođe kući, da se posveti nama, a ne da odmah kuha i čisti

Citiraj:

---

ana.m prvotno napisa

I dalje smatram da mi ne treba pomoć osim ona moga muža...A kaj ćeš!

---

i to je sasvim ok, ali što se uporno ičuđavaš nama koje smo tražile/prihvatile pomoć ostalih?

Imala sam laganije porode sto znaci da sam se mogla kretati nakon 3 dana pri izlasku iz bolnice, MM nije imao godisnjeg ali je preuzeo veci dio na sebe nakon sto bi dosao doma. Prva beba-mozes joj se posvetiti maximalno, mozes lezati duuuuuuuuuugo u krevetu s njom, odmarati i rasporediti sebi svoje slobodno vrijeme kako ti zelis. Druga beba + dijete od 2 godine ? Pa bas i ne mozes. Nije isla u vrtic jer sam ja bila doma..pa dijete trazi isto tako svoje paznje, svoj rucak, svoje presvlacenje i tvoju zrtvu da se odreknes nekih stvari. Muz je naravno dio svega toga, ali njegovo slobodno vrijeme koje se moze posvetiti djeci dolazi tek nakon 17 h.

Meni je NAJNORMALNIJE da mi mama dodje i pita treba li mi pomoc. I NAJNORMALNIJE mi je da se ja njoj (i tati) obratim za pomoc.
Niti se osjecam manje vrijednom (boze sacuvaj) radi toga.

Ana.m pa to je tvoj "problem" sto ne trebas pomoc, ili je nemas od koga traziti. Saltaj dalje ...
ali ne razumijem zasto uporno drugima pokusavas dokazati da njima ne treba ili da je to nesto abnormalno?! :roll: bezveze...

jao cure, kako ste zabrijale! ccc.

Citiraj:

---

sweetmint prvotno napisa

Imala sam laganije porode sto znaci da sam se mogla kretati nakon 3 dana pri izlasku iz bolnice, MM nije imao godisnjeg ali je preuzeo veci dio na sebe nakon sto bi dosao doma. Prva beba-mozes joj se posvetiti maximalno, mozes lezati duuuuuuuuuugo u krevetu s njom, odmarati i rasporediti sebi svoje slobodno vrijeme kako ti zelis. Druga beba + dijete od 2 godine ? Pa bas i ne mozes. Nije isla u vrtic jer sam ja bila doma..pa dijete trazi isto tako svoje paznje, svoj rucak, svoje presvlacenje i tvoju zrtvu da se odreknes nekih stvari. Muz je naravno dio svega toga, ali njegovo slobodno vrijeme koje se moze posvetiti djeci dolazi tek nakon 17 h.

Meni je NAJNORMALNIJE da mi mama dodje i pita treba li mi pomoc. I NAJNORMALNIJE mi je da se ja njoj (i tati) obratim za pomoc.
Niti se osjecam manje vrijednom (boze sacuvaj) radi toga.

Ana.m pa to je tvoj "problem" sto ne trebas pomoc, ili je nemas od koga traziti. Saltaj dalje ...
ali ne razumijem zasto uporno drugima pokusavas dokazati da njima ne treba ili da je to nesto abnormalno?! :roll: bezveze...

---

X
Moram se složiti s ovim postom.
Mene smeta to ogromno čuđenje nama koje smo prihvatile pomoč bez imalo grižnje savjesti i osjećaja dužnosti, a isto tako me smeta uporno isticanje da muž može sve.
Ma i moj može.

Različiti smo, imamo različite načine života, različite "repove iz prošlosti" i nema šanse da svi funkcioniramo jednako.
Mi živimo u odvojena 3 stana u jednoj kući i neminovno međusobno surađujemo. I puno puta moram reči, hvala Bogu da je tako.
Moja mama mi čuva dijete, ja uzmem puno puta slobodno s posla da ju odvezem kud treba, s druge strane moj tata uzme slobodno s posla da mi pričuva malog ako taj čas ne mogu ni ja ni MM.
Oko ručka se čujemo svaki dan, dogovaramo tko danas kuha i što, to nam je svakodnevnica.

