Anemona i seni :-P..Ma dajte curte, nisam ja oštrokonđa, to se vama samo čini...:mrgreen:
Printable View
Anemona i seni :-P..Ma dajte curte, nisam ja oštrokonđa, to se vama samo čini...:mrgreen:
Moja mama i moja none misle da je sada super, a da im je bilo koma prije. Što je objektivno? Subjekitvno je ipak jače od objektivnog.
:lol::mrgreen:Citiraj:
ana.m prvotno napisa
I ja sam malo razmisljala kako je meni bilo u djetinstvu i in moje pozicije bilo je odlicno. Roditelji i mi sestre smo dolazili u 16 sati doma i nakon toga je bilo sve laganini. Nismo imali brdo izvanskolskih, a kamoli vrtickih aktivnosti. Samo smo isle na jezik.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Ja se ponekad osjecam ko nemajka kad kazem da moji idu samo na sport. Vecina ih ide i na jezike, i na glazbene i na sto drugih stvari. Tesko da ces vidjeti dijete, pogotovo skolsko, koje ne ide na neku aktivnost. Prije to tako nije bilo...
i ja se pitam isto kao bhany
Iako meni nije pregust raspored kao mnogima od vas ipak troje male djece i ja sama s njima pola mjeseca je hrpa obaveza.
Ja volim biti organizirana i imati odreden raspored dana i tjedna i tako kad je sve po planu stignem napraviti sve osnovno -OSIM ŽIVJETI U TRENUTKU I UŽIVATI DOKRAJA. A oni spontani trenutci kad sam napravila nešto neuobičajeno su oni koje pamtim kao najsretnije. Primjerice, srela frendicu neki dan i neplanirano i ostala s djecom u gradu do 15h,umjesto do podne nismo taj dan imali ručak i nisu odspavali po danu na vrijeme ali smo svi uživali.
U tim pretrpanim rasporedima rutina je ono što spašava, ali i ubija život. Zato se može ponekad nešto napraviti da bi uživali ka osjetite da vam je pun kufer svega, nakon posla skupit djecu, odite u park, na kavu u kafić blizu igrališta, nema veze ako jednom mjesečno propuste engleski ili sport, prolistajte novine ili časopis dok se oni igraju, pravite se da vas doma ne čeka hrpa veša i prljav stan. Normalno da bi bio život kaos da ovo radimo svaki dan ali ništa strašno se neće dogoditi ako ovo ponekad svi napravimo.
Znam jednu obitelj koja je stvarno napravila radikalan potez i reselila se u manji grad kad su vidjeli kako žive i preporodili se. Zato ne treba misliti da je naš način života neizbježan i da ništa ne možemo promjeniti. Da sam kronično umorna i nezadovoljna bila bi spremna na drastične poteze.
ja kao apsolutni protivnik "života u letu" mislim da je bilo polaganije. lakše ili ne, kako kome. mojoj mami sigurno nije bilo lako jer je radila dvokratno, uz dvoje djece i nula pomoći sa strane. pa je trčala u 12 po mene u vrtić i spremala ručak, u 16 opet na posao do 19 sati. a ja na čuvanje. viđale smo se, 1,5 sati na dan. kad sam krenula u školu bilo je lakše.
i tu opet dolazim do olakotne okolnosti da joj je posao bio zgrada prekoputa, teta čuvalica ista zgrada, vrtić 3 min.
bar nešto! i ja živim u manjem gradu i prezadovoljna sam! dijete mi svagdje samo ide, pogotovo sad kad je veća. dok je bila mala naravno da smo je mi vodili ali ni to nije problem kad ti je sve na max 10 min.
i imam bar troje ljudi na koje mogu računati kad mi zagusti, i isto tako oni imaju mene. a to je neprocjenjivo.
i moj grad ima jako puno mogućnosti, od sportskih aktivnosti do glazbene škole, stranih jezika itd...
ima više srednjih škola uključujući i gimnaziju. ima i višu i visoku školu..
ukoliko moje dijete poželi ići u školu koje ovdje nema, a Bože moj ići će...
po meni je veliki grad idealan za studiranje i mislim da je to posebna životna škola otići od kuće u tom periodu i osjetiti dašak slobode
i svega što studentski život sa sobom nosi! :mrgreen:
ali za mene, ne hvala. ja jednostavno ne želim provesti svoj život u gledanju na sat, trčanju na tramvaj i nerovozi i pritisku!
skroz sam easy tip, ovako nešto kao Anemona ;-).
daj da sam kući do 3-4, da stignem popiti kavu u svom vrtu, vidjeti prijatelje, družiti se s djecom i mužem, neću da živimo jedni pored drugih
umjesto jedni s drugima. razumijem da neki ljudi nemaju izbora, razumijem da imaju i da to je njihov izbor i to je u redu.
samo što se meni to čini tako nehumano i toliko udaljeno od onoga što ja želim za svoju obitelj...
