napravish ukusne lazanje od placente.Citiraj:
sta uraditi i sa posteljicom nakon poroda?
- vidi link
Printable View
napravish ukusne lazanje od placente.Citiraj:
sta uraditi i sa posteljicom nakon poroda?
- vidi link
nadodala bih, strah se smanjuje i suocavanjem sa strahom.
Strah je sklonost uma, uvjek ga je bilo i bit ce, ali jedno je kada covjek kontrolira strah, a drugo je kada strah kontrolira/vodi covjeka.
Nasa kultura (koja nije po tom pitanju iznimna, samo je iznjedrila nove, efikasnije nacine kontrole strahom, npr. masovni mediji, standardizacije) je prepravljena pristupima koje se temelje u strahu, podrzavaju i generiraju nove strahove i zaradjuju (u obliku novca, slave, moci itd...) na njima.
Meni je strah i strepnje u trudnoci, porodu,nakon poroda jedan segment strahovlade strahova u drugim vidovima zivota.
Ako se suocavas s njima na tim drugim razinama, lakse se suociti s njima pri porodu.
Strah se moze smanjiti vizualizacijama. Ima ih prilicno u knjizi prilicno glupavog naziva, koji se meni nikako ne svidja jer mi nekako pokazuje temeljno nerazumijevanje stvari, Mind over labor. Ali vizualizacije su skroz ok, jer koliko mogu izanalizirati stvar koju je dosta tesko analizirati, sluze za smanjivanje razine adrenalina sto je u porodu uvijek dobro.
Stavno je malo cudna ta knjiga. Napisana je na skroz izvrnutim temeljima iz perspektive nekoga tko zeli preuzeti kontrolu nad porodjajem (ko da se to moze) ali savjeti koje nudi zapravo djeluju skroz u drugom pravcu.
Marta, jel mislis na strah od samog poroda ili na strah od loseg ishoda?
I jedno i drugo.
Ideja tih vizualizacija je da zamislis do u detalje svoj idealni porodjaj. I kad te spuca strah, lijepo odvrtis taj film.
E al kako napraviti razliku izmedju straha koji te spuca i eventualnog straha kao posljedice osjecaja da nesto stvarno ne stima?
Da budem iskrena, ja na porodima nisam nikad osjecala strah. Ali ga osjecam npr. kad se govori o tome, osjecala sam strah prije poroda. Na porodu nikada. Pogotovo ne u tranziciji.
Ali, ono od cega sam imala stvarnu, i fizicku i psihicku bol je taj osjecaj da te netko promatra. E, od tog osjecaja mi nema nista gore.
Cure, jel bi vi rodile skroz same ili u prisustvu nekoga od obitelji? (djece, muza, whatever)
Zorana to su stvarno razlicite stvari. Osjecaj da nesto nije u redu je drugaciji od tog straha. Osim toga vjerujem da nikakva meditacija/vizualizacija ne moze ukloniti osjecaj da nesto nije u redu, jer ce se taj osjecaj nastaviti. A strah ce se smanjiti ako nije utemeljen.
Znam da se ti osjecaji drugacije "osjete" kod poroda nego npr. dok sada mislim o njima. Valjda zato sto mi je na porodu mozak totalno iskljucen. :mrgreen: Pa onda svaki vanjski utjecaj koji ga na porodu potice na rad smatram kao nepovoljan.
naravno da je nepovoljan. ali ove vizualizacije su slozene tako da se divljajuci mozak koji brije o raznim mogucnostima lijepo smiri i zaspe :mrgreen:
ja s ovim pitanjem nisam mislila na strah, nego na racionalno razmišljanje kako prepoznati da nešto ne štima. Ustvari, čak niti to nisam mislila, nego kako znati što tada učiniti.Citiraj:
TinnaZ prvotno napisa
Niti prije prvoga, niti prije ili u toku drugoga porod nisam osjećala nikakav strah, uopće mi se nisu vrzmale ideje o carskom, velikoj bebi, nekoj boli koju ja ne bih mogla izdržati, ništa. Vodila me neka luda ideja da smo stvoreni da rađamo, a onda se valjda priroda pobrinula kako da to i obavimo.
Prije drugog poroda, međutim, imala sam veliki strah od nepotrebnih intervenicja, točnije od intervencija koje bi se mogle događati mimo moje kontrole, odnosno moje privole.
Na sve kontrole sam išla, međutim netko je propustio napraviti zadnji uzv u kojem bi se utvrdila veličina bebe. Ok, to možda nije bilo bitno (sa stajališta mojeg ginekologa), jer ako rađam u bolnici, i ako ja to ne budem mogla, riješiti će se problem već nekako. Ustvari, da mi je rekao, možda bi samo pogoršao situaciju: prvo zbog mojeg straha, a onda i straha osoblja kojeg sam osjetila kada su shvatili kako velika beba se rađa (a što bi tek bilo da su znali unaprijed). Kad ono - bio po mojoj ocjeni sasvim lijep porod.
No, kako bi neka žena, koja nema prethodno godine edukacije, bilo teoretske na bilo koji način, ili praktične - kako bi mogla znati što učiniti kad izađe glavica, a ostatak tijela ne. Skoro sam pa sigurna da ne bih rađala u ležećem položaju na leđima, vrlo vjerojatno bi to bilo neki četvoronoški, ili klečeći položaj, možda i na boku; to su sve položaji koji se smatraju da rješavaju problem zapelih ramena. Ali pretpostavimo da bih ipak iz nekog razloga ostala ležeći na boku. I dogodi se zastoj ramena, a ja ne znam što treba učiniti.
Kad malo pokušam dokučiti svoje misli; nešto mi govori da bih se vjerojatno pokušala podignuti. Ali što ako ne bih.
Većina vas sa ovog topca ima teoretsko znanje skupljano godinama, neke od vas i praktično kroz prisustvovanje u nekom svojstvu raznim porodima. Ali većina nas koje imamo neupitnu vjeru u svoje tijelo, ipak nemamo nikakvo teoretsko znanje.
Ja se ne bih usudila tako nešto, jer je J imao dvaput pupčanu vrpcu oko vrata, a par dana ranije smo bili na uzv i sve je bilo ok. Da sam slučajno doma rodila on bi se ugušio jer sam očekivala da je sve ok. Uopće mi nije bilo na kraj pameti da bi mu se to moglo dogoditi. Al potpisujem da treba u bolnicu čim kasnije. Nama je to bilo super iskustvo, a i prošli smo bez ikakvih intervencija sve dok nije izašao.