Jedino se "ne mješamo" jedna drugoj u pospremanje, peglanje, čišćenje, to svaka radi kad i kako želi.
Naravno, i tu je izuzetak situacija ako treba pokupiti veš jedna drugoj jer je počela kiša.

Naš cijeli život je međusobna suradnja i nema tu koliko ja tebi toliko ti meni. Svatko daje koliko u kojem trenu može.

Anemona, vještica, sweetmint a što drugo reći nego X veliki kao kuća.

Imala sam pomoć nakon prvog poroda i nakon drugog.I to takvu da su se izmjenjivale mama i sveki.Sveki je čak par dana pred termin ostala
doma i bila mi na raspolaganju...a da ne pričam da mi je za vrijeme trudova bila desna ruka.Žena je fenomenalna.
Da ne duljim previše,u potpunosti se slažem s Anemonom.

Ja mislim da ima razlike dođe li ti nakon poroda mama ili svekrva. :mrgreen:
Mislim, moja svekrva
je jedna prekrasna i jako vrijedna žena, i puno mi je fizički pomogla nakon poroda...ali
mi je isto tako i jako išla na živce, npr. kad me onako ispitivački gleda jesam li dobro
namjestila bebu na cicu, ili kad komentira kak je njoj mlijeko bilo žuto (čitaj kvalitetno), a
moje nekakvo bijelo.:mrgreen: Ma bilo je toga brdo..meni se doduše otada produljio jezik, pa vjerujem da bih ja to danas brzo dovela u red, ali opet žena je starija, pomaže mi, ZNAM da je dobra ko kruh, ali različite smo i nisam s njom ipak tako bliska..pa još uvijek joj govorim Vi.
Nije to baš najsretnije rješenje, ali eto tako je bilo..Drugi put ću, nadam se, drugačije..
Eh, da, cure, pa različite smo, svak gleda iz svojih cipela, može se iskustvo iznositi i bez toliko iščuđavanja "kako ti tako možeš, nebijatakonikada"..

Citiraj:

---

Dijana prvotno napisa

Ja mislim da ima razlike dođe li ti nakon poroda mama ili svekrva. :mrgreen:
Mislim, moja svekrva
je jedna prekrasna i jako vrijedna žena, i puno mi je fizički pomogla nakon poroda...ali
mi je isto tako i jako išla na živce, npr. kad me onako ispitivački gleda jesam li dobro
namjestila bebu na cicu, ili kad komentira kak je njoj mlijeko bilo žuto (čitaj kvalitetno), a
moje nekakvo bijelo.:mrgreen: Ma bilo je toga brdo..meni se doduše otada produljio jezik, pa vjerujem da bih ja to danas brzo dovela u red, ali opet žena je starija, pomaže mi, ZNAM da je dobra ko kruh, ali različite smo i nisam s njom ipak tako bliska..pa još uvijek joj govorim Vi.
Nije to baš najsretnije rješenje, ali eto tako je bilo..Drugi put ću, nadam se, drugačije..
Eh, da, cure, pa različite smo, svak gleda iz svojih cipela, može se iskustvo iznositi i bez toliko iščuđavanja "kako ti tako možeš, nebijatakonikada"..

---

Slažem se.
Jedino mi nije jasno ovo s bliskošću sa svekrvom i obraćanja s "Vi"... Mislim da svekrvu ne bih mogla osloviti s "ti", da smo ne znam koliko bliske (a stvarno smo u dobrim odnosima). :unsure:

Pa hoću reći, vidi se da nisam tako bliska s njom, iako o puno toga mogu s njom pričati, samim tim
što joj još govorim Vi. Nije nikad rekla da bi htjela drugačije, pa sam ja nastavila kako sam i počela.
Stara škola valjda.
Istina, to me malkicu smeta, ali svejedno znam da sam se ja sa svojom svekrvom jako usrećila, kao
i moje dijete s takvom bakom.

ngrace, oprosti, totalno sam krivo iščitala tvoj post. Meni je nekako neprirodno da moje dijete
nekog zove ti, koga ja nikad neću tako zvati. Mislim, sad kad se pokušam ubaciti u taj "mode"
da je "tikam", isto mi izgleda neprirodno..ali, ne znam, nekako mi je to persiranje ukočeno.

