Čim sam ga ugledala, beskrajno sam se zaljubila :zaljubljen:
Printable View
Čim sam ga ugledala, beskrajno sam se zaljubila :zaljubljen:
moram priznat, D ne...bila sam više uplašena, dok nismo došli doma i u miru se upoznali i zavoljeli...iako nikad neću zaboravit trenutak kad su mi ga dali u ruke, a on se umirio, pogledao me i stavio mi ruku na lice...
Ali L da. Kad su mi ga dali odmah sam ga zavoljela...
vjerojatno sam samo prepoznala ljubav nakon šta sam je prvi put upoznala....
Zavoljela sam ju (iako tad jos nisam znala je li ona ili on) cim sam ugledala srceko na UTZ, a kad se rodila ljubav je postala toliko jaka da sam se malo i preplasila! :heart: :heart: :heart:
na svakom sam uzv-u osjećala takvu povezanost da su mi se uvijek zasuzile oči kad bih ju vidjela. bila je samozatajna beba i nije nikad htjela pokazati lice, tako da sam ju prvi put vidjela tek kad su mi je stavili na prsa. sam porođaj sam doživjela kao naš timski rad.
obožavala sam ju od prvog momenta. bila je malena, drečava i tako topla kad sam ju primila. gledala sam mma i nju i plakala od sreće što smo sad mala obitelj.
to mi je bio najljepši i najsretniji dan u životu, unatoč boli. :heart:
volim ga od prvog trena, a jesam bila i uplašena na početku, pa sam htjela prošetat do novorođenačke sobe, ali nisu dali, pa opet strah kad smo išli doma...
i naljutim se i sad kad me probudi (a baš i ne spavam!), ali kad ga dodirnem, poljubim, on se nasmiješi...
ja velim da je to sve ljubav - drage mame - nisam sad sve čitala jer sam se dugo gombala na dojenju
Sve je to :heart:
ja sam se zaljubila u onu točkicu sa prvog uzv-a!
kada sam ga ugledala- to je neopisivo- na mene se sručio ocean sreće...
ovaj put nije tako... u međuvremenu sam imala jedan spontani a to sam doživjela jako teško... ovaj put se bojim dati emocijama na volju...
u 13 sam tjednu i stalno razmišljam šta sve može poći krivo :roll: pa jednostavno, možda čak i nesvjesno , blokiram emocije... :(
a tako bih se voljela opustiti i dati ovom malom čudetu što mi raste pod srcem svu svoju ljubav! :heart:
oh, da - sa prvim sam u bolnicu onako izrezana i bolna bila zaljepljena na staklo (gdje su držali bebe) i cijelo vrijeme cmizdrila od sreće! :mrgreen:
čim bi ga odveli od mene -ja sam odmah šepsala za njima (da vidim da im nedaj bože ispadne ili tako nešto :shock: ) i cijelo vrijeme stražarila na staklu!
a sunce mamino bio je sav iskrivljen od poroda (jer je bio velika beba) pa ga nije bilo teško prepoznati u moru svršenih malih gugutavih bebica za razliku od njega superglasnog drekavca grubijana! :mrgreen: :heart:
mozarela, :heart: , sve bude dobro i ti ćeš se opustit, a vjerujem i sve mi ostale...
Ja sam ga zavoljela u 11. tj. trudnoće kad sam ga vidjela na 3D ultrazvuku kako maše ručicama i kako ima buckaste obraščiće. Imala sam neke komplikacije, tako da sam se bila jako uplašila, ali ipak sam imala neki osjećaj da će sve biti u redu. Sa svakim novim ultrazvukom, sa svakim novim micanjem i udaranjem voljela sam ga još više. Bio je odmah neka mazica jer ja ne bih smjela staviti ruku na stomak (nekad bih po noći tako zaspala), on bi odmah gurnio svoju glavicu pod ruku tako da je iskočila kao loptica.