Moji ne idu na ništa. Ne žele pa ih ne forsiram. Što se tiče usporedbe danas/prije, meni se čini da je ipak samo stvar u tome što smo bili djeca pa nam se činilo da je sve puno opuštenije i jednostavnije. Mislim da je danas puno toga jednostavnije (internet, mobiteli, tehnologija općenito koja nas je puno unaprijedila) ali i teže jer većina ljudi puno radi za male pare, nitko sebi ne može priuštiti kuću, stanove itd bez da se doživotno uvali u ogromne kredite isl..prije je bilo drugačije p otom pitanju.
MM i ja smo se, dok smo još bili bez djece, preselili u malo mjesto izvan grada u namjeri da pobjegnemo od gužve i jurnjave. Preporodili smo se. Od kuće do posla samo jedan semafor. Nekoliko dućana, banaka, zatim škola, vrtić, knjižnica, pošta, općina, sve u krugu od 100 metara. Istina da do tog centra imamo nekoliko minuta vožnje autom, ali kad dođeš, parkiraš (ne tražiš mjesto, nego samo - parkiraš) i sve je tu. Osoblje na šalterima je ljubazno, nigdje gužve, divota!
Onda je došlo prvo dijete. Sve je bilo lako dok nije krenuo u školu i na slobodne aktivnosti. Jedna u jednom mjestu, druga u drugom. No dobro, nije neki problem četiri puta tjedno vozati ga. Dok on trenira ja čitam knjigu, obavim kupovinu ili se prošetam. U početku mi je takav raspored činio zadovoljstvo, no pred kraj školske godine sam počela računati koliko ću ga još godina morati tako voziti.
A onda je došlo drugo dijete. MM radi poslijepodne, a sina treba voziti na trening. Što drugo, nego bebu u auto, pa s njom hoćeš-nećeš u šetnju sretna da ne pada kiša. Ako je vrijeme baš ružno odvezemo se doma, pa za sat vremena natrag po njega. Računica s kraja prošle školske godine dobila je na težini.
E, onda je došlo treće dijete. Angažirali smo baku (da, imamo je :-)), ali su kombinacije neprepričljive. Ne želim ni zamišljati kako će nam dani izgledati kad ovi mali krenu s aktivnostima.
Da mogu ponovo birati, za stanovanje bih opet izabrala mjesto izvan grada, ali ono u kojem ne trebam za svaku sitnicu sjedati u auto.
Što se dnevnog rasporeda tiče, sada sam kod kuće s djecom pa imam dovoljno vremena za obavljanje najvažnijih kućanskih poslova. Volje i snage je nešto manje, a kriterije sam odavno srozala. S dolaskom svakog djeteta su sve niži.
Dok MM i maleni još spavaju odvezem najstarijeg sina u školu, obavim kupovinu i isplaniram dan.
Prijepodne mi uglavnom prođe u hranjenju, presvlačenju i igranju s djecom. Pospremam usput što dohvatim. Skuham ručak.
Nakon ručka smo u raznim kombinacijama na relaciji kuća-škola-trening-kuća.
Svi se okupimo oko 16 ili 17h, a kad MM radi poslijepodne, u suprotnoj je smjeni od školarca, pa smo svi zajedno tek oko 20h.
Trenutke za sebe pronalazim rano ujutro ili navečer kad svi pozaspu.
Zadovoljna sam tempom svog života, jedino bih putanju javnog prijevoza rado približila kući, da školarac može sam u obavljanje svojih aktivnosti.
Ja se samo nadam da će ljudima doći iz dupeta u glavu pa će shvatiti da im više ne treba ni liberani kapitalizam. Vjerujem i da će jednom svanuti dan kada ćemo moći i znati samoupravljati svojim vremenom, zemljom, poslom. Znam da zvučim kao utopist, ali prosvjedi od Amerike do Grčke pokazuju da će valjda doći i taj dan.