Citiraj:

---

Dijana prvotno napisa

svejedno znam da sam se ja sa svojom svekrvom jako usrećila, kao
i moje dijete s takvom bakom.

---

To je najvažnije! :-)

Citiraj:

---

Dijana prvotno napisa

ngrace, oprosti, totalno sam krivo iščitala tvoj post. Meni je nekako neprirodno da moje dijete
nekog zove ti, koga ja nikad neću tako zvati. Mislim, sad kad se pokušam ubaciti u taj "mode"
da je "tikam", isto mi izgleda neprirodno..ali, ne znam, nekako mi je to persiranje ukočeno.

---

Kužim. :-)
Vidiš, ja o tom "tikanju" uopće nisam razmišljala... Svog pokojnog svekra sam jako, jako voljela, bio je predivan čovjek. Nisam nikad pomišljala da bih mu se željela obraćati s "ti". Valjda time ipak podsvjesno radim razliku između muževih i svojih roditelja.

Pa da, ipak je tu jedna "fina" distanca uvijek prisutna.
Zato isto kad npr. vissnja priča kako nema problema da njeni dođu
i dok je ona ne znam šta, polugola dok doji, ok, ali mislim da joj to nije rodbina
s muževe strane, vissnja, ispravi me ako griješim. Inače, meni je isto
apsolutno genijalna njena interakcija s rodbinom.Ja bi se uvijek pobrala (ili on)
iz sobe dok sam dojila, dok je svekar bio tamo (u njihovoj kući).
Iako je to jedan sasvim prirodan čin, nisam mogla pregrist njegovu prisutnost.
To je valjda jednostavno tako, prirodno...

Što se tiče dojenja i nekog polugolog stanja..moj svekar izađe kada dojim ali zato što je neugodno njemu a ne meni.
Ja komotno dojim gdje god da jesam ali ja sam takva osoba.Svekrvi se obraćam sa Vi jer me to ipak sprečava da kažem neke stvari koje bi npr.rekla mami,mužu...
A ovo polugolo stanje..s obzirom da je malo falilo da doma ne rodim sveki je vidjela sve i nakon toga mi je još bliža i draža.

ajme, šta sam ja tu svašta propustila...baš sam htjela dodat još neke konkretne savjete kako si olakšati život, ali vidim da još nismo progruntale zašto nam uopće treba pomoć i zašto nam je teško prihvatiti je.
mislim da dosta ovisi o porodu i fizičkom stanju mame (ja nakon prvog poroda nisam mogla stajati na nogama, padala sam u nesvjest, i doslovno je trebalo brinuti o meni kao o bolesniku, a bila sam dotada skroz zdrava, nakon drugog sam mogla sve), a neke mame stvarno imaju problema u uživljavanje u novu ulogu, totalna ih je panika (vjerojatno u životu nisu držale bebu na rukama niti vidjele dojenje u živo).
"If you wish to know about a society, notice the way it treats new mothers and babies"
U našoj kulturi se potrebe same majke zanemaruju u postpartumu i gledaju samo kroz potrebe bebe (mama mora odmarati da ima snage za bebu, mora piti puno tekućine zbog mlijeka….). U mnogim kulturama širom svjeta postoje vrlo određeni običaji o skrbi za oporavak majke i pomoć. U takvim uvjetima, i sama majka je ranije imala priliku pomagati svojim sestrama, rođakinjama, prijateljicama- tako da joj briga za bebu nije bila strana i njena su očekivanja bila realistična.
Za zdravi postpartum, jako je važno zdravlje prije poroda, zdrava prehrana, dovoljno odmora (većina žena ulazi u babinje u biti iscrpljena, zbog čestog buđenja, bolova, priprema i sl.) Osim toga, jako je važan sam porod, kod prirodnog poroda bez intervencija vrlo je vjerojatno da će oporavak biti brz. Ženama se premalo naglašavaju rizici npr. carskog, epiduralne, epiziotomije, a definitivno se zanemaruje emocionalni i psihološki doživljaj.
Neke žene su nakon poroda super i sve mogu same (ali previše aktivnosti može npr.pojačati i produžiti krvarenje). Neke pak ne shvaćaju da im je pomoć potrebna, neke ne žele opterećivati rodbinu i prijatelje, neke žele privatnost pa im smeta pomoć u kući, neke osjećaju da je traženje pomoći znak neuspjeha i nemogućnosti nošenja sa svojim odgovornostima, neke su sramežljive pa ne pitaju sve...Mislim da već među nama ima svih tih primjera..

