Strašno. Naknadno sam pročitala što ti se sve desilo tj. zakompliciralo. Čuvaj se.
Printable View
Strašno. Naknadno sam pročitala što ti se sve desilo tj. zakompliciralo. Čuvaj se.
Sta ces Nina,zivom se covijeku svasta dogodi,ja znam reci da ovo sto sam ja prosla bio bi i za sapunicu pre naivan scenarij da netko u njega povjeruje.Idemo dalje,glavu gore,jos samo da prevladam tugu s kojom se borim i pospremim u svoje srce,da postanem manje ranjiva i pocet cu i ja vjerovati u sutra.
Ne znam što reći na ovo osim :love2:Citiraj:
ruzicaz prvotno napisa
Znas puno puta sam se pitala zasto se neke stvari dogadjaju i covijek kad osjeti veliku bol gubi kontrolu ne samo nad rijecima,vec i u mislima,osjecajima,to meni lici na brod bez kompasa,ne znas kud da krenes,sta da ucinis,sta da kazes jer jedino sto mozes sa sigurnoscu tvrditi je da te razdire neopisiva bol.To je bol koju sam ja osjetila i koju su nazalost osjetile mnoge od vas.Za sve je potrebno vrijeme i to je jedina uzdanica,zvijezda vodilja kojoj se nadam i u koju vjerujem da ce mi jednog dana donjeti kakav takav,ali ipak dusevni mir.Polako se ucim prihvatiti tragediju koja me zadesila poput djeteta sto uci hodati,dignem se,krenem pa opet padnem i krecem ispocetka.Ovdje sam vidjela da nisam jedina koja je tako pomislila i u jednom postu sam ispricala pricu iz Biblije gdje Bog velica majcinu ljubav i zelju da joj djete pozivi(nije propagirano odricanje djeteta jer cini mi se to rade u nekim sektama,a ne u Krscanstvu),zato smatram da je veci grijeh mene osuditi,a covjekova velicina je pokusati razumjeti jer Bog ako postoji sigurno razumje ljutnju i bol jedne majke koja je izgubila svoje cedo,kojoj su sruseni snovi i kojoj je tog trenutka zivot stao.
renchy,bilo mi mi drago kad bi nam rekla ime svoje djevojčice.Oprosti što ču biti izravna,no znam da puno pomaže samo obračanje malom anđelu.Ja za svog/svoje nisam imala ime,rano sam ga/ih izgubila,,bili su dvojčeki,nismo znali spol,bol je izlječena.No kad se to tek dogodilo,razgovarala sam s njima rekla di ih volim,i znam da su u nasigurnijem krilu u kojem mogu biti.Rekla sam Bože,tko zna od čega si me poštedio,zašto...odgovor nije došao,ali bol je otišla...meni velika milost u teškom trenutku!
Draga Renchy, tako mi je drago da si nam se opet javila!!Toliko puta sam mislila na tebe i nadala se da cu procitati barem jedan redak od tebe. Draga moja, hvala ti puno, barem se sada vise necu toliko brinuti, jer poslije onog sto si ti prosla, treba snage i snage, da se covjek i dusevno i tjelesno izlijeci. Saljem ti ogromnu pusu :* i navrati ponekad ;)
renchyne uspijevam ovdje sve pročitati, ona tvoja biblijska priča je priča o kralju Salomonu, on je trebao donijeti odluku kome dati dijete a Bog mu je dao mudrost u odlučivanju.
mm je izgubio brata prije 10godina, kasnije dijete , našu M i bio je jako ljut na Njega a ond ami je jedan svećenik rekao:nema veze i ljutnja je način komunikacije s Bogom, sve je dobor dok mu se obraćamo. neka se svađa s njim pa ćemo vidjeti tko će pobjediti. I znaš što;pobjedio je Bog, sad u ovoj mojoj novoj trudnoći mm je druga osoba, sam se okrenuo Bogu, odlazi prije mojih zahvata u crkvu i nakon.Ja u tome vidim Božju moć i snagu.
nema ništa gore nego izgubiti dijete...da svi to znamo, ostali smo siročad. Ali ja istinski vjerujem da sve ima svoj smisao.
znaš mm baka je izgubila sina (ubio se), pa unuka i sada praunuku a ta žena je najjača žena koju sma upoznala. Imala je muža teške naravi a samo se molila Bogu za druge, za sebe ne i uvijek bila sretna.
ja slijedim njen primjer, ne molim za sebe, ovdje u bolnici molim se uj i navečer obavezno, pop nekad. I uvijek za dokotre, druge trudnice i sve vas trudilice a za sebe samo kažem: Bože daj snagu da sve izdržim za ovo dijete i hvala ti za moj križ. I onda : Marijo, mamima ljubavi , volim te i vidimo se.
