Posvojili smo klinca od 10 godina

Draga Vlvl, više puta si napisala da ste pričali o dječakovoj majci, da je o njoj razgovarao i s djecom u školi, da održava bliske odnose s braćom, dakle njegov identitet je velikim dijelom još vezan uz njegovu prvu obitelj. Moj sin zna da je posvojen, pita za svoju biološku majku, kakva je, kako se zove, zašto nije s njim itd. Te ga stvari zanimaju, mi mu na sva pitanja pošteno odgovaramo i vidim da on gradi identitet koji uključuje i tu prošlost koju on ne poznaje izravno nego samo iz naših priča. Ali, u njegovom emotivnom obzoru postoji samo jedna mama i jedan tata, a to smo ja i MM. Zanima me kako vas vaš sin doživljava nakon te četiri godine vašeg zajedničkog života. Doživljava li vas u potpunosti kao mamu i tatu?

Zanima me još jedno čisto odgojno pitanje: napisala si da ste radili neke početne greške, odnosno da ste bili previše popustljivi prema njemu. Kako biste sa sadašnjim iskustvom rješavali ta pitanja: spavanje, hrana, učenje i sl.?

Vlvl, hvala ti na informacijama koje nesebično dijeliš. To su sve starno ono žive situacije, koje ne možemo dobiti u Školici, a niti u ovoj mjeri na forumu, jer se rijetko nađe netko s takvim iskustvom plus tko je na forum došao post-facto posvojenja, plus tko ima tvoj otvoreni temperament. Thank you for being you :love:.

Doživljava li nas u potpunosti kao mamu i tatu?
Ne znam. U priličnoj mjeri, svakako. U razgovoru nas glatko spominje kao roditelje ili starce, i mislim da je u podjedankoj mjeri ponosan na nas ili obrnuto, "dajte mi škarnicl", kao bilo koji klinac te dobi. U svakom slučaju, računa na nas kao na roditelje u svemu, onome što mu se sviđa i onom što mu ne paše.

Što se tiče grešaka, mislim da bih najlakše riješila spavanje: ne bih napravila iznimku na početku. Jasno, natezanje i molbe bi ostali, ali sve skupa pola sata ranije. O klopi sam se možda trebala bolje raspitati kod udomiteljice. Mislim da je mali naprosto prestao jesti kod nas nešto što je kod nje jeo - to se možda dalo spriječiti. S druge strane, ne voli novotarije i eksperimente u hrani, a mi ne volimo kuhat po istim starim receptima. Sreća je, što kad želim poistići da pojede povrće, imam nekoliko običnih jela s kojima nema problema: varivo, juha, rizi-bizi.
Učenje je priča za sebe. Ne znam jesmo li mogli učiniti išta bolje. U početku, kad je gradiva bilo malo, kriteriji niski, a on bez truda dobivao petice - tada smo vjerojatno trebali inzistirati na više učenja.

Ali sad ću vam ispričati o jednoj od većih grešaka, koja se ponavljala i trajala, a da mi to nismo shvatili.

