Nije to isto, jedno su kućanske obaveze, drugo je nametanje svoje volje u situaciji koja se stvarno odnosi samo na njega.
Printable View
Nije to isto, jedno su kućanske obaveze, drugo je nametanje svoje volje u situaciji koja se stvarno odnosi samo na njega.
Pa ja sam ko Cvijeta- skidam se na stubistu. I po doma hodam stvarno svakakva. Jer mi nije udobno inace. Al me boli briga sta ostali rade. Kad razmislim MM se skida isto, a klinci uopce ne. I to mi je nevezano uz smece ili perilicu ili u krajnjoj liniji skolsku obvezu- jer neskidanjem ja ne osjecam nikakvu posljedicu- ali neisparznjenu perilicu osjecam kao i eventualno popustanje u skoli/ u smislu da sam ipak odgovorna za njegov prosperitet. Mislim kuzim da svi imamo neke samo nama jasne ideje zasto je nesto kako je, imam i ja svoje, ali presvlacenje u "kucnu robu" nije jedna od njih.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Pa al ne levitira on u toj robi nego mi lezi na kauču na kojem i ja lezim. Možda nije racionalno al meni je fuj i tako misli i mm i svi se presvlacimo. U svojoj sobi može u skafanderu ležati s tenisicama na jastuku...
ja ne volim sjest na krevet u robi u kojoj sam bila vani, u hlačama u kojima sam bila na poslu, sjedila u tramvaju...
i to gnjavim svoje, dijete potrpi, MM okreće očima ali se uglavnom skine
zapravo on se skida, ali ne iz razloga iz kojeg i ja, već mu je udobnije u trenirci
kad V dođe netko od prijatelja njen krevet se pokriva frotirkom ili flisanom dekom
Pa i gosti vam sjede na tim kaučima u robi izvana. Tako da bih ja ipak rekla da je to stvar monarhije.
Da i smeta me. Al sam i domaćin. I nije baš usporedivo očekivanja od gostiju i sina. Nekako... Vi skidate cipele? I što ako jedan neće jer mu se ne da..
sjede
al moji gosti su čišći od mene :mrgreen:
Mrvu cu se na ovo osvrnuti :) Meni je tako lijepo kad sam u hotelu, kad mi ciste, kuhaju, peru...i stvarno mi nije problem omoguciti djeci da se osjecaju i doma tako. Zasto ne? Ako su normalne okolnosti, nitko nije bolestan, zasto im roditelji ne bi omogucili zivot kao u hotelu, dok su djeca. Ionako ce se naraditi citav svoj odrasli zivot.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Skola im je dovoljan posao.
Prihvacam da sam u manjini ovakvim stavom.
Nije to kućna roba, to je odjeća za doma za van. Mi imamo i zečeve i veliko dvorište,... i izađe van na igru na potok i slično. To ne može u odjeći za školu, jer je nakon toga trajno neupotrebljiva.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Isto tako, moj minimum je da se ne može u školskoj odjeći, u kojoj se valja po prašini uvući pod čistu posteljinu.
Krevete ne slažemo.:mrgreen:
kod nas se skidaju cipele, isto tak i kad nekud idemo nosimo ponekad i svoje šlape skidamo se svugdje, zakaj bi to bio problemCitiraj:
casa prvotno napisa
usput nisi u Hotelu, to mi je nedokučivo, mi smo zadnjih par godina na terapijama u recimo Hotelu, pa jedemo i u restoranu, neš vjerovati moji se guraju ko će pospremiti, bar staviti na kup stvari, a doma moram napominjati.
usput beti kaj ni bedasto da deca nisu počistila stol od doručka, pa od ručka kad su sami doma, kad ti dođeš u neko doba dana bar da gdi imaš staviti tanjur, ako si se već toliko žrtvovao da napraviš ručak? ili si ti Beti stalno doma pa za svakim pospremiš, čak ni moja mama koja je bila stalno doma nije pospremala za svakim po cijele dane.