A sjećam se trenutka kad sam ga prvi put ugledala. Rodila sam carskim rezom, mjesec dana ranije jer se mom bebaču žurilo mami i tati. Budući da je bio nedonošče nije bio sa mnom u sobi već sam morala drugi dan otići na pedijatriju. Kad su me doveli do njegovog krevetića odmah sam znala da bih ga prepoznala među svim ostalim bebama. Sve je na njemu izgledalo tako poznato. Nisam mogla reći točno na koga liči, ali sve mi je bilo poznato. Naravno da sam se odmah rasplakala i rekla :"Mama je tu!"
Spavao je, ali je taj tren počeo jecati i pokušavao otvoriti okice. Nije mogao jer su bile natečene od infuzije, ali toliko je pokušavao i razvlačio lice da sam se još više rasplakala...
Nekako sam sentimentalno raspoložena pa moram napisati nastavak...Citiraj:
blis prvotno napisa
S malom se ljubav dogodila na prvi pogled. Kada su mi je dali u ruke činilo mi se da se znamo oduvijek. Bila je, i još uvijek je dio mene. Boli me kada odem negdje bez nje, a najpotpunija sam kada je dojim - imam osjećaj da se nikada nismo niti rastavljale. :love:
zavoljela sam ga čim sam saznala da sam trudna, al nisam ni slutila koliko će ta ljubav narast kad se rodi i da je moguće nekoga toliko voljeti (obožavam MM-a al ovo je još ječe).....jednostavno bi život dala za njega bez sekunde premišljanja..... :heart: :heart:
veliki sam emotivac i svoju dejcu obožavam od samog početka .... doduše kad sam ostala drugi put trudna bila sam jako zabrinuta hoću i ja "moći" voljeti dvoje djece jednako .... da, volim ih istim žarom od prvog uzv kad sam vidjela da im kucaju srčeka....
Ja bogme nisam odmah na pocetku... jer sam se jedva oporavila nakon carskog i od te silne boli i straha nisam imala ni volje nit zelje da dijete vidim a pogotovo dojim!!! Prvi dan su me "postedjeli" pa mi nisu dovodili dijete da cuca..ali sljedeci dan ga dovodi sestra a ja kazem..nisam jos spremna. Mozda ovo zvuci sramotno i bezobrazno, ali ja sam to sve tako prozivljavala...zasto? ne znam. i sad jos uvijek imam taj osjecaj. Sve mi je nekako naporno..nemam nekog uzitka to sve obavljat..presvlacit...dojit. Kad dojim..okrecem ocima i brojim dane kad cu ga prestat dojit. A kad se sjetim da je to za 6 mj. ( bolje za bebu) lose mi je!!! A kad place...kad je u grcu... uf... Ne znm valjda treba proci odredjeno vrijeme za sve. Mozda , kad se oporavim od operacije kad budem konacno mogla ustat na noge bez onog teskog uzdisaja,,od cuga.. mozda tada budem ukljucena malo vise psihicki u sve te akcije a do tada... zivjele bake!
Draga zimenabe, mislim da na ovoj temi, ako si čitala od početka, možeš vidjeti da su se i neke druge mame tako osjećale.
Porod ti je bio težak, moraš se još malo oporaviti. No, što više ljubavi daš svom malom zlatu, više će ti je i vratiti, pa će sve brže doći na svoje mjesto.
Ne znam jesi li ostala u kontaktu s cimericama iz rodilišta, da se jedna drugoj malo potužite, a bogme i pohvalite. Imaš li neku prijateljicu ili rođakinju, mladu majku s kojom se možeš čuti telefonom?
Dobro je što ti bake pomažu, pogotovo u kućanskim poslovima, pa i kod presvlačenja bebača. Važno je da sada dobro jedeš, piješ tekućine i odmaraš se, a odmarati se možeš i dok dojiš ležećki.
Pokušaj bebicu više maziti i ljubiti, pričati nježnim glasom. Moja nećakinja se vrlo rano počela smijati kad bi čula mamin glas.
