I ja se derem. I imam 32. Čini mi se da je problem u godinama.:mrgreen:
Printable View
I ja se derem. I imam 32. Čini mi se da je problem u godinama.:mrgreen:
Može biti da su to čarobne tridesetidvije....
Još me 2g i 6mj dijeli tdo te brojke, pa ću vidjet onda....
;)
Kolko sam ja shvatila uzok je umor usljed noćnog dojenja i nespavanja......
Mi smo svi glasni i temperamentni (jedino mm nešto manje, ali je on i manje doma pa je to logično). I kad se ne ljutimo nekome sa strane može izgledati skroz drugačije.
Već sam rekla na nekoj drugoj temi, beštimanje i pokoja deračina nisu nešto čega bih se u životu odrekla. To je znak da sam živa.:mrgreen:
I mogu shvatiti ove koje dvogodišnjak može izbaciti iz takta.
Jer mene izbaci i 20-ogodišnjak bez problema.:evil:
I ok je truditi se biti što bolji i smireniji, ali ići protiv svoje prirode nije baš najzdraviji način. Jer bolje i povremeno živčana mama nego vječno isfrustrirana mama.
p.s. ovim ne mislim na ove skulirane i smirene mame iako još ni jednu nisam osobno upoznala8-)
Meni je nervoza definitivno bila povezana sa nespavanjem,
bez obzira na sve probleme sada kada su veće, ovo je mila majka,
prema prvih par godina,
uglavnom sam prestala vikat kad sam počela spavat
lastane, i meni je 32 godine...
jedno dijete koje ulazi u svoj mini pubertet...
ali ja sam napravila napredak - detektirala sam problem :!:
ja svu svoju smirenost i strpljenje ispucam na poslu (u školi) i kad dođem doma nemam više snage za vlastito dijete :-(
vjerojatno će se kolege prosvjetari prepoznati u tome...
tako da sad pokušavam obrnuto - ispucat negativnu energiju u školi (u granicama dopuštenog profesionalnog ophođenja s djecom naravno :mrgreen: ), a doma biti skulirana i sretna mama
jedino mi još taj pms radi probleme ali bože moj, nismo svi savršeni :lol:
i da- moj zbor ima 90 učenika :mrgreen:
Majko mila, pa gdje ti stanu? :-o Nadam se da imaš dvoranu, u moju sobu u školi jedva stanu i tih (mizernih :mrgreen:) 65.Citiraj:
lukab prvotno napisa
Poznajem i ja neke zen majke sa zen djecom, sve od reda imaju pomoć sa više strana i dovoljno vremena da se posvete sebi.Citiraj:
Lutonjica prvotno napisa
Kod nas je uvijek glasno, mi vičemo i kada se dogovaramo koji ćemo film pogledati.
Kada sam nervozna polako kipim, a nekada bome i proključam. :mrgreen:
Mene izluđuje to što su svi u mojoj kući užasno neorganizirani i spori, za sve im ja radim hodograme i potom stalno nekog gurkam, podsjećam i požurujem, imam osjećaj kao da svih vučem na leđima, umorna sam od toga, umorna.
ja vičem
vrištim
udaram nogama u pod
bacam stvari
ne često, ali nekad se i to desi
i nemam 328-)
uglavnom se to događa kad sam umorna
i nervozna i napeta radi nekih vanjskih stvari, uglavnom radi posla
kvalitetan i dovoljnotrajući san (nekom treba 5, nekom 10 sati sna, meni je neki optimum 7-8 sati) čuda čini
dobro se naspavati je pola puta prema smirenju
zato bi ja pokretačici teme preporučila ukidanje noćnih podoja
za početak
Ovo i ja radim i stvarno pomaže.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
I kažem si kako ćemo se tome sigurno smijati jednog dana pa što ne bi odmah. To sam si govorila još u osnovnoj školi kad bi izvela neku glupost prije suočavanja sa starcima.
Ali vikanje je valjda i dio nasljeđa. Kad mi normalno raspravljamo netko smiren ko nas nezna mislio bi da se gadno svađamo.
učionica mi je jedna od vecih... ali i onda je gusto, bude zagušljivo i vruće...Citiraj:
n.grace prvotno napisa
a da još dodam na temu - i ja bi preporučila ukidanje nocnih podoja...
E da, i ovako kod mene. Vrlo rijetko me samo dijete izbaci iz takta, obično je to onda kap koja je prelila čašu tog dana.Citiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
I ja imam 32 godine :-) i ponekad viknem, ali ne previše.
