Psihoterapija i dozivljaj iste u drustvu

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Stigma postoji. Moji dojmovi su svakakvi. Nekom pomogne, nekom odmogne, ima ih super, ima losih, govorim i o psihijatrima i o psiholozima. U nasem drustvu stigma postoji, mozda je to u Americi ranga higijene. Bavit sw samim sobom, pokusat lakse zivjet sa svijetom, rad na sebi meni je super.

Ali, za teske bolesti, kao i za teske mpo slucajeve, kao vjer i za onko, mislim da su psihijatri u nekoj vrsti pozitivmog odmaka (za mene iluzije) da se nekim stanjima moze pomici. Tako da im dijelom ne vjerujem jer ne moraju oni a tom osobom s neizljevivom bolescu zivjet doma. Sto je njima 'lijepp pod kontrolom', nekom drugom iz obitelji ne svakodnevni pakao. Opet, mislim da ne bi mogli obavlkat sboj posao kad bi unaprijed odustali od sizofrenicara i bipolaraca npr., njima ta vjera treba, treba i pacijentu...a obitelji - a o tome nek neko drugi misli. Tj ako je na duge staze, mislim da i.oni pistaju pacijenti.

---

Pa ne znam, osobno se rijetko kad osjecam omnipotentno kao sto opisujes. Dapace jedan od najgorih dijelova mog posla je osjecaj bespomocnosti pred nekim stanjima i osjecajima. I treba imati u vidi da su neke psihicke bolesti uzasno teske, ostecujuce i kronicne. I da je domet lijecenja ogranicen- no nije zbog toga nevazan. Unatoc frustraciji koju ukucani osjecaju.
Problem je sto mi kao drustvo nemamo razvijene modele pomoci psihijatrijskim bolesnicima i njihovim obiteljima. Sustav pozitivne diskriminacije prilikom zaposljavanja npr, sustav terapijskih zajednica i grupa, financijsku pomoc etc


Sent from my iPhone using Tapatalk

Možda kod odluke o tome da ideš na terapiju/uzimaš lijekove, nije mala stvar percepcija "može li ti to stvarno pomoći ili ne".
Ja sam nekako dobila dojam da ljudi kojima je potrebna pomoć o psihoterapiji/likovima misle i to "ma kao da će mi stvarno biti bolje od toga".
Pa čemu se onda uopće truditi, ako se zapravo ni ne mogu "skroz izliječiti".

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Možda kod odluke o tome da ideš na terapiju/uzimaš lijekove, nije mala stvar percepcija "može li ti to stvarno pomoći ili ne".
Ja sam nekako dobila dojam da ljudi kojima je potrebna pomoć o psihoterapiji/likovima misle i to "ma kao da će mi stvarno biti bolje od toga".
Pa čemu se onda uopće truditi, ako se zapravo ni ne mogu "skroz izliječiti".

---

ne znam, ja sam par puta popila normabel i osjetila sam instant olakšanje
intenzitet olakšanja je bio zabrinjavajući :lool:
ali to je možda zbog realiziranih očekivanja
ne znam kako ostali psihofarmaci djeluju

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

Ja ne mislim da se svi trebaju outati kao psihicki bolesnici nego da je inzistiranje na tome da su ONI bolesni, a MI zdravi korijen i lice stigme. Zasto je potrebno razdvojiti psihoterapiju i lijecenje- samo zato da bi se oni koji idu samo na psihoterapiju osjecali bolje JER NE IDU NA LIJECENJE. Jer je grozno ici na lijecenje. Netko ide na terapiju, netko ide na terapiju i pije povremeno anksiolitik, netko ide na terapiju i pije redovno antidopresiv, netko ne ide na terapiju, pije redovno terapiju antipsihotika, netko je hospitaliziran. Zasto je ta linija tako vazna? Zbog stigme. Da nam drugi odjeljak nije neprihvatljiv ne bismo ju vukli.

---

Slažem se.