Divim se svima vama koji možete funkcionirati tako da ste gotovo cijeli dan na poslu, tako malo s klincima. Uopće to ne mogu zamisliti. Uopće ne znam kako bih stizala sve ovo što radim uz posao. I sada hrpu poslova radim noću (kupaonica, peglanje, spremanje) dok dijete spava jer i ovako imam osjećaj da ju stalno zakidam za nešto (čekaj dok mama napravi ovo, čekaj dok skuham ono...).
I sve te aktivnosti. Uh, meni to izgleda previše. Iako, kada mi dijete bude starije, voljela bih da ide na neke njih, naravno, one koje bude sama odabrala (nadam se, što manje tih sportskih, valjda će se izđipati po parkovima).
I kad krenem tražiti posao, nadam se da ću naći posao u struci, u školi i da mi dijete nikada neće morati biti tako dugo po boravcima.
Moj život je sličan opisu Daedi(i ja često kuham ujutro) i ana.m (pravilo-svaki dan bar jedno kuhano jelo, da sjednemo zajedno oko stola), pitanje koje postavlja BHany i mene često muči, zašto mi se čini da prije 30 godina, uz oboje roditelja koje su radili ja se ne sjećam stresa, svega isplaniranog, užurbanosti i manjka vremena?! Jel to zato što djeca ne primjećuju napore roditelja u svakodnevnim obavezama, a sad kad sam roditelj naravno da mi nije lako?
Moj dan starta u 5 i 10, uglavnom. Tada počinje higijena, kafa, kuhanje, pospremanje veša. Budim u 5 i 40 jedno. Budim u 7 drugo, i onda ja odlazim na posao. MM budi njamnju, sređuje je oko 8 i onda ona ide na čuvanje. Ja radim od 7 i 30 do 4, ali sam 20km od radnog mjesta pa putujem ujutro 25 minuta a popodne i više od pola sata. kući dloazimo svi u različito vrijeme, beba dolazi zadnja, i onda ručak. Nakon ručka, djeca malo pomažu, a zatim se igraju. Sin ide na sviranje, i uskoro na rukomet, kći ima FB:). beba razbaca sve što mi naveče ili ujutro poradimo. Ja doka sam na wc šoli primjetim neku nečistoću u kupatilu, pa lijepo očistim, dok operem posuđe, malo pobrišem koji kuhinjski ormarić, ako tražim igračku ispod trosjeda, onda obrišem parket tu, i sve tako u krug, usput i non stop. Beba je luda za nama, tako da mi je žao ostavljati ako baš ne moram, ali sam odlučila da ću utorkom ići na rekreaciju od 5 do 6i 30. Učim kada stignem, a to je uglavnom ujutro oko 5, kada imam ručak od jučer.
Vrlo često mi nedostaje vrijeme za ljenčariti, ili što bi moji prijatelji rekli, blentiti, znate ono sjesti u kafić, jesenji dan, sunce, i piti kaficu nekih 2 sata. Ili ujutro pošteno odspavati, bar do 10, ili se okupti ko čovjek, bar nekih 40 minuta samoće u kupatilu, pa se namazati, pa se nalakirati, a ne ja uglavnom izlazim uvijek poluobučena, jer eto nešto im trebam. samo mi to nedostaje, malo vremena za mene(i MM naravno), ljenčariti u krevetu ujutro nakon sexa, gledati dobar film bez prekidanja i slično. znam po ovo dvoje starijih da će i ovaj period proći, tamo već oko 6-godine, vole oni malo da seosamljuju, samostalni su, pa eto onda se valjda kroz smiješak sjetim svega ovoga.