Meni je presmijesna korelacija zensko dijete - neinteres za tehnologiju. Ja sam svoj prvi komp s igricama dobila s 9 godina, bila puno ovisna u nekim fazama zivota sto o citanju knjiga sto o igricama, proslo me negdje tamo oko 30-e. Glavna posljedica tog mog interesa je da sad radim u prilicno dobro placenoj bransi za hrvatske prilike :mrgreen:
Radne navike kao pojam su po meni totalno precijenjene. Zelja da se s minimumom truda odradi trazeni posao je znak inteligencije, ali razumijem tanju_b sto je brine da kao posljedicu slabog ucenja ima i slabo znanje, makar uz petice, jer u nekim kljucnim stvarima dugorocno moze stvoriti probleme. Osobno sam cijelu os i ss provela pred telkom, knjigom i sl prije/nakon skole, ucila minimalno, masovno prepisivala zadace, nisam imala nikakvih rezima treninga, glazbenih i sl pa sam bez problema sve razrede prosla s pet. Ono sto sam razvila i imam je odgovornost prema poslu, ali posao nije uciti nego znati, posao nije pisati zadacu nego imati zadacu kad uciteljica pita i to sto vecini jedno ne ide bez drugog ne znaci da je svima tako.
S ovim se slažem 1000%.Citiraj:
sillyme prvotno napisa
I ustvari maximalno podržavam takvo razmišljanje. Moje dijete je majstor takvih stvari. :mrgreen:
To smo i dobili uvijek kao odgovor i logopedice i psihologice,... svih stručnih osoba koje su došle s njim u doticaj.
Dakle podržavam, pod jednim jedinom uvjetom - da ne utječe na mene osobno.
Da ja ne moram kao posljedicu slušati njegovo prigovaranje plačljivim tonom i zapomaganje koliko je umoran i nesretan,... (a nema šanse da otiđe bez zadaće), da ne moram trpjeti njegovu zlovolju drugi dan, jer nije naspavan,... meni svejedno.
Dok utječe na mene, smatram to "svojom odgovornošću" da napravim da ne utječe na mene.
Citiraj:
Anemona prvotno napisa
A ja te 100% podrzavam u podcrtanom. Nemam jos doma ovakvu situaciju kao tvoja ali mislim da bi jednostavno napravila cistu uzrok-posljedica "kaznu". Cendras ujutro jer si nesipavan, a neispavan si jer si pisao zadacu do 11? Onda nema pisanja zadace do 11 nego spavanje u 10 pa ako zeli moze se probuditi sat ranije za zadacu ili otici bez nje. Ne bih uvodila neke posebne kazne za njegovo (ne)pisanje zadace nego iskljucivo za to sto to prelijeva na tebe...
Paaa pročitaj onaj topic koji je Tashunica otvorila o zdravstvenim problemima. Ja kad dođem doma nakon 8 satnog radnog vremena (ponekad i više) ne vidim apsolutno nikakav razlog da podmećem leđa za svoju obitelj više nego bilo tko drugi. Škola im je posao? Manemoj... A moj posao je što?Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
Prihvaćam da je tvoj stav tvoj izbor, ali bratemili, zašto bih ja morala (ili mm i ja) dvoriti dva gotovo odrasla bika koji su fizički jači od mene? Osim toga, već je rečeno (i moje iskustvo je takvo) da bolje funkcioniraju kad imaju više obveza. Kad im je škola "jedini posao" onda ne ide kako treba ni to ni ostalo. A ako se o pražnjenju suđerice ne razmišlja kao o tlaki nego sastavnom dijelu života, to se tako i prihvaća.
Potpisujem ono što je sasa napisala - tako je i kod mene. MM i ja se presvlačimo, djeca preko dana uglavnom ne ne (iz čisto praktičnih razloga, jer često imaju i drugih obveza osim škole, pa bi to bilo dodatno gubljenje vremena), a briga o hrani, suđu, vešu i čišćenju se dijeli ravnopravno.