Htjela sam reči da sam pucala po šavovima kad sam ju dojila i kad 16mj nisam odspavala duže od 1,5h u komadu. Nakon nekih 12mj dojenja ona je polako sama odbacila cicu po danu, ali se noću budila po 150 puta da bi cicala 2min i ja sam se mjesecima mučila i osjećala grižnju savjesti što bih ukinula cicu, ali sad vidim da sam trebala puno ranije.
Puno se bolje osjećam od kada spavam po noći i od kada sam se zaposlila iako sam oduvijek mislila da bih najsretnija bila kući sada sam shvatila da nisam taj tip.
Netko je gore pitao kako dijete od 2 godine može izbaciti iz takta, pa ću samo reći da se nadam da će moje sljedeće biti takvo koje ne izbacuje iz takta 8-).
mene je moje dijete više izbacivalo iz takta s 2 godine nego sad s 8
a što da ja ukinemCitiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
tebe?
Evo ja sam pukla danas. Totalno. Skroz. Izbacila me iz takta moja starija kćer. ne mogu se osloboditi osjećaja kako sam zahebala sve, kako sam je loše odgojila, kako sam sve krivo napravila. Nešto egoističnije i sebičnije ja u životu nisam vidila. Toliko sam pukla da sam vikala ko luda, razbila kuhaču u stolicu, rekla sam joj da sam joj ja dala život i da joj ga mogu i oduzeti (pokrivam se ušima po glavi), pukla ko kokica. Kasnije su se smirile strasti ali svejedno vidim i znam da sam sve zahebala, s njom nikako na zelenu granu.
Inače, ja sam smirenija kad radim. Mentalno sam prizemnija i sposobnija za sve. Na muža slabo mogu računati, taj nije često kući a i bolje da nije jer i kad je, zna samo blejati u tv. Pomaže jedino s malom jer može nositi nju i blejati u tv.
daCitiraj:
apricot prvotno napisa
ako se hoćeš do kraja destabilizirati:-P
Pa evo, ja dojim još uvijek po noći 18-mjesečnu bebu! Nekad i više od jednom noću. Ali ne zbacuje me to iz takta, znam da ju nekaj muči kad se nacicava, znam da će proči i da si ona sama ne može pomoći, da sam joj utjeha i da sam joj potrebna. Nisam toliko nenapsvana.
Men zapravo najviše izludi najstarije dijete. Kad gledam recimo njega i cure ok, ajde Ela je još premala za usporedbe, ali recimo, nekad me sram kak se ponaša jer ga ne učim tome, ne znam odakle mu to. Recimo, dođemo kod mog dede. Ovaj ga nekaj pita i a velim Janku da mora dedu gledati u oči i govoriti (i ne samo njega, sve ljude) jer deda ne čuje dobro. I ovaj moj ko mutav bleji u pod i ništ, kao da govorim zidu. Ponekad kao da je mutav se ponaša, kak da ne puknem na to. A znam da nije ni mutav ni glup, samo on je u nekom svom filmu i kao da tupiš zidu!
I to tebe izludi?
Mene pitaš? Ako mene pitaš..Nije situacija koja me izludi. Ali me razljuti što mu više puta moram ponoviti da se okrene i tih par rečenica izgovori da gleda čovjeku u oči jer u suprotnom ispada nekulturan i bezobrazan. A nije mala beba koja to ne može razumjeti. Trebalo bi biti dovoljno (po meni) da mu samo jednom kažem, a ne da ga malte ne moram moliti da bude pristojan na doslovno dvije minute. Stvarno previše tražim :roll:Citiraj:
Mima prvotno napisa
Ja sam skužila pred nekih dvije godine (kad sam imala 32 :mrgreen:) da ispaljenje doživljavam kad imam osjećaj gubitka kontrole.