Ima tu još jedna stvar - ljudi su jednostavno lijeni. Znam po sebi. Znam GODINAMA da bih trebala otići na konzultacije u vezi prehrane, skinuti 10 kila, ali ne da mi se jer mislim da to nije tak strašno i zapravo sam nemarna u vezi svog zdravlja, kao i većina. Kod psihičkih bolesti i smetnji ta nevoljkost je još izraženija.

Citiraj:

---

emily prvotno napisa

psihoterapiju rade psihijatri
psiholozi rade - terapiju?
koja je razlika? pacijenti na psihoterapiji imaju neku postavljenu dijagnozu, a ovi drugi nemaju dijagnozu, vec samo neke teskoce?

---

Ne znam općenito, ali znam konkretno, iz iskustva:
Psihoterapiju mogu raditi i psiholozi. Moj sin je išao na psihoterapiju kod psihologinje u Suvag i bila mu je super, jer je k njoj došao zbog smetnji u domeni te ustanove. Suvag ima psihologa koji je specijaliziran za probleme gluhih i ljudi sa smetnjama govora/čitanja/razumijevanja govora. Titula joj je klinički psiholog - psihoterapeut.

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

Pa ne znam, osobno se rijetko kad osjecam omnipotentno kao sto opisujes. Dapace jedan od najgorih dijelova mog posla je osjecaj bespomocnosti pred nekim stanjima i osjecajima. I treba imati u vidi da su neke psihicke bolesti uzasno teske, ostecujuce i kronicne. I da je domet lijecenja ogranicen- no nije zbog toga nevazan. Unatoc frustraciji koju ukucani osjecaju.
Problem je sto mi kao drustvo nemamo razvijene modele pomoci psihijatrijskim bolesnicima i njihovim obiteljima. Sustav pozitivne diskriminacije prilikom zaposljavanja npr, sustav terapijskih zajednica i grupa, financijsku pomoc etc


Sent from my iPhone using Tapatalk

---

Je, to je to.
I jos dodatna otezavajuca okolnost koja je cesto dio bolesti, a to je da osoba ne vidi problem i ne zeli traziti pomoc.

Psihijatri – moj stav – a sve su bili emanentni i privatnici, liječili su teško bolesnu osobu iz obitelji – nitko nije bio zlonameran, radili su što su najbolje znali i umjeli:
Jedan je ustvrdio da je bolest pod kontrolom i kao što bismo mi htjeli, ne penje se gola na stablo ko u Amarcordu. Moj stav prema njemu u glavi je bio „xyxy lansiran, lijepo je trasiran“. Koju put sam bila baš zločesta i željela mu da on ima takvu osobu lijepo doma.
Iz istog razloga imam mixed feelings kod priča o pravima tako teških bolesnika, poslovnoj sposobnosti, jer, eto, samo malo im fali i kad bi to i to i to, oni bi bili ful funkcionalni članovi društva da je više svijesti i pomoć bliža – česti novinski natpisi, ne kupujem to, to mi se čini žestoko pojednostavljivanje i roza oćale na trilijuntu.
Za druge stvari koje nisu tako teške su mi se npr. psiholozi pokazali odlični. Ne znam računa li se i to pod psihoterapiju.
Ali, ja se ne mogu smatrati neovisnim promatračem, naša obitelj je spaljena zemlja jer se spržila na toj neizlječivoj bolesti. Ono, uglavnom sami sebi tepamo „još smo i dobri“. I stvarno to mislimo.
Ono... jako sam dobro na vl. koži vidjela ograničenja, pa su mi nekako ograničenja u prvom planu kod te priče.

Inace, imam iskustvo zivota sa ocem koji je imao ne lijeceni PTSP i depresiju . I to je bila teska tragedija u sto su se pretvorili ljudi nakon rata , a nikakve organizirane pomoci i potpore nije bilo. "Sretniji" su dosli do neke terapije i mirovina, oni manje sretni nisu potrazili pomoc i bili su na teret svoje obitelji godinama nakon toga jer vecina nije bila u stanju dici se s kauca i odlaziti na posao.
Moj tata nije bio u stanju niti otici na HZZOstajati u redu napraviti zdravstveno osiguranje. Sve to nakon sto je pukao ko kokica i dao otkaz na sigurnom poslu u drzavnoj firmi.