Mislim da MNOGI problemi nastaju iz razloga što je porod zbog prevelike materijalizacije nastale iz predostrožnosti, odgovornosti i ostalih pokušaja za preveniranjem, ubrzavanjem, planiranjem, ....izgubio na svojoj čarobnosti, magičnosti...
Možda ako mu to pokušamo vratiti u okrilju doma svoga porod opet vrati tu svoju magičnost koja nas štiti od svih nesreća i žena opet postane majstor iz svoje nutrine bez prevelikih godina učenja.
:*Citiraj:
samaritanka prvotno napisa
ali kako do toga doći, moraš imati općenito takav stav i takav način svakodnevnog življenja, jer ovim našim živtom samo što ne idemo pitati stručnjaka da li smijemo popiti čašu vode (u porodu čak i doslovno ovo vrijedi, i da nije tragično bilo bi smiješno).
Magičnost ili čarobost ili spiritualitet u svakodnevnici daje svakodnevnim stvarima ljepotu i privlačnost i IZVEDIVOST zašto to ne bi bilo i kod poroda.
To nas čini jačim, samouvjerenijim, hrabrim, voljenim jer zračimo. Mi smo u porodu izvor produžetka života i centar energije, a materijaliziraju nas nosaća djeteta.
Uslijed učenja pojedinosti o porodu, a prvenstveno patologije koja može nastupiti zaboravili su nas učiti o svjetlim momentima poroda, blaženstva između trudova koji ti daju energiju za izdržiš do kraja. Tok poroda koji misli i na majku i na dijete podjednako. stanja omamljenosti koja ti isključuju racijo da bi čula unutarnji jezik koji te vodi dalje kroz porod, koji ti daje snagu i čini da svi starhovi nestanu...O tim se momentima malo priča...jer nisu materijalni...
samaritanka,hvala ti na zapocinjanju ove teme.
u zadnje vrijeme,potaknuta iscitavanjem knjiga o porodjaju ali i razmisljanjima o narednoj trudnoci,se nocima uljujkujem u san zamisljajuci svoj iduci porod.sanjarim kako u noci ,u vlastitoj kupaonici ,sama prolazim kroz porod.prekrasno mi je o tomu misliti jer uvijek se osjecam toplo,sigurno i zasticeno i znam da sve sto se odvija i sto ce se zbiti je u redu.sinoc sam cak i odlucila kako cu posteljicu,kada se odvoji od djeteta poloziti u vrt te na nju posaditi mladicu breze.To drvo sam gledala citavu svoju mladost na obliznjem brezuljku,kako sjaji dok joj je vjetar u granama.
prvi porod mi je bio putem carskog reza i tesko mi je jos uvijek zbog toga.stovise,mislim da cu citavog zivota se sjecati toga kao situacije u kojoj sam si dopustila biti bespomocna.bila sam prihvatila tu operaciju kao potrebitu,jer u tom vremenu nisam imala znanja koja sada imam i gledajuci na sebe u to doba,divim se kako sam mirna i sigurna prosla kroza sve to.
sjecam se kako sam nakon operacije,lezeci nepokretna u sok sobi gledala u sat i brojala sekunde kada cu moci poci na intenzivnu i biti sa svojim djetetom.
sjecam se kako sam plakala i stidila se svojih suza dok su druge majke kraj mene dobivale svoju djecu na podoj,a ja sam iscekavala kada cu ja biti u mogucnosti primiti svoje dijete i uciti se dojenju.nisam nikada u zivotu toliko patila kao tada,dok sam nepokretna lezala nakon carskog a moje dijete je bilo isto samo,medju nepoznatima.
ponekad ga gledam nocu dok spavamo i osjecam veliku zalost sto sam dopustila da tako dodje na svijet ,sto sam dopustila da ga odvoje od mene,sto nije istog trena se nasao na mojim rukama i ostao ondje.
sve to me vodi da sto vise otkrijem,naucim i pripremim se da svome iducem djetetu pruzim svu njeznost i ljubav u takvom svetom dogadjaju.
kada razmisljam o porodu bez tudje pomoci,nije me strah smrti niti boli niti toga da necu biti sposobna sama roditi svoje dijete.
ono cega se bojim kada razmisljam o porodu opcenito je da se ne osjetim iznova bespomocnom,tj da me ovaj sustav koji u bolnicama vlada takvom ne ucini.
sundrops , zbog prvog carskog veća je šansa da se i drugi porod završi carskim.. postoji ozbiljna mogućnost pucanja maternice na mjestu prethodnog carskog reza
I ŠTO SAD MGRUBI kao da ona to ne zna? ...pa ona to zna...
jedno je znati drugo je biti svjestan :oops:
možda sam prebrzo čitala pa shvatila da razmišlja o porodu doma :oops:
niti ja se ne bojim svoje smrti, ali bebine... :cry: ne znam da li bi se oporavila
ispričavam se ako sam nekog uvrijedila
"Koliko je rizik od rupture maternice u VBAC (vaginal birth after Caesarean or very courageous and beautiful)?
Ako porod nije induciran, rizik od rupture maternice je oko 0.5 %. Sve rupture maternice nisu nuzno dramaticne, mogu biti jako male.
Potpune rupture maternice koje ugrozavaju zivot djeteta i majke su izrazito rijetke.
Prema jednom istrazivanju, rizik od rupture maternice pri VBAC-u koji je induciran je 11 puta veci nego bez indukcije.
Za VBAC je dobro da zena ide u "trial of labour" (uz privatnost, neuznemirenost, ako porod brzo napreduje, znaci da je ok, ako ne napreduje, bolje je odmah napraviti drugi carski)
Koje su sanse da VBAC bude uspjesan? Mozemo reci da su vrlo velike.
Neka americka istrazivanja: birth centri 80% uspjesno, bolnice 60 % uspjesno)
Ako su razlog za prvi carski bili failure to progress ili cefalopelvina disproporcija, tada su sanse za uspjeh VBACa jako velike. Zasto?
Zato jer je zena bila u trudovima, razvili su se uterini receptori i sljedeci put maternica je "prijemcljivija". "
iz mojih biljezaka s predavanja Michela Odenta o VBAC-u
Saadadevii hvala ti puno za ove riječi!
