Za starije roditelje koje su podigli stariji roditelji

Citiraj:

---

orange80 prvotno napisa

Ma ima tu svega... i ne tako lijepog.
I ne možeš uspoređivati vrtić i starački dom nikako.

Meni su stravične one priče, a ima ih dosta, o tome koliko se štedi na hrani u staračkim domovima.
Zamisli da se jednog dana nađeš u situaciji da si star, nemoćan i da ti kruli u želucu...

---

Ne razumem baš ovo, zašto ne mogu upoređivati vrtić i starački dom?
I jedno i drugo je kolektivni smeštaj, trebalo bi da im je slična i ekonomija i organizacija- jedino ne znam da li deo troškova vrtića pokriva grad/opština, a opet, kada je reč o državnom domu, pa valjda se i njemu onda pokriva deo troškova?
Ja i predobro znam kakva su strava i horor naši domovi, ni ja nisam oprostila svojima što je moja baka nakon 10 dana u domu umrla, opet, nisam im oprostila ni koliko loše su se oni o njoj pre toga brinuli (što kaže Trina, u dom se mahom šalju umirući), tako da, i ja mislim da je sve stvar nijanse. Ako je porodica topla, brižna, a pri tome i zdrava i sposobna ( i dovoljno blizu), onda je naravno puno bolje da stara osoba dočeka kraj života sa svojima.
Ali ako porodica ne može/ne ume/ neće da se brine adekvatno o staroj osobi, onda je valjda bolje da se briga prepusti nekome ko je plaćen da to kvalitetno radi.
To što smo mi specifična :roll: država i što su nam domovi hororični, ne znači da tako mora i da je svugde tako. Moj prijatelj koji je prešao šezdesetu živi u Kanadi i prezadovoljan je njihovom brigom o ljudima uopšte, ne samo o starima. I nije toliko stvar u lovi, nego u generalnom stavu i međuljudskim odnosima, i uređenoj državi.

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Ekonomska cijena vrtića i staračkog doma i nisu toliko različite, ako se uzme u obzir da dijete u vrtiću boravi max 10 sati, a osoba u staračkom domu cijeli dan.

Samo je pitanje koliko država/grad plaćaju od te cijene.

---

Pisale smo u isto vreme...
Ne znam, kod nas je cena doma draaastično veća. Vrtić je bio nešto oko 7 000 din. u vreme kada je dom za zdravu staru osobu koštao oko 45 000 din. (stare su informacije, ali čisto da se vidi proporcija.

Citiraj:

---

pulinka prvotno napisa

To što smo mi specifična :roll: država i što su nam domovi hororični, ne znači da tako mora i da je svugde tako. Moj prijatelj koji je prešao šezdesetu živi u Kanadi i prezadovoljan je njihovom brigom o ljudima uopšte, ne samo o starima. I nije toliko stvar u lovi, nego u generalnom stavu i međuljudskim odnosima, i uređenoj državi.

---

ma problem je u tome što se kod nas na veliko mešetari, a na kome ćeš najlakše mešetariti nego na slabima i nemoćnima...
tak da ja mislim da baš je stvar u lovi i jedino u lovi...

Naravno da je najlakše mešetariti na starima i nemoćnima, zato što je država takva kakva je pa lako može da se mešetari.
A sad, da li smo mi zemlja zlih mešetara bez moralnih normi, koje nije sramota da kinje najslabije, samo zato što smo jadni i siromašni ili je nažalost obrnuto, da smo siromašni i jadni zato što dopuštamo sebi da nemamo moralne norme, to je sasvim drugo filozofsko pitanje (mislim isključivo na svoju državu, da se odmah ogradim).
Sa druge strane, zašto se manje mešetari na vrtićima nego na domovima za stare? Zato što je, čini mi se, kontrola kud i kamo bolja u vrtićima, i ljudi više reaguju, i postoje bolji mehanizmi zaštite dece.

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Ekonomska cijena vrtića i staračkog doma i nisu toliko različite, ako se uzme u obzir da dijete u vrtiću boravi max 10 sati, a osoba u staračkom domu cijeli dan.

Samo je pitanje koliko država/grad plaćaju od te cijene.

---

evo, u riječkom domu, cijene se kreću od 2000 - 4000 kn, ovisno o usluzi. i to i je kao ekonomska cijena vrtića. s time da vrtić sufinancira grad.

i slažem se sa mimom, da je svaki slučaj za sebe i da postoji gomila nijansi.
ali, ipak vlada još uvijek generalni stav - nemoj me strpati u dom. domovi su horor. a nisu horor. iako m ise čini da se to isto mijenja i da je sve više prisutno ovo mimino, išla bih al da su uvjeti humani i da nije preskupo.

plus, mijenja se i trend sve se više ide na izvaninstitucijske usluge pomoći u domaćinstvu i dnevnu skrb dok je moguća.
i novi domovi se ipak projektiraju humanije.

moja nona je imala, u državnom domu, praktično mali apartman, sa svojom kupaonom, tušem, balkonom i bila je jedna zajednička kuhinja za skuhati si čaj/kavu i sl.
njoj je jako bilo bitno da je sama u sobi.
iako, neki ne žele biti sami, žele cimera/icu.

casa, opet, jako puno starih ljudije opet jako nesretno kad padnu na teret djeci i jako ih muči to da im djeca moraju brisati gujice, da prostiš i presvlačiti ih.

