Vlvl prvotno napisa
Moji su dozvoljavali da povremeno pijem vino od moje četvrte-pete godine, uz nedeljni ručak, blagi gemišt. I kako sam pila tada, 1 cm vina, do vrha mineralne, tako i u dvadesetoj. Moj stariji brat u istom režimu nije do svoje dvadesete pio ni pivo ni vino, jer mu nije pasalo.
Moja je majka uvijek tvrdila da je takav njihov pristup bio zaslužan što se nismo nikad opijali kao pubertetlije. Istina ili ne, ne znam, ali naši školski prijatelji znali su se upravo obliti od 7. osnovne na dalje.
Tako i mi klincu ponudimo da proba vino kad otvorimo butelju. Ne potičemo ga da pije, ali dajemo do znanja da smije probati i popiti malo. Najčešće samo pomiriši, ili lizne i vrati se soku, na naše zadovoljstvo. Zbrojivši naprstak pjenušca za Novu godinu, do sada nije popio ukupno dvije čaše vina.
Istovremeno se trudimo objasniti razliku između pijenja i napijanja, govorimo o štetnosti jakih alkoholnih pića, prepričavamo obiteljske blamaže kad se netko opio i horor priče trovanja alkoholom. Drago mi je da mali više ni griote ne jede, dok smo ih morali držat izvan dohvata kad je imao 10 godina.
Nadam se da će stav "ne paše mi, ne treba mi, pa ne pijem" zadržati i kad počnu tulumi bez roditeljskog nadzora. Uvjerena sam da će to više ovisiti o njegovoj unutarnjoj sigurnosti i samosvjesti u društvu prijatelja, a manje o mogućnosti da vino proba kod kuće.