meni je otprilike kao što piše i amadea
moj je tempo ludi (napisah ga negdje gore), iako živim (vratila se) u manjem gradu i sve mi je na 5 minuta - bilo pješke, bilo autom
dakle stvar je ipak, uz posao i mjesto/grad u kojem živimo, rekla bih, i u količini obaveza, organizaciji i interesima djeteta (pa i roditelja)
recimo kod mene bi se moglo primjeniti da, osim što me život podario nekim uvjetovanostima kao što je briga o roditeljima i potreba za liječenjem u drugom gradu te, samim tim, čestim izbivanjima za vikend... blizina omogućava mom djetetu da ostvari većinu svojih interesa (ne sve, za toliko ipak nema dovoljno sati u danu :mrgreen:), da posjetimo obitelj i prijatelje ponekad, da i mi ostvarimo neki svoj interes, ali to nam određuje i način života u kojem onda ipak opterećen raspored prevladava nad mirnim provincijskim životom
istina, manji grad nudi nešto lijepo i mi često 'gubimo' dio svog slobodnog vremena za odmor (taj mi dio najviše nedostaje...odmor i opuštanje ...kad ne radim ništa) da bismo npr. šetali centrom grada ili skočili na neko događanje koje se odvija ...jednostavno jer nam je blizu i usput...
da nije manjeg grada, ne bismo to sve ni stigli već bismo više vremena gubili na vožnju i put od točke A do točke B...dijete bi vjerojatno išlo na jednu aktivnost, a mi ne bismo, ni uz najbolju volju, npr. mogli tako često posjećivati roditelje u drugom gradu...a ni ostalo što sam ranije nabrajala...
mi smo još dovoljno daleko od nekih aktivnosti tako da se time još koju godinu ne moram zamarati, ali tempo je grozan!
ja radim u smjenama, i vikende, tako da su zajednička druženja rijetkost. MM radi ujutro ali svaki slobodan trenutak radi nešto po kući koja je stara pa stalno nešto sređujemo. osim toga (pre)često ide na fuš kako bi išta od toga mogli napraviti. bude mi žao i njega, i mene, najviše djeteta. ovu nedjelju smo prvu od tamo negdje 5. mjeseca proveli zajedno, bez radova, gledanja na sat. milina!
nije da ne stignem ništa napraviti, pogotovo van sezone kad imam normalnije radno vrijeme, ali fali mi vremena za nas, da ne moramo juriti za svakom kunom.
u vezi onog života nekad..... moji su roditelji s jednom prosječnom plaćom i dvoje djece napravili kuću i vozili novog fiću :-) bez kredita. ok, nismo imale brdo toga, ali ništa nam nije falilo. mi smo svi u kreditima do grla, strahujemo od otkaza, da ne nabrajam.......
prva ću priznat da sam si također za puno toga sama kriva. rekla bi moja svekrva, vrećice su nas razdvojile. kad idemo u slavoniju, par tisuća na gluparije, pa za rođendane pokloni, pa 3 para cipela po sezoni, gluparije raznorazne, nema kraja. sve se uglavnom vrti oko para. to me najviše boli jer najbitnije je da smo zajedno, zdravi i sretni.
čvrsto sam odlučila srezati pola toga. sjećam se jednog svog rođendana u ratnom razdoblju, nisi imao ni gdje što kupiti, mama nije imala od čega ispeći tortu. gosti su posluženi bombonima a na poklon sam dobila naranče. i bilo nam je super! ja bih to nazad.
za koji tjedan idem na godišnji, praznih ruku. ako otvorim temu sa svekrvinom uzrečicom u naslovu, znači da plan nije bio dobra ideja.
upravo tako i mi. moji roditelji me NIKAD nisu odveli na sljeme ili tako neki izlet. a zivjeli smo u ilici. jos smo i zivjeli s maminim roditeljima koji su obavljali vecinu posla s nama djecom. mame i tate se sjecam vise onako u magli, dodju s posla, pohvale moj novi crtez, i to je to.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
mislim da je ranije bilo lakse i zbog toga sto je u puno obitelji zivjelo vise generacija pod istim krovom (da, famozne bake :lol:) brata i mene su prakticki odgojile bake, a ne roditelji.
ni malo ne zalim za komunizmom. tad je bilo tako, sad je ovako. koliko god sad u globalu (bar mojoj okolini) tempo zivota jest zesci, imam osjecaj da ono malo slobodnog vremena koristimo na puno kvalitetniji nacin (opet, bar moja okolina) nego nasi roditelji.
a glede preseljenja u malo mjesto, ne znam... imam prijatelje koji su preselili i ili su pozalili ili nisu pozalili ali se puno rjedje vidjamo. najveci je problem sto svaki dan hrpu vremena provode u autu, sto smatram ogromnim gubitkom vremena i zivaca.