Nekako u sebi osjećam odnosno znam da ću idući puta roditi normalno i prirodno. Jako mi dobro zvuči PBTP. Ja sam rodila hitnim carskim, ali stvarno mislim da mogu imati povjerenja u svoje tijelo jer sam uvjerena da smo mogli to učiniti i sami samosu nam trebali dati mira i vremena.
Strah nisam uopće osjećala od trenutka kad sam shvatila da imam prve trudove - samo neku kao tremu, znate onaj osjećaj kad si omalo uzbuđen ali se smješiš jer znaš da se događa nešto tebi upravo predivno. Znaa sam kada su se trudovi pojačali i kada sam se zapravo počela otvarati, osjetila sam to. Znala sam kako mi beba stoji i to je potvrdio i UZV. Izuzetan mi je bio doživljaj pucanja vodenjaka, kao jedan prekrasan kontakt i suradnja mene i djeteta.
Međutim, mislim da sam imala PBTP sigurno me ne bi ostavljali samu, zavezanu za krevet i ctg, s nekakvim cjevčicama iz kojih kapa :x nisam tada znala što je to). Imala bih podršku, mogla bih slušati svoje tijelo i svoje dijete i činiti ono za što nas je priroda pripremila.
U otpusnom pismu mi piše i cefalopelvina disproporcija i polyhidramnios i hypoxio fetus imminens ali ubite me ja sam uvjerena da nisu zapravo postojali neizazvani razlozi za SC.
Nadam se da ne smeta što upadam kao padobranac ..
na temu posteljice:
e, pa, bljak ili ne- bljak, moja je još uvijek u frizeru.Citiraj:
bas ju i ne mogu drzati u frizideru?
na temu straha:
predlažem zdravo-seljačku logiku: strah je glavni uzročnik problema tokom poroda, dakle dobro raščistiti s tom činjenicom i onda odbaciti strah, upravo da bi se izbjeglo ono čega smo se bojali - komplikacije.
zaboraviti strah, zaboraviti sve, i usredotočiti se na ono što trebamo "obaviti", a to je nježno donijeti na svijet svoju bebu.
strah remeti trudove, strah samo odmaže, beskoristan je, zaboraviti strah. opustiti se i s povjerenjem prepustiti svom tijelu da odradi što treba.
ne leže mi (premda nisam detaljno upoznata s tim) metode poput hipnobirthinga, mislim da treba biti s bebom, osjećati svoje tijelo i slijediti njegove impulse.
Citiraj:
puhovi obožavaju smokve prvotno napisa
meni osobno je malo bljak(mozda meni ni ne bi bilo toliko koliko je recimo mom muzu...
a sad dva pitanja: kada si ti rodila? i sta namjeravas napraviti s tom posteljicom? - stvarno me zanima, ne provociram
puhovi, super je da si dosla :)
Puhovi, kad si ti rodila i zašto si se odlučila na porod kod kuće ?
Puhica, daj curama link na svoju priču s poroda, mrak je.
fidji, ako si je citala onda i ti znas gdje je... daj link
Upravo sam skužila da sam nekaj pomotala, sori. :lol:
nema priče s poroda; ima, na rate, o mom porodu na topicu o neasistiranom petre b. i na nekim drugima, mislim o tiskanju u porodu i još negdje. ak vam se da pročitajte, počinje pod "gost" koji preporučuje sajt laure shanley, nastavlja se pod nickom "gost koji preporučuje čitanje odenta", a zatim pod puhovima, tamo negdje u prvom nastavku nakon što su počeli pljuvati po petri b. proglašavajući je ludom itd.
otkad znam za sebe užasavam se poroda u bolnici, pri čemu me je uvijek najviše revoltiralo otimanje novorođene djece. prvi porod bio je davno u nizozemskoj s babicom, drugi ovdje u hrvatskoj bez asistencije ima tome šest mjeseci i koji dan.
odluka je pala nakon što su, jedna po jedna, otpale sve ostale alternativne mogućnosti. porod na hrvatski način nije dolazio u obzir ni pod razno.
u odluci mi je kao ohrabrenje pomogao sajt "bornfree!" i iskustva drugih koji su učinili isto ovdje u zagrebu - erdelje i drugi.
evo da vam olakšam, ako vam se da čitati, ovo su moji prvi postovi i ujedno jedini na prvom nastavku:
izgleda da je ova diskusija zamrla prije nekoliko dana, ali kako sam slučajno naletjela, po prvi put, na ovaj forum (zainteresirana petrinom pričom), željela bih ipak komentirati. totalno podržavam neasistirani porod kod kuće bio on u tunguziji, nizozemskoj (inače, ni u nizozemskoj ne dolaze po vas helikopterom ako se nešto zakomplicira, a porodi se odvijaju i u malim selima, pa i tamo se može desiti nešto nepredviđeno, poput prometnog kolapsa, tako da ljudi ne trebaju imati tolike iluzije da je u nekim drugim zemljama baš sve savršeno. uostalom, jedino bog vam može garantirati siguran porod i nitko, nitko drugi...), ili hrvatskoj, jer sam iskusila oboje - porod s babicom (u nizozemskoj, kad smo već kod toga) i sada - nedavno - kod kuće u hrvatskoj bez ikakve "pomoći". da, pod navodnicima, jer moje je iskustvo takvo, da osjećam da je ta pomoć pri porodu uvijek pod navodnicima. Suprug je bio prisutan, ali nije sudjelovao u samom porodu, nego je "samo" obavljao pomoćne poslove (naravno da je njegova pomoć bila neprocjenjiva, ali ne pri samom porodu). uspoređujući jedno i drugo iskustvo apsolutno dajem prednost ovom drugom! mislim da nikad neću prestati sama sebi zahvaljivati na toj odluci. Čak i porod s babicom, koja je bila 100% voljna udovoljiti svim našim željama, ipak nije bio prirodan, jer se cijeli proces poremetio čim me je ona pregledala i iako je bio: brz, lagan, bez ikakvih komplikacija itd. ipak je moj osjećaj na kraju bio kao da mi je netko nešto ukrao. osim toga, to "normalno" i "bez komplikacija" još uvijek ne znači da babica nije napravila nekoliko kardinalnih grešaka i da moje dijete nije imalo traumatičan porod! ljudi, molim vas, molim vas, čitajte knijgu michela odenta preporod rađanja tisuću puta ako treba, a zatim tešite po siteu laure shanley, dok vam ne sjedne i dok ne uvjerite sami sebe da da, zaista, žena i njen iskonski instinkt rađaju, a ne nikakvi pomagači. a ako neki muškarac osjeti potrebu komentirati nešto u stilu "pa odent je porađao žene u svojoj klinici" ili neki sličan biser koji bi njima slatkićima pametnima bio u stilu, unaprijed mu odgovaram: stari, nemaš POJMA o čemu pričaš! pusti ŽENE da rađaju, a ti lijepo gledaj sa strane i...kužimo se, zar ne?