Ali normalno je da majci treba pomoć. Naravno da ćemo sami dozirati koliko i od koga. A puno možemo i sami napraviti ako se unaprijed pripremimo.

Ne iščuđavam se ja toliko vama koliko vi uporno govorite o nekim superženama, dokazivanju (ne znam kome) i ne znam čemu samo zato što eto, nemamo ili ne želimo ničiju pomoć...

Citiraj:

---

Dijana prvotno napisa

Pa da, ipak je tu jedna "fina" distanca uvijek prisutna.
Zato isto kad npr. vissnja priča kako nema problema da njeni dođu
i dok je ona ne znam šta, polugola dok doji, ok, ali mislim da joj to nije rodbina
s muževe strane, vissnja, ispravi me ako griješim. Inače, meni je isto
apsolutno genijalna njena interakcija s rodbinom.Ja bi se uvijek pobrala (ili on)
iz sobe dok sam dojila, dok je svekar bio tamo (u njihovoj kući).
Iako je to jedan sasvim prirodan čin, nisam mogla pregrist njegovu prisutnost.
To je valjda jednostavno tako, prirodno...

---

U pravu si, ali moji svekiji se nikad nisu ni gurali u tu pricu. Iako su tada jos ziveli u Beogradu i mogli da navracaju kad god, stvarno su bili uvaidjavni. Moguce i da je MM tu nesto izregulisao, da im je rekao kad je zgodno da dodju, i to mi je OK. Nisu se svakako uvredili. A i kad bih se povukla u sobu sa bebom niko nije isao za mnom.

A i ja sam u pocetku (posle oporavka, kad smo vec poceli normalno da idemo u goste) odlazila u drugu sobu da dojim kod svekija (cinilo mi se da je svekru prilicno neprijatno pa zato). Ali sam isto tako dozivela da moj drugar kao oparen skace sa stolice i izlazi iz sobe kad sam krenula (potpuno mehanicki) da vadim sisu cim je beba krenula da zeva.

Vec posle prve godine, cak je i svekru prestalo da bude neprijatno, jer da se sklanjao kad god sisa, ne bi uopste vidjao unuku. Sad, posle 3.5 godine dojim kod njih u boravku, dok svi opusteno caskamo i vise nikom nista nije neobicno :mrgreen:

ana.m ja ne mislim da je iko super zena ili da se dokazuje ako nema pomoc. Isto tako mi je sasvim OK da se nekome nudi pomoc ali da je on odbije jer prorpatni asortiman koji uz to ide nikako ne odgovara.
Iskreno, malo mi je neobicno da neko zivi prilicno izolovan od svoje rodbine/familije, ali naravno da mogu da razumem. Nit se svi ljudi slazu, niti nekog moras da volis samo zato sto ti je rod. Ja imam tu srecu da su moji roditelji ostali jako bliski i povezani sa svojim sestrama i bracom, a samim tim i ja sa njima i njihovom decom.

