Moja teta je udana za stranca i kad je on prvi put došao u ondašnju Jugu, vidio da imamo svoju kuću, da imamo zemlju na kojoj se onda sadio vrt, da je tu nekakva potleušica naslijeđena od njihove bake, čovjek je samo prokomentirao da on ima ovo u engleskoj, bio bi bogat čovjek, jer bi porez sve pojeo. Da se razumijemo, nije nikakav luksuz u pitanju - kuća je sagrađena rukama i znojem moje bake, sa svim horor pričama koje prate takav "pothvat" kad gradi udovica sa dvije male curice, ali državu to jednostavno nije briga; imaš-plati, nemaš-prodaj-plati. Sorry but hebiga, što je bilo, bilo je. Nova su vremena i porezna politika naslijeđena iz bivše nam države je tempi pasati, skupa sa sindromom vikendica, osiguranog posla do mirovine, besplatnog zdravstvenog (i "farmakološkog") osiguranja, vječnog studiranja na račun držva, itd. itd. O novokomponovanom kapitalizmu na hrvatski način imam svoje mišljenje, ali to nije za ovu temu...
U cijeloj priči zaboravljamo da je kod nas još uvijek porezni raj (mada neće dugo) i da je porez na vikse samo vrh ledenog brijega. Još uvijek ne plaćamo porez na nekretninu za stanovanje, na kupnju prve nekretnine, na naslijedstvo u prvom koljenu - stvari koje su vani apsurdne. Zanimljivo kako stremimo životu u uređenim državama (samo bacite pogled na temu Kanade) i sigurnosti koju ona pruža. Ali, mi bi selektivno - htjeli bi takav standard, ali ne bi htjeli pravila i cijenu koji vode takvom standardu; dajte mi, ali ne dirajte moje.
OT: Moja idealna vikendica, o kojoj mogu u ovoj fazi samo sanjati, upravo iz razloga jer je dugoročno ne mogu "hraniti"