Kupovine i pokloni
Uvjerena sam da ćete me sve vi majke posvojene djece, i vi drage čekalice, razumjeti kad kažem da sam godinama maštala kako ću svoje tek posvojeno dijete odvesti ravno u trgovinu igračkama, pred one dugačke police, i pustiti da si izabere nekoliko stvari.
Ali nismo napravili tako, iz raznih razloga: njegove suzdržanost u izražavanju želja, dobi - bio je na samoj granici da mu muceki, legići i autići prestanu bit zanimljivi. Tu i tamo kupili bismo nešto, ali zapravo smo se suzdržavali. Nismo htjeli ostaviti dojam da ga zatrpavamo poklonima, da pokušavamo kupiti njegovu naklonost. Bojali smo se da bi razbacivanje poklonima doživio kao naše iskazivanje nadmoći nad svojima.
Osim toga, tada smo kupovali hrpe tih velikih stvari, pustili ga da bira tepih, zajedno tražili krevet pa ga dali raditi, pa bicikl, pa kompjuter. Imali smo u malom stanu dva kompjutera, naša radna, ali da ne riskiramo s igricama i virusima, kupili smo malom njegov komp, rabljeni, dosta brzo.
Odjeću uglavnom nije trebalo kupovati. U početku nam je znao zahvaljivati, ma ne zahvaljivati, zagrlio bi me i pusnuo kad sam mu kupila nešto bezveze, majicu ili tako. A tad se baš nije puno mazio sa mnom. A ja sam mu govorila da neću puse zato što mu kupujem ono što on treba imati. Umjesto da sam iskoristila priliku i dobro ga izmazila tada.
U svakom slučaju, mi smo imali dojam da stalno nešto kupujemo i donosimo. On nije imao taj dojam.

A onda je puklo
Donjela sam kući miša-igračku za našu mačku. Klinac je bio kivan na mačku, jer ga ona nije prihvatila, bila je ljubomorna i nije mu se dala mazit. I kad sam je rekla "Vidite što sam donjela" i izvadila miša iz torbe, a on se valjda ponadao nećemu za sebe, onda je vrisnuo "Za mačku! Opet si kupila nešto za mačku! Njoj stalno nešto kupujete, a meni nikad!" Razljutio se, rastužio, rasplakao, mi smo ostali paf.
I nikakvi argumenti nisu pomagali. Ni nabrajanje svega što je nedavno dobio. Ni prebrojavanje mačjih igrački kojih nema baš mnogo. Ni isticanje da je cijena tog glupog miša igračke desetak kuna.

Baš ti hvala na ovome savjetu. Mislim da bih i ja tako postupila kao i vi - bilo bi mi bad i sram me klinca u vašoj situaciji obasipat poklonima. Tim više što me strašno sisterica ukorava kad nećakinje obasipam poklonima - nije dobro, razmazit će se, di ćemo to sve stavljat (mi živimo u stanovima od cca 60 kvadrata, a nećakinje ništa ne razbiju i sve čuvaju pa je muka za bilo što dati vani). Lakše mi je da mogu ispuniti i moju potrebu darivanja.

Vlvl, tek sam sad pročitala vašu predivnu priču :heart: .
Šaljem vam milijun poljubaca...čekam i čitam dalje :).

Vlvl, prekrasno pišeš!! :)

Oprosti, ako ulazim previše u intimu i ako sam malo preslobodna u pitanju..ali da li i kako održava odnose sa svojom braćom i sestrom? Kakvi su njihovi odnosi sa vama? :)

Vlvl, bas lijepo sto si odlucila ovo svoje iskustvo podijeliti sa "svijetom". Nevjerojatna prica ;)

Jako lijepo pises - si razmisljala o knjizi :mrgreen:

S braćom se malac redovito čuje telefonom. Posjeti ih nekoliko puta godišnje - potrpamo se u auto ili ga pošaljemo vlakom. Pod ljetnim ferjem provede koji tjedan tamo, zimi obično nekoliko dana. Oni su nas dobro prihvatili, iako mislim da su se malo bojali da će se dijete pogospodit, odnosno da ćemo mi od njega napraviti stranca. Nadam se da više nemaju takvih bojazni.

A sada slijede problemi.

