mirni kutak

Draga Jassi, odmah moram reći da je tebi puno teže nego što je meni bilo kad mi je M. bio tako mali, jer sam ja imala pomoć MM i moje mame, koja mi je uskakala uvijek kad je bilo potrebno i baš me nikad nije ostavila na cjedilu. A ipak mi se znalo dogoditi da puknem, jer stvarno nije uvijek lako nositi se s tako malim djetetom i uz to raditi, funkcionirati u kući, ne spavati itd.

Ali, isto kao i BHany ja sam tada primjećivala da smo MM i ja najčešće bili krivi za to što se M. loše ponašao, jer nismo znali predvidjeti razvoj situacije, odnosno preduhitriti njegove krize. Osim toga, na njega se odražavala naša nervoza. Mislim da je isto tako s tvojim Tončekom. On osjeća tvoje krize, osjeća da si ti nesigurna i onda je i on nervozan i nesiguran. Sjedni prvo sama sa sobom i pokušaj u vremenu koje imaš naći mogućnosti da napraviš reda za sebe i za njega. To vam je oboma jednako potrebno. Bhany ti je dobro predložila da neke poslove obavljaš kad on legne. Ja sam vidjela da je mom M. najvažnije da mu se potpuno posvetim neposredno nakon vrtića - poslije toga, kad bi se izigrali i izmazili bio bi mirniji i eventualno spreman da se neko vrijeme i sam zaigra ili pogleda crtiće u miru. Pokušaj tako, pa ga onda stavi rano spavati - oko 8, najkasnije 9 sati, pa onda tebi ostane vremena da na miru skuhaš nešto ili napraviš što već trebaš. Za te poslove trebat će ti mnogo manje vremena, kad te on ne ometa. Mislim da moraš sjesti sa svojom mamom i bratom i otvoreno im iznijeti kako se osjećaš i dogovoriti se s njima da budu prisutniji u vašem životu i da ti više pomognu. Puno će ti značiti ako ti brat odvede maloga u ZOO ili u kino, a da ti možeš otići negdje na miru popiti kavu, frizeru, na depilaciju, bilo što što ti treba. Pokušaj dogovoriti s bratom da ti pomogne i oko nabave. Isto tako, koliko god ti bilo teško, pokušaj razgovarati i s drugom bakom i dedom. Ne znam kakvi su i kakva je točno situacija, ali mislim da se otvorenim razgovorom mnogo toga može riješiti. On je njihov unuk i vjerujem da se žele družiti s njim. Teško ti je, ali ako ne uzmeš konce u svoje ruke i ne organiziraš život urednije, bit će ti još teže. Glavu gore i drži se!

joj drage puno hvala.ma radim sve pretezno kad ide spavati oko 9 sati,ali nekad moram nesto i ranije,no mama fizicki ne moze a brat nije u zgb-razminirava na terenu. ma valjda je takav dan,samo ipak mislim da mi nazovimo autoritet nije prejak kod mog malog teroriste,kaj cu ne znam.
puno vam hvala na podrsci.javim kako nam ide
a kaj se tice dlaka i izrasta -ma to mi je dana bilo uz sve pa tu i to inace kad nemogu-ne mogu i nema frke.
pusa i hvala

Linda i Dijana, baš ste mi simpatične tako! :heart: sviđaju mi se vaše metode, makar ja po prirodi nisam baš takva osoba (čak se nebi u tom trenutku ni toga sjetila) no ako ću doći u škakljivu situaciju (još je premala za sad) sigurno ću se sjetiti vas i spustiti na dječji nivo da to riješimo šalom! ;)

