:lol: :lol:
Printable View
Htjedoh samo dodati da su moja prijateljstva (i muška i ženska) preživjela nekoliko godina "hlađenja" kad su djeca bila sasvim mala i kad nisam imala previše vremena da ih održavam vlastitom inicijativom.
Lijepo se vidi što je preživjelo takvu fazu - samo kontakti koji zaista vrijede. Spol s tim nema previše veze.
Istina, prije smo češće kontaktirali (kad nismo imali obitelji) ali to je normalno. Sad se moram(o) više potruditi naći vremena za prijateljstva, pa opstanu samo odnosi do kojih obje strane zaista drže.
Radim razliku izmđu prijatelja i prijatelja.
Smatram da je prijatelj jednako obitelj a nekad i više. Prijatelja mogu nazvati u bilo koje doba dana, izjadati se, dobiti podršku,pomoć, mogu reći apsolutno sve, gdje u komunikaciji nema nikakve zadrške itd. i gdje nema apsolutno ništa, pa ni u šali. seksualnoga. Vrijedi naravno i obrnuto.
Onda mogu reći da nemam muškog prijatelja i da ne vjerujem u takvo muško žensko prijateljstvo.
Aako ću misliti na osobe s kojima mogu na kavu,popričati neobavezno, nasmijati se, podijeliti dobar vic ili trač..onda ih imam dosta.
Što se tiče muža ne bih imala ništa protiv njegove prijateljice ako je ružnija, deblja i gluplja od mene :-)
Moram napisati da muško ženska prijateljstva u obliku koji sam upisala mogu biti fantastična i bolja nego žena-žena odnos.
Iz razloga što kad s frendom idem na kavu, ne doživljavam ga kao konkurenciju, kao što mi uglavnom doživljavamo jedna druge, ne opterećujem se što mi je frendica zgodnija, mršavija, dotjerana. što ima bolji posao, uspješniju djecu itd. Ženskoj prijateljici se to ne oprašta, a prijatelju sve od toga.
Ne govorim o pravom prijateljstvu nego o prijateljstvu tipa idemo na kavu, shopping ili aerobik skupa..
Od mnogih važnih odnosa u mom životu održali su se baš muško-ženski, i sam muž mi je bio dugogodišnji prijatelj a sad životni partner,
imam samo rječiu hvale i poštovanja prema tih par prijatelja, ja ih volim , moj muž ih voli i djeca ih vole.
Uvjek sam bila iskrena i jasna u muško-ženskim prijateljstvima, tako da su odnosi sa lantentnim zaljubljivačima davnih dana otpali.
Iz mog iskustva nije bitan spol već kvaliteta osoba.
Glasam za prijateljstvo kakve god gaće nosilo.
POtpis
Prijatelje sam imala na faksu, ali nikada to nije bilo nešto duboko. Zapravo, kad bolje razmislim, uglavnom se radilo o aktualnim dečkima s kojima sam i kasnije bila dobra, ali nismo nikada izlazili.
MM i ja smo od prvog dana dosta vezani, intelektualno se jako nadopunjujemo i to mi je valjda dovoljno. S njim mogu stvarno o svemu i nemam potrebe imati nekog muškog prijatelja.
Ma, zapravo, ni s frendicama ne održavam neku posebnu vezu, da idemo na kave, u shoping i sl., nisam taj tip.
Ni MM nema ženske prijateljice i moram priznati da bi mi to smetalo.
No, nije da ne vjerujem u takva prijateljstva, odnosno da ih drugi mogu ostvariti, no svi smo različiti pa tako to nije opcija za mene.
Ja o ovome ne razmišljam samo tako, ne bih mislila da će ju odvući u krevet.
No, kada bi on pored svog radnog vremena, posla kojega još mora obaviti kod kuće, malog djeteta, svu silu filmova i knjiga koje želi pročitati imao vremena za kafenisanje s nekom prijateljicom, ja bih se pitala, što smo on i ja izgubili da isto to ne može imati i sa mnom.
No, MM nije ni za vrijeme faksa imao prijateljice. Ima jednu iz srednje škole u koju je cijela ekipa bila lagano zaljubljena i to mi je simpatično. S njom još uvijek kontaktira(mo), žena ima djecu... i ne bi mi nikada palo na pamet da ju gleda na način da bi se ponovo zaljubio, da u njoj vidi ne znam što...
mislim, da ovdje nitko ne govori o tome; ja prva nikada ne bih dopustila da mi prijateljji "kradu" vrijeme za obitelj.
ako već situacija nije takva da se možemo družiti obiteljski, onda su moja samostalna druženja u vrijeme kada su mi djeca i muž na nekim svojim obavezama ili druženjima.
naravno da nema.
kako je netko napisao, "bez obzira kakve gaće nosi"
(ok, danas nas ima svakakvih, i muški nose tangice)
Samo da se osvrnem na vrijeme. Svako ima svoje vrijeme i moja djeca, i MM, i porodica kao jedinka, i moja braća i sestre, i moji prijatelji. Zna se ko je najbitniji, što ne znači da vremena za ostale nema, prijateljstva nisu prava ako ih osjećate kao bilo kakav teret. Ona su podržavajuća, opuštajuća, često razdražujuća, i iskušavajuća, ali teret svakako nisu. Kao što nam ni djeca nisu samo teret.
Btw, moj friend je operisan jučer, i ja sam strašno tužna bila, kako starim sve me više strah gubitka ljudi koje volim.
sasa, bas mi je simpaticno to sto pises. :-)
Baš vam hvala.:-)
Da, u pravu si. Baš sam se noćas, kada sam legla, sjetila da sam to smetnula s uma. Eto, previdjela sam valjda.
Ma, kod mene je vjerojatno u pitanju spoj odgoja, drugačijih životnih navika, karaktera, ali ne mislim da se ne može.
I bila bih licemjerna kada ne bih priznala, imam prebujnu maštu po pitanju nekih stvari pa onda možda bolje mir, za mene. :lol:
Naravno, ne mislim da su i svi muškarci takvi.