Citiraj:

---

betty blue prvotno napisa

ne znam, ja sam par puta popila normabel i osjetila sam instant olakšanje
intenzitet olakšanja je bio zabrinjavajući :lool:
ali to je možda zbog realiziranih očekivanja
ne znam kako ostali psihofarmaci djeluju

---

Placebo?
Da si popila perlicu u kojoj nema nikakvih aktivnih tvari, a bila uvjerena da je to normabel - vjerojatno bi bilo isto.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Placebo?
Da si popila perlicu u kojoj nema nikakvih aktivnih tvari, a bila uvjerena da je to normabel - vjerojatno bi bilo isto.

---

mislim da nije placebo jer normabel ima dokazano djelovanje, ali možda je učinak bio intenzivniji nego uobičajeni jer sam silno željela i očekivala olakšanje

Skuzila sam zapravo da mi je percepcija, koja je ziher kriva, da su psiholajatri za ove kojima nema.pomoci, e al psiholozi, oni su ok. E, plus su se jos psihijatri ukazivali u mom zivotu na onim savjetovanjima obveznima za mpo, pa.me zena a 2 djece na zidu uvjeravala da cemu mi drugo, a zakon me silio da idem k njom po tu potvrdu da me (nakon.10 god u ivf-u), posavjetovala. Bila je inteligentna i kad je shvatila da ce to eskalirat u otv sukob i da nam nema sto rec, napravila je potvrdu. Eto, slucajno je moj track record s psihijatrima los, a.s.psiholozima dobar, iako sam dugo i.potonje odbijala zbog track recorda s prvima. S druge strane me pak odusevila knjiha americke psihijatrice maybe you should talk to someone.

Mislim da bi članovi obitelji osobe koja ima psihičku bolest svakako trebali proći svojevrsnu, u nedostatku bolje riječi, edukaciju o suživotu.
Govorim iz vlastitog iskustva, nažalost.
To me je iskustvo naučilo sljedećem: kod teških psihičkih bolesti psihofarmaci su nužni. Psihoterapija je samo dio liječenja.
Odgovarajuću terapiju teško je pogoditi (ponavljam, govorim o tom konkretnom slučaju, pa se ispričavam ako zvučim kao da generaliziram).
Stigma itekako postoji, oboljelog se maltene skriva u podrumu. A osobe koje su u užem krugu nerijetko nisu u stanju shvatiti težinu bolesti, na način na koji bez problema shvaćaju da je onkološki bolesnik teško bolestan.
Pa, kao da nije dovoljno što i sam bolesnik nakon nekog vremena ostavlja terapiju ("jer mu mozak od nje truli", ili je nuspojava fizički vidljiva napuhnutost i debljanje zbog nekontrolirane gladi), nego i sami članovi obitelji daju savjete tipa "nemoj piti lijekove, samo si bez veze uništavaš jetru".

Ova tema mi je vrlo bliska i bolna.

A ovo nema sustavne pomoci obiteljima itd se ne mijenja godinama. To mi je na vrbi svirala ko pustimo institucije nek rade svoj posao. I ziher utjece inna moju percepciju uzaludnosti, iz moje perspektive, malih poboljsanja uslijed terapije sa svim mogucim lijekovima i nacinimaa razgovora. Naravno, ja nemam suprotni case tj ne znam kako bi pak bilo da se nije lijecila. Vremenski horozont bolovanja: 30.god. Kod nas se terapija uzimal redovmo? uz fizicku prisilu od strane vl obitelji i zvanje policije i hitne, tako da se postupalo po savjetima struke.