Stvari koje su pomogle:
-pokušam u toj situaciji sagledat sebe izvan sebe, i to me otrijezni (ne uvijek, recimo 4/5 puta)
-osvijestila sam da nije dobro bit kontrolfrikuša, ni za mene ni za njega
-ranojutarnja mantra (kad je jutarnje buđenje bilo između 4 i 4.30) "strpljenja i samokontrole")
-spoznaja da u svakom mom puknuću on dobiva bitku, i sutra bude još puuuno gore stanje. Ovo ne mislim figurativno, mali princ se zbilja bori, svakodnevno i sa svim bliskim osobama. Tko mu se pokaže ravnopravan u milosti je neko vrijeme :mrgreen:
Ja to nekako gledam kao zdravo objektivno sagledavanje same sebe. Jer osobno na to histeriziranje gledam kao na jednu lošu osobinu. Trudiš se popravit se. I nije loše nekad zanijekat dio sebe, jer nismo svi savršeni i nije sve što osjećamo super i ispravno. Ono što je fakat krivo mjenjamo, i radi tog ne budemo isfrustrirane, nego kad napokon postanemo onakve kakve se sami sebi sviđamo, zadovoljne smo jer smo se trudile i radile na sebi. To je ko ljenost, pa nećeš reči sebi, ljena sam nek sam to je dio mojeg karaktera, jer je to sr.anje i bolje je i tebi i tvojoj obitelji da nisi ljena. Opravdanja za ljenost nema, tako ja gledam i taj nazovi "temperament" koji te tjera da usred noći lupaš vratima i urlaš, to ne može bit dobro kako god da to sebi objasniš.Citiraj:
Bodulica prvotno napisa
anam., točno kužim o čemu pričaš, onaj osjećaj kad te sram što ti dijete izgovara i što radi i ne možeš vjerovati da sve ono što tupiš zadnjih sto godina ništa nije ušlo tom djetetu u glavu. Moja milostiva kao da živi u uvjerenju da čitav svijet i svi mi skupa postojimo da bi njoj ugodili. Jer ako nije nešto po njenom onda je lom i krš, rikanje, deranje..a niti mi je normalno da sa 9 godina vrišti, niti mi je normalno da sa 9 godina nije svjesna da je nemoguće da se čitav svijet vrti oko nje. Osim toga, ona omalovažava svakoga, nitko nije dovoljno dobar/lijep/pametan..ma strašno nešto. I pokušavam se sjetiti di sam zeznula, na koji način sam izvela da postane takva pa sam ljuta na samu sebe što je to tako. S druge strane, braća su joj totalne suprotnosti, berekini jesu ali su dobrice u duši, imaju osjećaja za svakoga, svakome će pomoći, vole ljude, drušštvo..Moj stariji sin sa svojih 10 godina meni svako jutro, ako niej ujutro u školi, odlazi u kupovinu, u mesnicu, dućane..donosi sve kući, ako treba stavi ručak, ja mu govorim a on radi..ovih dana mi uključuje inhalator za malenu, stavlja fiziološku..sve što treba. A ona...pored nje bi mogla i krepati, kad bi joj rekla da mi zove hitnu ona bi rekla da neće, zašto uvijek ona sve mora.. i to bi izgovarala dok ja skroz ne krepam. Sram me uopće reći ali imam umišljenu, egoističnu, samodopadnu i škrtu kćer. I kako onda nebi pukla?
Pa moguće da dosta tražiš od njega. Ja pretpostavljam da je dijete koje se tako ponaša jednostavno rečeno sramežljivo, i da mu uopće nije lako udovoljiti tvom traženju. Ne mislim reći da to ne trebaš tražiti ako smatraš da je važno, ali mislim da se ne trebaš radi toga ljutiti jer on to ne radi iz neposluha.Citiraj:
ana.m prvotno napisa
Mima, daj meni psihoanalizu moje:)
Tvoja je, kak bi se to narodski reklo, razmažena.
Citiraj:
ana.m prvotno napisa
:lol::lol:Citiraj:
Trina prvotno napisa
a šta se vi ovdje dobro zabavljate, pojma nisam imala.
slično ko jaCitiraj:
apricot prvotno napisa
samo ja imam 38 i lupam jeftinim vratima, ko ih ###e.
nema ni meni pomoći
Moram se složiti s RozomGrozom, meni je moja urlajuća faza bila izuzetno loše razdoblje i ne smatram je karakternom osobinom, nego nečim čega se trebalo hitno riješiti.
Evo u ovom trenutku npr. mali se igra s frendom (oba 4,5 g), htjeli su da im napravim šatore od deke. Napravim im i lijepo se igraju, ja radim palačinke.
Najednom se počinju svađati, koja je čija kućica, zamalo da se tuku, deru se ko volovi,...
Upozorim jednom, dva puta, tri puta - ništa.
To je trenutak kad bi u urlajućoj fazi počela vikati kao luđakinja, ali sam duboko udahnula (jer mi je cijeli dan loše i ako počnem i vikati, glava će mi eksplodirati) i uzela im deke i nema više šatora.