Meni je samo žao što nikada nisam bila posebno bliska sa sestrama i bratom (puno su stariji od mene, a i nismo odrastali zajedno), starci su umrli, no zato sam s MM obitelji dobila novu obitelj. Njegove starce zovem mama i tata (prastara škola :-)), jako sam bliska s njima, a i s ostalom MM rodbinom i to mi jako, jako puno znači.

A to da mi je bilo bed tražiti od sveki da mi opegla, a onda joj ne dati bebu, uh, ne bih da ispadne bed, ali zašto ona, kao baka, dakle majka mog muža, oca mog djeteta ne bi nosila bebu?
MM i mene je sveki vozio na dan poroda u bolnicu na pregled, čekao je vani nekoliko sati da vidi što će biti, otišao s MM po torbu, vratio se s njim, opet čekao da on uđe kod mene i još su negdje oko ponoći on i svekrva došli u bolnicu jer nisu ni MM ni mene mogli dobiti na mob (mislim ono, ja rađala, halo) da provjere što se događa.
Sveki nas je dovezao iz bolnice, držao je Mašu kao kap vode na dlanu, gutao je očima punih suza. Kada vidim koliko je vole, pa tko bi im bilo što uskratio (ok, ne pustim im da joj daju slatkiše, ah ta luda snaja).
Ja sam imala dvije bake, no ni jednog didu nisam upoznala. Jedna me baka odgojila, a dide sam uvijek tražila u nekim seoskim čičama s kojima sam stala i pričala o svemu i svačemu... Zato sam toliko sretna i Bogu zahvalna što moje dijete ima njih dvoje (i još dvije prabake) i upravo me ona smekšala po pitanju kontrolfrikstva. Više ništa ne mora biti baš ovako ili onako i kao što Vissnja kaže, je li stavila čaše na desnu ili lijevu stranu.
A to što Vissnja i Anemona imaju, mogu samo priželjkivati u snovima.

Citiraj:

---

tulip prvotno napisa

Osim toga, jako je važan sam porod, kod prirodnog poroda bez intervencija vrlo je vjerojatno da će oporavak biti brz. Ženama se premalo naglašavaju rizici npr. carskog, epiduralne, epiziotomije, a definitivno se zanemaruje emocionalni i psihološki doživljaj.

---

Ne treba ni tu generalizirati. Nije tema, a znam da nije ni popularno, ali moram napisati da je moj prvi porod bio skoro pa prirodan (nisam mogla izbjeći epiziotomiju) pa je oporavak bio dug i bolan... drugi je bio induciran zbog gestacijskog dijabetesa, s puno dripa, epiduralnom i jednakom epiziotomijom, a oporavila sam se začuđujuće brzo.

[QUOTE=vissnja;1739011]Ja uopste ne razumem o kakvoj sramoti pricate i koga molite za pomoc? Pa kad je moja mama bolesna, kad ih smlati grip ili nesto, naravno da joj skuvam/opeglam/pomognem sta treba. Svekijima smo MM i ja letos krecili kucu. Moju baku redovno obilazim, nosim joj skuvano, izvedem je u setnju, idem u dom zdravlja po upute, vozimo je kod doktora. I kad god meni treba (bilo da sam se porodila, bilo da mi je dete bolesno i sama sam sa njom kod kuce, bilo da sam ja bolesna, bilo da je MM na putu pa sam bez auta...) neko od njih ce mi uleteti za sve sto treba. Pa cak iako je sve OK, mama mi ponekad pomogne, zasto da ne?
To ne znaci da MM i ja ne radimo po kuci, da on ne zna/nece.... I on vozi moju bolesnu baku kod lekara, pomaze mom teci da unese drva, svekijima isto pomazemo (iako su u drugom gradu) i oni nama pomazu...