a šta ja znam, ja bih voljela da imam u starosti novaca. i ja i moja djeca. onda bi se već nekako svi zajedno snašli :mrgreen:

plus, moram to napisati, bilo mi je tužno kad je nona zalegla u krevet. do tad je sve bilo super. a onda mi je bilo nekako - žao. onda su je premjestili u stacionar, dobila je cimericu, nije se micala iz kreveta, mi bi je posjetili, ali cijeli dan u toj sobi i znaš da nema nazad, nema nikuda iz te sobe i iz tog kreveta - to je to.
tu mislim da bi bilo bolje da je bila kod nekoga od obitelji, u svojoj sobi, uz neki vid pomoći, da bude ipak uključena u naše živote.
e, hbg. nije dugo to trajalo, nasreću ili nažalost.

Meni je baka umrla u ožujku od raka, metastaza, u 83. godini.
Odbijala je otići u bolnicu, mi smo dolazili po danu pomagati, po noći je tražila da je ostavimo samu doma da se odmori. Nevjerojatna želja da nikome ne bude na teret.

Umrla je u ponedjeljak, u petak se još dizala s kreveta sa željom da sama od na wc. U subotu je pala u nekakvu komu. Jedini tračak svijesti nakon toga je popodne kad se iz kome pokušala dići ponovo na wc i tada je rekla moje ime i tražila da je pustim...prije i poslije toga nije davala znakove svijesti. Toliko joj je važno bilo da bude samostalna do smrti, da ne ovisi o nama, a da bude s nama do zadnjeg dana.
Meni je to bilo izuzetno emotivno iskustvo i žao mi je što zbog bebe nisam mogla biti više s njom u njenim posljednjim trecima.

Izuzetno je naporno brinuti se o umirućem, srećom nije trajalo dugo, ali ima onih koje dulje vrijeme s umirućim dežuraju 24 sata i na kraju pate te porodice i te osobe, porazbolijevaju se, ne funkcioniraju... Ako bi ikome trebala pomoć, pa i ona psihološka, tu su ljudi koji se brinu o umirućima. Možda, jednom u nekom boljem društvu...kad nam čovjek postane važan.

Ne znam, i sama sam rekla da možda griješim, ali meni je nekako nehumano i ponižavajuće da osobi koja za sobom ostavlja cijeli jedan život, sva iskustva, svu djecu, sve radn uspjehe, pelene mijenja netko nepoznat, tko je u smjeni taj dan. Mnogo mi je humanije, prikladnije da to radi netko iz obitelji.
Ovo što cvijet piše o relativno dobro funkcionirajućoj noni koja je imala amli apartman, to podržavam svim srcem.
Ali onaj dio bliži kraju, kad osoba izgubljena između dva svijeta, u nemogućnosti da kontrolira sfinktere, leži u nepoznatoj sobi s nepoznatim ljudi mi je baš onako nehumano.
Mogu se nadat da ću do 40 prerast kajanje, do 50 zaradit brdo para, do 60 razvit averziju prema mijenjanju pelena, pa svoje roditelje mirne savjesti smjestiti u bolnicu.
Ne znam, ali moja mama je šizofrenična i pred godinu dana je imala fazu da sve radi pod sebe i da ne ustaje iz kreveta i mijenjala sam ju sve dok nije odlučeno da za pravilnu terapiju treba biti u bolnici.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Ali onaj dio bliži kraju, kad osoba izgubljena između dva svijeta, u nemogućnosti da kontrolira sfinktere, leži u nepoznatoj sobi s nepoznatim ljudi mi je baš onako nehumano.

---

I moja svekrva je slično razmišljala. Bila je vrlo plemenita i odgajana u stavu "vrati dug roditeljima".
Devet godina ukupno je menjala pelene, prala, negovala, okretala, kuvala svojoj nepokretnoj majci.
I nakon mastektomije zbog raka je nastavila to da radi. I tokom hemoterapije. (dobro, najgorim danima su uskakali ostali iz porodice :roll:).
Za sve to vreme, majka ju je vređala, ponižavala, kritikovala, svima kukala kako je zlostavljaju, ne daju joj da jede, ne daju joj lekove, niko je ne obilazi po ceo dan...
Kad joj je majka konačno umrla, rak je metastazirao. Nadživela je majku za dve godine.
Eto, obe su umrle kod kuće, okružene porodicom i negom.
Samo ja mislim da se u svemu tome humanost negde zagubila.

Gle, pulinka, ima zločestih ljudi, da , to je istina. Ja uistinu nisam odgajana u tom duhu, pa čak baš i nisam odgajana. Moja mama je šizofreničar od mog ranog djetinjstva i meni je vrlo jasno da je moj dug u smislu kuhanja, pranja i ostalog prema njom minimalan. Osim što me rodila, i čuvala prvih par godina, a i tad poprilično šlampavo, sa stavom uvijek ima netko tko bi ju, mene, pričuvao, ja nemam duga. Moja motivacija zasigurno nije neki dug.