gostkojispominječitanjeod
Gost
--------------------------------------------------------------------------------
enta - nemam se namjere prepucavati. apsolutno stojim iza onog što sam napisala, a porod u bolnici na hr način za mene nikad nije bio opcija. slučajno je ispalo da sam u prvoj trudnoći bila u nizozemskoj i na svoju veliku radost otkrila da imaju sistem kakav imaju. dvojila sam između odlaska na leboyerovu kliniku (v. frederick leboyer: rođenje bez nasilja) i poroda kod kuće, te se odlučila za potonje. drugi porod je bio "neasistirani" u hr i za mene na svaki način bolje iskustvo od prvog. daleko od toga da sam jedina u hrvatskoj, upoznala sam poprilično ljudi koji su učinili isto. što se tiče pravno - birokratskih problema, nisam ih imala, sve je prošlo relativno glatko. kako sam se na to odlučila? pa, veći dio trudnoće mi je bio zagorčan upravo neizvjesnošću i razmišljanjem gdje i kako? postojna, austrija? prvi porod mi je bio brz, dakle morala bih čučati negdje sama dva - tri tjedna i čekati da se porodim. muž ne bi mogao čučati sa mnom pa vjerojatno ne bi ni prisustvovao porodu, koliko bi to čučanje u hotelu i bolnica samo koštalo? rijeka? isti problem. pokušavala sam naći babicu - nije mi uspjelo. i tako sam, inspirirana laurom shanley, odlučila roditi doma sama (s mužem). naravno da smo se temeljito psihički pripremili, naoružali informacijama, a nije nebitno niti to da ja ODUVIJEK po svojoj prirodi imam vrlo snažno povjerenje u svoje tijelo i zdravlje i NIKAD ne podliježem panici. Nisam se bojala tokom prvog poroda, a ovaj puta još manje. to su vrlo bitni elementi, jer ako žena nije potpuno sigurna da želi roditi na takav način i ako nije sigurna u sebe, ili ako ulijeće u tako nešto nepripremljena, to bi, pretpostavljam, moglo utjecati i na sam porod (čitati odenta, hormonska ravnoteža, strah-adrenalin itd.) JA osjećam u sebi taj instinkt, tu životinjsku snagu, ali to sam ja. svatko mora učiniti onako kako osjeća, a ako osjeća da to za nju nije prava stvar, mora ipak shvatiti da postoje osobe za koje je to ono pravo i najbolje. ja osobno mislim da bi mnoge žene bez problema rađale doma da je takva ustaljena praksa, jer pritisak okoline je nešto čemu se jako teško oduprijeti. itekako sam ga osjećala, pa makar samo i u obliku nekakve kolektivne svijesti (naravno, budući da sam staria lisica premazana svim mastima, ni u ludilu nisam nikome pričala o svojim namjerama. iz istog razloga sigurno nećete moju priču čitati na ovom forumu pod imenom i prezimenom, ali ću je objaviti - čim stignem - na bornfree! stranicama.) aha, još nešto - stalno se provlači nekakav epitet o "romantičnom" neasistiranom porodu. pobogu, kakva romantika? nije motiv nikakva romantika, nego želja da se zaštite majka i dijete, da im se omogući brz oporavak, a za dijete je iskustvo poroda nešto što utječe na cijeli daljnji život i uvijek ostaje u podsvijesti! intervencije tijekom poroda psihički određuju dijete za cijeli život, čak u tolikoj mjeri da bebe čiji je porod bio nasilan kasnije u životu imaju sklonost samoubojstvu, one čije su majke bile medikalizirane drogi itd. odvajanje novorođenčeta i majke je bez pretjerivanja valjda najgore nasilje koje postoji i koje čini svijet takvim kakav je danas. je li vam, cure, koje ste rodile u bolnici, ikada bilo teško brinuti se za bebu, jeste li se ikada osjećale nemoćne i nedorasle - volite, naravno svoju bebu, ali morate se NAPREZATI da se brinete za nju? zamislite kako bi vam bilo da su vam dopustili da u miru razvijete onu snažnu vezu koja se razvija samo tokom perioda neposredno nakon poroda. zamislite kako je to biti u potpunom suglasju s bebom - brinuti se za nju bez napora, nositi ju jer vama treba njen zagrljaj isto koliko i njoj vaš. meni je prvi porod bio prekrasan u usporedbi s bolničkim, ali ovaj neasistirani je bio potpuno prirodan i tek tu imam taj osjećaj koji sam vam opisala. neću više, jer sigurno će se naći netko tko će popljuvati sve ovo što sam rekla, a to je na koncu moje i samo moje najintimnije iskustvo...
evo još dva s drugog nastavka...