Da, tako je to. Iz iskustva - to se preraste, ali još koju godinu dijete će trebati tvoje moderiranje i povremenu pomoć, ne oko zadaće nego baš oko raspolaganja vremenom. Kao i u svemu ostalom, postavit ćeš granice i doći će sve na svoje mjesto. Moj mlađi je kralj drame i trebalo mi je dugo da JA naučim s tim izlaziti na kraj, ali sam nekako uspjela.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
s tim da to onda i nije odrađivanje posla s minimumom truda, nego upravo obrnuto: odrađivanje posla na teži način, potpuno bespotrebnoCitiraj:
Anemona prvotno napisa
ova rečenica koja je naslov topica, ona lijepo zvuči nama odraslima, ali kad pogledaš, to je isto što i "ne da mi se"
ja sam majstorica prokrastinacije i borim se s njom cijeli život :) i ponekad poželim da je bio ipak netko doma tko mi ne bi dao da satima bauljam bezveze
a tad nije bilo ni mobitela ni tableta, ali ako želiš gubit vrijeme, posluži i crtić tipa Mio mao
uglavnom, nema do one da što više vremena ima za što manje zadataka, to je teže te zadatke izvršit
e sad kako to riješit točno u vašem primjeru, budući da on već ima i glazbenu školu, ne bih ga baš usosila sa dodatnim opterećenjima..
jesu li njegovi rođaci u istoj smjeni, može li se dogovoriti nešto tipa da dolaze po njega za igru u 14:30 i dotad mora sva zadaća bit napisana?
Ajme, kako se ovo sprečava?:mrgreen:. Ne odnosi se doduše na starije nego na mlađe dijete, ali meni zna proći velik dio dana u slušanju cendranja...kad sam napravila sve što je bilo u mojoj moći, a i dalje cendra/gunđa/dere se - ja se jednostavno isključim..Citiraj:
Da ja ne moram kao posljedicu slušati njegovo prigovaranje plačljivim tonom i zapomaganje koliko je umoran i nesretan,...
Bravo tangerina - treba stvari nazvati pravim imenom. Kod mene doma takav stav se zove obična lijenost, hehehe....
Ali sastavni dio odrastanja je i iskusiti tako nešto. Baš gledam - moj mlađi sin je u školi administrator za jedan predmet. To znači da treba prikupljati domaće zadaće od razrednih kolega u e-formatu, pakirati ih u jednu poruku i slati profesoru.
Daklem, uvijek čeka do zadnjeg časa, uzrujava se radi drugih koji to ne šalju na vrijeme itd. sve dok mu prošli tjedan nije puknuo film i poslao je profesoru samo zadaće koje su pristigle do dogovorenog vremena. Rezultat - njih nekoliko iz razreda je dobilo jedinice, a on je ispao kriv. Sad ga žele "smijeniti"... Kažem ja njemu - samo nek uzmu taj tvoj usr*** posao, jer lakše je napisati jednu zadaću nego se natezati s gotovo tridesetak majstora prokrastinacije, ufff...
Ne znam kako će to završiti. Ali običaj im je (ne znam da li je to problem sredine ili generacije) da sve ostavljaju do zadnjeg časa. Kod mene doma to NE PROLAZI, zadaće se pišu u prvom raspoloživom trenutku. Ne mora to biti isti dan, ali često jest. Rješava se sve kako dolazi. I što - moje manje savjesno dijete ispalo je najsavjesnije u svojoj sadašnjoj sredini. I što mu je to donijelo - samo probleme... Nema veze. Ja sam se već spremala ići na predmetne informacije reći profesoru da nije u redu da jedan učenik cijelu škg radi tajnički posao za njega, ali eto - izgleda da će se i to riješiti samo od sebe. Ali taj cirkus dao mi je uvid kakve su radne navike generacije - nula bodova. Kod mog starijeg isto ima toga, ali u puuuno manjoj mjeri. Često se ne mogu dogovoriti oko termina za izradu zajedničkih referata pa moj stariji šizi jer to obično stave u nedjelju popodne, a on je navikao u subotu počistiti sve i u nedjelju dignuti sve četiri u zrak... Tja, kad bolje razmislim i pogledam oko sebe, ima toga i kod mene na poslu...Nije problem ako tvoj posao ne ovisi o nekom drugom, pa moraš čekati da te se gospoda udostoje, ufff... Ide mi to na živce.
Anemona, nemaš razloga za brigu. Tvoje dijete će se brzo snaći. Nema ti druge nego se što više udaljiti od njegovih "problema" koji to ne bi bili da ih se krenulo rješavati na vrijeme. A kao što vidiš, ne valja biti ni predobar u raspolaganju vremena, jer te drugi ljudi često upregnu i iskoriste.