jassi, ti nemaš niti vremena za razmišljati o odgoju... od silnih briga i još nezadovoljstva... kad bi dan imao 48 sati ili kad bi mi manje spavali bilo bi nam lakše... a toga nema!
Evo što bi ti ja predložila... sigurna sam da želiš biti čim više uz svoje dijete, ali da si istovremeno svjesna da ti to vrijeme nekada izgleda neiskorišteno vrijeme, odnodno mučiš se, i još na kraju razljutiš...
da bi bila mirnija i nasmješenija, trebaš biti zadovoljnija! ključ je u tvojoj sreći!
Ako je moguće ja ti predlažim da ostaviš malog malo dulje u vrtiću, npr. sat vremena dulje... jer tebi očito treba pomoć u tom smislu!
jedan dan odi na frizuru, drugi dan skokni doma i nešto na brzinu skuhaj, treći se izdepiliraj, četvrti di na kavu... uglavnom, posveti to vrijeme sebi kako god želiš... kada ti budeš zadovoljnija i dođeš po svog sina, on će to osjetiti i moći ćeš se s njim smijati i smijati... pokušaj gledati da ti budeš smirena, da niti ne dođeš u situaciju da bi mogla viknuti... ono, dok ti ružice rastu...
kažeš da ti baka (nije valjda prestara ili nešto?) ne može premotati itd jer je nemoguć... naći će ona načina, isto kao što nađu i tete u vrtiću... daj njima dvoma priliku, imaj strpljenja, naravno da će ići lakše ako to ti uradiš, ali neka se oni snađu... daj si oduška i izađi malo...
ili pokušaj se ne obazirati na njegovo vrištanje, možda on shvaća da te živcira pa mu je to zabavno... ignoriraj ga i postavljaj mu jasne granice...
meni kad mala neće u autosjedalicu i počne vrištati... ja je stavim i potpuno smireno počnem dobre volje pjevati dječje pjesmice (bez nervoze u glasu) i onda ona prestane i sluša me... ono u smislu zašto bi se ja zabavljala, a ona da plače... ali svako dijete ima svoj karakter tako da je teško reći neki određen način...
uglavnom, ono za što se ja povodim je da mi je to najljepše vijeme s djetetom i koliko god sam živčana pokušavam sve napraviti kroz igru... čak i kada nemam snage i kad sam živčana i mrzovoljna...glumim... i time si zapravo uštedim snagu jer kraće traje i bezbolnije je... i obje smo zadovoljnije...
ja sam ti studentica koja isto živi u n.zg. i nemam obitelj ovdje, ja i mm smo potpuno sami, a on radi + studira tako da ga gotovo uvijek nema! I znam kako je to teško i iscrpljujuće... i ogromna žrtva... ali budi sretna! gledaj da vam svaki dan bude ispunjen! to je tvoj život, jako bitan život i način kako ćeš sina formirati u osobu!
puno sreće... problemi su ti super, zato jer rješavaju stvari, donose bolje sutra i traže promjenu! :heart:

hvala ti puno mila.ma nemam ga srca ostaviti duze ali iza ljeta cu poceti pomalo.ma stvar je je mislim u mome umoru ali polako cemo nekako se skrpati.ne da mi se objasnjavati o bakama i djedovima ..................ma nema veze.hvala na podrsci i savijetima svima :love:

ja sam za time out u trajanju max. 4min....PROTIV sam slanja u kut, ali da se sjedne na stolicu ili stepenicu je ok....smatram da svako djecije ruzno ponasanje treba da ima posljedicu, jer sa nekom djecom ne vrijedi razgovarati...mislim da je to bolje nego 5 puta moliti dijete normalnim tonom i 6 put se na njega proderati...stvar je samo u kvalitetnom provodjenju time outa...i naravno poslije njega slijedi razgovor...

probala sam s sjedenjem i razgovorom ali nisam sigurna da je shvatio jer mislim da je mali.tj da je skuzio da je u nekoj tzv kazni ali bas zasto i da je to poslijedica jer je napravio nepodopstinu nisam sigurna,jewr kad ga pitam dal ce opeta naravno da kaze da nece ali to opet naptavi za sekundu...ne znam kako to funkcionira u glavi dvogodisnjaka

Citiraj:

---

....PROTIV sam slanja u kut, ali da se sjedne na stolicu ili stepenicu je ok....

...mislim da je to bolje nego 5 puta moliti dijete normalnim tonom i 6 put se na njega proderati...

---

po meni je to isto na neki način, možda malo blaži način, slanja u kut... sjedenje na stapenici... mislim, isti psihički efekt...

definitivno da ovisi o karakteru djeteta, nema pravila, roditelj mora naći najefikasniji način... ali kod moje curke sam primjetila da pali jedino ako se s njom lijepo posupa jer je uvredljivog karaktera. Ako dođe mm malo nervozan i strog je s njom ona postane nemoguća, zločesta, baca se, urla... a kad ja kroz igru veselim glasićem kažem: ne, ne, ne, ne idem prema njoj i npr. dam joj pusu, ona baci iz ruke, dalje je vesela i razigrana, i više to ne uzima što nesmije. Tako da u mom slučaju je ipak bolje moliti 5 puta djete normalnim tonom. Jer baš je uvredljiva, pa treba lijepo s njom...

A ovo što jassi priča kako funkcionira mozak dvogodišnjaka... ja mislim da je tu riječ o stavu roditelja kao takvog, i razini popustljivosti. Treba imati jasne granice, jer djeca isprobavaju do kud mogu ići... ne treba dijete zbunjivati da jednom smije, drugi put nesmije... a svi smo ponekad takvi. Kad nam treba 5 min za nešto važno pustit ćemo da nešto dira ako nije opasno, a drugi dan ćemo opet: nemože...
a to se baš vidi u njenom slučaju kod teta u vrtiću... njih sluša, mamu ne...
kod mene se to isto vidi u odnosu mame i tate, jednog sluša više, drugog manje... tako da smo mi pravi dokaz kao odgajatelji da to ima velike veze s nama...