hej, cure, mimoilaze nam se bioritmovi. nikako da vas dočekam. meni je ova tema još uvijek vruća, valjda zato što me se tiče osobno. ova zadnja gošća je pogodila bit problema rekavši da bi i takvim rodiljama trebalo omogućiti skrb! napokon! skidam kapu i klanjam se do zemlje! u mom slučaju, nitko sretniji od mene da sam mogla imati pomoć u svom domu, ali onakvu i onoliku kakvu ja sama želim. npr. ne bih htjela pomoć u vidu strane i emocionalno neutralne osobe pri samom porodu, jer me prisustvo takve osobe INHIBIRA. ne bih se mogla u takvom okruženju opustiti kao što sam mogla sama, ili da budem doslovna, dahtati, cviliti, orgazmički stenjati itd, ukratko, slijediti svoje prirodne impulse. što ja znam, valjda sam stidljiva. bilo mi je malo bed čak i pred mužem. ako se netko ovome čudi, onda, još jednom, ta opuštenost i neinhibiranost su KLJUČNE za sam proses trudova i poroda. isto tako, što će mi gore navedena osoba da prihvati moju bebu pri izlasku iz porođajnog kanala? ja sam je sama prihvatila i to je nešto što nikad neću zaboraviti i ne bih mijenjala ni za što na svijetu. porod na ovakav način je neopisivo obogaćujuće iskustvo, a ne, poput bolničkog, trauma koju treba potisnuti i što prije zaboraviti. s druge strane, itekako bi mi dobro došlo da sam imala nekog da me nakon poroda pregleda, eventualno zašije, pregleda posteljicu. rezanje pupkovine nije zaista nikakav kunst i to može svaki muž, ako baš ne pada u nesvijest čim vidi krv. inače, da postoji negdje onakva klinika kakvu je nekad u pithiviersu imao dr. odent, nikog sretnijeg od mene! ali tako nešto u hrvatskoj... možda za tisuću godina! ili možda da zasučemo rukave i prisilimo dinosaure da izumru, istjeramo ih metlom, što ja znam. nemamo čak ni studij za babice, a kamo li nekakav studij medicine koji bi, kao što gore jedan gost navodi, učio doktore holističkijem načinu razmišljanja koji bi uzimao u obzir i utjecaj psihe na fiziološke procese? da li se holistički način razmišljanja uopće može naučiti? da li to netko od njih konfekcijskih doktora uopće želi? tja, onda bi morali u svoj posao unijeti cijelu svoju dušu i srce, a ne raditi ga kao da cijepaju drva. što se tiče rizika, ne smatram da sam svoje dijete izložila riziku, prije odlazak u bolnicu smatram visokorizičnim. lako je reći - treba pokazati zube i zahtijevati. prije bi se desilo da bi neprijateljsko okruženje koje rodilju tretira kao debila koji nikako ne može ništa znati ili osjećati poremetilo proces poroda, pa bi došlo do nekih problema (v. priču s poroda pismo doktorici k), pa bi onda oni "priskočili" u pomoć sa svojim dripovima, forcepsima, sjedanjem na trbuh i još bi bili ponosni i dobili još jednu potvrdu kako se ni jedna žena ne može poroditi bez njihove pomoći. porod je delikatan proces, za njega je potrebna atmosfera zaštićenosti i mira! ženi se mora omogućiti da se opusti u potpunoj sigurnosti i tada sve ide bez problema. raspravljanje, natezanje s bolničkim osobljem i stalni oprez da vam ne naprave nešto protiv vaše volje je toliko daleko od toga da se čudim kako se žene uopće uspijevaju poroditi u takvim uvjetima. to je isto kao npr. očekivati da se mačka koti dok je u isto vrijeme naganja čopor pasa. priroda je predvidjela takve situacije i u njima se trudovi poremete ili prestaju. ja recimo znam za sebe da se ne bih mogla u takvom stanju boriti, a poslije bih se osjećala silovanom, ako ne nešto još i gore.
mama courage, viš, ti si ležala na stolu i nekakvog glavonju molila da ti da injekciju, a ja sam se porodila posve sama i u svakom sam se trenutku osjećala potpuno kompetentno i sigurno, a sve je trajalo tri sata i nešto sitno. i, da, mislim da o porodu znam više od bilo kojeg muškarca, pa studirao on i sto godina. da sam osjetila da ne mogu, da se bojim, ili da nešto ne ide kako treba tokom trudova ili poroda, otišla bih naravno i ja u bolnicu. zamišljati da su doktori svemogući i da sve znaju je krajnje djetinjasto, draga. npr. moja vrla babica, koja je akademski obrazovana i stručnjakinja, a inače vrlo ugodna i susretljiva u usporedbi s našim doktorima (u nizozemskoj sam rodila prvi put), izvlačila mi je posteljicu u ležećem položaju, pri čemu mi je krenuo takav mlaz krvi da sam u pomislila - gotova sam. Izgleda nije, kao i svi oni, znala jednostavnu istinu da je to najgori mogući položaj jer onemogućava krvnim žilama da se brzo zatvore, zbog pritiska maternice na iste. nije znala, ili je naprosto postupala po nekakvom debilnom standardnom protokolu. zašto bi takav štetan protokol postojao? pa kao i svi ostali, slični. vjerojatno jer je njima tako jednostavnije i brže - prirodnim načinom posteljica može izaći odmah, a može i za jedan sat ili duže, pa kaj bi oni čekali? a ležeći porod i vađenje posteljice isto tako - pa kaj bi se oni možda sagibali. gubitak krvi? vrlo važno, uvijek se ženu može "spasiti" pomoću transfuzije, nije to neki bed. ja sam ostala u uspravnom položaju, posteljica je izašla bez ikakvog uplitanja i s zanemarivim krvarenjem. to je samo jedan detalj.
ti si bila u situaciji da moliš tog muškog doktora, ti, cyberfeministica (trebalo bi fakat provesti jedno istraživanje o tome što navodi muškarce da izaberu tu profesiju, koji im je psihološki profil, TO bi bilo zanimljivo - koja je psihološka pozadina potrebe da se žene ponižava, da im se oduzima svako dostojanstvo, da se skalpelom zarezuju njihova spolovila i sl.) zato što te je isti pričvrstio za stol, a vjerojatno i dao drip + nasilno probušio vodenjak. to sve skupa je recept za nepodnošljivu bol. doktori su samo ljudi, mnogi od njih i nisu baš bog zna kako stručni, mnogi su i najjednostavnije, bedasti, greške i nemar, da ne spominjem nemoral, korupciju i ostalo, im se dešavaju svakodnevno i prepustiti se njima kao beba u potpunom povjerenju baš i nije inteligentno. mislim, naravno, porod nije mačji kašalj i normalno je osjećati strah, ali prepustiti se potpuno i nekritično nekakvim tobožnjim bogolikim i sveznajućim ljudima u bijelom je guranje glave u pijesak. TO je za mene neodgovorno i neozbiljno. svaka žena bi se i te kako trebala informirati i obrazovati da se ne dovede u situaciju bespomoćnog objekta u njihovim rukama!