E vidiš, to je mene nagnalo da se uplićem i dajem njegovom vremenu barem osnovni kostur.Citiraj:
tangerina prvotno napisa
On sam je u tome nesretan i puuuuno je zadovoljniji kad odradi odmah i dalje mu to ne visi nad glavom.
Npr. jučer: bilo je malo zadaće (matematika i engleski).
Bila sam doma na ručku, pogledala što ima za zadaću i rekla mu da je to samo 10 minuta posla.
Kad sam došla s posla, on dođe veselo i kaže: mama pa bila si u pravu, to je stvarno bilo 10 minuta posla, sve sam napravio. :mrgreen:
On vapi za strukturom. Ako ovako poležava isključen je iz svega, sam je,... a ako ga pogurnem igra se i druži s prijateljima.
ovako identično kod nas, baš sve što si napisalaCitiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
ne mogu podnijeti da sam doma u robi u kojoj sam bila na poslu
ja mrzim i prezirem "kućnu robu" i oblačim je samo kad sam bolesna
jedino sam na vrlo opasan način naučila da nije pametno kuhati s maramom oko vrata :mrgreen:
ali sina tjeram da se presvlači, jer njegova životna faza još uključuje puno padanja, proklizavanja i sličnih aktivnosti, pa preferiram da to bar doma radi u već pokrpanim i razvučenim hlačama, toliko čitavih hlača ne može ni kraljevska obitelj napripraviti
tang, zašto mrziš kućnu robu? kako je došlo do toga? :D
nemoj reć da ni grudnjak ne skineš kad dođeš doma?
Meni je ova priča s kućnom robom kao kad je mojoj mami hladno pa tjera sve oko sebe da se oblače.
Pa to sa presvlačenjem mi nije baš jasno, meni je pak normalno da se u krevet ide samo u pidjami. No, u sobi imaju stolice, fotelju, tepih pa onda ako se ne presvuku niti ne sjede u krevetu preko dana. Osobno, ja se presvlačim kad dođem s posla, jer mi je glupo biti doma u odijelu/suknji/formalnoj odjeći. No, preko vikenda, kada sam u trapericama/trenirci/tajicama ne presvlačim se stalno kad idem negdje i dolazim doma.
Za školsku/vrtićku odjeću ne nose neke posebne stvari, dapače to su po meni udobnije stvari za koje i računam da su namijenjene uništavanju. U školi sjede na podu, kližu po pločicama, sjednu vani na travu, bace hoodicu ili vestu na beton, svašta...
Njene obveze su da napiše zadaću, ako je sama doma da tanjure i pribor za jelo od ručka i doručka stavi u sudoper, i da posloži veš iz sušilice, ako ga ima.
Šta se tiće pisanja zadaće, u kako Peterlin kaže, prvom raspoloživom trenutku, kod nas to nije tako. Ostavljam njoj da si sama stvori svoj sustav koji joj odgovara. Iz mojih školskih dana se sjećam da mi to nije odgovralao, jer npr. ako imam jedan predmet npr. u četvrtak, dođem doma, napišem zadaću, a slijedeći put ga imam idući utorak, znalo mi se desiti da bi uopće zaboravila šta sam pisala i kako sam rješavala neki zadatak. Bolje mi je funkcioniralo da napišem i naučim sve neposredno prije.
Mislim da smo svi različiti i da svatko mora vidjeti kakav mu tempo odgovara. I to može naučiti samo na vlastitim pogreškama. Neće znati da li je jutranji ili večernji tip dok nekoliko puta ne proba učiti u neko vrijeme ili ne dobije lošiju ocjenu jer je eto učio navečer 2h, a idući put dobije odličan, a učio je 1h ujutro. Naravno da se mora naći neki kompromis u odnosu na druge obveze i obiteljsku dinamiku, ali sad inzistirati da se dijete presvuče iz školske odjeće jer ja mislim da je to bolje ili da ući prvi slobodni trenutak mi je stvarno besmisleno. I mislim da umjesto da time djeca postanu samostalnija i svjesna svojih obveza, ona postaju ovisna o nekom nametnutom rasporedu umjesto da sama steknu radne navike prema svom bioritmu i karakteru.