Mi nemamo kut ali kada malo podivlja kažemo joj da se ide u sobu
smiriti i kada se smiri da može doći u dnevni boravak.
Smišno je kad se nešto naljuti na nas pa sama kaže idem ja u sobu.
To nam za sada pali.

jassi, vremenom ce skuziti, bitno je bit dosljedan. i moja (bez da ju pitam) kaze da "nece vise nikad" i nakon pola sata, opet sve po starom. al vidim da jednostavno zaboravi, zaigra se. mada, s vremenom kuzi kad nije postupila kako treba, cak mi zna prepricati:"xy bio lut zato jer nisam..." (sto ne znaci da nece opet po svom postupiti :mrgreen: al eto, kuzi...)

Malo podizem jer sam se nasla u "problemima" sa svojim dvogodisnjakom.

Od kako smo dosli na more cendraviji je nego ikad. Pored toga za sve sto se ne moze nastaje histerija, urlanje da se cijela ulica trese... Vise ne znam kako s njim na kraj.
Cesto to bude i nicim izazvano. Uopce ne mogu dokuciti zasto odjednom takva promjena ponasanja.
Jucer kad smo dosli s plaze trebamo uc u kucu, on vice oce kljuc da otvori vrata kad mu dam kljuc baci ga nece kljuc, oce upalit svjetlo ja ga dignem da ga upali pa nece svjetlo. Nece po stepenicama. Hoce zvonit pa nece zvonit. Ulazimo u stan ja mu kazem molim te pokusaj,se umiriti sto hoces? Hoces popit malo vode? Ne. Maknem vodu. Urla vode. Dam vodu baci bocu. To je sve skupa trajalo 15 tak min. Posjela sam ga na krevet i ponavljam mu da se smiri. U nekom momentu sam otisla iz sobe pa je urlajuci dosao zamnom. A ja uopce ne mogu dokuciti cemu takvo ponasanje?? Kako se postaviti? Kako uopce dijete u tom stanju staviti u mirni kutak. Meni se to cini ok, jer smatram da se oni u nekom momentu moraju nauciti sami umiriti. Da ne govorim da sam si postala ko dvorska luda na svako njegovo histeriziranje pokusavat ga odobrovoljit. Ne znam mozda krivo razmisljam, ali trenutno sam totalno pogubljena i ne znam kako bi se postavila.

Citiraj:

---

giussepe prvotno napisa

Od kako smo dosli na more cendraviji je nego ikad.
Uopce ne mogu dokuciti zasto odjednom takva promjena ponasanja.

---

Mislim da si sama dala i pitanje i odgovor.
Dijete ima veliku promjenu rutine. Ne zna što to točno znači i treba mu vremena da to probavi. Po meni sasvim normalna reakcija.

Karikiram: kao da tebe netko utovari u auto i nakon par sati te iskrca negdje drugdje i sad bi tamo trebali normalno živjeti, kao da se ništa nije desilo.

Dijete s 2 godine ne razumije pojam godišnjeg odmora, odlaska na more i što to točno znači.
Možda mu nedostaje dom, rutina,... ne zna što ga je snašlo, bez obzira što mu je lijepo.

Mi se za more "misaono" pakiramo mjesecima (neki i cijelu godinu jedva čekaju), a dijete je ustvari dovedeno pred gotov čin-

Mada i veća djeca ponekad vrlo nervozno reagiraju na promjenu. Meni normalno.

A ne znam...
Ovdje isto imamo neki ritam. Ustvari isti kao i u Zgb.
Budjenje, dorucak, igra, rucak, spavanje, uzina, igra, vecera, spavanje...ovo je u grubo...
I ako je to...kako da se postavim? Jos uz sve to ovdje imam publiku svekrvu il sogoricu pa svi "blijedo" gledaju kad on krene urlat...

Pusti publiku neka gledaju svoja posla. Ja bih na prvu rekla da si nervozna zbog publike, pa ti dijete više "ide na živce".
A što bi trebala? Mislim da ništa. Samo prihvatiti da je dijete promijenilo prostor i da je nervozno. Pokušati ublažiti nervozu, prihvatiti da je tako kako je i ne uzrujavati se oko toga što netko "blijedo" gleda.

A imali smo mi te ispade i u Zgb samo mozda nije toliko dolazilo do izrazaja jer je vecinu dana u jaslicama...sad smo na moru 0-24 skupa pa imam dojam da je stalnO tako...

