Upravo to!Citiraj:
Jelena prvotno napisa
Prebrzo odustane od suboptimalnog!
I sve ostalo, ali s tim se lakše nosim.
Printable View
Upravo to!Citiraj:
Jelena prvotno napisa
Prebrzo odustane od suboptimalnog!
I sve ostalo, ali s tim se lakše nosim.
Citiraj:
Mima prvotno napisa
Higijenski standardi :roll:
Ne silim, teško je prilagodit se i kombinirat jer svatko ima nešto svoje, ali dok nisu gadljivi na nešto, pojedu. Možda ne s guštom, ali pojedu-npr, malac nije ljubitelj palente, ali ta dva puta godišnje pojede (pola od onoga što mislim da bi bilo ok, ali pojede).
Javljam se, u biti, zbog onoga da joj je mučno-e, onda joj ne bih davala. Moja priča je takva da nikad nisam podnosila varivo od mahuna-mučenje i pakao da pojedem, dizanje želuca...i sl. (zanimljivo je da ih na salatu mogu pojesti, pa čak i dinstane sa mesom-nije da ludujem za tim, ali mogu pojesti.) I tako ja mahune NE KUHAM-djeca su ih prvi puta probala u vrtiću. Nisam ništa govorila tetama, računajući da je to što ja imam, možda, neka moja nebuloza. No dolaskom u vrtić teta mi je rekla da nisu htjeli jesti (blizanci) i da se maloj dizao želudac na mahune. Dakle, nije nebuloza-nešto je. Najmlađa ih obožava.
U nasoj skoli ima vise djece koja nose svoju hranu za uzinu i bez problema ju jedu u blagavaonici s ostalima koji se hrane iz skolske kuhinje.
Kod mene je isto jedan svejed i jedna izbirljivica. Odustala sam i ne pridajem paznju. Kako stignem i koliko volje imam, toliko ugađam. Ono na sto joj se dize zeludac apsolutno ne silim da jede (uglavnom bijelu hranu ).
Ali ti nisi u zg?Citiraj:
enchi prvotno napisa
sirius, izdvojila sam ekstremniji slucaj i u nasoj porodici - Iziju se def dize zeludac na slanutak, socivo i varivo od pasulja. Tvoj sin je zbog drugih specificnosti jos ekstremniji slucaj, i to je zaista neka druga prica. Ja sam s Lunom i njenom neverbalnoscu imala priliku izboriti se da jede sve, polako i nezno, i uspelo nam je, svima zajedno. Moj point je da ja mislim da se mnoge zvrcke ipak mogu prevazici, tako da bas suprotno, cesto izborljivost nije posledica ekstremnog gadjenja i nepodnosenja hrane. Na zalost, videla sam mnogo dobrih malih jedaca koji postanu izbirljivi jer im to postane instrument kontrole, i fakat mislim da to treba prepoznati i izbeci, za dobro cele porodice.
Na to ću odgovoriti: ne nužno. Evo mog iskustva: nikada mi nije odgovaralo meso. Moj otac je bio starog kova i tu nije bilo nikakve rasprave, djeca su bila poslušna i nitko se ne bi usudio progovoriti te zbog toga nitko u kući nije znao za moju borbu s mesom – moj tanjur je uvijek bio prazan, odnosno ono što se očekivalo od mene (a to je bio pojesti uvijek sve što je na tanjuru) bi ispunila. No ono što nisu znali je da sam godinama razvijala sve bolje strategije kako da to učinim, npr pohano meso bi usitnila na male komadiće i čim bi ulovila priliku dok nitko ne gleda bi ga ugurala u džepove od traperica koje bi poslije praznila na putu do škole. Danas sam vegetarijanac.Citiraj:
n.grace prvotno napisa
Poanta: jesu li postigli cilj? Možeš li to smatrati kao poduzetu mjeru, kada je tadašnji odgoj bio takav da mjere nisu bile potrebne? Po njima nisam bila izbirljiva, pa sve bi uvijek pojela..
Pa da se vratim na tvoje pitanje, kakve mjere možeš poduzeti, kad je svatko kakav je.