Moj dan tako počne i završava a osijćem , zaista osijećam da mi daje snagu.
samo znaš, nije to kod mene došlo odjednom, trebao je dug period da ja to počnem shvaćati i govoriti sebi, i kako sam duže govorila počela sam vjerovati zaista.
drži se, šaljem ti puno zagrljaja i da što prije nađeš način kako svoju tugu pretvoriti u mir.:love2:
Hvala ti Klarita,u pravu si.Ja sam se smirila,ali tad kad sam to napisala mislila sam da cu se raspuknuti od boli i nikako nisam prihvacala ono sto su mi neke zene ovdje pisale,a to je:"budimo sretne jer smo izabrane od Boga da rodimo andjele".Takve recenice su me ubijale i bilo mi je jos gore.Sad sam prihvatila da moje djevojcice nema i slijedim primjer svoje bake sto je sina isto tako na porodu izgubila(ne jedem prvo voce jer ako ga pojedem,moja krerkica na nebu ce ostati bez njega).Sitnica znam,ali tako cu komunicirati s njom dok sam ziva.Moje 3 operacije nakon tog poroda su prosle,evo oporavljam se i fizicki i psihicki i nadam se jos malo pa sam spremna na sljedecu trudnocu jer nakon ovog sto sam prozivjela shvatila sam da su moj zivot djeca i da je to jedino ono sto me ispunjava.Evo danas sam vodila svog 1.5g sina prvi put u kazaliste i bila sam presretna sto smo junacki odgledali cijelu predstavu.Tebi od srca zelim da doneses svoju bebu zivu i zdravu na ovaj svijet i da ti podari srecu u kojoj i ja uzivam sa svojim sinovima,a nadam se sa jos jednom kcerkicom koju neizmjerno zelim.
renchypolako....i drago mi je da uživaš sa djecom,. Ja sam se isto dosta bila posvetila mojoj K ....srećica moja...Dat će Bog, treba vjerovati.:heart:
Upravo tako!
renchy ponosno čitam o tvojem izlasku u kazalište sa sinekom,iako te ne poznajem svratila sam na ovaj podforum da vidim jesi se javila,šaljem ti veliki zagrljaj,i osjećam da te nešto lijepo čeka,vjeruj....
Hvala mila,nadam se i ja,opet sa vjerom u Boga i u sebe da ostvari svoju najvecu zelju i ispunim zivot do kraja!
neizmjerno mi je drago da si bolje i da je odlazak u kazalište samo jedan u nizu prekrasnih događaja koje očekuje tvoju obitelj:-D
Hvala ti Vrijeska,a ja se nadam da vise nitko od ovih zena ovdje nece biti potaknut da napise ovako nesto ko ja,tih dana sam mislila da necu prezivjeti bol i tugu koja me snasla,ali evo s vremenom naucila sam se nositi s tim(mada cu tu bol i gubitak nositi u sebi dok sam ziva).
Bog postoji....sigurna sam!!
Meni se dogodilo 3 puta da bi gubila al sada sam mama jednog muškarčića......nisam gubila nadu.
Posle gubitka pun sam zamolila.....bila sam i u Međugorju tokom ukazanja Majke Isusa Krista kod Podbrda....osjećala sam toplinu veliku toplinu...počela sam plakat svi su meni zagrlili...i rekli da bi uskoro primla dar.
Posle 6 mjeseci bila sam truda.....Sad sam ponovo mama.
Mirsadaa ja sam baš neki dan odlučila čim budem mogls u Međugorje i na Brdo ukazanja.
Da zahvalim za moju I i da mi Gospa usliši molitve da dođe kraj ovim transfuzijama.
Svima vam zelim srecu cure moje.Nije me bilo dugo,ali vidim i lijepih novosti kod vas ima.Pokusala sam zivjeti sa mislju na buducnost i evo uspijevam.Ne smijem se ni sjetiti boli koju sam prozivjela,al u jedno sam sigurna s vremenom postane lakse,ali takodjer sam sigurna da se trag na srcu nikad nece izbrisati,samo se s vremenom naucimo nositi s njim.Objasnjenje zasto se sve to dogodilo,nisam ni pokusala traziti jer bi se izgubila u labirintu neznanja.Jednostavno trebalo je nauciti prihvatiti bol i savladati ju sam sa sobom i moram napomenuti jos jednu stvar(bar iz mog iskustva),nitko mi nije pomogao,ni tablete za smirenje,ni razgovori sa psihijatricom,niti recenice i objasnjenja drugih "strucnih" ljudi,vec mir i spokoj koji sam pokusala naci u samoj sebi.Dakako svaka vasa lijepa rijec pripomogla je tome(mada je bilo i pogrda,ali sve je to ljudski,ne zamjeram nikom).Svim nasim buducim mamama i trudilicama od srca zelim ostvarenje najljepsih zelja.
renchy,drago mi je da si pronašla sama svoj put do mira. svi smo mi različiti i svatko na svoj način neke stvari tumači,proživljava i pronalazi način da se smiri. zato sretno,tuga uvijek ostaje ali se naučiš koliko toliko živjeti s njom.
Upravo tako Vladova,svi se mi budimo s mislju u bolje i sretnije sutra.