Istovremeno smo pisale...
Uglavnom, ima i tu nesto. Nervoza je dodatno prisutna radi neplaniranog drustva... Ok.
Vidjet cemo kako ce biti kad dodjemo u Zgb.

Bit ću originalna, to ti je faza :)
Dio jedne dulje faze (dvogodišnjak!) u kojoj se smjenjuju dobre i loše faze od po par dana, barem je nama tako.

U jednom razdoblju od nekoliko dana ludi, histerizira, hoće sve sama, prgava je, a onda dođe super faza, ne mo'š vjerovati.

Kod ovih loših faza pali strpljenje i debeli živci, čak i ignoriranje lošeg ponašanja (jer ako uđem u svađu, završi na urlanju), kao da me testira dokle mogu ići u strpljivom čekanju, odgovaranju ili preusmjeravanju pažnje...Ono što najčešće pali je obećanje bolje budućnosti, npr. dok se pokušava sama zakopčati u AS po 98. put, ja joj kažem, daj, da ja probam, žurio kod bake, rekla je da ima iznenađenje za tebe...i onda ona popusti i ispituje me kakvo iznenađenje...(pa baki prišapnem na uho kad dođemo da joj uvali par brusnica). Ili kad bezuspješno pokušava otključati zgradu, uporno i uporno, ja je onako, by the way podsjetim da nas čekaju crtići.... To najviše pali. Ili je pustim da odrađuje dokle god ne odustane. Jest da traje... :)
No, ako imam ja problema, nervozna sam ili nestrpljiva, onda to bude okidač samo takav.

Također, takve loše i naporne faze znaju doći prije bolesti ili prije skoka u razvoju, ovo posljednje pogotovo ako ih se nakupi više u određenom razdoblju...

I nama se zna to dogoditi pred publikom, pogotovo kod šire rodbine koja je uspoređuje s nećakom koji je divan i krasan, a ona, eto, šizi, viče i ne voli prabaku "jer je stara", a prabaka je zapravo gnjavi da ne znaš tko je od njih dvije gori. Ah. Obećala sam si da me neće tangirati to što publika vrti glavama i što im je u očima ono "eh, dala bih ja njoj". Grlim je, odvedem iz te situacije gledati psa ili se polako fade out-amo pa doma. Najgore je kad skuže da ti je neugodno :)

Naoružaj se strpljenjem i mirnoćom, grli puno, preusmjeravaj pažnju, obećavaj bolju budućnost....bit će malo lakše. Diši duboko :)

Kad te tako publika "bijedo" gleda samo reci..neznam šta mu je,kući nikada ovo ne radi :-/ Cure su ti sve lijepo rekle. Samo smireno,iako je to ponekad najteže

Ali stvarno jest famozna "faza" :mrgreen: Sjećam se da je moj sin to prolazio također na ljetovanju, a bili smo u apartmanu, i da nas je gazdarica drugo jutro pitala da što je malom, je li bolestan kad tako jako plače (a imao je histerične napade s urlikanjem, uopće se više ne sjećam zbog čega konkretno).
Bilo pa prošlo... danas imam dojam da je njegovom mozgu zaista trebalo da kroz to prođe, iako nije bilo ugodno iskustvo. Odradio je to, čak i u malo kasnijoj dobi (3-4 godine), i poslije je bio mir. Iz sadašnjeg iskustva, nikakav "mirni kutak" u akutnom napadu djetetu ne treba, treba mu samo pomoć nekog odraslog da se smiri.

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Iz sadašnjeg iskustva, nikakav "mirni kutak" u akutnom napadu djetetu ne treba, treba mu samo pomoć nekog odraslog da se smiri

---

Evo ovako. Mirni kutak sam npr. koristila nedavno kad je po n-ti put ugrizao starijeg brata, iako smo ga opominjali i upozoravali da to ne radi. On je bio smiren, dapače, ugrizao bi ga i sa smješkom čekao našu reakciju.
Djetetu koje urla, vrišti i baca se, mirni kutak može samo odmoći i pogoršati situaciju. U tim trenucima najbolje je ostati smiren i čekati da tantrum prođe. Svaka suvišna riječ, objašnjavanja i smirivanja samo produžuju agoniju. To ostavi za trenutke kad ga prođe.
I ono najvažnije, ne obaziri se na komentare i poglede drugih. Svi su oni doživjeli isto ili slično sa svojom djecom, samo će ti malo tko to priznati.

Hvala vam.
Mislim da sam se mozda malo pogubila u svemu skupa.
Nastavit cu kako sam i prije radila, dok je u napadu bijesa pokusat cu ga umirit dok to ne prodje.

Danas sam se vec prepala da mu nesto je jer naproato nisam navikla na dug period takvog ponasanja.

Zuska ovo sto kazes je istina, ima periode da bude super pa ga odjednom primi super period.