U Domu zdravlja Trešnjevka postoji tečaj baby fitnessa, koji potiče zbližavanje i komunikaciju mama i novorođenih beba. Vodi ga dr Milivoj Jovančević sa suradnicama. Ode se jednu subotu na sat i pol. :)
Šaljem ti puno dobrih vibrica i pusu malenom! :*
:love:
ja sam se poradjala 15 sati,imala uzasne bolove,na kraju opet zavrsila na carskom,beba je bila prevelika,4330 a ja prvorotka. cim su ga izvadili iz stomaka ja sam bila zaljubljena u njega,a kad sam ga poljubila :heart: :heart: to je bilo navece u 19h,mislim carski.ujutro su ga odnijeli na sprat vislje na neke preglede,a sestra mi je rekla da ce me mi ga donijet za dva sata na podoj,nije ga donijela i ja sam se SAMA digla iz kreveta i stepenicama otisla gore da ga nadjem da mu dam da jede,sestra umalo pala u nesvijest kad me vidjela,ali ljubav prema bebi je jaca bila od bolova.
dojim ga,uzasno me bole bradavice jer jako vuce,i jede svaki sat vremena po malo,zaspi dok ga dojim,i ponovo je gladan za sat vremena,svaki put moram ispumpat jednu dojku jer imam puuuno mlijeka,i to uzasno boli,ali ne planiram odustati od dojenja.
sad on ima 4 sedmice i volim ga....neopisivo.
i ja rodila na carski,mjesec dana ranije moje dve prekrasne srećice.moram priznati da sam bila sva izvan sebe kad sam ih drgi dan išla vidjeti,zar sam to stvarno ja rodila???kad su mi ih donjeli,treći dan lornu a četvrti lauru samo sam ih gledala kao da nevjerujem.i danas kad ih nekad gledam ne vjerujem da sam ih stvarno rodila valjda zato što se nisam porađala prirodnim putem.bilo je zbrkanih osjećaja ali svaki dan zahvaljujem bogu što nam je podario dvije prekrasne, zdrave curice.
HVALA dUTKA LUTKA !!!!!Citiraj:
dutka_lutka prvotno napisa
:heart:Citiraj:
zimenabe prvotno napisa
ja samo mogu reči da sam od trenutka kad sam saznala da sam trudna zavolila to malo biće(ili bića u drugoj trudnoći) više od samog života!!!
zimenabe, proći to i ti ćeš se oporaviti i zaljubiti u svog miša :love:
Svoju malu bebicu sam zavoljela otkad sam je prvi put osjetila kako se mice u stomaku.Sa obe dvije je tako bilo.
Sa Lovrekom mi je bilo tako teško što ga nisam odmah vidjela....srce mi je pucalo....a kad sam ga vidjela onako bespomoćnog, punog žica, mršavog....bio mi je najljepši na svijetu
Ali s Ledom....nisam mogla o ničemu drugome razmišljati, samo mi je ona bila pred očima :zaljubljen: Dok su me vozili iz rađaone do sobe, nisam skidala smiješak s lica. Zaljubljena do bola...
Ja sam bila zaljubljena u samu pomisao da imam svoju bebicu u trbuhu, a kad sam je prvi puta vidjela - to je neopisivo.
Volim ju više od svega... i zato se bojim kako je to s drugom trudnoćom i drugim djetetom. Hoću još 2 djece, ali se bojim hoću li ih voljeti ko Doru. I MM stalno govori kako je zaljubljen od prvog dana u svoju djevojčicu.
Ne boj se. Taj strah prolazi puno majki, ali voljet ćeš ih svo troje sve više i više. :heart:Citiraj:
vlac prvotno napisa
Svaku novu bebicu sve spremnije, opuštenije i zaljubljenije :heart:
nisam ga zavoljela odmah
cak sam u rodilistu znala bjezat od njega (valjda ppd)
sad ga se nemogu nauzivat
I ja, a tek kad sam ga vidjela... plakala sam od srece. :heart:Citiraj:
Snjeska prvotno napisa
Samo mi se u prvo vrijeme bilo cudno priviknuti da je trbuh prazan, a ona bebica da je bas moja.. :love:
ipak malo kasnije
Ja sam ga vidjela tek nakon dva dana jer sam rodila spinalno. Kad sam ga vidjela nisam znala kak se osijećam. zato se sad jako puno volimo kako bi on rekao.
