Anksiozni poremećaji i roditeljstvo

Joj alisocka, sad vidim da ti nisam uopce na ovo odgovorila, krenula pisati nesto novo i vidim tvoj zadnji post.
Ako ti je taj tvoj sto ako povremen i ne remeti svakodnevni zivot, nauci ga ne dozivljavati..u smislu da ok, imas te misli, ali kada dodju, nauci mozak preusmjeriti na neku drugu aktivnost, tj prepoznaj da su misli nerealnog karaktera i preusmjeravaj ih,...to je dugi proces ali s vremenom postaje automatizam kao sto je kod zdravih ljudi autimatizam. Mislis da zdravi ljudi nemaju tih misli? Imaju, samo se brze prebace na ove stvarne...

Ja sam dugo skupljala mentalni materijal da ovdje popisem par stvari koje me kao anksioznu osobu dosta koce u roditeljstvu i zivotu opcenito.

Ukratko, to su sljedece: usporedbe s drugima (i konstantno uspredjivanje) i kratak fitilj zbog kojeg brzo planem.

Ovo prvo vjerojatno nitko ne bi priznao za sebe, ali ja se konstantno usporedjujem s drugima u smislu da imam osjecaj neadekvatnosti u mnogocemu pa su mi reference razne i razni koji i ne moraju biti bolji, ali ja doista nemam povjerenja u sebe i u svoje metode. To je prilicno nezahvalno za reci kad si roditelj i kad moras biti samouvjeren da radis najbolje, ali iskreno mi se cini da svi bolje rade taj posao a da ne kazem koliko padam na samoreklame kojekakvih seratorica (nemam bolji izraz) koje popusim. Cini mi se da ovo i nije posljedica moje anksioznosti vec debeli uzrok moje anksioznosti jer poznato je da smo mi nesigurne osobe, a dijagnoza nas cini jos nesigurnijima. Uostalom, do dijagnoze smo i dosli zbog nesigurnisti..pa tako u krug. To i nije bitno, ja bih voljela jedno zauvijek prestati promatrati druge sto rade, kakl rade, itd i biti sigurna da radim dobro..jer ovo vjecno bazdarenje vlastitih sposobnisti je samounistavajuce.

Drugi problem su tanki zivci zbog kojih gubim strpljenje a ovdje mi ga treba na kile. S djeteteom nema na silu, i trudim se sve polako i s razumijevanjem ali fitilj pregori...reklo bi se da sam zivcana baba. Onda dreknem. Ili jos gore, u sebi gundjam, sto je meni ovo trebalo, nisam ja za to, evo ne mogu se ni strpit, pa to je dijete, itd. I tu gubim kompas do koje mjere majka treba trpiti jer dijete mi je zivahno i prezivahno i postaje zlocesta i gdje je granica da popizdim. Bas zbog te svijesti da brzo pozivcanim dopustam vise nego sto bi neka druga majka dopustila, jer kompenziram.


Anksiozne mame, kako vi nosite teret roditeljstva? Da li ga nekad osjecate kao teret?
Kao da niste dorasle?

U mom svijetu sve izgleda plasticno- normalni ljudi dobe dijete, odgajaju ga punimpaznje i strigi bas kad treba, a mi nenormalni za*****o sve.

Citiraj:

---

lavko prvotno napisa

U mom svijetu sve izgleda plasticno- normalni ljudi dobe dijete, odgajaju ga punimpaznje i strigi bas kad treba, a mi nenormalni za*****o sve.

---

Nakon 2 deteta i sad već preko 7 godina roditeljstva ja bih ovo sumirala možda za nijansu drugačije: "normalni" ljudi odreaguju na datu situaciju sa detetom - i ne razmišljaju ni pre ni posle previše o tome. Njihova akcija povlači detetovu reakciju - i to je jednostavno život. Bude kakav bude.
Mi anksiozni analiziramo scenarije pre, dvoumimo se kako da reagujemo u toku, i lamentiramo nakon nekog događaja do besvesti. Overthinking. A život i dalje bude kakav bude, nama kao i svima :).

Dar koji nisam zasluzila.

Moram se javiti ovdje jer baš pratim temu o tantrumima i ujedno čitam Juula koji kaže kako se dijete od rođenja usklađuje s roditeljima temeljem onoga što vidi i doživljava i tako stvara vlastiti moralni sustav.