Ne treba dramiti oko hrane, sve dođe na svoje (pa makar to ne značilo nužno ono što bi kao roditelji htijeli- da dijete zavoli namirnicu, nego dočeka samostalnost da je eliminira :lool:)
Alga:lol:
Mi ovdje govorimo o obicnoj hrvatskoj skoli koja ima skolsku kuhinju s ogranicenim budzetom, kuharima s prilicno niskim placama za tu struku i nagomilanim stavom imam posao do penzije. I hrana je u skladu s tim. Ako pokretacica ima prigovore na menu, pa imamo ih svi. Ali ja sam shvatila da je problem druge vrste.. Da malena ne jede jer nije onako kako ona voli..jede povrce iz woka, al ne dinstano. Osobno ne bih vodila bitku i moje dijete ima pravo na wok. Jer onda sva djeca imaju pravo zahtijevati pomfrit umjesto pecenog krumpira. To je meni pretjerana izbirljivost. I tako bih to i rjesavala. Cinjenica da dijete id 7,8 godina ne moze jesti drugacije jer ono to voli je osnova svakog kolektiva. Tamo gdje je uobicajeno da svatko nosi svije, vrijede drugacija pravila. Nekako, nismo otoci. Ako drugi jedu dinstano povrce, jedi i ti.
Da nadopunim malo moj prethodni post: u odrasloj dobi sam proputovala dosta svijeta, i gle čuda, nisam ostala gladna. Ok, mi vegetarijanci smo sada i priznata kategorija, pa se na jelovniku da pronaći i nešto odgovarajuće, ali nije drama ni za druge kategorije, primjerice non-miješa-umak-ijanci , u koje i sama spadam (premda sam bila uzorno ne zahtjevno i ne izbirljivo dijete).
Poštujmo različitosti! :peace:
(i, ne, izbor mog nicka nema veze sa ovom temom) :mrgreen:
I sasvim su mi druga pravila kuci i u skoli. Kuci hodamo u carapama, a u skoli ne. Svima nam je udobnije u carapama. I da mi dijete pozeli hodat skolom u carapama, rekla bih ne moze. Iako znam da u svedskoj ima skola u kojima su djeca u carapama.
XCitiraj:
casa prvotno napisa
U našoj školi vode bitku protiv crnog kruha i žele vratiti bijeli.. ne možeš svakome ugoditi
I nekako nije isto dijete ne voli tu namjernicu ili taj skolski cuspajz kao dijete ne voli skolsku prehranu, pa nista osim kruha ne jede.
Pa djeca imaju pravo zahtijevati pomfrit, od svojih roditelja. Znači Mojca ne zahtijeva od škole da kćeri sprema posebne obroke, nego ih želi sama poslati.
Nisam.
Zar su ti higijenski uvjeti razliciti po skolama?
Odgovarala sam Mojci gore, krivo sam stisnula
Školska kuhinja nije obavezna, možda za boravak vrijede drugačija pravila, ali što kasnije? Ako dijete ne želi uzimati školski obrok, svoj ne smije pojesti u blagovaoni?
Pa kakve su to gluposti ?? Bolje je da u razredu jedu, mrve, smrde, nego da ponesu gablec u blagovaonu? To zaista nema baš nikakvog smisla.
Ali inače cijela ova rasprava je potpuno skrenula, Mojci je problem to što djevojčica ne jede u školi. Ako se zauzme stav "izvoli jesti dinstano povrće" onda to zapravo znači - ili ćeš jesti dinstano povrće, ili nećeš jesti ništa. A to je Mojci upravo problem: što djevojčica ne jede ništa.
Moj recimo nosi u školu voće,mrkvu na prutice i slično,to jede dok oni jedu svoj nazovi doručak. A kolko čujem i drugi nose svašta a najviše sendviče
Vidim da je tema opet otišla u školske vode
Inače na netu ima neki natječaj za odabir škole s zdravom hranom,roditelji kolega moga klinca se stalno june na klopu,i danas osvanuo taj natječaj,proslijeđen je predstavniku vijeća roditelja da i naša škola sudjeluje u natječaju
Ovo je istina jer kako će dijete ići na izlete sa školom višednevne jer ne voli hranu pripravljenu na drugačiji način od maminog, kako će jednog dana putovati nekuda dulje, boraviti kod prijateljice.Citiraj:
casa prvotno napisa
Dosta je to ograničavajuće.
A opet meni se.čini lakšim dijete nježno navikavat na drugačiji način priprave jela nego izbirljivo dijete na kušanje novih okusa/namirnica.
Da, ali ja mislim da Mojcina djevojčica ima pravo ne voljeti školsku kuhinju, i sudeći po vlastitom primjeru, tjeranje na to samo da bi nešto pojela ne vodi nužno do uspjeha. Iz svojih cipela bi na Mojcinom mjestu vršila pritisak na školu da smije nositi svoju hranu i jesti sa drugima, i ne bi to smatrala pretjeranim. A jednog dana će biti jednog dana.
Alergičar iz razreda mog djeteta na višednenva putovanja također nosi svoju hranu, u frižideru. Nikakav problem.
Danas sutra kako će jesti po restoranima, na proslavama,sllavljima prijatelja...nije stvar samo škol.kuhinje.
Mojca je lijepo rekla da neće ni pod razno pojest ukoliko nije hrana pripravljena i servirana točno na način kako ona voli.
Gle to nije moguće ostvarit nigdje nego doma. I to je problem
Pa djevojčica tako često ostaje gladna a već za 2 god treba preživit cijeli tjedan u Školi prirode. Šta neće ništa jesti?!
Jasno mi je skroz da se Mojca brine.
Pa evo kod mene svake godine na more dolazi prijateljica moje kćeri koja ne jede ništa. Odnosno, ništa što ja pripremim joj valjda nije fino.
Ja sam prve godine pitala njenu mamu ima li nešto što mala ne jede, mama kaže: ona jede sve. A kad tamo, ona zapravo ne jede ništa.
Ispitivala sam ju što jede doma, pa ona kaže: nekad mi baka speče jaje za ručak. I tako sam joj ja spekla jaje, ali niti to joj nije valjalo! :mrgreen:
Meni to, iskreno, uopće nije čudno. točno se sjećam kako je meni kad sam bila djevojčica bila čudna hrana kod prijateljica, jer su njihove mame pripremale jela drugačije nego moja. I jedva da sam tu i tamo nešto mogla pojesti.
I što, prijateljica moje kćeri preživi kod nas. Ipak sam uspjela pronaći par jela koja pojede, ode se na pizzu, dobro doručkuje i večera. I točno vidim kako što je starija, to više proširuje jelovnik. Sad imamo već tri ručka koja voli.
Mojca
Sad kad si dala kompletnu sliku razmišljam šta bi ja napravila.
Recimo knedle to je zaista isti ukus bile odmah u šećwru i cimetu ili ona umakala u njih, probala bih kako je kli kli predložila.
Nježno al ustrajno.
Ajde pojedi 2 knedle po svome ajmo probat jednu knedlu već umiješanu. Pa je pohvalit tako nekako. Ne znam jel smije neka nagrada slijedit.
Inače ona nigdje neće moći jesti knedle osim doma :-(
Citiraj:
alga prvotno napisa
Jučer sam krenula na razgovor s ravnateljem, ali ga njje bilo. (S uciteljicama sam već razgovarala).
Čekam sljedeći tjedan pa cu ga probati opet.
Eh Mima nisu sve mame prijateljica tako drage i trude se udovoljit. Imaš mama koje kažu ja kuham jedan ručak i bok i nema šanse da recimo umjesto pomfrija mojoj napravi pire.:-) ono ne pita se djecu jel to vole ili ne.
Moja je tako jedno ljeto gladovala kod svoje prijateljice a prepristojna je bila (i mala) za izvojevat po svome.
Meni kad dođu tuđa djeca isto ko ti, trudim.se dat nešto što vole.
U načelu djeca znaju bit izbirljiva al bome i mame kuharice tvrde.:-)
Kako se to njezno navikava djecu na novo?
Skuhas i nudis? Skuhas i stavis na tanjur iako dijte nece? Skuhas i kazes da zelis da proba ? Vices ako ne zeli?
Naguras mu u usta ako ne zeli? Tako svaki dan ako ne zeli? Ili nekoliko puta tjedno? Ili mu stavis na tanjur i ostavis ga za stolom dok ne proba? Do vecere? Do drugog dana? Ne dajes nista drugo jesti dok ne proba?
Samo pitam. Zanima me koji je princip i gdje je granica.
Pa i ja kuham jedan ručak, ispeći jaje stvarno nije neki problem. Ali naravno da pitam, neću kuhati ono što mi dijete izričito kaže da ne voli. Ali ona kaže da voli šnicle u saftu, a kad ih skuhamo, nije joj fino i jede suhu tjesteninu.
Znači nije u pitanju to da je dijete izbirljivo na vrste hrane, nego joj je očito način pripreme neobičan, drugačiji i ne odgovara joj.
No, kao što rekoh, to se sve mijenja s godinama. Djeca su općenito često čudna, i ovo s hranom je vjerojatno isto neka vrsta senzoričkih problema.
Mene isto stvarno zanima kako se to radi.Citiraj:
sirius prvotno napisa
Jer evo mojoj kćeri smrdi ocat, ona ne podnosi da si ja začinim salatu octom, smrdi joj to, miče se od stola.
Kako bih ja nju mogla natjerati da jede salatu začinjenu octom? Jer, realno, često se dogodi da negdje dobije začinjenu salatu, i onda ne jede.
Ali, ja bih isla kako sam sa svojim sinom isla s brojem zlica. Dakle, ne bih uvjeravala da je to fino, niti da je zdravo, niti da je isto kao moje, nego, to je hrana i treba nam da zivimo i svaki rucak pojedi pet zlica neceg. I normalno, nece ti bit fino, al pojedi da rastes.
Naravno, nije mi sin nakon toga dolazio svaki dan doma da bi pojeo tih pet zlica. Bilo je i nijedne, i tri, i pet. Mislim da nije emocionalno ostecen takvim mojim stavom. Poanta je ne stavljat u centar nacin pripreme, hranjivu vrijednost ili socijalnu notu. To je samo hrana.
Pa super tko može živjeti od pet žlica.
Joj, mima, pa jednostavno. Ne spominjes ni ocat ni salatu. Uporno stavljas na stol i caskas o seriji s malom. Ne nutkas, ne nagradujes, cekas da dijete shvati da te boli ona stvar za njen stav prema octu jer ti ga volis. I tako od godine dana pa do 6,7 godina ako sve ide ocekivano. Ako ne, jos koju godinu.
Trebam stavljati na stol nešto što se djetetu gadi?
Pa, ali dijete i dalje nosi mrkvu i voce, i jede kad stigne kuci. I naravno, nakon nesto vremena dijete ce pojest osam zlica cuspajza, a dvanaest pirea... Pa ce jednog dana koji je sad mojci sf pitat repete graha.
pet žlica onog što neće jesti plus ono što hoće.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Normalno, pa to je i tvoj stol. Omg, ja ne znam kako bih zivjela da na stol ne stavljam sve sto se mojoj djeci gadi ili gadilo. Gledaj u svoj tanjur...tolerancija i to.
Eto, ne znam, to nikad, ali nikad nije bio moj princip, i nisam tako postupala, a mislim da sam prilično dobro "odgojila" dijete od jako velike probirljivice do djeteta koje jede sve povrće, variva, mesa, grahorice, žitarice, i koje zaista nigdje ne ostane gladno, pravi je gurman, i sve hoće probati (osim ako smrdi na kiselo). Nikad ništa nije morala pojesti, uvijek se mogla najesti onoga što voli jer je toga uvijek bilo na stolu, a uvijek je bilo - na slobodnu volju - i onoga što joj se nije sviđalo.Citiraj:
n.grace prvotno napisa
Slažem se. Moja poanta je živi i pusti druge da žive. Ne stavljati hranu u fokus, ma zašto..Citiraj:
casa prvotno napisa
Ne smatram se zaslužnom, ali možda takav stav ima neke veze da moja djeca jedu sve. Nekad me npr zamole neočekivane stvari, kao recimo kad ću im spremiti sushi, da bi to jeli. Ja to nisam u životu ni jela ni pripremila. Ali priuštiti ću im to, pa će pojesti. A s druge strane mi isto ponekad prijateljica kaže da nisu pojeli kod nje a rekli su joj da to jelo vole.. ništa čudno u tome.
A ako se tebi gadi neka hrana, smije li to biti na stolu?Citiraj:
casa prvotno napisa