Moja mama je meni cijeli zivot govorila da ne zeli biti meni na teret, da ne zeli da se moj zivot svede na brigu o njoj i da kad jednog dana nebude mogla da zeli u dom.
Oboljela je od alzheimera prije 10 godina. Bolest se razvijala netipicno jako polako. I u zadnje 3 godine je krenulo prema goremu. Osim mene i MM-a nije imala nikoga drugog.
Među ostalim razlozima u Zagreb smo se prije 4 godine vratili i zbog nje i njene bolesti. Ja sam radila jer sam imala bolje plaćeni posao a MM je ostao doma s mojom mamom.
3 godine je bio s njom i te 3 godine naš je život stao. Ta bolest je grozna i osoba ne moze biti sama, treba njegu 24 sata. Osoba nije svjesna gdje je, koje je vrijeme, doba dana. Scena je znalo biti svakakvih. Iako je bila u svom stanu u kojem je zivjela 30 godina ona se 10- tak puta dnevno spremala i stavljala stvari u vrečicu i na vrata jer ona ide kući svojoj mami a mi smo zločesti jer joj branimo. Svega je tu bilo. To su prestrašne scene.
Ja nisam imala snage reći da ona mora u dom. Ima na rodi i tema koju sam otvorila.
Moja se obitelj počela radpadati, nismo imali život, naš život je bio briga za moju mamu. Naše djete je trpilo.
Jedan dan muž me nazvao na posao da mi se pojada što se sve dogodilo i u jednom trenutku je u očaju rekao da će se baciti kroz prozor. Spustila sam slušalicu i u meni je nešto puklo. Moja mama nikada ovo nije htjela, cijeli je život govorila da joj je to noćna mora, što ja to radim, stavila sam svoju mamu ispred muža i djeteta i u tom trenu sam nazvala jednu meni dragu osobu čija je baka bila u jednom domu s kojim su bili jako zadovoljni i dogovorila sastanak u tom domu.
Danima sam ja plakala, suza je suzu ronila, nisam mogla prestati. Znala sam da druge nema ali mi je bilo strasno, ja ću svoju mamu smjestiti u dom.
Nedavno je bila godina dana kako je mama u domu. Danas mogu reći da mi je žao da to nisam prije napravila. Žao mi je da sam svojem mužu i djetetu priuštila onakav život jer to nije bio život.
Mama je tamo dobro koliko može biti s obzirom na svoje stanje. Osoblje je divno, uvijek je mirišljava i uredna i dobro se brinu o njoj.
A mi, mi smo tek sada počeli disati punim plućima, živjeti kao normalna obitelj i trebalo je zaliječiti mnogo toga.
Iz vlastitog iskustva, moje mišljenje o domu se promijenilo. Briga za starije svakako da ali do određene granice. Kada to zahtjeva 24-satnu angažiranost i stavljanje jedne obitelji, pogotovo mlade s malim djetetom na drugo mjesto to nije prirodno i tada je dom najbolje riješenje uz uvjet da ga se može platiti.

Evo meni je, upravo suprotno nego casi, ponižavajuća za obje strane upravo situacija da dijete mijenja pelene roditelju ili unuka baki, i puno mi je više dostojanstveno po tog nemoćnog i bolesnog čovjeka da to radi osoba koja je za takve stvari obučena i plaćena. Moj djed (prvi u nizu umirućih koje je moja mama njegovala) se užasno sramio da ga mama kupa i presvlači. Ali inače, da, sigurno da je najljepše i najhumanije da stara i nemoćna osoba u zadnjim trenucima bude okružena ljudima koji ju vole i kojima je stalo - znači, bolesnička soba, stručni njegovatelj koji pere, čisti i presvlači, i velika obitelj koja brine o nemoćnome - to zvuči kao lijepo umiranje. Nažalost malo ljudi ima takve uvjete, i novčane, i stambene, i u ljudskim resursima, pa briga obično padne na jednu osobu koja za to česti niti fizički nije previše sposobna, a kad to potraje (a radi se o brizi 24x7) onda stvarno bude pogubno po sve uključene.

Moj je tata već sedam godina u domu. Iznenada je završio nepokretan, ja sam živjela u to vrijeme u 33m2 na 4. katu bez lifta i nismo ni razmišljali o drugoj opciji. Sad je odlično, super se prilagodio na kolica i radi u domu ono u čemu najviše uživa, igranju šaha i karata. Zadnje vrijeme su im zaredala natjecanja pa me malo malo zove da se pohvali prvim mjestom iz šaha.
A MMova mama ima Alzhaimera i do prije dvije godine je svekar vodio brigu o njoj. S time da je ona bila mirna bez nekih scena. No svekar je obolio od raka pluća tako da je morala u dom. Svekar se izlječio i sada ju svakodnevno posjećuje u domu.

Pa da, ima ljudi kojima je u domu dobro. Moja tetka je zadnjih 15 godina svoga života (od 75. do 90.) provela baš sretna - tako mi je sama rekla. Pjevala je u zboru, heklala, slavila rođendane, išla na svakakve priredbe i izlete, dok je mogla. Ja sam je posjećivala kad god sam po poslu bila u njenom gradu, često nenajavljeno, jer nisam znala hoću li stići, pa da ne bude razočarana. Uvijek bih ju našla urednu i zadovoljnu - čak joj je i hrana bila fina! :mrgreen:
A druga je tetka promijenila već tri doma, svaki sve skuplji i s debljom vezom, i sad je i u četvrtom nezadovoljna i svemu prigovara. Sestričnu (svoju kćerku) kinji i maltretira preko svake mjere.

Čini mi se da ovisi jako o naravi stare osobe kako će joj biti u domu.