Kod nas se terapija uzimala.po ps-u. Na upit psihijatru kako cemo.priailit bolesnika odg je bio kad vam prekipo znat cete kako. To je ukljucivalo fizivku prisilu (kontrola jel tbl skrivena pod jezikom), jel progutana, zvanje hitne. Eto...nimalo roz slika unatoc stalnoj kontroli i.postipanju po uputama. I tako godinama, desetljecima

I sarali smo kod eminentnih psihijatara i nismo bas bili u totalnoj provinciji. Nekim bolestima pomoci nema, moze bit samo.lose il lose, opca uzbuna, skrivaj se ako ti je psihofizicki zivot mio. Nitko nije imao predrasude, aamo su prijatelji i.poslodavac bili realni i zalili nas. Psihijatri su tu sliku nekako uljepsavali. Moje iskustvo je boze, ne daj nikome.

Postoje li kakve udruge gdje bi bolesnici i njihove obitelji mogli dobiti psihološku pomoć? Nešto slično kao što postoji za oboljele od malignih bolesti.

ina :hug:

Ja se već godinama ne mogu riješiti grižnje savjesti jer su, zbog needuciranosti, nedostatka podrške ili čega god, moji postupci često samo doprinosili gorem stanju osobe o kojoj govorim.
I utapala sam se u samosažaljenju, jer, realno, bilo mi je teško, ali nikako nisam bila u stanju shvatiti da oboljela osoba NIJE KRIVA.
Kao što sam rekla, od nekoga bez noge ne bih tražila da trči maraton, ali od psihički oboljelog tražila sam da normalno funkcionira. i ljutila se na njega. Potpuno promašeno.

Moj svekar se liječi godinama. Pije terapiju redovito, problem je što je i alkoholičar ali bez dijagnoze. Na povijesti bolesti redovito na kontrolama piše...pacijent ne pije, povremeno, rijetko popije pivu. Uvjerena sam da ga 98% vas s foruma sad prvi put vidi da bi zaključile da je alkoholičar, ako ne na prvu, ali na drugu sigurno. Nije mi jasno kako psihijatar to ne zaključi.
No, ista stvar, godinama maltretira obitelj, ali ne može mu nitko ništa, na liječenje ne može na silu. Rekla bih da je od njegovog maltretiranja s godinama i ostatak obitelji razvio razne poremećaje.

Svimbi :heart:

Angie :-*

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Postoje li kakve udruge gdje bi bolesnici i njihove obitelji mogli dobiti psihološku pomoć? Nešto slično kao što postoji za oboljele od malignih bolesti.

---

Mislim da postoje za bolesnike, koje su oni isnovali, lobiraju za svoja prava (i sumnjam da iko ikad od njih zapravo do kraja zivota prihvati svoju bolest), gdje se vjer vide sposobnijima nego sto jesu, i po meni su u direktnom sukobu s interesima obitelji. Psihojatri su na strani pacijenta, isporuce ga obitelji da se ona s njime bakce. Oni nisu primarni zagovirnik obitelji. Od obitelji ce nakon xy godina stasat nova klijenttela za lijecenje. A obitelj je zalravo nadrapala. Znam da sam ogorcena, al ja to tako vidim.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Postoje li kakve udruge gdje bi bolesnici i njihove obitelji mogli dobiti psihološku pomoć? Nešto slično kao što postoji za oboljele od malignih bolesti.

---

ne znam da li je još aktualno, ali u Zagrebu postoji udruga Ludruga za koju znam da je prije nekoliko godina imala grupe podrške, za oboljele i za članove obitelji oboljelih

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Postoje li kakve udruge gdje bi bolesnici i njihove obitelji mogli dobiti psihološku pomoć? Nešto slično kao što postoji za oboljele od malignih bolesti.

---

Citiraj:

---

Svimbalo prvotno napisa

ina :hug:

Ja se već godinama ne mogu riješiti grižnje savjesti jer su, zbog needuciranosti, nedostatka podrške ili čega god, moji postupci često samo doprinosili gorem stanju osobe o kojoj govorim.
I utapala sam se u samosažaljenju, jer, realno, bilo mi je teško, ali nikako nisam bila u stanju shvatiti da oboljela osoba NIJE KRIVA.
Kao što sam rekla, od nekoga bez noge ne bih tražila da trči maraton, ali od psihički oboljelog tražila sam da normalno funkcionira. i ljutila se na njega. Potpuno promašeno.

---

Ono sto sam.ja na kraju shavtila je da je od te osobe koja je nekad bila ta osoba ostala prazna ljustura, a ostala bolest sama. Doslovnonsam u stanju na prvu recenicu skuzit osobu koja od toga boluje jer je to da stavis kazetu u razne kazetofone. Emotivno sam je nazalost odrezala kao uvjet psihickog samoprezivljavanja. Moj jej edini odgovor odmak. Pomoci nema, krivnje nema, sami smo u tome, uz male flastere sustava.

Zbog moje specif situacije ne mogu bas pjevat panegirike psihijatrima za teske bolesti..nije osobno i je osobno. Kad citam tako neke pozita clanke na tu temu...samo mislim jadna li vam majka, bolje da ne znate kako to ide.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Zbog moje specif situacije ne mogunbasnpjevat panegirike paihijatrima za teske bolesti..nije osobno i je osobno.

---

Ne mogu ni ja. Ne samo da, kao član obitelji, nisam dobila "uputstva za uporabu", nego potpuno pogrešan savjet.

ina, svimbi, baš mi je žao
meni odmak nije problem jer se ne radi o mojoj primarnoj obitelji, a postoji još i značajna fizička udaljenost
vjerujem da je suživot s teškim psih.bolestima težak, ako ne i nemoguć

Hvala, betty! Koji put treba samo to cuti. A to se nece cuti od psihijatra te osobe. Nego kad sam postanes bolestan. Tako da mi je inmali rolleyes kako se prica da psiho bolesti nisu zrazne. Nisu u smislu virusnome. Al zapravo jesu - uniste obitelj, odjednoga se razbole bliski, kako u kojoj mjeri, plus sto postoji i genetska podloga koju necemo guglati, jel'te :). Tu jenpak utjesno da tocnog odg nema i da je zasad znanje krhko :).

Jako mi je zao radi iskustava koje ste prozivjele. Neke su psihicke bolesti stvarno razorne, a sustav i pojedinci u njemu daleko od idealnih.
No prava pacijenata su tu da pacijente stite-i oboljeli je psihijatru prva briga. Ne mozemo niti bi to bilo dobro nikoga na silu lijeciti. No uz losu infrastrukturu obitelj cesto zaglavi u osjecaju bespomocnosti i napustenosti.
Zato i je vazno da se o tome prica, jer psihicki oboljelih od teskih bolesti ima stvarno puno.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Evo, pricamo...Samo ja nisam sigurna cemu u prilog govori moja prica. Ona uopce nije netipicna. Ona je prije tipicna.

Ali ako ne možeš nikoga na silu liječiti, a razumijem da ne možeš, što preostaje obitelji oboljelog?

Uuu koliko ste natipkale, tema mi je jako zanimljiva. Saša nisi jedina koja je dobila jučer upozorenje (i ja sam :mrgreen:), no ako ćemo iskreno mislim da nisu ta upozorenja toliko ni neopravdano dana.

A sad na temu, koliko stignem jer sam cijeli dan po sastancima. Ne stignem čitat sve sada, no da se osvrnem na post kojim se otvara tema.

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

Psihoterapija je u mnogim drustvima dohvatljiva i pozeljna, vid mentalne higijene ili tjelovjezbe za dusu. Kako ju vi vidite? Znate li ikoga tko ide na psihoterapiju? Kako vidite stigmu koja se veze uz mentalne bolesti- nije uvredljivo ponuditi nekome dobrog endokrinologa npr.

Smatrate li da je stigma koja se veze uz mentalne bolesti povezana sa cjelokupnim mentalnim zdravljem nacije? Da li bismo bili zdraviji i sretniji, da li bi se neki uzasi mozda izbjegli, da je lijecenje mentalnih bolesti prihvatljivije ( i dohvatljivije)?