Nezadovoljstvo
Onaj događaj s mišem u mom sjećanju predstavlja ulazak u sljedeće razdoblje, iako je ono počelo ranije. Mali je postao nezadovoljan, potuljen, razdražljiv. O svemu je pregovarao, na sve se frnjio. Stalno je nešto žicao, od čokolade do tehnike. Kad ne bi dobio, optuživao nas je za škrtost, kad bi dobio, brzo bi se razočarao. Poklonima je preračunavao vrijednost i govorio: Bolje da ste te novce dali meni.
Čak je počeo prebrojavati što kupujemo sebi i za kuću. Tu sam stvarno pukla. Kad se to ponovilo drugi-treći put, izvikala sam se na njega. Rekla sam da smo mi odgovorni za financije, mi zarađujemo, da nikad nismo jedno drugome brojali što kupujemo, i da to sigurno neću dozvoliti ni njemu. U ovoj kući nema prebrojavanja šta je tko dobio i zašto! Na nama je da procijenimo što se mora, što može, a što ne, da u toj procjeni možemo pogriješiti, ali ne želim ga čut da prebrojava šta smo sebi kupili. Nakon toga se suzdržavao bar od primjedbi te vrste.
Počeo je davat podcjenjivačke primjedbe na sve što imamo i radimo. Televizor je loš, mobitel koma, auto čista sramota, i ako mislimo da smo tako pametni zašto si ne kupimo bolje stvari. Moram reći da za to smatram donekle krivim starce njegovih frendova malih snobića, jer dobar dio njih kupuje klincima bezrazložno skupe stvari. (Naš je dobio mobitel tek kad je krenuo na treninge izvan naselja, i bio je među zadnjima u razredu - početkom petog razreda.)

Otrežnjenje
Ali to se poklopilo s razdobljem otrežnjenja, pada iz prvotne euforije. Mi smo znali da će tako nešto uslijediti, a teško nam je palo. On nije znao, a nitko mu to nije mogao reći. Podsjeća me to na naslov knjige "Sada kada sam se udala, zašto sve nije dobro?" On je od posvojenja puno očekivao, dosta je i dobio, ali sigurno ne sve. A puno je izgubio: život u prisnom gradu, bliski
kontakt s braćom, prijatelje, poznatu školu.
Neki su ljudi iz naše okoline govorili kako je malom pala sjekira u med, i je li on svjesan kako mu je s nama dobro. Nisu ni pazili može li ih on čuti, a mogu reć da ima uši ko radare. Oni nisu vidjeli razloge zbog kojih bi njemu moglo biti loše. U situaciji u kojoj smo se našli, zbunjeni, ne baš sretni i ne znajući kako pomoći klincu da prebrodi to razdoblje, samo su nam takvi komentari falili.

Nezadovoljiv
Poticali smo ga da štedi, za dio džeparca stavljen na knjižicu dodavali smo 10%. Ali kako tehnika brzo pojeftinjuje, što god bi kupio, koji mjesec kasnije za iste se novce moglo kupiti nešto bolje. Ili bi prijatelj nešto kasnije kupio istu stvar za manje novce. To ga je silno ljutilo, bio je nesretan, obeshrabren u štednji. Neke stvari smo mu dokupljivali, on uštedi dio, mi damo ostatak. Stalno je navodio prijatelje koji dobiju bez štednje, a one druge nije spominjao.
Htio je hiljadu stvari, svaka koju nije mogao dobiti činila mu se izvorom najveće sreće. Sve što je imao bilo je bezveze. Nikakvi racionalni argumenti nisu ga mogli navesti da počne drukčije gledati. Bio je nezadovoljiv.

Da barem i jedva čekam
Stalno je govorio "Da barem" i "Jedva čekam". Na početku školske godine jedva je čekao Božić, pred Božić Novu godinu, tada već proljetno ferje, pred Uskrs ljetno ferje. Na moru je jedva čekao povratak i posjet buraza, kad se vratio sljedeće ferje i more. Pokušavali smo ga navesti da uživa u onome što se zbiva sad, da se ne unese sav u to što će doći. Ali čim se primakla čekana prigoda, zamijenila ju je sljedeća. Isto je vrijedilo i za stvari. Također je žalio što nema mogućnost vraćanja kroz vrijeme, napredovanja kroz vrijeme, što nije silno bogat i nema posebne moći.
U vezi s neostvarivim željama, ja sam tada često poželjela da mogu leć i ne budit se otprilike do njegove dvadesete godine. :)

Vlvl, ti si divna osoba :heart:
A imaš i smisla za humor

Citiraj:

---

U vezi s neostvarivim željama, ja sam tada često poželjela da mogu leć i ne budit se otprilike do njegove dvadesete godine.

---

:nono: :lol:

Citiraj:

---

Neki su ljudi iz naše okoline govorili kako je malom pala sjekira u med, i je li on svjesan kako mu je s nama dobro.

---

I ja sam to milijun puta čula. Kad mi netko spomene tu rečenicu para mi šiklja kroz uši pod punim pritiskom. :evil:

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Citiraj:

---

Neki su ljudi iz naše okoline govorili kako je malom pala sjekira u med, i je li on svjesan kako mu je s nama dobro.

---

I ja sam to milijun puta čula. Kad mi netko spomene tu rečenicu para mi šiklja kroz uši pod punim pritiskom. :evil:

---

ma joooooj-ma isto,ISTO i kod nas!!! :evil:

i kod nas isto poludim na to :evil:

Vlvl, da samo znaš kako se razveselim svakom tvom javljanju. :D
Ti bi stvarno trebala napisati knjigu o odgoju tinejdžera.
Tako realno a opet veselo i zabavno.
Piši nam dalje... :love:

Ovo mi je teško pisati. Ma ne želim ni misliti o tome.

Škola
Iako je dobivao u četvrtom razredu dobivao dobre ocjene, ja nisam bila uvjerena da je sve super. Bilo ga je teško dobit da uči dulje vrijeme, brkao je riječi, poneku krivo pročitao. Zabrinula sam se da ima blagi oblik disleksije ili poremećaja pažnje, porazgovarala s učiteljicom, no ona me razuvjeravala: Sve je to normalno za tu dob. Istovremeno je išao na one preglede zbog cijepljenja, s kojih se vratio sa službenim b.o. i neslužbenom porukom da ako je tu netko lud to sam ja, a ne klinac.
Ali kad došao peti razred, katastrofa. Kakva je to razlika u količini gradiva i pristupu, ne znam zašto im ranije malo ne pojačaju tempo, da ne bude takav šok prelaza. Četvrti je razred bio lagan, a kriteriji ocjenjivanja puno blaži. Cijeli razred je imao problema, posebno dečki. Počele su slabije ocjene, ali to nije bilo ono što me najviše brinulo. Nisam ni mislila da su sve ranije petice objektivne.

Sa zla na gore
Nego odnos prema školi. Stalno je tvrdio da ne mora učiti, sve do zadnjeg dana ili večeri. U nedelju navečer saznavali smo da u ponedjeljak ujutro ima kontrolnu, nakon što je cijeli vikend proveo opirući se učenju. Znao je vikati, plakati, duriti se, a kad bismo ga posjeli za knjigu kao da je imao oklop - oklop preko očiju, ušiju i mozga, koji nije dozvoljavao pristup informacijama. Nakon cijelog vikenda u kojem se učilo dva sata, mi smo bili iscrpljeni, a on nesretan, kao da smo učili puna dva dana.
Raspoloženje prema znanju, gradivu i njegovom učenju kretalo mu se u dva ekstrema: To je lako, sve znam i ne trebam učiti, ili To je strašno teško i ja to nisam u stanju naučiti. Bio je pogođen gubitkom statusa odličnog učenika, iako to ne bi priznao. Stalno je bio obeshrabren. Govorio da mrzi školu, da je škola glupost, lako nama što ne moramo više u školu. Ni tu argumenti nisu pomagali: da smo mi svojih ohoho škola završili, i da se i dalje školujemo.
Prošli smo sve: od nagovaranja, preko tjeranja na učenje, vikanja do kazni, od pričanja poučnih priča do zbijanja šala, crtali smo, radili modele, kupovali dječje enciklopedije, mjerili i vagali. Nije išlo na bolje. Isključili smo televizor i izvadili disk iz kompjutera, na kao kaznu nago da smanjimo napast. Mali je to doživio samo kao kaznu. I mi smo bili obeshrabreni, nesretni i iscrpljeni.

Smrznuti osjećaji?
Onda sam slučajno, tražeći pomoć u vježbama koncentracije, naišla na jednu pedagogicu koja je držala radionice, i koja mi je nakon obrade ozbiljno saopćila da je mali u dubokom bedu, da koncentracija nije uzrok nego posljedica, jer on u sebi ima nerazriješenih osjećaja, posebno ljutnje koju se kroz dulje vrijeme nije usudio iskazivati, ali i žalosti koju je zatomljivao. Upotrijebila je izraz zamrznuti osjećaji. Da on to mora kroz terapiju razriješiti da bi mogao napredovati. I tako smo sprašili malca na terapiju.
U početku je bilo ok, ali brzo se počeo opirati. Ja sam možda pogriješila (a možda i nisam) što sam mu rekla o čemu se radi, strašno sam loša u laganju i prešućivanju. Istovremeno smo mi odradili školu roditeljstva. Nama je žena rekla da što se učenja tiče, sve pustimo. Da ga ni ne gledamo. U mojim podijeljenim osjećajima prema njoj i terapiji, ostajem joj duboko zahvalna što nas je spriječila da kuću pretvorimo u zatvor za učenje.

Dvojbe
Ona je sama sebe jako preozbiljno shvatila - to moj dragi kaže o njoj. Ja ne znam što bih mislila. Činjenica je da je ona jedina od svih ljudi na ovom svijetu, uprla prstom u ono što se i meni činilo kao problem. Međutim, igrala je na kartu zastrašivanja, sa mnom i s drugim roditeljima. Mali vam je rizičan za ovo i ono ako se to sad kad je zadnji tren ne odradi kako treba, onda .... Mrzim i ne podnosim zastrašivanje, mogu mu podleći, ali ga i dalje ne podnosim.
Sad biste mogli reći da smo mogli potražiti drugo mišljenje, treće, terapeuta nama više po volji. Je, možda možete svoje vlastito dijete vodati od doktora do specijalista, od pedagoga do psihologa i govorit da je to za njegovo dobro. Posvojenom djetetu nisam to mogla napraviti. Svaki daljnji korak suviše bi ličio na našu želju da popravimo dijete, jer nam ono nije dovoljno dobro. Druga stvar da sam imala čvrste razloge, ali sve je to bilo maglovito, neuhvatljivo, sumnja...
I tako smo, uz pristojnu lovu, polako napredovali. Ali kako malac nije htio na terapiju, a suprug ga je podržavao (Možda nam je u počletku pomogla, ali ...), mali je od šestog razreda išao samo na radionice s drugom djecom. Ja sam istovremeno gulila radionicu za roditelje, iz solidarnosti. Bez riječi smo se složili da je to dosta, i s početkom sedmog razreda nismo nastavili.

Hvala opet, vlvl. I, kako sad ide, napisala si da ste u dobroj fazi?

Jako zanimljiva prica o preuzimanju na sebe starije dijete!

Ako izraz prica nije pomalo drzak, buduci da se radi o stvarnom zivotu :)

Imam cetvero djece od kojih je jedno usvojeno, iz Azije kao beba.

Djeca daju dinamiku zivotu, zar ne?
;)

Citiraj:

---

Smrznuti osjećaji?
Onda sam slučajno, tražeći pomoć u vježbama koncentracije, naišla na jednu pedagogicu koja je držala radionice, i koja mi je nakon obrade ozbiljno saopćila da je mali u dubokom bedu, da koncentracija nije uzrok nego posljedica, jer on u sebi ima nerazriješenih osjećaja, posebno ljutnje koju se kroz dulje vrijeme nije usudio iskazivati, ali i žalosti koju je zatomljivao. Upotrijebila je izraz zamrznuti osjećaji.

---

Vlvl, ovo me najviše zanima. Jesu li ti zamrznuti osjećaji bili vezani uz posvojenje, udomiteljstvo i raspad njegove prve obitelji? Misliš li da se možda nije usudio razgovarati s vama o tome što ga muči ili ste vi izbjegavali neke teme ili je to naprosto bilo tako i nije moglo biti odrađeno drugačije.

Ja imam puno iskustava sa svojim sinom o reakcijama na sve ono što se tiče njegovog porijekla i biološke obitelji, posvojenja i odnosa s nama/prema nama. Mi smo o tim temama uvijek potpuno otvoreno razgovarali, on je smio sve pitati, pa i pitanja neugodna za nas. I ne čekamo njegova pitanja, nego ako nam dođe, ako mislimo da je potrebno i sami govorimo o posvojenju općenito i o našem konkretnom slučaju. No, ono što ne znam (a nadam se da ću iskusiti, jer želim još jedno dijete) je koliko se ta naša situacija razlikuje od one kad je dijete posvojeno kao veće. Tvoj sin je imao vrlo specifičnu prošlost, jer mislim da većina djece koja su posvojena starija nije rasla u vlastitoj obitelji nego u domu ili udomiteljskoj obitelji. Tvoj sin po tome nije tipičan, ali se ipak može vrlo mnogo naučiti o posvajanju starije djece iz tvojih detaljnih i lucidnih zapažanja o njegovoj prilagodbi i problemima.

Sviđa mi se jako što vidim da ni u najtežim fazama niste postali pesimistični i niste dizali ruke od njega. Po svemu se vidi da ste ljudi pozitivne energije koji ne jadikuju nego traže najučinkovitija rješenja.

Vlvl :heart:

Zdenka2, ja sam shvatila da su se ti zamrznuti osjećaji vukli još iz vremena majčine smrti, ili od prije. Bio je malo dijete u siromašnoj obitelji s bolesnom majkom, bez mogućnosti utjecaja na razvoj događaja - to je dovoljno da izazove strah, tugu, ljutnju kod svakoga. Njegova dobrota i suosjećajnost su mogli biti dodatni razlozi da pokuša sve to zatomiti u sebi. A onda smrt majke, pa dva mjeseca preživljavanja u roditeljskoj kući, pa udomiteljska obitelj za njega i buraza. Njihovi su udomitelji bili stariji, gospođa počela poboljevati, ostala udomljena djeca iz te kuće otišla rođacima, pa je postojala mogućnost da ih centar prebaci u neku drugu udomiteljsku obitelj. To su sve dodatni razlozi za strah i nesigurnost.
Pa nagovaranje na posvajanje, na koje je pristao s tko zna kakvim nadama. Frustracija onog bezuspješnog pokušaja. I onda mi, naizgled hiljadu milja od njemu poznate situacije. Možda se nadao mnogo boljim financijama, ili zanimljivijim roditeljima, ili bar popustljivijima. Trudio se prilagoditi, trudio se da mu bude dobro, ali nije mu bilo dobro.
A mi smo naivno mislili da on nije posebno traumatizirano dijete, jer nije bio zlostavljan ni zanemaren, "samo" mu je majka umrla.