Nije bit preseljenja da budeš u malom mjestu nego da ti sve bude blizu, bez obzira gdje to bilo. Ako je posao u malom mjestu i ako je izgledno da ćeš ga zadržati, onda se preseliš. Prije toga provjeriš da li malo mjesto ima školu (barem osnovnu) i tako to...Citiraj:
Felix prvotno napisa
Ja nisam ostala u manjem mjestu jer tamo nisam mogla dobiti posao kad sam završila studij. Moji prijatelji koji su tamo ostali imaju ležernije živote ne zato jer su u manjem mjestu nego jer im je posao u pješačkoj zoni s kućom/stanom.
Negdje sam napisala da se mi ne selimo iako nam je stan pretijesan baš zato jer je sve blizu i na dohvat ruke, klinci mogu pješke u školu i servisiraju sami sve svoje aktivnosti (jezici, glazbena). Da se preselimo, to ne bi bilo tako pa smo se odlučili ne seliti dok djeca ne završe osnovnu školu, a onda - kako bude...
Tempo života bio mi je neusporedivo teži dok mi je posao bio udaljen 17 km u jednom smjeru, iako to za zagrebačke pojmove stvarno nije puno.
Koliko ćeš vremena provoditi u autu nema veze s time stanuješ li u malom ili velikom mjestu, nego koliko ti je kuća udaljena od posla. Ja živim u malom mjestu i na poslu sam za 15 minuta lagane vožnje bez gužve i zastoja, dok kolegici iz grada jedan dan treba pola sata, a drugi i 45 minuta.Citiraj:
Felix prvotno napisa
Istina, druženja s prijateljima nam se jesu prorijedila, ali kako netko gore reče, ne možeš imati sve. Kad sve zbrojim, ne bih se vratila u grad.
Izleti vikendom... dobro ih se sjećam iz vremena svog djetinjstva, a organiziramo ih i danas.
Ne znam, to mi stvarno nije problem (osim što škrtica u meni kuka nad potrošenim benzinom)Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Od kuće do posla imam cca 20km, radim od 8 i nikad ne krećem prije 7, 7 i 10. S tim što vozim i djecu u vrtić.
tempo je takav da si ne možemo i ne smijemo dopustiti da jedno od nas bude bolesno.
i to je strašno...
eto.
Ne mogu svesti kuknjavu samo na potrošeni benzin, vožnja na posao je meni puno više od toga. Tu je i amortizacija auta, češći servisi, kvarovi radi prelaženja velike kilometraže, potreba za novijim autom radi manje potrošnje, a veče sigurnosti, izgubljeno vrijeme... i u konačnico nesigurnost svakodnevnog putovanja na posao.Citiraj:
Cubana prvotno napisa
Mi se uopće ne vozimo autom, niti ja, niti MM. Koristimo isključivo javni prijevoz.
E da koristim javni prijevoz kukala bih sigurno :mrgreen:
Doma bih putovala bar sat i pol.
Ali to mi ni nije izbor (vjerojatno bi ga ona ista škrtica i odabrala) jer vozim djecu u 5 km udaljeni vrtić.
Ima i kod nas vrtića, ali nismo ga htjeli mijenjati kad smo se selili.
To je ona: neka jedu kolače.:mrgreen:Citiraj:
Mima prvotno napisa
MM je u početku radne karijere, dok nije imao novaca za auto putovao vlakom na posao. Zvuči savršeno, karta je besplatna, financira je firma,... ima vremena za sebe, može čitati, naprosto uživati u vožnji.
Vožnja ne preduga, cca sat vremena.
Ali ima jedan sitan problem. Da bi stigao u 8 na posao morao je ići s vlakom koji je kretao u 4.10 s naše stanice. Da, da, dobro ste vidjeli 4.10 - ranom zorom, daleko od svanuća.
e da, nama se to dogodilo i u prvo smo vrijeme jedva uspjeli preživjeti...Citiraj:
apricot prvotno napisa
sad smo se ipak drukčije posložili i preraspodjelili neke obaveze i prilagodili životu s ograničenjem...pa stvari funkcioniraju tako
ali onih prvih tjedana kad je jedna osoba u kućanstvu bila potpuno izvan stroja...činilo se da će sve jelte (i ja) otići k vrapcu
Vi ne živite u Zagrebu a ja sam zapravo htjela reći da život u velikom gradu ne znači nužno puno vremena provedenog u autu jer postoji i javni prijevoz. Ja se isto vozim vlakom, ali prigradskim i vrlo brzo putujem na posao i sa posla. Mi smo ciljano birali stan da bude u blizini vlaka, jer smo i prije živjeli u istom kvartu. Naravno da to ne odgovara svakome, ali odgovara mnogima.