Nisam sigurna da nama anksioznima to ide u prilog jer anksiozan roditelj sigurno može stvoriti anksiozno dijete. Ako je za vjerovati Freudu, u prvih pet godina formirat će se cijela ličnost.

Ono što mene muči je, kakl je to super jednom nanimira rekla, što je meni stres uopće imati dijete. Ja mislim da sam ja u stresu od njezinog dana začeća. I do sada se malo toga smirilo.

Ne znam imaju.li druge anksiozne mame ovaj problem. ..npr. ja sam anksiozna kad ona ima tantrum, kad se dere, kad joj ne mogu posvetiti vremena koliko želim...itd. Nekad to ide do psihosomatike tipa znojenje u.litrama. Al ono...meni je sav taj business stres. Zato valjda jedem toliko čokolade.

Da li s godinama popušta ta nervoza roditeljstva ili cu uvijek biti ovakva...

Iz iskustva - kakve smo inače osobe, takvi smo i roditelji.

Ja isto naginjem tome da previše razmišljam - ovako kako je pulinka opisala, ali ona je 100% u pravu. Život bude kakav bude.

Napisala sam na drugom topicu - meni je puno pomogla Glasserova Teorija izbora (za to sam čula na Unicef-ovoj školi roditeljstva, prva grupa koja je uopće postojala u Zagrebu). Osvijestilo mi je da ponašanje drugih ljudi (pogotovo vlastite djece) možemo mijenjati jedino promjenom SVOJEG ponašanja. Recept je jednostavan - po uputi psihologinje koja je držala radionicu, trebali smo se ponašati baš onako kako želimo da se djeca ponašaju. Bolji savjet U ŽIVOTU nisam dobila, ne samo za djecu nego i inače. Savršeno djelotvorno. I danas se toga držim. Iskliznem ponekad iz tračnica, ali brzo se resetiram i vratim natrag. Ne znam kako je mojoj djeci, ali MENI je 100% lakše. Ako posredno pogledam kakvi su ispali (iako taj proces nije gotov), nemam razloga za nezadovoljstvo. ALIIII to je fakat uključivalo puno rada na sebi. Ništa drugo. U mom slučaju i stručnu pomoć, ne jednom (ali samo jednom u vezi roditeljstva, drugi put je bilo u vezi karijere).

Inače, i danas "držim uši visoko" i osluškujem svoju djecu, ali se svjesno trudim ostavljati im primjeren dio slobode koji raste s godinama. U dobi od 2 godine to je značilo da mogu birati "plave ili žute čarape" ali ne i odlučiti da mogu biti bez čarapa, a stupanj slobode raste s godinama. I njihove i roditeljske.

Inače, lako je meni sad komentirati iz cipela roditelja srednjoškolaca, ali opet - jučer sam mlađeg sina zvala u pol 11 da li je napisao zadaću (u školi je popodne) i probudila ga... Smatrat ću da je moj razvoj završen kad ga OSTAVIM da se suoči s posljedicama vlastitih izbora, pa moram ustvrditi da se moj karakter nije promijenio. I brinem kako će oni kasnije, ali ne više toliko da bi to preuzelo prevelik dio mog života.

Mislim da ne moraš biti anksiozan da bi se preznojavao kada dijete ima tantrum. Također, ne moraš biti anksiozan da bi više puta dnevno preispitivao svoje roditeljske sposobnosti. Treba imati mjeru. Potpuna samouvjerenost s jedne strane, ili manjak samopouzdanja s druge, sve su to krajnosti.

Ne znam kako drugi reagiraju, zapravo nemam reference za neko zdravo ponašanje a s djecom nemam baš nikakvog iskustva. Do mog osobnog.

Peterlin hvala na savjetima. ..

Citiraj:

---

lavko prvotno napisa

Nisam sigurna da nama anksioznima to ide u prilog jer anksiozan roditelj sigurno može stvoriti anksiozno dijete. Ako je za vjerovati Freudu, u prvih pet godina formirat će se cijela ličnost.