I mi smo bili otvoreni za razgovor, u početku ga poticali koliko smo se usudili. Koliko god su nam neke teme bile teške, trudili smo se davati iskrene odgovore. Kad smo nečim ostali zbunjeni, dozvolili smo da se to vidi. U našim je razgovorima bilo puno ne znam, mislim, vjerujem, nadam se, pokušat ću i moram razmisliti. I uz sve to stalno smo ponavljali da se može osloniti na nas, da nam može vjerovati, da ćemo mu uvijek biti potpora.
Ali on se tako lako obeshrabrivao. U početku je primao sve sa može, šutio o svojim željama, a kasnije kad smo mu ponešto odbili, možda se razočarao u nama. Osim toga čuo je što je htio čuti: naš možda protumačio je kao da, ili je od danas do sutra zaboravio da je tu bio i neki ako, pa nas je stalno optuživao za neispunjena obećanja - a znao je da je nama jako stalo da ne dajemo obećanja koja nećemo ispuniti.
Tada bi nam bila dobro došla nekakva savjetodavna pomoć, neka treća strana koja bi uočila probleme prije nas i uprla prstom u njih.

Bila je samo jedna potpuno zaobiđena tema, ne bih rekla tema nego misao. Nismo je izrekli nikada, ni on ni mi. On je znao gdje nam je bolna točka i često je, ponekad tjednima nakon posjete svojima, nabrajao što je sve tamo bolje, često u svađi s nama. Ali nikada nije, ni u svađi i plaču, rekao da mu je žao što je pristao doći nama. Nismo znali trebamo li zbog toga biti sretni, ili to shvatiti kao dodatni izraz nesigurnosti. Niti smo mi to potezali - nikad mu nismo ni natuknuli da je sam odabrao i sad je tu gdje je.
Ali mi smo bili jako svjesni toga da jest on u jednom trenutku morao reći da pristaje, i da je to vjerojatno dodatni teret na hrpi njegove odgovornosti. U periodima nezadovoljstva sigurno mu je i to padalo na pamet. Da li se pitao bi li mu bilo bolje da je ostao s bratom kod udomitelja? Ili da je možda trebao čekati neke ful-kul roditelje?

Znao nam je reći da smo škrti, da nismo ničim zadovoljni, da smo puni zahtjeva. U svađi bi viknuo "Zašto ste me onda posvojili?" i mi smo kako smo znali i umjeli objašnjavali da smo ga posvojili jer smo htjeli da nama i njemu bude bolje. Da mu želimo pomoći da ima više mogućnosti izbora kad odraste. Da nam je posao da se brinemo o njemu, da pazimo na školski uspjeh, navike, obaveze... Da nam je važna njegova buduća sreća, ali nismo ostvarili cilj ako on sada i ovdje bude nesretan. A on je otpuhivao "Ma da" i "Moš mislit".
Nismo ni mi uvijek odgovarali visokim zahtjeve kakve smo pred njega postavljali. Sjećam se da mi je rekao "Govorila si da slobodno izražavam svoje osjećaje, a sad mi kažeš: Nemoj se ljutiti, nemoj vikati". Ili: "Čim dođem na vrata vi mi nešto prigovorite." A to je neko vrijeme bila istina. Onda smo se trudili da prigovore na uobičajene teme (razbucan krevet, cipele pred vratima, nenatopljena šalica od mlijeka, takve stvari) odgodimo neko vrijeme, i da ih izričemo šaljivim tonom. Ni to nije bilo dosta: tražio je da primijetimo sve što je napravio "Jeste vidjeli danas moju sobu?" Ili "Ja sam danas sve napravio, a vi..."
Iako smo ga hvalili od početka, putem smo shvatili da pohvala nikad dosta.

Draga vlvl, neizrecivo ti hvala. Ja osobno mislim da ste vi napravili maskimalno što ste mogli, a neka pitanja će uvijek ostati jer je ipak situacija specifična. Koliko god da je specifična, u tinejdžerskoj dobi sva djeca imaju tendenciju preispitivati svoje roditelje i kritizirati ih (sjećam se sebe kako sam mislila da mi je mama npr. a evo reći ću iskreno - glupa - da mi je otac primitivac, i sigurno sam tako reagirala više puta, a par puta sam mislila da mi je bar moja teta moja mama itd.). Pritom nisu glupi, nisu primitivni... I ne mislim da sam po tome bila nešto ja specifična.