Meni je drugo ime organizacija :skromna:, al brate što jest, jest zato me neki upregnu ko mazgu jer ja sve odmah i brzo rješim. :/Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
No svejedno naučit djecu strukturi, pokazat im kako se organizirat je odlična stvar, ma samo trebaju zamislit ako se odmah toga rješim, poslije sam slobodan :-)
Anemona mislim da si na dobrom putu, čak i mi "organizirani" smo imali faze, ja se sjećam u pubertetu ono baš mi tijelo nije dalo da se dignem s kauča..mislim je to je neka lijenost al ono ko da me neka sila držala na kauču (to kad je trebalo oprat suđe i sl. ne za zadaće)..dobro je što je kratko trajalo :mrgreen: jer je i meni samoj tako bilo teško.
haha
mi imamo psa pa sve priče o kućnoj robi i higijeni padaju u vodu...
mi se u pravilu svi presvlačimo ali ne zbog higijene nego zbog komocije...klinci su sami nadošli na to. Kada dodjemo kod moje mame osvijestim koliko je bez veze da se s odjećom u kojoj su bili vani valjaju po njezinom krevetu (jer je tamo još jedan tv, jel), ali doma ne vodim puno računa o tome...
ja ne volim riječ - lijenost - mislim da priča nije tako jednostavna a lako puno toga podvedemo pod nju
Peterlin, taj komod razrednih kolega stvarno je nevjerojatan! Moja se isto bori s tim, a stalno im daju neke grupne zadatke za koje se ili ne mogu dogovoriti kada i gdje ili, kad obicno u zadnji cas zavrse kod nas doma, njih troje se rastežu dnevnim boravkom, a moja s eventualno jos jednom napravi cijeli posao.
....
Meni se na ovaj stav "pusti ga neka ne uči i piše, pa kada počne dobivati loše ocjene, sam će se pokrenuti" uvijek nameće pitanje - a što ako njega baš briga za dobre ocjene? Ako mu uopće nije stalo do dobrih ocjena i znanja i ako je sasvim zadovoljan dvojkama i trojkama?
Imaju li oni u tim godinama uopće razinu svijesti na kojoj shvaćaju koliko je važno za budućnost dobro učiti i dobivati dobre ocjene i hoće li im, kada krenu u samostalan život, biti žao što nisu na vrijeme skupljali potrebna znanja i diplome?
Je li to odgovornost roditelja ili djece, treba li roditelj na vrijeme spriječiti takvu životnu pogrešku svojom intervencijom ili baš sve treba prepustiti djetetovoj odgovornosti?
ne znam, nismo još došli do toga na psihoterapiji :lool:Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
ne skidam grudnjak, božesačuvaj, to mi je 3/4 volumena grudi!
uglavnom, ni meni ne bi bilo normalno zavlačit se u krevet u robi, ali ne zavlačim se u krevet preko dana, niti dijete sjedi na krevetu, ima u sobi klupu, drugi krevet koji se ne koristi još, i pored toga sjedi uglavnom na podu
He, he, ja sam zakljucila da je Juul imao na umu neko prosjecno dijete koje moze i treba postati kompetentno. Imajuci djecu s pocetka i kraja krivulje treba modificirati i sebe i dijete.
Citiraj:
*mamica* prvotno napisa
ooo sasvim sigurno će reći "danas nisam uspješan jer me mama nije tjerala dovoljno kad sam bio dijete"
čak i ako svoju nepoduzetnost i ljenost razduže do pedesetih, i tad će mama biti kriva
i ja ovako kao ti ti prvi odlomak :-)Citiraj:
Deaedi prvotno napisa
A bome ima nešto i u ovome što kažeš u svom drugom odlomku. Roditelj bi trebao znati procijeniti t umagičnu granicu kad treba prepustiti djetetu da samo počne s organizacijom svog vremena na način koji njemu odgovara, a opet nekome to bude ranije, nekome kasnije...
Meni nema do komotne trenirke; nezamislivo mi je ostat u robi od posla:D.