Odmah sam plakala od srece i pruzala ruke da uzmem sve troje.
Imala sam lake i brze porode.
Moja prijateljica koja je prvo djete rodila u mukama,vadili su ga klijestima,je kad su joj ga pokazali i htjeli ga staviti na nju,odmahnula rukama i vrtila glavom da ga ne zeli.Nakon 10-ak min.kad je dosla sebi,trazila ga je da joj daju.
Mislim da ima veze s porodom.
Definitivno poslije. Rodila sam na carski i tek treci dan su mi je donijeli na pola sata. zapravo donijeli su je prvi dan kada sam se probudila, i to ono "Evo ovo je vasa bebica poljubite ju" i ode! a ja sa onako smusena, pa tek sam oci otvorila, poljubila ju i to je to. Tek treci dan su mi je donijeli na pola sata, i tada sam bila u veeelikom strahu, sto cu sa njom. Mlijeka nemam, a ona place, a tako je mala.....a mene sve boli....
tek kada smo dosle doma i proslo tek koji tjedan, kao da mi je doslo iz dupeta do srca, pocela sam se zaljubljivati.
Mene je najvise sprijecio strah i ta velika nepoznanica....
Obožavala sam ga od kad je bio samo plava crtica na testu za trudnoću :heart: .Obožavam ga i sad kad mene i muža budi u razmacima od po sat do dva po čitavu noć.
Ja sam ljubila slike sa UZV-a, pričala sa svojim stomakom, pjevala, omotavala se dekom kad bi MM uljučio bušilicu da se bebara ne boji...Nisam željela znati spol, samo sam željela da sve bude o.k.. Rodila sam na carski, prekrasnu malenu curicu (rođena u 19:40h). Tako mi je bila slatka kad su mi je donijeli odmah ujutro, doduše na minutu. Lice čisto, bijelo, obrazi rumeni i ko dvije loptice, a imala je samo 2850g. Poljubila sam je:* , a ona me škilji jednim okom, k'o veli - ko me sad budi. Nakon nekoliko sati sam već izašla iz intenzivne tako da sam već bila sa svojom ljubičicom i odmah je stavila da doji. Bila sam presretna kad' sam osjetila da je mlijeko krenulo i da moja curica zadovoljno papa. Samo sam nju gledala, ostale bebe mi nisu bile interesantne (a inače sam uvijek bila luda za djecom). Ma, topila sam se od ljubavi. Toliko sam gledala tu malu glavicu, da sam MM, kad je došao u posjetu, rekla: "Joj, jest' ti nešto vel'ka glava!" :shock:
uljučio bušilicu :lol:
valjda, uključio, upalio... :mrgreen:
Ja sam je zavoljela isto tak neopisivo jako, čim sam znala da sam trudna. No ostala sam paf kad sam je ugledala čim se rodila. Dok su mi je stavili na trbuh, onak toplu, a ona je široko gledala već onda, sa svojim ogromnim okicama. Sve u svemu - bila je to ljubav na prvi pogled.
Čak me bilo strah da moja reakcija ne bude dobra na bebu, jer nikad ne znaš kak može ko izreagirati nakon tolke mješnjave hormona. Al se nisam ni nadala tome, kak je to jaaaki osječaj ljubavi, brige i zaštite. Nakon poroda (koji je prošao sve samo ne onak kak sam htjela) bila sam ipak tak puna adrenalina i ljubavi, da sam je samo gledala i gledala, i samo sam se smijala, i smijala.. :heart:
Ja sam svog misonju takoder zavoljela vec na prvom uzv. I svaki put sam plakala od srece kad sam mu cula srce. Cak i na ctg-u. Poslje poroda sam imala osjecaj da sanjam, sve mi je bilo nestvarno i nisam mogla vjerovat da je to MOJA beba i da sam ja MAMA. Zbog guzve u bolnici dobila sam ga tek nakon 2 dana ali sam imala njegovu sliku na mobitelu koju sam gledala satima tokom ta 2 dana i svaki put plakala jer mi je bio svaki put sve ljepsi, jer sam bila presretna ali i iznimno tuzna jer ga nemogu zagrlit. Kad sam ga napokon dobila nisam micala pogled s njega, samo sam ga gledala, ljubila i plakala. Na putu iz bolnice, drzala ga je moja mama a ja sam sjedila na prednjem sjedalu i plakala jer mi je falio. A kad smo dosli doma, rekla sam svima neka se ne ljute, da ja zelim da nas svi ostave na miru da se nas troje mazimo i upoznamo. I od onda, u ova sljedeca 2 mjeseca, svaki dan se jos nekoliko puta zaljubim u njega, kad mi se nasmije, kad guguce, kad napravi nesto novo... Tek sam sad nasla smisao svog zivota.