Ili to nema veze jedno s drugim?

---

Ljudi bi trebali općenito vodit računa o svome zdravlju, pa mi je tako posve normalno da podjednako paze i na svoje mentalno zdravlje. Da si mogu priuštiti financijski i vremenski, išla bih 1x tjedno na psihoterapiju, smatram da je dobrodošla većini ljudi. Često sam i sama znala prijateljima koji prolaze teške životne faze (rastave, životne krize, loši odnosi, smrt ..) reći da potraže stručnu pomoć, ne vidim nijedan razlog zašto ne. Da mi treba, ne bih čekala ni trenutka nego bih potražila takvu vrstu pomoći, nekog psihoterapeuta za kojeg imam neke preporuke (ja i za stomatologa i svakog dr. tražim preporuke da se razumijemo). Bilo bi mi jako bitno da imam povjerenja u tu osobu i da smo nekako kliknuli/e u tom odnosu pacijent-liječnik.

Inače imam 3 bliske osobe koje su psiholozi (jedna kao Gestalt psihoterapeut ima svoju ordinaciju; druga radi u Vrapču; treća u jednoj ustanovi koju ne bih tu imenovala). Vrlo često s njima razgovaram i uživam u takvim razgovorima. Nerijetko mi se neka rješenja sama „stvore“ nakon takvih razgovora, iako sam ja po svojoj prirodi „solution-oriented individual“ i volim iznalazit rješenja za svakojake situacije.

Za sebe mislim da je potreba da bih išla kod nekoga tko se bavi gestalt psihoterapijom koja je više usmjerena ka osvješćivanju sadašnjosti te razumijevanju uzroka i uklanjanju ustaljenih (često negativnih) obrazaca ponašanja. Prema saznanjima koje imam, knjigama koje sam čitala, razgovorima sa stručnjacima iz te profesije, moj dojam je da ova terapija zaista daje priliku za osobni rast i promjene u našim stavovima/ponašanju.

Što se tiče bolesti za koje je nužno psihijatrijsko liječenje i terapija lijekovima, mislim da u našem društvu još uvijek itekako postoji stigma. Pacijenti ne žele da im bolesti budu zabilježene u kartonu radi posla, boje se nuspojava, ovisnosti o lijekovima, nemaju odgovarajuću podršku uže ili šire obitelji za liječenje ili ne priznaju sami sebi da trebaju pomoć. Nisam ljubitelj nikakve farmakoterapije i lijekova općenito, no da mi netko iz obitelji ima neke ozbiljne mentalne bolesti, ne bih savjetovala izbjegavanje pravilno dozirane terapije koja može pomoći. Znam neke ljude koji su imali teške nuspojave, nisu mogli funkcionirati pod lijekovima, pa su ih prestali piti. Znam neke koji su otišli kod psihijatra preko uputnice koji nije niti porazgovarao s njima nego im nakon 2 minute odmah "uvalio" tablete. No to su sve pojedinačni slučajevi, različiti svaki za sebe. Znam puno ljudi kojima je psihoterapija jako pomogla.Osobno da treba meni ili mojoj obitelji, savjetovala bih odlazak privatnom gestaldt psihoterapeutu, kao što sam gore navela.

S teškim mentalnim bolestima srećom nemam iskustva u užoj/široj obitelji, a opet bolest kao bolest treba se liječiti na adekvatan način, a ne sakrivati, pobijati, negirati.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Ali ako ne možeš nikoga na silu liječiti, a razumijem da ne možeš, što preostaje obitelji oboljelog?