Naravno počela je graja, a moj odgovor je samo: kad se smirite, slažem ponovno, ako se ne smirite nema više igre. Dogovorite se kakav šator slažemo da vam odgovara i gotovo.
Red negodovanja i za 2 minute su bili mirni kao bubice.
Na kraju smo napravili jedan veliki šator za obojicu.
Ne mislim da previše tražim od njega jer sramežljiv nije sigurno, beba nije a ako mu dozvolim da misli da je u redu biti nekulturan, kasnije će mi biti još teže. On nije zločesto dijete ali je strašno svojeglav i inertan ....
Ma evo jedan primjer! Ja mu nekaj velim, a on lupi nogom, okrene očima, onaj pokret tijelom kad ti se smrači pred očima i rečenica "A jooooj" ili "a daaaaaj, zakja baš sad, zakaj baš ja, joooooooj". Da ti se smrkne kad to radi klinac od 7, to jelte očekuješ od pubertetlije.
I tako dođem ja po njega u školu, a veli meni učitelj (inače veseli, mladi, brbljavi, super im je učo) kako ga je Janko dana sbaš naljutio i kako je vikuno na njega. I sad ja pitam kaj se desilo. I veli on meni kak ustvari nikaj TAK strašno, ali da ga je ono, ali baš izbacilo iz takta! I kaže kak su se igrali i kako je bilo vrijeme za ići pisati zadaću, a reakcija mog sina je bila upravo gore opisana....A ne da sam mu osamsto puta rekla da se tako ne može ponašat da to nije lijepo i da ne nabrajam....Dolšlo mi da lupam glavom o zid. Nisam, naravn, nisam ni na njega vikala, ali smo OPET imali razgovore oko toga. Ima li vajde..ne znam, vidjet ćemo.
ja imam 35 i cini mi se da manje vicem nego kad sam imala 32 (i pokoje dijete manje) :mrgreen:
ali sto netko rece, ima djece i djece. sad ova mala nije ni sjena zvjerke kakva je bila srednja, i samim tim sam i ja mirnija i odmornija, iako sam s njima 24/7.
moj recept je uvijek bio slusati potiho muziku na slusalice, cijeli dan (muzika me smiruje plus to sto na masu stvari koje bi me izbacile iz takta ne obratim paznju), zatim sto manje obracati paznju opcenito, i trece ali ne i najmanje vazno uvijek imati na umu da imam izbor--to je magicna stvar kad si poslozis u glavi, ako dijete urla po noci jer hoce cicu a ti zelis spavati, samo da znas da imas izbor--dati cicu i biti nezadovoljna ili ne dati cicu i biti zadovoljnija ali slusati urlanje :mrgreen:, ok nije bas da je win-win situation ali cim imas konce u rukama odmah se bolje osjecas :mrgreen:
Trina ja vjerujem das je tvoja mala težak karakter i da je to to
a tebi vjerojatno loš dan, ma ajde uz njih četvero i možeš imati loše dane
sad si ljuta pa si se zakačila na njene mane, al vjerujem da ima ona i oso bina zbog kojih si ponosna
osim toga, ako su ti dečki dobri znači da si bar pola posla super obavila :mrgreen:
mikka ti si melem za dušu, ako imaš nešto dobro za preporučiti što se mjuze tiče bilo bi mi drago
recimo ja se tih slušalica nikada ne bih sjetila a uimam osjećaj da bi mi baš pasalo...
Meni mjuza u posljednje vrijeme smeta, osim u autu,
zapravo prezasićena sam zvukovima, oko mene je stalna galama, dječje cendranje, zvukovi televizije, mobitela, radija, susjeda, prometa,
najviše uživam kada je oko mene tiho.
Nekada sam navečer peglala uz muziku ili neki dobar film, a sada sve pogasim i peglam u tišini.
I uživam u tome.
Majketi, na što sam spala....
imam skoro 40 i vičem bar jednom tjedno. ponekad to uključuje i proste riječi.
dok ne viknem nitko me ozbiljno ne shvaća: djeca, muž, roditelji, šef, suradnici - svi bi trebali ići na ispitivanje sluha.
međutim, pokušavam ne bjesniti, ne lupati vratima i ne bacati lego star wars brod preko balkona.
vikanje i psovanje ne brine me previše jer to znači da sam tu i prisutna, kad se stvarno naljutim i ne znam što ću ja se spakiram i odem ili prestanem komunicirati. to je ono protiv čega se ja borim i što si više ne dopuštam od kad sam majka. djeca me mogu toliko izbaciti iz takta da krenem prema cipelama ali se teškom mukom vratim jer smo uglavnom sami doma a ela je premalena da bi ju filip čuvao ma koliko ja ljuta bila.
prema ljudima koji nikad ne pokazuju ljutnju osjećam tihu jezu.