Bilo je i mojoj mami tesko i nehumano cak i razmisljati o domskom smjestaju, sve dok se nije dovela u situaciju da nakon godina i godina takve brige o dvoje roditelja, cak ne niti jednom, nije sebe umalo dovela u situaciju da joj treba stacionar, sto zbog psihickog, a sto zbog fizickog stanja. Cijela prica je trajala godinama, kostala je puno i previse - i novca, i maminog zdravlja i vremena. Kad je zagustilo preko svih maminih mogucnosti (dogadja se i to), uspjeli smo pronaci dva mjesta u dva razlicita privatna doma, u posve razlicito vrijeme. Nije bilo zamjerki na uslugu, naprotiv. Cijena je bila visoka, neprihvatljivo visoka za bakinu mirovinu, prihvatljivija kasnije za djedovu, no placali kako smo znali i umjeli (sifra: ja sam vani i primam placu u drugoj valuti).

Inace, tu (SAD) domovi (od senior livinga, sto je kompleks stanova ili kuca u nizu gdje 60/65+ zive samostalno, ali imaju nekoga da se brine za vece komunalije, preko assisted livinga, gdje imaju osoblje zaduzeno za kuhanje i spremanje, do nursing home, pa cak i hospice, sto je za one doslovno odlazece) nisu jeftini i jako se razlikuju cijenom i kvalitetom. Ono sto je drasticno drugacije od prakse u HR je cinjenica da ovdje uglavnom nitko nije vezan uz svoje nekretnine i rodnu grudu nikakvom vrstom pupcane vrpce pa se kuce i ostale nekretnine i pokretnine prodaju onog trena kad se posumnja da osoba vise nije barem 95% u stanju zivjeti sama. Postoje neke vrste polica osiguranja koje zapravo uplacuju u neke fondove za smjestaj i osiguravaju mjesta u domovima po izboru, neki naravno imaju dovoljno ustedjevine, neki imaju bogatu rodbinu, ali vecina ce prodati nekretninu i otici u dom jer se to jednostavno tako radi. S obzirom da tu ne postoji zakonski rok za mirovinu i da velik broj ljudi, iz ovog ili onog razloga, odlucuje raditi dok god to fizicki mogu, starijim ljudima je prilicno tesko osloniti se na to da ce im djeca stopostotno pomagati. Nece, jer izmedju ostalog, nemaju kad. To ako uopce zive na istoj strani zemlje, ili cak zemaljske kugle.

Nije humano i nije normalno da djeca ili unuci zapostave sebe i uniste svoje psihicko i fizicko zdravlje brigom o starijoj osobi.
Mi smo jako zadovoljni ovim domom. Isli smo na preporuku. Baka moje šogorice je nekoliko godina bila u tom domu nepokretna. Meni je jako bilo bitno čuti iskustvo iz prve ruke jer je mama u takvom stanju da mi ne može reći ako nešto nije u redu.
U domu ima 24 sata skrb, ima medicinske sestre, liječnika koji ih redovito obilazi i psihijatra.
Evo, jedna od pozitivnih stvari je da joj je psihijatar tamo prilagodio terapiju i smanjio doze jer je rekao da nije cilj drogirati takvu osobu da gleda u jednu točku, već da zbog toga postoje domovi koji se trebaju brinuti o takvim osobama.
Naime, mami je psihijatar u zadnje vrijeme kad je bila još s nama prepisao jake lijekove jer je imala strašne epizode tako da je na kraju samo sjedila i gledala u jednu točku.
Mi smo išli na varijantu doma koji je udaljen nekih 40 minuta od Zagreba i cijena je puno povoljnija nego u Zagrebu. Ovdje bismo morali platiti nekih 7000 kuna za takvog bolesnika a to ne bismo mogli.

mitovski, jako mi je drago ovo citati, jer se sjecam tvog tipika. a i poznajem situaciju sa tom bolescu kao sto znas.
i stvarno si dobro napravila.

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Nije humano i nije normalno da djeca ili unuci zapostave sebe i uniste svoje psihicko i fizicko zdravlje brigom o starijoj osobi.

---

Ja se slažem, sećam se tvoje teme i mislim da si dobro uradila.
Tvoje dete ima ceo život pred sobom i zaslužuje da ga provede najbolje moguće.
Recimo, ja sam stava (koji je radikalno biološki i ne očekujem da se neko njime puno oduševi) da je najbolji način "vraćanja duga" roditeljima to da pružimo maksimum svojoj deci, njihovim unucima -jer je to valjda i želja svakog roditelja, da mu deca i deca dece vode što srećnije živote. Kao što je valjda osnovna humanost da želiš dobro svojim roditeljima, tako je i osnovna humanost da želiš dobro svojoj deci. A ako su te dve humane želje u direktnoj koliziji, ja bih izabrala na stranu dece.