---

Da pati.u nerazumijevanju. Plus se dignu mediji i udruge kod prisilne hospitalizacije. Referiram se na slucaj jad je lijecnicka opce prakse bila izvrgnuta rostiljanju od strane medija, mediji stali na stranu oboljelog, a obitelj...a raspala se poslije. Mi.smo.konretnonod psihijatra dobili uputu da je fizicki svladamo. A vecina njih se u nekim stanjima ne zele lijeciti. Mozda bolje da ne pricamo.ipak...negonda zivimo.u tome kako se samo.treba obratiti za pomoc i sve ce biti bolje.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Evo, pricamo...Samo ja nisam sigurna cemu u prilog govori moja prica. Ona uopce nije netipicna. Ona je prije tipicna.

---

To je tvoja perspektiva.
Oblikovana tvojim uzasnim iskustvom. No situacija nije tako grozomorna. Mnoge se bolesti drze pod kontrolom, mnoge se izlijece, mnogi oboljeli znacajno poprave kvalitetu zivota. Mnogi se novi lijekovi smisljaju i smislili su se, mnoge su se znanstvene cinjenice pomakle, psihijatri se educiraju i rade s empatijom i voljom. Rezulrata ima.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Zanimljiva tema.

Ne mislim da je preporuka psihoterapije sama po sebi uvreda. Stvar je u načinu na koji se preporuči. Recimo, ako neka moja prijateljica ima problema u životu i vidim da je zbog toga nesretna, vrlo vjerojatno ne bi smatrala uvredom da joj kažem da bi joj možda koristilo da potraži pomoć u vidu psihologa/psihijatra. Ali ako joj nakon neke njene izjave koja se meni osobno ne sviđa, kažem da se ide liječiti, pa.. logično mi je da sam onda rekla nešto uvredljivo.

Predrasude definitivno postoje i valjda su nastale i zbog srama od vlastitih problema, ali i zbog nekog straha od psihičkih bolesnika. Psihoterapija jeste oblik mentalne higijene u nekim društvima, ali ja je ne vidim tako. Daleko od toga da nije potrebna, znam ljude kojima je itekako pomogla. Ali isto kao što ne idemo kod doktora čim zakašljemo (valjda, ja ne idem), pretpostavljam da ne bi trebali ići na terapije čim nam se dogodi problem u životu. Problemi su jednostavno dio života i mislim da bismo trebali prvo dati priliku sebi da se s njima izborimo, a tek onda potražiti pomoć. Tako da evo, da mi terapija treba, išla bih. Barem se nadam da bih shvatila da imam problem i da mi je to potrebno. Ali da bih išla onako redovno, na tjednoj bazi, ne bih.

U obitelji imam neke oblike psihičkih oboljenja, i mislim da je tu potrebna stručna pomoć, ali ja ih na to ne mogu natjerati. Tata mi ima PTSP, jako je agresivan, negativan, mračan.. Ne smije ga nitko krivo pogledati da ne bude psihički ili fizički izmaltretiran. Mama mi ima.. nešto, ne znam što. Stalno plače, stalno je u strahu od života, ne može se nositi ni sa problemima tipa 'pokidao mi se auto i sad ga moram popraviti', a kamoli sa nekim većim stvarima. Ozbiljno, niti malo ne karikiram. Nedavno sam saznala da pije neke tablete već 15 godina. Kako ih nabavlja s obzirom na to da ne ide na terapiju, ne znam i ne mogu se trenutno s time baviti. Ono što moram naglasiti je da ni jedno ni drugo ne smatraju da imaju ikakav problem. Čudom se čude kad pokušaš razgovarati o tome. Oni svoje reakcije ne vide. Ili ih ne žele vidjeti.

To njihovo se odrazilo na sve nas u bližoj okolini tijekom godina. Užasno je teško živjeti s nekim tko je obolio od ovakvih vrsta bolesti. S vremenom stvarno popi*diš skupa s njima. Sramota me što ću ovo napisati, jer su oni ipak moji roditelji, ali ja sam se spasila kad sam se odselila.