Ali nebi trebala biti uopće, po svim zakonima logike. Netko b mogao pomisliti i da ja jadna nevoljena, neshvaćena..ali ima isti tretman ko i svi ostali. Ali je teeeeška za popi.zditi. Flopice, dobro kažeš, bar sam pola posla dobro obavilaCitiraj:
Mima prvotno napisa
piplica ja sam stalno u tišini jer imam nekakv slušni stres i ne podnosim pojačanu tv, buku i zveket suđa
malčice sam neuravnotežena kad oko mene sve nešto buči i huči
najviše volim zvuk tišine
imislim da sam zapravo previše u tišini i da malo glazbe ipak čini dobro
nešto da nije preglasno i da je po mom ukusu
ne, uopće nisam teška :mrgreen:
Vama s kratkim fitiljem treba jedan oriđiđi hiperaktivac u kući pa da vidite kako je živjet - bez fitilja :raspa:. Aparat za samogašenje drugo mi je ime.
Isto ovako, s tim što je meni i na poslu "buka".Citiraj:
piplica prvotno napisa
Pa kad me još ležerno pitaju "A što doma slušaš?" ...
:-o
I ja sam prezasicena zvukovima. Kad je dete (a to je retko) pre podne u vrticu ja po 5-6 sati niti ukljucim ista niti progovorim. Cak ni napu dok kuvam ne ukljucujem.
Inace i ja imam 32 i derem se. Moja N ima faze neverovatnog prkosa (koje se, gle cuda, poklapaju sa fazama moje uzasne nervoze i histerije). Nisam nacisto koja od nas dve pocne sa tim, ali dok traje to je raspad sistema. Tu vicem, urlam, a sto ja vise vicem ona manje slusa.
Onda puknem, gledam u zid pola dana. Pa procitam neku knjigu o roditeljstvu (ili sad vec samo delove koje sam podvlacila i citala ko zna koliko puta). Ili dodjem na forum da se malo zalim, pa citam neke stare teme i tako.... Sine mi neko resenje. Meni to treba jer kad sam ljuta i histericna zatiltam pa nisam kreativna uopste. I inace se divim roditeljima koji iznalaze kreativna resenja. Ja se stalno podsecam koji nacin komunikacije kod nas daje najbolje rezultate, pa dok ga sprovodim uglavnom funkcionisemo. Kad se pogubimo onda imamo ludilo.
a ništa onda, možda sa 33 bude bolje:)
Ah, Trina, a još će biti "bolje" kad ona dođe da nekih 13 godina. Kad ih pubertet ulovi!
Nema tada više "lomljenja". Sad se ulovi, s onoliko snage koliko imaš. Ali, probaj na lijepo, tako da ona vidi da vrijedi, da je ono što napravi dobro, tebi važnije od onoga što napravi loše. Možda ima krhko samopouzdanje pa to prekriva sa sebičnošću i škrtosti.
TI moraš stvarno misliti da je ona u redu, tako da vidi da ju cijeniš, jer sigurno ne radi baš sve naopako. Nije lako biti jedno od četvoro, a nisi ni najstarije, ni najmanje.
Pokušajte postati prijateljice prije nego ona uđe u pubertet. Ne kažem da joj popuštaš, nego da ju prihvatiš kao osobu sa svojim potrebama. Ne znam kako objasniti što mislim. Svatko mora imati svoje mjesto u velikoj obitelji, svoje stvari, svoj krevet, svoje mjesto za stolom i isto tako svoja zaduženja. Dok svi slijede jednostavna pravila, bit će dobro.
Možda ona treba tebe 1 na 1 malo češće, a ti jednostavno nemaš vramena. Da li uživa s bebom ili je ljuta na nju? Da nije to samo ljubomora koja se ispoljava na takav način? Iako ti misliš da je velika, ona je možda još sama u sebi beba, a ne želi da to znaš.
Ja sam često čula: Ti nikad nemaš vremena, ti mene ne slušaš. Pa sam se potrudila da imam. Pa sam slušala s oba uha gledajući tog mog potomka u oči, a ne onako, usput, dok radim sve što treba, ali ustvari, posao neće pobjeći, a djetetovo povjerenje bi moglo. Ne možeš uvijek, ali češće nego inače.
A možda sam ja skroz fulala point?