Veliki potpis.
Svoje prvo dijete sam rodila u jesen 91., bez struje i vode, pod granatama i ostalim strahotama rata. Imala sam nepuih 20 godina i najnormalnije nam je bilo da prihvatim pomoć, najviše
svoje mame kojoj nikad nisam stigla zahvaliti jer je iznenada umrla kad je moj sin napunio 2 god. Dan danas me boli kad se sjetim koliko je ljubavi imala za svog unuka i žao mi je što nije mogla duže uživati u njemu i kasnije u svojoj unuci koju nikad nije upoznala. Moj tata i drugi baka i djed su im također pružali ogromnu ljubav i pažnju i smatram da dijete s viškom pažnje i ljubavi mogu samo profitirati.
Žao mi je kad vidim kako se neki mladi roditelji namjerno izoliraju i smatraju da je njihova briga jedina adekvatna i dovoljna za dijete. Naravno da sad ne mislim na one poremećene obiteljske odnose i neko pretjerano uplitanje u roditeljski odgoj, ali smatram da treba djetetu omogućiti od najranijeg doba povezivanje s bakama, djedovima i ostalim članovima obitelji.
Posebno sam alergična na onu sve češću izjavu "sebi smo rodili dijete" koja mi zvuči tako egoistično kao da je dijete nečije vlasništvo.
Oprostite ako sam koga nehotice povrijedila jer mi to nije bila namjera, ali i mi ćemo valjda jednog dana imati unučad i mislim da nitko ne bi volio da se jednog dana kod svoje vlastite djece osjeti nepoželjno i odbačeno.

[QUOTE=BODULICA;1741023]

Citiraj:

---

vissnja prvotno napisa

Ja uopste ne razumem o kakvoj sramoti pricate i koga molite za pomoc? Pa kad je moja mama bolesna, kad ih smlati grip ili nesto, naravno da joj skuvam/opeglam/pomognem sta treba. Svekijima smo MM i ja letos krecili kucu. Moju baku redovno obilazim, nosim joj skuvano, izvedem je u setnju, idem u dom zdravlja po upute, vozimo je kod doktora. I kad god meni treba (bilo da sam se porodila, bilo da mi je dete bolesno i sama sam sa njom kod kuce, bilo da sam ja bolesna, bilo da je MM na putu pa sam bez auta...) neko od njih ce mi uleteti za sve sto treba. Pa cak iako je sve OK, mama mi ponekad pomogne, zasto da ne?
To ne znaci da MM i ja ne radimo po kuci, da on ne zna/nece.... I on vozi moju bolesnu baku kod lekara, pomaze mom teci da unese drva, svekijima isto pomazemo (iako su u drugom gradu) i oni nama pomazu...

Veliki potpis.
Svoje prvo dijete sam rodila u jesen 91., bez struje i vode, pod granatama i ostalim strahotama rata. Imala sam nepuih 20 godina i najnormalnije nam je bilo da prihvatim pomoć, najviše
svoje mame kojoj nikad nisam stigla zahvaliti jer je iznenada umrla kad je moj sin napunio 2 god. Dan danas me boli kad se sjetim koliko je ljubavi imala za svog unuka i žao mi je što nije mogla duže uživati u njemu i kasnije u svojoj unuci koju nikad nije upoznala. Moj tata i drugi baka i djed su im također pružali ogromnu ljubav i pažnju i smatram da dijete s viškom pažnje i ljubavi mogu samo profitirati.
Žao mi je kad vidim kako se neki mladi roditelji namjerno izoliraju i smatraju da je njihova briga jedina adekvatna i dovoljna za dijete. Naravno da sad ne mislim na one poremećene obiteljske odnose i neko pretjerano uplitanje u roditeljski odgoj, ali smatram da treba djetetu omogućiti od najranijeg doba povezivanje s bakama, djedovima i ostalim članovima obitelji.
Posebno sam alergična na onu sve češću izjavu "sebi smo rodili dijete" koja mi zvuči tako egoistično kao da je dijete nečije vlasništvo.
Oprostite ako sam koga nehotice povrijedila jer mi to nije bila namjera, ali i mi ćemo valjda jednog dana imati unučad i mislim da nitko ne bi volio da se jednog dana kod svoje vlastite djece osjeti nepoželjno i odbačeno.

---

Potpis na kvadrat