Ne možeš uspoređivati vrtić i dom. U domu su pokrivene sve potrebe ljudi, od medicinske skrbi do prehrane, režija, aktivnosti i dr. Noćne smjene njegovateljica su posebno stresne jer malo koja noć prođe mirno. To su ljudi koji imaju i fizičkih smetnji i raznorazne staračke demencije, a to, vjerujte, nije jednostavno. Istina, postoje domovi koje bi trebalo zatvoriti, postoje i ljudi koji tamo rade a nebi trebali. Ali isto tako postoje domovi u kojima je ljudima jako lijepo. I još nisam čula da netko škrtari na hrani i da su ljudi gladni. To je nešto o čemu se najčešće strašno vodi računa. Ti ljudi imaju puno više obroka nego što ih mi imamo kući. Uz sve t, svaki dom po zakonu mora imati med. sestru i liječnika koji je zadužen za taj dom i koji je obvezan doći na svaki poziv, uz redovne vizite, jednom ili dvaput tjedno npr. Tamo di sam ja radila, objekt i objektivni uvjeti su fantastični. Ali su vlasnici bezvezni i aljkavi pa sve pada u vodu. U domu di sam bila na praksi..e to je sasvim druga priča. Od vlasnice, njege i med. skrbi..sve štima. Zato treba sve detaljno proučiti prije nego se netko odluči svoju osobu smjestiti u jednu takvu ustanovu

Citiraj:

---

pulinka prvotno napisa

Recimo, ja sam stava (koji je radikalno biološki i ne očekujem da se neko njime puno oduševi) da je najbolji način "vraćanja duga" roditeljima to da pružimo maksimum svojoj deci, njihovim unucima -jer je to valjda i želja svakog roditelja, da mu deca i deca dece vode što srećnije živote. Kao što je valjda osnovna humanost da želiš dobro svojim roditeljima, tako je i osnovna humanost da želiš dobro svojoj deci. A ako su te dve humane želje u direktnoj koliziji, ja bih izabrala na stranu dece.

---

Ono potpis 1000%! Kao roditelj danas (iz današnjih cipela) bila bih pretužna da me moja kćer mora vrtit po krevetu, namještat itd. i da tako troši svoje dane, bez obzira imala ili nemala djece. Kad me lupi alzheimer ili ko zna što ne znam što ću pričati, ali ovo govorim danas, totalno pri sebi.

Ja bih svojim roditeljima radije priuštila njegovateljicu koja bi ih prala, presvlačila i pazila dok sam ja na poslu, nego dom.
Demencije su nešto drugo, tu bih svakako izabrala opciju doma jer je to jedna sasvim druga priča.
Osobu koja je pri svijesti, ali teško bolesna... Ne znam, ne bih to mogla. Ne iz nekog osjećaja dužnosti ili slično. Samo se sjetim sebe kada sam ležala u bolnici nakon poroda, sve čisto i uredno, ljubazno osoblje, obitelj me posjećuje, ali to nije to. Ne bih to mogla nikome priuštiti, a ni sama ne bih voljela završiti tako. Sve je drugačije kad si u vlastitom domu ili sa svojom djecom, nego kad si negdje smješten. Meni bi bilo lakše podnijeti tešku bolest i umrijeti okružena svojim najbližima, nego u nepoznatom.
Ne osuđujem nikoga, svjesna sam da ima i starijih osoba koje bi radije u dom, ali evo, sada je moje razmišljanje ovakvo..

I naravno, dodajem da je svaki slučaj stvarno slučaj za sebe.
Npr. moja mama je odavno izrazila želju da je smjestimo u dom, i to ni manje ni više nego negdje u Opatiju :lol: Ne znam kako je zamislila svoje predsmrtne dane, da će šetati po rivijeri i ispijati kavice, što li :lol: Tako da mi nju ne bi bio bed smjestiti u dom, jer to je ono što ona želi, jedina prepreka bi mogla biti lova :mrgreen:
Za sveki sigurno znam da bi uvenula kad bi je netko smjestio u dom, tako da to nije opcija (osim u slučaju demencije što se mene tiče).

Citiraj:

---

pulinka prvotno napisa

Ja se slažem, sećam se tvoje teme i mislim da si dobro uradila.
Tvoje dete ima ceo život pred sobom i zaslužuje da ga provede najbolje moguće.

---

Ovo je bila jedna od onih stvari koja je kod mene prelila čašu.
Jedno popodne, lijep i sunčan dan, ja umjesto da sam s djetetom u parku, dijete ispod jedne ruke, mamu ispod druge i kod doktora, jednog, drugog. Mama je izgubila slinu tih dana i pregled nam je bio zakazan za 2 mjeseca, a moja mama koja boluje od alzheimera ne može trpiti i ne mogu joj razumno objasniti i lupa doslovno glavom od zid i uzmem nju i dijete za ruku (MM je bio izvan Zagreba) i do navečer trčim po doktorima.
U 19h dolazimo kod mamine liječnice opće prakse kako bismo dobili odgovarajući lijek, jer ne mogu čekati do sutra ujutro i liječnica podvikne na moju Janu da prestane pričati i da šuti jer je njoj 19h i umorna je i ne može razmišljati. Stala mi je knedla u grlu. Moje dijete od 4g umjesto da je u parku, cijeli dan hoda s nama po bolnicama i ambulantama i naravno u 19h navečer dosta joj je svega. Tada sam isto rekla, ovo mora prestati. Ovo moja mama nebi željela, ona da je prisebna prva bi stala tome na kraj.
Nama je stvarno dom došao kao sunce poslije kiše, sada nimalo ne žalim i nemam nikakvu grižnju savjesti. To je bila najbolja i jedina normalna odluka u takvim okolnostima. Mislila sam da si neću to moći oprostiti ali svima se život promijenio nabolje, i nama i mami. Imali smo i tu sreću da smo našli dobar dom.

Što se okoline tiče, puno je onih koji razumiju i podržavaju našu odluku, a ima i onih nažalost iz najbliže obitelji koji nam zamjeraju, jer ne vjeruju da je mama bila u takvom stanju kako mi kažemo. Međutim, ne zamaramo se time, jer smo sve sami prolazili, s obzirom da nisu ništa pitali kad nam je trabala pomoć, nemaju šta ni sada pitati.

Jednu stvar sigurno znam nakon svega ovoga, da svojem djetetu nebih poželjela da o meni mora brinuti na onakav način kao što smo mi brinuli niti jedan dan. Zato smo se ja i MM već sad dogovorili, kad dođemo u neke godine ili budemo nemoćni odlazimo u dom.

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

Ja bih svojim roditeljima radije priuštila njegovateljicu koja bi ih prala, presvlačila i pazila dok sam ja na poslu, nego dom.

---

Mi smo razmišljali i o ovoj opciji, međutim bez obzira o kakvoj se bolesti radi, ako čovjeku treba njega 24/7 ovo za obitelj i nije neko rješenje. Znači, ok netko se brine o toj osobi dok smo mi na poslu i dolazimo s posla i briga pada na nas. Time nismo ništa riješili, opet ne možemo nikuda kao obitelj i vezani smo, popodne i noć je opet na nama.

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

Ja bih svojim roditeljima radije priuštila njegovateljicu koja bi ih prala, presvlačila i pazila dok sam ja na poslu, nego dom.
Demencije su nešto drugo, tu bih svakako izabrala opciju doma jer je to jedna sasvim druga priča.
Osobu koja je pri svijesti, ali teško bolesna... Ne znam, ne bih to mogla. Ne iz nekog osjećaja dužnosti ili slično. Samo se sjetim sebe kada sam ležala u bolnici nakon poroda, sve čisto i uredno, ljubazno osoblje, obitelj me posjećuje, ali to nije to. Ne bih to mogla nikome priuštiti, a ni sama ne bih voljela završiti tako. Sve je drugačije kad si u vlastitom domu ili sa svojom djecom, nego kad si negdje smješten. Meni bi bilo lakše podnijeti tešku bolest i umrijeti okružena svojim najbližima, nego u nepoznatom.
Ne osuđujem nikoga, svjesna sam da ima i starijih osoba koje bi radije u dom, ali evo, sada je moje razmišljanje ovakvo..

---

Ovo bi i moji roditelji željeli, ali vidjet ćemo hoće li biti izvedivo, upravo zbog razloga koje mitovski navodi. Ako budu u stanju sami provesti dio dana, to će biti moguće - ako ne, smislit ćemo nešto drugo, u skladu s potrebama.

Upravo to je razlog zašto je ovo nezahvalno planirati - čovjek snuje ovo ili ono, a snađe ga sudbina koju ne očekuje.... Moji roditelji imaju o tome svoje mišljenje, trudit ću se poštivati njihove želje u okviru objektivnih mogućnosti.

Citiraj:

---

Zato smo se ja i MM već sad dogovorili, kad dođemo u neke godine ili budemo nemoćni odlazimo u dom

---

tako su se i moji dogovorili daaaaavno i desetljećima to govorili
a sad kad imaju 81 i 66, izaključili su da oni ipak ne bi, i da bi radije umrli sami i bolesni u svojoj kući nego bili u domu
mijenja se perspektiva s godinama
s tim da su oni sada super vitalni, tata još uvijek radi, mama mlađahna skroz, nisu za dom još minimalno 15-20 godina ako ostanu zdravi... ali kako stare, tako im je ta ideja o domu, koja im je prije 20 godina bila prefantastična, sve neprivlačnija i mučnija

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

Ja bih svojim roditeljima radije priuštila njegovateljicu koja bi ih prala, presvlačila i pazila dok sam ja na poslu, nego dom.
Demencije su nešto drugo, tu bih svakako izabrala opciju doma jer je to jedna sasvim druga priča.
Osobu koja je pri svijesti, ali teško bolesna... Ne znam, ne bih to mogla. Ne iz nekog osjećaja dužnosti ili slično. Samo se sjetim sebe kada sam ležala u bolnici nakon poroda, sve čisto i uredno, ljubazno osoblje, obitelj me posjećuje, ali to nije to. Ne bih to mogla nikome priuštiti, a ni sama ne bih voljela završiti tako. Sve je drugačije kad si u vlastitom domu ili sa svojom djecom, nego kad si negdje smješten. Meni bi bilo lakše podnijeti tešku bolest i umrijeti okružena svojim najbližima, nego u nepoznatom.
Ne osuđujem nikoga, svjesna sam da ima i starijih osoba koje bi radije u dom, ali evo, sada je moje razmišljanje ovakvo..

---

A vidiš, često stav obitelji, ovih koji su protiv doma, zna biti poražavajuć baš za staru osobu. Zato što je 24-satna briga za stare teška i teško izvediva. Baš ovo o čemu pričate, čitav svoj život treba staviti na čekanje. A njegu treba i znati provoditi. Tako da se nerijetko dešava (u većini su takvi slučajevi) da stara (i nemoćna) osoba stigne u dom zapuštena. Pod tim mislim i na dekubituse i na higijenu i na svašta nešto. Npr poznajem jedan slučaj di su muž i žena živjeli sami. Čovjek je bio zdrav ali malo slabiji u nogama. Svaki dan je sve duže boravio u krevetu i žena je smatrala da je ok. ali nije znala da ležanje u krevetu nosi ogroman rizik od raznoraznih komplikacija. Čovjek je dovežen u dom u strašnom stanju. Prestrašnom. Rane od ležanja su mu pojele toliki postotak tijela da je to bilo grozno. I oporavio se koliko toliko ali trajalo je to. Otišla sam ja malo predaleko ali hoću reći koliko je kod nas kultura brige o starima ustvari naopaka. Ljudi će radije pokušati sve sami, makar to značila neadekvatna njega i strašne posljedice za čovjeka. sve iz neznanja. Ja ne znam što moji misle o tome. Moja mater već sto godina govori kako će ona u dom ali znam da bi ona bila zadnja osoba koja bi se pomirila s tim da ovisi o ikome, pogotovo stranoj osobi. Ja mislim da će se ona eutanazirati kad onemoća. Kad ne bude više mogla nositi štikle. Ali još su oni mlađahni i poletni, neću o tome ni razmišljati.

Da, naravno, svi hoće u dom kad je to tek teoretska mogućnost.
Moja mama se odavno prijavila, i jako voli pričati o tome da će otići u dom, pa joj je kad je vidjela smještaj entuzijazam naglo pao.

Meni je to normalno, nisam voljela niti vrtić, a kamoli da mi se sviđa ideja života u nekakvom kolektivu pod stare dane.

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

Ja bih svojim roditeljima radije priuštila njegovateljicu .

---

a i to su tužne priče. ne znam kakva je sad situacija, ali devedesetih, puni autobusi penzionerki iz istre i kvarnera koje su odlazile čuvati starce u italiju. i moja sveki je bila jedna od njih, propao joj je građevinski obrt i pred penziju morala u italiju. i još imala sreće jer je imala jako dobru plaću i podnošljivu, polupokretnu staricu.

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Da, naravno, svi hoće u dom kad je to tek teoretska mogućnost.
Moja mama se odavno prijavila, i jako voli pričati o tome da će otići u dom, pa joj je kad je vidjela smještaj entuzijazam naglo pao.

Meni je to normalno, nisam voljela niti vrtić, a kamoli da mi se sviđa ideja života u nekakvom kolektivu pod stare dane.

---

Ponekad nema druge mogućnosti.... Obitelj je na poslu / u školi / vani, a starija osoba treba nadzor i društvo... Moj kolega je stariju članicu obitelji smjestio u "vrtić", odnosno dnevni boravak za starije osobe, jer prije podne nikoga nije bilo doma da bude s njom. To je dobro rješenje jer osoba nema osjećaj da je "istjerana", a opet nije sama u vrijeme dok su ostali ukućani na drugim mjestima.

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Da, naravno, svi hoće u dom kad je to tek teoretska mogućnost.
Moja mama se odavno prijavila, i jako voli pričati o tome da će otići u dom, pa joj je kad je vidjela smještaj entuzijazam naglo pao.

Meni je to normalno, nisam voljela niti vrtić, a kamoli da mi se sviđa ideja života u nekakvom kolektivu pod stare dane.

---

Iz onog što osjećam i vidim oko sebe ja bih unaprijed htjela napisat neki "release" papir budućim pokoljenjima ako budem stara i nemoćna. Eutanazija meni (teoretski :)) nije strana, bez zezancije, ali znam da to nije prihvaćeno (ovdje, još). Ja nisam ni vjernik pa nemam nekih ograda u tom smislu, vidim samo muku života s patnjom - recimo, onaj film Život je more (tako nekako, o čovjeku koji se u Španj. bori za pravo da skonča svoj život) svojedobno me duboko dirnuo. Ja stvarno osjećam da je nefer prema budućim pokoljenjima da se pola dana brinu o teško bolesnim ljudima, kroz više godina, desteljeća... Pogotovo zato jer živimo u mobilnijem svijetu i ne u ogromnim obiteljima gdje se to "nekako" rasporedi. Zazorna mi je ideja (sada) da to bude budućnost mog djeteta - da me, ko što je moj dida običavao (")romantično(") govoriti - "'rani pod stare dane".

Dakle, ja uopće ne sumnjam da ću biti sebična u starosti (ako je dočekam). "Sebična" sam i sada. Moguće da neću imati para, niti ja, niti moje dijete, osigurati si neku neovisnu skrb. Moguće da ću morat skrbit o svom djetetu pod stare dane - kako se naše društvo razvija... Ali, to osjećam kao duboko krivo...

Peterlin, di to postoje ti "vrtići"?

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Peterlin, di to postoje ti "vrtići"?

---

nisam Peterlin, ali znam da to imaju neki domovi umirovljenika.

Citiraj:

---

larmama prvotno napisa

To ti imaju neki domovi umirovljenika.

---

Državni il' privat? Ako su državni - pretpostavljam isto liste čekanja ili?

Državni domovi to imaju, a za liste čekanja ne znam.

znam da ima u državnim, ne znam koji su uvjeti ali na stranicama domova pišu osnovne informacije

Mene mama rodila sa 39, a tata je imao 46. Ja sam sada rodila drugo sa 41 g i upravo sada imam nazalost tesku situaciju s roditeljima, a ja sa dvoje male djece. Stariji brat je daleko u inozemstvu a ja sam isto 400 km udaljena. Tati je prije desetak godina dijagnosticiran Alzheimer i do prije dvije godine su funkcionirali donekle normalno dok mamu nije bacilo auto na pjesackom ispred kuce. malo prije toga je tata prestao izlaziti i poceli su problemi s obavljanjem nuzde i higijene. mama je operirala nogu i nije od tada bas pokretna, a do tada je inave uvijek tata sve obavljao jer je on bio fizicki super. jedva tada je mama prihvatila da angaziramo pomoc u kuci, pa smo pronasli dvije zene za povremeni dolazak i dostavu rucka. no mama je inace malo teza osoba pa je neke i potjerala a tata je postao skroz zapusten i cijela kuca je smrdila po pisalini. ona nikako nije prihvacala da je on bolestan nego da joj namjerno radi svasta pa je ceato dolazilo i do agresivnih napada. prije pola godine, desetak dana prije nego sto sam rodila, smjestili smo tatu u dom privatni uz more i sad. se cini da smo ga spasili. tamo je uredan, cist, redovito pije ljekove i redovito jede. pelene mu mijenjaju a on ni nezna vise nikog od nas, no to nikada ne pokazuje i ma prica i uvijek opcenito. tesko je to sve vidjeti, jenema viae one drage osobe moga tate....mislila sam da ce mama sada zivnuti i uz terapije i bolje se kretati no dogodilo se suprotno....vec nakon dva mjeseca je pocela halucinirati pa paranoje i sve veca demencija. mogla bih o dogadjajima napisati roman, no evo ovaj tjedan su joj napravili CT mozga i doktorica se cudi sto uce funkcionira. kaze da joj je mozak ko spuzva prazan i da izgleda da je imala mali mozdani i da hitno treba u dom pod 24 h brigu. dakle njoj vise nije dovoljno ni zena koja dolazi ujutro i popodne, a problem je ato ona odbija ici u dom. planiram sljedeci tjedan s bebom u poajet dok ne rijesim situaciju...neznam ni kako cu to sve uspjeti. trebala sam ici i prije deset dana pa se meni zakompliciralo zdravlje i to zbog uboda nepoznatog insekta. totalno sam c izmorena od događaja i nemoci da pomognem im te stalno mamino odbijanje svake vrste pomoci. sto je najgore s njome ne moze vise razumno rgovarati i odmah krece u napad da smo svi protiv nje.

Trina, od meni bliskih i dragih dvoje je umrlo dementno, jedno i nepokretno od moždanog udara, dvoje od metastaziranog raka. Ne mogu reći da sam ih ja negovala, ali jesam provodila dane sa njima i znam bar delimično kako to izgleda. Tako da imam puno poštovanje prema osobama koje neguju takve ljude, bilo da su to članovi porodice ili med. osoblje. I drago mi je da ima dobrih domova, zašto ne bi bilo, samo ja sam iz prve ruke videla i 2 doma u kojima uslove ne bih nazvala čak ni podnošljivima.
Što se hrane tiče, javna je tajna da se kod nas štedi na hrani čak i u porodilištu i u dečjoj bolnici (isto iskustvo iz prve ruke, a stvarno imam niske kriterijume u tom pogledu), pa me ne bi čudilo da ima i domova u kojima je tako.
I moram ponovo da naglasim ono što je, mislim, Mima već napisala- ni blizu nije isto brinuti se o umirućoj osobi ili o osobi koja zahteva medicinsku negu, ali može poživeti još niz godina. Većina ljudi nađe snage i mogućnosti da odneguje bolesnu osobu nekoliko meseci do smrti. Ali posvetiti godine i godine celodnevnoj nezi, to je užasno zahtevno u svakom pogledu.

filmic o demenciji kojie rasplakao danas https://youtu.be/DtA2sMAjU_Y

Zeljka33, nažalost ja ne bih u tvojoj situaciji ni pokušavala da razgovaram sa njom kao sa osobom koja još može da rasuđuje :(.
Moji su skoro do kraja poštovali želje moje pok. bake da živi sama, pa su se i stan i ona pretvorili u užas, jer nije kontrolisala sfinktere i uporno sebi skidala pelenu, a moji su se pravili da je sve u redu.
Iskreno, ja mislim da je to bilo totalno pogrešno.

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

I naravno, dodajem da je svaki slučaj stvarno slučaj za sebe.
Npr. moja mama je odavno izrazila želju da je smjestimo u dom, i to ni manje ni više nego negdje u Opatiju :lol: Ne znam kako je zamislila svoje predsmrtne dane, da će šetati po rivijeri i ispijati kavice, što li :lol: Tako da mi nju ne bi bio bed smjestiti u dom, jer to je ono što ona želi, jedina prepreka bi mogla biti lova :mrgreen:
Za sveki sigurno znam da bi uvenula kad bi je netko smjestio u dom, tako da to nije opcija (osim u slučaju demencije što se mene tiče).

---

Slično je i kod nas, samo što meni nije zamisliva situacija u kojoj bi moji roditelji bili zadovoljni u domu znajući da mi njegujemo sveki. Moja strana obitelji je po prirodi "ponosnija", nema šanse da bi bilo nekog žicanja, ni u tragovima, dok je situacija puno drugačija na muževoj strani. Nismo još u toj situaciji da moramo nešto. Svi su platili posmrtnu pripomoć, nitko se nije predbilježio za dom, svi su oko 70.