što se tiče onoga o stidljivosti, krivo si shvatila. ne radi se o nekakvoj stidljivosti neuke seljanke kako ti to tumačiš, nego je stvar u tome da su neke stvari intimne i nisu za svačije oči (ili uši). mogu to i tak reći - GLUPO bih se osjećala da me neko sa strane slušao i promatrao. evo, može tako? ajde, pusa, bok. moram ići.
nakon toga sam se registrirala, ima nekoliko mojih podužih postova na 4. stranici drugog nastavka neasistiranog poroda...
:saint:
ah, ovo je onaj drugi koji sam spomenula:
Citat:
Citat:
zato što je netko rodio? od kad je to postao zločin
procitati kazneni zakon, toplo preporucujem. kazna za dovodjenje druge osobe u opasnost (a na neasistiranom porodu to je dijete) predvidjena je od godine na vise, a moze se zamijeniti novcanom..
swenova mama, žalosno razmišljanje, jako žalosno. šteta što ne postoji smajlić kojem pada mrak na oči...
nitko na tom svijetu mene ne može i ne smije natjerati da prihvatim liječničke intervencije ako ja na to ne pristajem, ja sam odgovorna za svoje dijete i odluka pripada meni, kojoj je i najviše stalo do tog djeteta, ja sam odrasla i znam što mogu, a što ne mogu i ne želim nikakve tutore, želim onakvu i onoliku pomoć kakvu sama izaberem, odluka je isključivo na meni! da li odgovornost za brigu o djetetu pripada prvo državi, pa tek onda roditeljima? tko si može uzeti pravo na apsolutnu istinu? gdje su dokazi da je moje dijete više ugroženo ako ga rodim sama doma? gdje su dokazi da sam ga ugrozila? nikakva statistika to ne može potkrijepiti, jer je broj bolničkih poroda s nepovoljnim ishodom sigurno veći od broja neasistiranih kućnih s istim ako se uzmu u obzir zdrave trudnice. nisam pravnik, ali sigurna sam da ni pravno ovo što si ti napisala nikako ne drži vodu. trebalo bi prvo dokazati da rađanje samo po sebi dovodi u opasnost djetetov život. uostalom, ta tvrdnja, koja se stalno ponavlja, da žena "nek samo ugrožava svoj život, ako želi (kad smo već kod toga, samoubojstvo je protuzakonito, pa možda bi mene, recimo, isto tako trebalo procesurati pod optužbom da sam pokušala samoubojstvo, slijedom iste logike.), ali nema pravo dovesti u opasnost djetetov život, je jedna najobičnija licemjerna i nedovoljno promišljena floskula.
da baš i piše negdje u nekom zakonu "zabranjeno je ženama rađati samima", što naravno ne piše, ni to me ne bi nimalo omelo, jer ne dam svoju slobodu i svoju mogućnost izbora, kao što me nije smelo ni po pitanju cijepljenja prvog djeteta, jer sam odgovorno i na osnovi informacija kojima sam raspolagala, te argumenata za i protiv, odlučila da je bolje ne cijepiti ga. isto tako sam odlučila i roditi doma, a na umu mi nije bilo da li se to meni više "sviđa" ili ne, nego jedino i isključivo dobrobit mog djeteta.
fancy usisavač, ako bi čula da ti se susjeda porađa doma, pa mogla bi joj naprosto pokucati na vrata i pitati ju da li je sve u redu . pa, ti si bar liječnica!? mislim, ako bi ti stvarno jedini motiv zvanja policije bila mogućnost da susjeda rađa doma jer je nakanila počiniti čedomorstvo!?
dajte ljudi, nemojte biti tako uskogrudni i zadojeni autoritarizmom.
primijetila sam da mene osobno nitko od vas nije nijednom prozvao i hvala vam na tome, ali na ovo sam ipak morala reagirati.
previše se stvari prihvaća nekritički i bez promišljanja samo zato što je takva ustaljena praksa. to me podsjeća na anegdotu iz vremena kad sam bila podstanar u nekom selu. (volimo prirodu) tamo je maltene jednom tjedno nestajalo struje. na moje čuđenje i negodovanje mještani su reagirali još većim čuđenjem i negodovanjem, tvrdeći da je to normalno i da tak treba biti, samo zato što su se na to navikli.
koliko vas bi, recimo, bilo osupnuto da vam kažem da se u nizozemskoj, čiji se model opetovano spominje, trudnice uopće nijednom ne pregledava ginekološki tokom trudnoće? jedan jedini put me je, na početku trudnoće, pregledala babica, jer sam imala neko manje krvarenje i bila izvan sebe zbog toga, no na sreću ustanovila je da je krvarenje bilo iz ranice na grliću i ni jednom me nije od onda vaginalno pregledala. No, zato sam tokom cijele trudnoće išla k njoj i mogla sam ju pitati sve što sam htjela, dogovoriti se oko poroda, iznijeti sve svoje želje i biti mirna, znajući da će mi ona doći na porod. cijelo to vrijeme mi je valjda jedan jedini put uzela krv, jedan jedini put sam bila ko specijalista - na ultrazvuku, a ostatak vremena me je samo vagala, mjerila mi tlak i kontrolirala urin! kako biste, recimo, reagirali, da vam neka prijateljica kaže da tokom trudnoće nije ni jednom bila kod ginekologa, ovdje u hrvatskoj? nekako si mislim da bi je proglasili ludom i neodgovornom. netko bi se mogao sjetiti i da takve osobe treba kazneno procesuirati! ne bi me iznenadilo!
ja sam tokom ove trudnoće bila kod vrle dr. m. u hebrangovoj, priželjkujući isto takav odnos povjerenja, mogućnost da postavim pitanja koja me muče i da se umirim ako me nešto brine, međutim shvatila sam da takve skrbi u hr. nema i da ako dođem kod ginekologa, to mogu isključivo ako želim pregled, a pitanja mogu postaviti onako usput. ja sam prvi put došla jer sam se odlučila na ultrazvuk, osjećala sam da ću biti mirnija ako znam da je sve ok, premda sam to ionako osjećala. učinila sam to, doduše s laganim žaljenjem, jer sam čitala da postoji sumnja da ultrazvuk ima određeno nepovoljno djelovanje na plod, što nije dokazano, ali ni opovrgnuto.
nisam željela ni amniocentozu, ni hrpu drugih stvari koje je dr. željela da napravim, što je ona dočekala s nerazumijevanjem. nisam željela ni vaginalne preglede i na tome bi i ostalo da mi nije trebala neka potvrda. e, tu me je dr. m (ovaj put starija, inače sam išla mlađoj) zgrabila, ispregledala (grubo!), izultrazvucirala (nisam željela još jedan uzv, ali ucijenila me je!), da bi na kraju svega, sva blistajući, rekla da je sve da ne može biti bolje (što sam ja ionako znala, ali bilo je bitno da se ona u to uvjeri), pa me je pitala: "koliko vam je bila teška prva beba?" 3600 g, velim ja. "i ova bude vam takva" - veli ona - "a kakav vam je bio porod?" lagan, velim ja. "i ovaj bu vam takav! imate prekrasnu zdjelicu!" - no, to je bilo vrlo lijepo od nje, posebno (pomalo smiješna) izjava o zdjelici, ujedno jedino što sam doživjela na tragu podrške i lijepih riječi koje smatram vrlo važnima kad je u pitanju briga za trudnice, (valjda je svima jasno kroz kakva psihička stanja prolaze trudnice, pa i kako stres može djelovati na njih) i ne umanjuje činjenicu da mi je nasilno nametnula nešto što ja nisam htjela, a smatram potencijalno štetnim.
uglavnom, baš mi i ne zaslužuju onaj ugled koji imaju među alternativcima.
a skrb za trudnice i rodilje u hrvatskoj po meni je na sasvim pogrešnim temeljima.
evo još:
joj, bože dragi, romantika, te romantika, pa opet romantika? kakva mila romantika? ja vas niš ne kužim? di je tu romantika?
e a sad se spominje već i mistika! tu bi se već mogli zamisliti. pa zar nije rođenje i ulazak u život mističan događaj? nešto od čega mozak staje i dah zastaje od udivljenja? ne znam za vas, meni se čini da da.
još jedna, malo drugačija misao: ako žena u trenutku kad ostane trudna gubi pravo odlučivanja o svom zdravlju i svom tijelu, pa njeno tijelo, valjda, prelazi u ingerenciju države, onda trudna žena nije ništa drugo, nego hodajući inkubator!
poslala sam ti pp. :)
Puhica hvala na prilogu i da si sakupila sve svoje postove na ovo mjesto. Pročitat ću i ih u miru Božjem. Naravno da ćemo se mi razmahati na ovom topiku, međutim sad smo nekako svi zauzeti. Veselit će me, a vjerujem i druge cure, ako ostaneš s nama i dalje. Ako nešto zanimljivo pišete na pp-ovima priljepite i ovdije.
nevjerojatno, iskopirala sam ovdje sve svoje postove s "neasistiranog" br. 1 i 2, da ne pišem ovdje sve ponovo, a sada ih više nema!? :?
sretan vam, sretan Božić, dan koji slavi neasistirani porod (ako zanemarimo "primalje" kravicu, ovčicu i ostale) malog Božića!
(he, he) :saint:
Kako misliš nema ih, tamona onom ili na ovom topiku ih nema?
gle, opet su tu?! ne znam zašto mi se to događa. evo još ću kopirati jedan s drugog topika u kojem je malo više riječi o samom porodu:
cure, ja sam rodila sama doma . trudovi su bili vrlo jaki skoro od početka. prvo sam hodala oko kuće režeći kao bijesna lisica, a kad sam postala preglasna ušla sam unutra i skutrila se u jednom kutu sobe u poluklečećem položaju, oslonjena na stolac na kojem su bili pripremljeni ručnici i plahte za porod. nakon nekog vremena trudovi su se toliko pojačali da sam se morala ustati - nisam više mogla biti na jednom mjestu. u jednom trenutku sam postala svjesna da tiskam. pomislila sam - ajme, ja tiskam, tko zna da li sam otvorena do kraja i pokušala sam se opuštati i ne tiskati, ali svaki put kad bi došao trud morala sam tiskati, nisam mogla ništa protiv toga. u stvari, kod prvog poroda mi se najviše zamjerilo to tiskanje, jer nisam imala svoj nagon za tiskanjem, pa mi je babica - ustanovivši da sam potpuno otvorena - govorila da tiskam, u kojem trenutku da tiskam itd. osjećaj koji mi je ostao nakon toga bila je tuga, jer je doživljaj bio da je porod bio na neki način nasilan, pogotovo za bebu. zato me je ovaj slijed događaja zatekao, jer sam si zamišljala da ću ovaj put pustiti da se sve odvija što nježnije i sa što manje tiskanja, da će beba izaći samo oz pomoć trudova. međutim, poriv je bio takav da mu se nisam mogla oduprijeti. sada, iz perspektive ovog poroda, mislim da znam zašto nisam prvi put imala prirodni nagon za tiskanjem. mislim da je bilo prerano za tiskanje, iako sam bila potpuno otvorena, ili je barem babica tako procijenila. da mi je dala da pričekam još malo i da su se trudovi još malo intenzivirali, skoro sam sigurna da bih dobila svoj nagon. mogu zaključiti da je prirodno tiskanje nešto potpuno različito od "navođenog", i, slutim, puno manje stresno za bebu. mislim da se prirodno tiskanje dešava u skladu sa pokretima bebe, koja i te kako sudjeluje i gura svojom malom, ali kao olovo teškom glavicom. može biti da ima babica toliko vještih da mogu pratiti taj "ples", ali ja nisam imala to iskustvo. mislim da, u principu, babice prate trudove i ne znam koliko je to zapravo precizno, koliko se to može baš točno natempirati kad treba početi i kad prestati tiskati, a pokreti bebe se vjerojatno ni ne uzimaju u obzir. moj zaključak je da je to ipak ples za dvoje - mamu i bebu.
no, uglavnom, nakon nekog vremena, pitaj boga kolikog, jer od početka trudova nikako nisam uspijevala pratiti vrijeme, pa sam odustala, dakle, nakon nekog vremena pomislim ja - ajde da vidim da li mogu rukom osjetiti glavicu, i zaista, bila je već sasvim blizu izlaza iz porođajnog kanala (osjećala sam ja, naravno, da glavica prolazi, ali nisam baš mogla osjetiti dokle je stigla). još sam se u jednom trenutku pokušala suzdržati od tiskanja dok je glavica izlazila, pa na par trenutak zastala između dva truda, ali kad je došao trud, opet sam morala tiskati i beba je izašla.
ne znam da li vam je ovo korisno, ali eto, tako je to bilo.