Sa prvi kikačem uopće nisam bila sretna u trudnoći, čak plakala kad sam čula da je dečko (htjela curu), bilo mi je grozno biti trudna (svaki put mi je ali poslije znam što me čeka), pa bila na dripu dugo... Uopće nisam imala nikakvih osjećaja prema bebaču (osim da mi je to sve izneredilo život :/ ) ... I kad se rodio, bio je sav čudan sa čunjićem na glavi (koliko vas je vidjelo novorođenčad prije svojih - mislim, u filmovima su bebe kad se rode u biti stare 6 mjeseci), i još ga brzo odnijeli...
I onda, kada su ga donijeli i kada me pogledao onim okama kao da sve zna i kao da sam mu ja najvažnija na svijetu, kemija je proradila!!! :heart: :heart: :heart: :heart: Sva sam se raspekmezila :love: I tako je od "nikad" majke postala super mama!!!
A ove dvije cure - i opet ne volim biti trudna i ne razvijam previše osjećaje prema njima dok su u trbuhu, ali nikada ne bih mogla napraviti AB, niti sam pristala na amniocentezu tako da imam očito neke duboke osjećaje kojima možda ne dozvoljavam da izađu :oops:
Prva curica mi je bila savršena odmah kada je izašla van, prekrasna guza!!! Isti onaj magični učinak prvog pogleda...
Druga mala mišica nije osvajala izgledom već kosom, a pogled je sačuvala za doma :saint:
Sa njih obje sam imala bezbolni porod, prvi sa epi, drugi prirodno bezbolan, i nisam imala toliko pitanja i nedoumica :zaljubljen:
Ja sam bila full zbunjena kad sam rodila. A sada si ne mogu zamisliti ni dan bez nje, obožavam ju.
Zimenabe, to je sve ganz normalno, i ja sam se dugo tako osjećala a čak me i danas ćopi depresija ponekad, stisnutu danima između 4 zida. Nisam navikla, kaj da kažem...Citiraj:
zimenabe prvotno napisa
Ja mislim da te emotivne blokade nastaju zbog prevelikog straha od odgovornosti koji se onda zamaskira u ravnodušnost. I još je tu "ljutnja" kaj više nema starog života, sa kavama, izlascima i aktivnostima, nego je nešto drugo na prvom mjestu...sve ovisi kako si živjela prije i kakav si tip. Recimo, primjetila sam da control freakovima možda malo teže ide jer imaju tu neku super mamu u glavi a onda ih ovaj kaos dočeka nespremne dočim oni nisu navikli ne imati sve kak su si zacrtali (ja sam jedna od tih, bilo mi je bolje čim sam odustala od uvođenja reda u život bebe i mene i pustila nju da vodi igru :)).
Nekako mi se čini da nekim mamama treba jednostavno više vremena da se naviknu na novu situaciju, opuste i smire i onda ljubav dođe prirodno kao sunce poslije kiše...
Možeš ti to, sam racionaliziraj malo taj strah (recimo tako da pogledaš ko sve odgaja djecu oko tebe :mrgreen: ...ni to baš nuklearna fizika)
bila sam presretna kad sam ga rodila...taj osjećaj mislim da je neponovljiv. A sada ta ljubav raste iz dana u dan! :heart: