Printable View
djeca nisu investicija nego ih svjesno radjamo i odgajamo da budu sto sretniji i zive svoj zivotCitiraj:
Peterlin prvotno napisa
kaj si vi klince radjate da se imate kome natovarit na vrat ? kaj je sa njihovim privatnim zivotom? zivotom opcenito? da li ce imati pravo baviti se vlastom djecom i partnerima ili planirate biti prisutni dozivotno?
A ja se pitam kakva su to vremena došla kada o vlastitim roditeljima razmišljamo kao o teretu, i kada općenito jedni na druge gledamo kao teret... Ne daj Bože da tvoje dijete sutra doživi tešku nesreću i ostane nepokretno, potpuno ovisno o pomoći drugih... Bi li onda razmišljala o teretu na vratu i o svom privatnom životu? Zaslužuješ li ti takav tretman od svog djeteta jednoga dana?Citiraj:
stray_cat prvotno napisa
pa imam dijete s posebnim potrebama :-)Citiraj:
rehab prvotno napisa
Da, imaš dijete s posebnim potrebama i groziš se toga da ga smjestiš u instituciju, jer je djetetu mjesto u obitelji. Zar nije i tebi mjesto u obitelji, a ne u instituciji ?Citiraj:
stray_cat prvotno napisa
P.S. Da odmah naglasima, ne osuđujem one koji smještaju svoje starije u domove, imamo različita mišljenja i to je sve. Ovo je samo reakcija na izjave da se želimo svojoj djeci natovariti na vrat i sl.
Cuj, ne znam zakaj si citirala mene... Meni je isto odurno ono drugo roditeljsko pismo, licemjerno i ucjenjivacko, oslobodibog... U ovome, kao i u svemu drugom, treba naci mjeru. Negdje naprijed sam napisala da nema potrebe za roditeljskim pismima (ili pismima djece) ako postoji dobra komunikacija u obitelji, a ako ne postoji - nikakvo pismo nece to promijeniti ni popraviti.... Ako osjetimo potrebu da pisemo rodietljsko pismo, znaci da smo DEBELO pogrijesili u odgoju djece negdje ranije i tu nema povratka.Citiraj:
stray_cat prvotno napisa
Inace, ne bjezim niti od obveza roditelja (brige prema djeci) niti od obveza prema starijim clanovima obitelji (ne dozivljavam to kao teret niti me na to treba podsjetiti, a vec smo dugo mm i ja u situaciji da radimo i jedno i drugo). To je sastavni dio zivota isto kao i posao i slobodno vrijeme i sve drugo. No big deal... Ima boljih i losijih situacija, nekad te netko vise treba - nekad manje, a nekad si u prilici da ti zatrazis tudju pomoc... Sve u rok sluzbe. Pa nismo imali djecu da bi danas-sutra netko brinuo o nama, ali necu se buniti ako djeca to pozele. To je sve u glavi... Pa uostalom nije tome davno kad su ljudi imali 10 djece da bi bilo vise radne snage za obradu zemlje - to je bilo od zivotne vaznosti za sve, doslovce. To sto su ih imali iz potrebe ne znaci da su zivoti te djece bili manje kvalitetni. Srecom, danas nismo u bas takvoj situaciji, ali nikad ne znas, zapravo.... Klimava nam je ravnoteza. Nikad ne znas hoces li biti zdrav sutra, hoces li imati zdravo dijete, hoce li te snaci nekakva bolest ili nesreca... NE ZNAS! Bit zivota i jest upravo to - izazov... NE ZNAMO sto nas ceka sutra, pa onda treba najbolje sto mozemo odraditi danas - i posao i brigu o djeci i brigu o roditeljima i brigu o SEBI. Amen!