Gle, meni do vlaka treba jednako kao i do posla autom. Ukoliko bi išla vlakom, opet bi do posla morala ići tramvajem, i sve skupa bi mi trebalo čak i duže nego da idem autom. I mislim da se vlakovima vozi ipak manjina, jer samo manjina i živi u donekle prihvatljivoj udaljenosti od željezničke stanice. Nužna su nam 2 auta, bez toga bi nam bilo nemoguće funkcionirati.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Pa, ne znam. Kod mene na poslu se većina ljudi vozi javnim prijevozom jer se auto nema gdje parkirati.
Ali, opet, normalno da ne odgovara svakome. Mene osobno prometna gužva nervira do te mjere da mi je draže putovati vlakom ako se radi o istom vremenu trajanja putovanja, a MM uopće ne želi sjedati u auto, jedva ga nagovorim da jednom tjedno ode autom pa usput obavi plac.
u nekim zanimanjima se sa sobom vuklja po 15 kg materijala, pa nema govora o gradskom prijevozu
a mužu, pak, to nije opcija iz dva razloga: prvi je što ujutro vozi jedno dijete na jedan, a drugo na drugi dio grada i što mu za vrijeme posla treba auto.
zato i ima službeni.
ali, nije da nekad ne bih volje onako tupo buljiti u nečiji razdjeljak u tramvaju.
Moj normativ za "opciju vlak" jest situacija da mi od kuće do vlaka i od vlaka do posla ne treba više od po 10-12 min.
MM bi morao hodati od vlaka do posla još cca 18 min., a to mu ne dolazi u obzir. Ujutro mu do posla treba max. pola sata autom, popodne cca 45 min.
I da, većina se vlakom vozi u kritičnim gužvama pa tu otpada ono romantiziranje "sjedneš i čitaš knjigu" (možda ako uđeš u Kotoribi ili Dugom selu).
Moja vožnja traje 5 min. i njome izbjegnem jutarnju komu na Bolonji.
A što ja znam, ja bih na njegovom mjestu svejedno išla vlakom, jedino ne bih ako treba ići po dijete u vtić/školu ili ga voditi.
Npr. MM je iz našeg starog stana hodao 20 minuta do vlaka i sa vlaka svakodnevno, ali tada nije trebalo voditi dijete u vrtić.
Meni bi bilo najidealnije da mogu na posao pješice, imam kolegicu koja svaki dan pješači do posla i sa posla, ima oko pola sata.
Nije svejedno da li ideš 15-20 km prema periferiji ili kroz centar. Moja ruta je bila s "bliskog istoka" na "divlji zapad" u špicama. Nikad ispod sat vremena, a moraš stići u jaslice po djecu... Nisu mi kilometri pojeli živce nego gužva. Koju god rutu odabereš (Vukovarska ili kroz centar ili autoput) svaka je bila zakrčena. Sad je, vjerujem, još i gore ali ja sam se spasila. Više me ne dira ni gradski prijevoz ni službeni ni privatni auto - idem pješice na posao, treba mi dosta manje od 15 minuta. Neprocjenjivo!Citiraj:
Cubana prvotno napisa
Od periferije (najperifernije moguće, a da si još dio Zg a ne županije) do Zvijezde.
Citiraj:
Deaedi prvotno napisa
meni je javni prijevoz SF jer osim što u našem predgrađu nema redovne linije, em mi je maltene neizvedivo odvesti jednog u jedan vrtić, drugog u drugi, pa na posao.
Štoviše, nama je samo 1 auto SF jer muž skuplja djecu iz vrtića, ja iz razvozim, oboje radimo u različito vrijeme na različitim lokacijama i javni prijevoz nam je nemoguć.
Već onaj dan ili dva dok nam je jedan auto na servisu je kod nas panika i strka.
XCitiraj:
icyoh prvotno napisa
Kod nas kad je auto na servisu obicno jedan od nas uzme GO.
I ja sam tako radila dok sam živjela u Zg, trebalo mi je dvadesetak minuta i ljudi su me gledali kao svemirca.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Stvaaaarno hodaš?! :-o :?:
prošle godine kad je mm razbio naš veliki auto posudila sam od tate njegov auto zvan raga, inače golf 1 iz 83 godine i taj se auto praktično prvi put provozao po snijegu (uglavnom živi miran život u garaži), a moj sin od vrtića do doma bez autosjedalice (jer odotraga nema pojaseva). bila su to dva bizarna tjedna našeg života (u benzin od tako starog auta se mora nešto usuti jer pravog benzina za njega više nema za kupiti, svako jutro paljenje s čokom,...), ali drugačije nismo mogli. tek sam tad shvatila koliko sam brža bilo kojim autom nego javnim prijevozom.
ni naš svemir ne bi funkcionirao bez 2 auta
i to mi je prestrašno i to što radi toga ispada da smo "bogati"
od kuće do stanice autobusa imam 1 km (bez nogostupa), pa bi tako trebala 2 djece voditi na bus
do vlaka imam 4km
kad bi djecu nekako i odvela do škole/vrtića (koji su sva sreća udaljeni 100m jedno od drugog), do posla imam još 4km autobusom
za sve to skupa trebalo bi ustati još sat vremena ranije, a mislim da je 6h kad dižem klince ionako prerano
MM zbog posla mora imati auto, pa sad (konačno) ima službeni (Opel Astru) i zato smo još bogatiji :roll:
xCitiraj:
rahela prvotno napisa
i porezna mi pošalje čestitku da platim porez na CMV. za moju ragu staru 8 god koja je nova koštala 8900 EUR. to je kao luksuz :-x
Nemam što puno reći što bi se značajno razlikovalo od uobičajenog tempa osim što sam zasad ipak donekle blaženo zaštićena jer nisam počela raditi,
Samo sam mužu na kraju jednog prilično napornog vikenda rekla: "Zamisli da sutra i ja idem raditi i izađem u 7.15 iz stana , a ti se s curama presvlačiš, hraniš i vodiš u 2 vrtića (ok , u istom su kvartu) i da, pritom ideš javnim prijevozom jer imamo 1 auto, a ja radim bogu iza leđa (min. 2,3 javna prijevoza bih mijenjala) i moram biti u uredu u 8.00 ili ranije , a ti ipak imaš fleksibilnije radno vrijeme." MM iako radi na drugom dijelu grada ima direktnu autobusnu liniju. Samo me čudno gledao jer mislim da nije svjestan kakav bi tad bio tempo i kako bi on tu puno više "nadrapao" jer kad sam nakon prve cure išla raditi, baka bi došla rano ujutro, čuvala je cijeli dan, mi bez brige i još doma dođemo na skuhan ručak i još dijete nije išlo u jaslice. E sad baka više ne može, a djece je dvoje, a MM na zahtjevnijem poslu.
Sve u svemu zahvalna sam što sam zasad doma jer bilo bi vrlo napeto.
A što se tiče usporedbe sa starim vremenima, po mom mišljenju odraslima nije bilo puno lakše u svakodnevnom životu, ali su očekivanja ugl. bila manja. I što se tiče odgoja, i što se tiče financija, i onoga što "treba" postići kao obitelj i pojedinac. Mislim, moja mama zasigurno nije pročitala ništa o odgoju djece, a bilo nam je isto ili bolje nego većini mojih prijatelja itd.
I iako nadasve cijenim prednosti interneta kao izvora (mog) paralelnog života mislim da mi oduzima previše vremena kao i neograničen izbor SVEGA što danas život nudi ( a isto nas najčešće koliko veseli toliko i opterećuje)
a kaj se ne plača do 7godina starosti?Citiraj:
prima prvotno napisa
e fakat, jedite kolače :-P
i meni bi dobro došao drugi auto i zbog toga što ga nemam puno toga ne obavim, moljakam okolo ili cukam koješta i pješačim s klincima ili MM pješači ako ja stvarno moram uzeti auto zbog nečeg, ali ne pada mi na pamet da drugi auto računam pod egzistencijalnu potrebu - jer nećemo krepat bez njega, samo nam je jako teško, a to je ipak nešto što u život očekujem, da mi ne ide sve ko po loju, jer da nije to, bilo bi nešto drugo.