Moj stav o tabletama je, pa.. bojim ih se, moram priznati. Trenutno uzimam normabel zbog terapije jer imam kompliciranu trudnoću i stvarno se bojim tih tabletica. Fascinantno je koliko djeluju na čovjeka. Prvu sam uzela onako sa stavom 'ma je, sad to popijem i svi problemi mi nestanu i ja se smirim, kako da ne'. Kad ono.. :trep:

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Postoje li kakve udruge gdje bi bolesnici i njihove obitelji mogli dobiti psihološku pomoć? Nešto slično kao što postoji za oboljele od malignih bolesti.

---

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

To je tvoja perspektiva.
Oblikovana tvojim uzasnim iskustvom. No situacija nije tako grozomorna. Mnoge se bolesti drze pod kontrolom, mnoge se izlijece, mnogi oboljeli znacajno poprave kvalitetu zivota. Mnogi se novi lijekovi smisljaju i smislili su se, mnoge su se znanstvene cinjenice pomakle, psihijatri se educiraju i rade s empatijom i voljom. Rezulrata ima.


Sent from my iPhone using Tapatalk

---

Ma znam ja to. Al bojim se da nekih znanstvenih i stvarnoh pomaka u bas teskim psiho bolestima (sizofrenija, manicna depresij itd) bas i nema, ludilo ako sam u krivu. Ove koje vezujemo samo.za psihijatre (mi, laici), a koje ne mogh hendlat i psiholozi ala gestalt (tu mi jeniskustvo ludilo pozitivno). Otud razlika u percepciji.

I da, ko i riri imam strah of psiho bolesnika ovih koji imaju ove teske bolesti. Mislim...na temelju iskustva, on je utemeljen. Ono, situacije fizivke ugroze.

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

To je tvoja perspektiva.
Oblikovana tvojim uzasnim iskustvom. No situacija nije tako grozomorna. Mnoge se bolesti drze pod kontrolom, mnoge se izlijece, mnogi oboljeli znacajno poprave kvalitetu zivota. Mnogi se novi lijekovi smisljaju i smislili su se, mnoge su se znanstvene cinjenice pomakle, psihijatri se educiraju i rade s empatijom i voljom. Rezulrata ima.


Sent from my iPhone using Tapatalk

---

Ustvari se slažem s tobom, sasa.
Iskustvo koje sam spomenula, odnosi se na jednog psihijatra. Ali on mi je dugo vremena bio jedini doticaj s tom specijalizacijom i nažalost mi je bio u tom razdoblju oblikovao mišljenje.
No, pokazalo se da je zapravo bio iznimka.

Da konkretiziram, stavljanje djeteta na rub balkona na 4. katu, s nogicama preko ograde. Odlazak s djetetom u nepoznato, bez mogucnosti kontakta. Druzenje s narkomanima. Voznja preko 180 i okretanje s djecom na cesti.

Ina stvarno grozno sto si prozivjela!
Tu je zakazao sustav u svakom smislu. Psihijatri su inace duzni aktivirati socijalnu sluzbu ako imaju sumnju na zlostavljanje, zanemarivanje ili ugrozavanje drugih, a osobito djece. Kao uostalom i svi lijecnici.
Ja ne znam o kojem ti periodu pricas, kada se sve to zbivalo, no samo u zadnjih 10ak godina farmakoterapija shizofrenije se popravila, postoje lijekovi daleko njeznijeg profila nuspojava, postoje razvijeni programi rane intervencije (to u Zgu- ne znam kako je u drugim dijelovima). Oboljeli uz pravodobno lijecenje i suradljivost ostvaruju funkcionalan zivot, studiraju etc.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Zadnjih 30 godina, jedan od vecih hrv gradova. Sasa...meni ti zvucis kao pustimo institucije da rade svoj posao :/. U sustavu gdje djecu bacaju s balkona u obitelji koju czzs prati, gdje presudjuju da policajac nije zlostavljao kolegicu, gdje zupan nastavlja obvljati svoj posao a vrsi obiteljsko nasilje, gdje 22-godisnjaci s terencima ubijaju. To je onaj isti sustav gdje sad u st-u herojem proglasavaju ovog koji je upucao one. I koji smo kritizirale na zajkljucanom topicu :/.