Pa, ako roditelj ne uskoči i ne intervenira, a dijete nije dovoljno "kompetentno" da se samo trgne, može se to roditelju samom obiti o glavu...dužim boravkom djeteta na roditeljevoj grbači:mrgreen:.Citiraj:
Je li to odgovornost roditelja ili djece, treba li roditelj na vrijeme spriječiti takvu životnu pogrešku svojom intervencijom ili baš sve treba prepustiti djetetovoj odgovornosti?
Tako da uskakanjem radimo i sebi uslugu.:D
Ja bih rekla da nemaju, pa zato podržavam kontroliranje dječjeg školovanja. Već je bilo rasprava na ovu temu oho-ho, pa ponavljam što sam i prije napisala: škola je jako važna, a događa se u vrijeme kad se baš i ne može očekivati od djeteta da shvati koliko je to važno. Nisu važne samo ocjene, nego i samo znanje, jer je znanje iz nekih predmeta teško nadoknaditi, i onda je malo važno kakvu si ocjenu imao iz tog predmeta.Citiraj:
*mamica* prvotno napisa
Znači - na ono što je napisala sillyme, posao jest znati a ne učiti, no pitanje je što znači znati. Definitivno ne imati pet u školi, kaj ne.
Oooo,daaaa... poznato mi je to. Nadala sam se da će s godinama biti bolje. Baš ti grupni zadaci su cirkus. Ekipa ne pokazuje baš ni mrvicu razumijevanja za tuđe slobodno vrijeme.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
I onda su znali reći mojim dečkima "daj ti napravi kad znaš tak dobro koristiti i excel i word" i eto ti... (Btw. to nisu naučili na nastavi informatike u školi, tam se uči phyton i raptor, a zanemarivalo se office... Da nije bilo mame gnjavatorice koja je za vrijeme praznika tjerala da se pišu sastavci na računalu ako ga se već koristi i za igre, bome bi se sad češali... A u osnovnoj školi su redovito podmetali leđa za izradu prezentacija (jer smo ih doma to naučili) da mi je koji put bilo fuuuuuj - moj sin za vrijeme nastave radi prezentaciju za spomendan Vukovara umjesto da sjedi na satu matematike. Ufff...
I kako da onda djeca imaju dobre radne navike ako se u školi isto uvijek sve radi zadnji čas i navrat nanos???
Debeli potpis. To sam i ja radila (a ponekad i sad radim) - provjeravala razinu znanja.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Nasadio mi se stariji s njemačkim - imao je peticu cijelu osnovnu školu, a u srednjoj je jeeeedva izvukao četvorku uz jako puno rada, jer teško je nadoknaditi propuste lošeg ili deficitarnog nastavnika, koji se akumuliraju kroz više godina.
Eh, sad - pitam se što s klincima čiji roditelji to ne mogu i ne znaju i ne stignu kontrolirati? To ne bi trebao biti roditeljski posao, a mi ipak krpamo rupe u sustavu jer mislimo da je to dobro za našu djecu.
nisi. i kod nas je zabrana na snazi za sve igrice na mobitelu/tabletu/laptopu radnim danima. smije samo vikendom (i praznikom). ako ima slobodnog vremena (a i toga je sve manje), može ići van ili čitati ili pogledati tvCitiraj:
sasa prvotno napisa
kod mene je pravilo da je bolja roba za van, a iznošenija za doma. presvlačenjem se roba, po mom mišljenju, ipak više čuva. nisam puno vrijedna, ali sve svoje stvari trudim se čuvati maksimalno.
inače, odgojila me mama kojoj je to bila zadnja rupa na svirali. i isto smo se razvlačili do besvijesti što mi je stvarno grozno kad se toga sjetim, uopće nisam zahvalna mami što joj ni to nije smetalo.
kod mene je od 1. razreda o.š. pravilo da se nedjeljom zadaće ne pišu, nedjelja je dan za odmor. tko baš želi, slobodno, ali ja neću da ga vidim s knjigama u boravku niti s obavezama nepročitane lektire. užas.
ok, mogu trenirati strogoću jer mi je doma cura za poželjeti. odlična i savjesna, a sav trud je njen.
ne kažem, nije ona zbog mog odgoja takva, ali vjerujem da se u to ime vrlo brzo zbrojila, vidjela kako i s čime raspolaže, osamostalila se poprilično i što mi je najvažnije, vis a vis tih rupa u znanju, sama traži pomoć kad joj treba.