Vishnja prvotno napisa
potpuno se slažem. jedino ću dodati da toj njihovoj frustraciji treba pristupiti sa razumevanjem, a ne porivom za kaznom. nikog ne osuđujem, i sama sam u nekim momentima bila i umorna i očajna i živčana. a pritom i nesrećna ako bih deci još nabila i osećaj krivice zbog MOG raspoloženja. eto, smatram da je samo to zamka u koju se ne treba uloviti. a majčinski premor i dečije frustracije računam pod normalne okvire odrastanja, gde se lagano uči da i drugi imaju svoje potrebe, da dete kao jedinka nije centar univerzuma i da se, tokom sazrevanja, svesno i lagano u dečijim glavama stvara mesto za još jednog/više braće i sestara.