---

Ali zašto verovati (samo) Freudu?
Ima toliko drugih nakon njega, jednako cenjenih kada je reč o razvoju ličnosti.
Ličnost se menja čitavog života.
I dete nije tabula rasa, daleko od toga. Tako mnogo karakteristika ličnosti je nasledno, a ne oblikovano vaspitanjem.

Hoću reći, opterećuješ se nečim na šta možda i ne možeš da utičeš.
I nije uvek naša slika detinjstva i roditelja onako realna kako bismo mi hteli.

Evo ti primer: moj svekar i moj komšija su cca isto godište, kao tinejdžeri imali su svakodnevnu dužnost da vuku vodu za kuću sa javnog bunara jer vodovoda u selu nije bilo.
Obojica su, normalno, svakodnevno zaboravljali da donesu vodu.
I sad: komšiju je njegov otac za kaznu tukao lancem, gvozdenim. Citiram komšiju: "Otac je bio umoran, puno je radio. A ja sam bio lenj, ne čudi me što me je tukao."
Svekra otac nije tukao nikad, nego ga je uredno našao tamo gde bi ovaj dangubio, i poslao da dovrši posao koji mu je dodeljen. Citiram svekra: "Moj otac je bio grozno strog i zajeb.n čovek. Prošao je pored javnog bunara i nije sam doneo vodu, nego je išao da natera mene da to uradim!"

I eto, dva vaspitna pristupa, dva oca, dva deteta, i pogledaj kako oni percipiraju sebe i svoje očeve....

Tj. stvarno ne možeš znati kako će tvoje akcije da utiču na dete. Niti treba da razmišljaš godinama unapred. Uradi onako kako ti se u datom trenutku čini najbolje za sve umešane. Ako ti se učini da je trebalo drugačije, idući put uradi drugačije. I to je sva filozofija :).

Slažem se s tvojim zaključkom - ako i zeznem, drugi puta ću drugačije.
Jedino što doista stručnjaci gotovo svi danas objašnjavaju kako su prvih 3-5 godina formativne i znaš zašto me to toliko pati, zato što mislim tj znam da su moji roditelji u tim godinama zeznuli neke stvari i, zajedno s mojom genetikom, doveli me do dijagnoze. To ne bih htjela priuštiti svom djetetu. Ne kažem da je nemoguće da će imati problema i da ja sve savršeno odradim, ali što sam starija, sve više vidim koliko odgoj ima stvarno centralno mjesto u formiranju čovjeka, stvaranju obrazaca koje nosi čitav život i koje je onda neopisivo teško mjenjati.
Želim moći dati djetetu barem zdrave obrasce, a moji nisu jako zdravi, i zato me to pati.

Citiraj:

---

lavko prvotno napisa

Slažem se s tvojim zaključkom - ako i zeznem, drugi puta ću drugačije.
Jedino što doista stručnjaci gotovo svi danas objašnjavaju kako su prvih 3-5 godina formativne i znaš zašto me to toliko pati, zato što mislim tj znam da su moji roditelji u tim godinama zeznuli neke stvari i, zajedno s mojom genetikom, doveli me do dijagnoze. To ne bih htjela priuštiti svom djetetu. Ne kažem da je nemoguće da će imati problema i da ja sve savršeno odradim, ali što sam starija, sve više vidim koliko odgoj ima stvarno centralno mjesto u formiranju čovjeka, stvaranju obrazaca koje nosi čitav život i koje je onda neopisivo teško mjenjati.
Želim moći dati djetetu barem zdrave obrasce, a moji nisu jako zdravi, i zato me to pati.

---

Pročitaj si Susan Forward: Otrovni roditelji

Nije to samo knjiga za djecu zlostavljača, nego i za djecu roditelja koji su svoje potomke zeznuli (nehotice) na druge načine. Baš sam je nedavno ponovno čitala, ne da razmrsim svoje obrasce iz mladosti, nego da izbjegnem ponavljanje nekih stvari kod svoje djece.

Htjela sam još samo dodati - nije toliko bitno što je bilo, nego kako dalje. A za to je zakon Glasser - uvijek imamo izbor. Bez obzira na to tko je što zeznuo prije... IMAMO MOĆ mijenjati vlastiti život na bolje, a time utječemo i na živote ljudi oko nas. Svih generacija.

Istina, samo znaš sigurno koliko je teško mijenjati sebe, uh..

Citiraj:

---

lavko prvotno napisa

Istina, samo znaš sigurno koliko je teško mijenjati sebe, uh..

---

Da, znam. Najprije boli, a onda je fiiiino....samo treba ustrajati.

Meni je trebalo pol života i više da dođem na zadovoljavajuću razinu. I sad se znam zakvačiti za stare obrasce, a onda se mlatnem po prstima i resetiram misleći "znam ja i bolje, a to sam i zaslužila".

Citiraj:

---

lavko prvotno napisa

Istina, samo znaš sigurno koliko je teško mijenjati sebe, uh..

---

lavko, razumijem te. teško je, i svatko tko kaže da je promjenom obrazaca ponašanja završio priču - laže. ta priča obično i dalje traje, uz manje ili više borbe sa samim sobom jer nismo na pritisak gumba.
bilo bi stvarno super kad bi jednog dana rekao: e, sad ću ja to ovako ili onako i onda, šatro, nema zime. možeš misliti da treba "samo" to i da je "samo" do toga, da nije svega drugoga.
ali važno je da nikada ne odustaneš od sebe i ljudi koje voliš. to su stvari koje te moraju vratiti u trenucima kada kreneš ispadati iz kolosjeka.

E da, trebaš ti kroz život nastaviti furati nove, zdrave obrasce..svaki put se moraš podsjetiti da ne, ne tako, već znaš bolje što Peterlin kaže.

I sad, u kontekstu odgoja mog djeteta, pa tko joj živ želi priuštiti krive obrasce koje će onda kroz znoj i suze morati mijenjati?

I onda ta odgovornost da ne smijem zaribati jer znam kako bi joj moglo biti teško.

Citiraj:

---

lavko prvotno napisa

I onda ta odgovornost da ne smijem zaribati jer znam kako bi joj moglo biti teško.

---

lavko, ma ne brini toliko. Naravno da smiješ zaribati, svi zaribamo tu i tamo, možda i više nego tu i tamo.

Ako je bezuvjetno voliš, ako se bar jednom u danu zajedno nasmijete, ako ste, u bar pola slučajeva, sretne što vidite jedna drugu, sve je OK.

lavko, vec samo to sto razmisljas, trudis se, pokusavas pronaci nacine da ne zaribas - govori da neces zaribati. barem ne jako :)

nema savrsenstva. ni u cemu, pa tako niti u roditeljstvu.

Lavko, meni se čini da većina djeca ispadne dobro. Uvijek postoje i oni čije se okolnosti nesretno poslože i u određenom trenutku život im krene ukrivo, bilo da to njima bude vidljivo ili nevidljivo.
Kad pogledam neke ljude i shvatim u kakvom su užasu živjeli do 18. ili do 25., pomislim - čovječe, kako su uspjeli ostati zdravi i oformiti relativno stabilnu obitelj?
Ja sam neka svoja nasljeđa prevladala kad sam odrasla, puno sam čitala i analizirala, sebe popravljala. Neka su me od njih i oformila pa sam i danas takva. Važno je prepoznati ih i s djecom o njima kasnije pričati, osvješćivati ih, njih učiti kako se s nasljeđem suočiti.
Moja velika baš me neki dan iz čista mira pitala zašto sam sva takva, "školska", precizna, uredna, netrpeljiva ako ne provedem (ili ako djeca ne provedu) zamišljeno. Ne vlada ona još terminom perfekcionizam. Pa smo pričali o tome, koliko sam do prije 15-ak godina bila "groznija" i što me stvorilo takvom. Djeca vole kad priznaš pogreške, pokažeš im slabosti i razgovaraš o njima.

Citiraj:

---

lavko prvotno napisa

E da, trebaš ti kroz život nastaviti furati nove, zdrave obrasce..svaki put se moraš podsjetiti da ne, ne tako, već znaš bolje što Peterlin kaže.

I sad, u kontekstu odgoja mog djeteta, pa tko joj živ želi priuštiti krive obrasce koje će onda kroz znoj i suze morati mijenjati?

I onda ta odgovornost da ne smijem zaribati jer znam kako bi joj moglo biti teško.

---

evo, navest ću jedan primjer kada sam shvatila da nemam pravo vikati zato što sam izgubila strpljenje.
pa sam od 20 puta vikala 5. preostalih 5 puta nisam i tlak mi je bio normalan, a onih zadnjih 10 puta isto nisam vikala, ali sam se jedva suzdržavala. a vrlo često sam se hrabrila i podsjećala da ne zaboravim svesti to na minimum.
nastojim i dalje, nisam se skroz skinula. kad sam u krizi, vičem na situaciju, što bi se reklo.

svatko može pasti, ali može se i dići. iluzorno je očekivati da ćeš baš uvijek biti na konju jednom kad u sedlo sjedneš, da nikad nema ljuljanja. nema toga ni kod onoga tko nikad nije čuo za anksioznost.
i najgore je, po meni, uspoređivati s drugim ljudima: nije trava zelenija. neki puta sam se za neke stvari osvjedočila da su i gore nego kod mene, a prema sebi sam bila puno kritična.
ili, jednostavno, uza sve "bolje" negdje drugdje, ja za sebe i za nas ipak imam neki drugi put, naš put. kaldrmu ili šta već. nekad si mislim da po asfaltu ne bih ni znala hodat :lool:

čineći malo po malo, već činiš dosta u odnosu na ništa.
razne discipline se uče, nismo svi nadareni od rođenja niti imamo istu startnu poziciju i neka je tako. ionako najviše ovisi o nama samima, ali je istina da je lijepo i dobro imati podršku u životu s čim god se nosio.
međutim, ne zaboravi da ne smiješ prema sebi maćehinski, nego strpljivo kao i što se trudiš biti onima do sebe.

AdioMare, ti stvarno ko da si prošla neki duuugi ciklus samospoznaja, to je doista tako.
Sve što si rekla.

je...i znaš kak treba istrenirat mozak da to konačno prihvati.

Kazu da si pola toga napravio kad osvjestis da neke stvari krivo radis.
Ja nisam bila anksiozna,ni panicna kad se stariji rodio.
Anksioznost je dosla puno kasnije,s njom sam ostala trudna kad sam vec debelo bila anksiozna....
Ne mislim da sam njega drugacije odgajala(sad je 15god.)u odnosu na nju(2,5).
Ne bih se zamarala svojom dijagnozom uopce u odnosu na odgoju.Stresne su mi bile neke stvari i kad nisam bila anksiozna.Mislim da je to dio roditeljstva.
Gledam kako moje prijatelhice bez dg odgajaju svoje i mislim da im nije nista lakse u odnosu na mene.
Svi mi preispitujemo svoje odluke i brinemo jesu li ispravne :D.
Moje djetinjstvo je bilo sretno,ali sam se kroz zivot susrela sa situacijama koje su me ucinile anksioznom.
Moj muz je imao manje sretno djetinjstvo i izasao kao cvrst iz svega.Totalna kontra i nimalo preslika svojih roditelja.
Stoga lavko ne brigaj,mozda bi bila ista i da ti je djetinjstvo bilo drugacije.
I nisu samo prve 3,5najvaznije.Jer u tom slucaju ja nebih imala nikakvih problema ;)

Kad sve zbrojim, ja previše o tome razmišljam - to mi je sistemska greška, da sve rasčlanim na detalje i predvidim neki failure, ja sam trebala biti neki analitičar rizika u banci majke mi.

Ni ovdje nikoga? Lavko kako si ti?
Ja planiram drugu trudnoću i razmišljam kako opet sa svim strahovima se nositi

Hej svele, tu sam. Planiras drugu trudnoću?
Čuj, ja bih ti savjetovala da si nađeš terapeuta koji ti moze biti konstantna podrška kroz cijelu trudnoću. Da sam ga ja imala, puno manje bih imala strahova i tjeskobe.
Posebno ako ćeš se skidat s lijekova..

Ja sam ih u prvoj trudnoći prekinula . Mislim da su hormoni učinili svoje. Sad unapred ne mogu i opet cu kroz iste strahove prolazit

Nemoj unaprijed brijat ali iz svog iskustva - pripremi si neku potporu, terapeuta koji te može pratiti u trudnoći.
Ne mora značiti da će biti isto kao prvi puta, al može...ništa ne znaš, al bitno je da si ti sposobna dovoljno proći kroz to. I tvoja obitelj.