Baš sam i ja danas na to mislila nakon što sam pročitala tvoju priću. :heart:Citiraj:
puhovi obožavaju smokve prvotno napisa
Super primjećeno.
:DCitiraj:
puhovi obožavaju smokve prvotno napisa
Ja sam se tako porodila, i sada se čudim kako mi je to uspjelo. O osjećaju poslije toga neću govoriti ovom prilikom. Moji prirodni refleksi normalnih reakcija u porodu očito ne funckioniraju najbolje, odnosno sada mislim da su najnormalnije žene kojima se trudovi u nekoj fazi bolničkih poroda zaustavljaju ili slabe (jer instinktivno nešto osjećaju, a razumom potiskuju). Ali uvjeravaju nas u suprotno desetljećima: kako nešto nije u redu ako se usred poroda trudovi poremete, kako ih treba "ispraviti, pojačati" itd., bez obzira što se ne zna razlog slabljenja (može biti možda i neki položaj bebe itd.) ... uglavnom kako se treba umiješati kemijom, a niti u kom slučaju pričekati, opustiti ženu, potruditi se da okolinu i ljude oko sebe prihvati kao nešto od čega ne osjeća nelagodu. I da li je to uopće moguće?Citiraj:
raspravljanje, natezanje s bolničkim osobljem i stalni oprez da vam ne naprave nešto protiv vaše volje je toliko daleko od toga da se čudim kako se žene uopće uspijevaju poroditi u takvim uvjetima. To je isto kao npr. očekivati da se mačka koti dok je u isto vrijeme naganja čopor pasa. priroda je predvidjela takve situacije i u njima se trudovi poremete ili prestaju. ja recimo znam za sebe da se ne bih mogla u takvom stanju boriti, a poslije bih se osjećala silovanom, ako ne nešto još i gore.
I pazite sad ovo: ti postoci miješanja u rodilištima debelo prelaze 50%.
Znači po tome da kod 50% žena zakažu mehanizmi poroda? To bi bilo kao da kažemo da imamo 50% ljudi kojima srce ne radi najbolje i trebaju terapiju. Ja mislim da je obrunuto: da više od 50% žena reagira normalno na bolničku okolinu a to je osjećajem neugode. Čak da je osoblje najbolje i najljubaznije na svijetu (možda sjećanje na neku neugodnu scenu sa nekog vađenja zuba, može izazvati osjećaj nelagode kod ulaska u rodilište). A priroda je znamo što predvidjela kad žena u porodu (ako hoćete i ženka), osjeća nelagodu i strah u nekoj okolini.
Je li moguće ispravljati prirodne reflekse i reakcije kemijom - a bez posljedica?
Cure,iskreno se divim ženama koje su tako rodile,nemojte me krivo shvatiti,no ja se nikada ne bih na tako nešto odlučila.Rizici su naprosto preveliki.Puno stvari može poći krivo,a znamo kako je malo potrebno da sve ode k vragu.
Osluškivati svoje tijelo i poštovati majku prirodu=svakako(samo ja znam kako sam se namučila na svom prošlom porođaju prilikom kojeg su me "počastili"dripom a sve to nakon carskog):Isto tako znam da sam na Rodama puno naučila i od Nove godine ću ponosno postati njihovom članicom;iskustvo s prošlog porođaja sigurno mi se neće ponoviti.
Ali neasistirani porođaj?Naše zdravstvo ima tisuću i jednu manu i pred nama je velika borba za dostojanstvo rađanja.No odreći se stručne osobe jer ona predstavlja stranca u intimi rodilje meni je da prostite malo too much.Pogledajte malo povijesnu statistiku:U krivuljama sastava stanovništva u npr.srednjem vijeku najviše je oscilacija kod odraslih muškaraca(smrt u ratovima) i kod žena 16-25 godina(smrt u porodu).
Ne želim ovdje popovati,samo iznosim svoje mišljenje,ne želim ni polemizirati jer vas poštujem kao pametne mlade žene sa stavom,samo mislim da se ne bi tek tako trebalo odreći prednosti života u 21.stoljeću.
Ako prođe sve u redu,divno,predivno.
A što ako nešto pođe krivo?
Jednom kemija stalno kemija!!!
Nakon sedam godina moje osobne fascinacije s porodom, praćenja mogućih problema tokom poroda, moj osobni stav je da se svaka žena može sama poroditi, ako se dovoljno instruira i uputi u tajne poroda, ako vjeruje da će moći pratiti svoj instinkt tokom poroda...koji će ih voditi do finiša...
Pošto smo do momenta prvog poroda svjetlosnim godinama udaljene od njega jer se događa do tada samo drugima iza zatvorenih vrata, nemogućnost učenja gledanjem, iskustvom, pričom je skoro pa i ne moguća.
Međutim možemo razmjeniti iskustva i razmišljanja virtualno i pričati o pojedinostima, što i radimo na drugim topicima u vezi poroda. Razlika je samo ta ovdije da ćemo to raditi sami.
Ovdije ima još žena koje slično misle i zato sam otvorila ovaj topik.
Ono što nam nudi naše društvo, mediji i svakodnevnica u vezi poroda je opće poznato i uobićajeno mišljenje. Svatko može misliti i raditi što želi, međutim zbog manjine koje bi željela imati PBTP kod kuće je ovaj topik kutak razmjene razmišljanja u vezi toga.
Razmatrati strah, razloge za da i ne zbilja nije potrebno jer oni koji podržavaju PBTP ne razmišljaju o tome nego o tehničkim stvarima, razumjevanju vlastitog tijela, prepoznavanje eventualnih patoloških stanja i kako si pomoći ili bolje se odlučiti za odlazak u bolnicu...
Svaka čast svim forumašicama koje bi eventualno željele iznijeti razmišljanja o strahu ili ako nešto pođe po zlu...mislim da je o tome dovoljno rečeno na drugim topicima pa to nije potrebno ovdije ponavljati.
zato se ne javljajte u vezi straha...ne vjerujem da će iko koga je strah ići na PBTP pa ga strah jkao takvog ionako isključuje...
Mnoge su žene koje ovdije postaju kao i ja imale porode u bolnici i nije im padala napamet solucija PBTP. Iskreno ja je nisam ni poznavala, nisam se ni bavila porodom prije nego što mi je zakucao na vrata...
Možda je dobro za neke nove znati da je i on moguć...