Vlv, čitam i printam - toliko mi je sve ovo vrijedno :love:

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Vlv, čitam i printam - toliko mi je sve ovo vrijedno :love:

---

I ja isto. I prosljeđujem MM.

I ja, i ja, podrazumijeva se :D . Jedva čekam da se MM vrati s puta pa da mu pokažem. Još jednom od srca ti hvala!

Svjesna sam ja da ovi izljevi ljubaznosti i dobrog raspoloženja nisu rezervirani za roditelje posvojene djece, kao ni problemi s učenjem. Nisu nas oni uzrujavali sami po sebi. (Vraga nisu, znali smo bit totalno izbačeni iz takta, željni vlastoručnog davljenja djeteta.) Nego smo se za svaku takvu epizodu brinuli da li je pokazatelj nekih još gorih stvari. Noću smo znali ležat u krevetu i tražit jedan od drugog uvjeravanja da će sve biti dobro. "Valjda će s tim malim bit sve u redu." Uzdah: "Valjda." ili "Hoće li on izrasti u sretnog čovjeka?" "Nadam se." Pauza. "Ne znam."
A opet, koji roditelji mogu biti sigurni u te stvari?
Ali nekako, s obzirom da smo otvorenih očiju ušli u taj dijete-roditelji aranžman, nadali smo se da će nas neki problemi mimoić. Znate ono, mi smo pametni, načitani, suosjećajni, dat ćemo si truda - ma, mi smo naprosto super.

Stvarno mi je u to vrijeme falila nekakva služba pomoći. Netko tko bi nam znao reći ide li nam dobro, jesmo li na pravom putu, što su očekivani problemi i jesu li se pojavili znakovi za uzbunu. Da li je to što nas muči tipično za posvojenu djecu, za svu djecu, ili jako čudno i zabrinjavajuće.
Ovako, napikavali smo u mraku i radili najbolje što smo znali. Nadali smo se da je naše najbolje dovoljno dobro.

Pokušali smo u dijete prečicom ulit znanje i spoznaje do kojih smo mi sami došli težim putem, učeći na svojim greškama. Imali smo silnu želju da mu ušparamo bar neku muku. Ali ne ide to tako.
Pokušavali smo ga naučit pristojnom načinu prepirke, one stvari koje se odnedavno vuku po hrpi knjiga: ja-rečenice, bez izraza ti uvijek i ti nikad, bez skretanja s teme, bez vrijeđanja. Također smo ga nagovarali da kad nešto kaže, to ne povuće, nego objasni. Ali razgovori, a posebno svađe, nisu baš napredovali.
"Pa da, kad ste vi glupi" "Pripazi na jezičinu!" "Šta je tebi, samo sam rekao da je to glupo." ili
"Vi uvijek mrmlj-mrmlj-mrlj" "Molim?" "Ništa." "Molim te ponovi što si rekao." "Neću. Vi nikad ne slušate."

Ali s trgovanjem poslovima išlo je bolje. To trgovanje poslovima (naš izraz, iako bi bolji bio razmjena) kao princip raspodjele nepoželjnih kućanskih poslova službenicama iz centra za vrijeme obrade činilo se jako čudno, stalno su se pitanjima vraćale na to.
Sad smo pokušali malog uključit u šemu. Uskoro smo shvatili da je sve što dogovorimo da on uradi sutra ili drugi tjedan prilično problematično. A nismo mogli samo reći npr. da pospremi stol, jer je odgovor bio "Zašto ja?" Počeli smo sve poslove najavljivati u trojkama: ja ću oprati suđe, ti odi u dućan, a mali će pospremit stol. Ako bi se pobunio, mogao je birati između druge dvije varijante.

Jako smo se veselili kad je taj princip usluge za uslugu počeo sam primjenjivati. Ponudio bi da nešto napravi, da može dulje biti na kompjuteru, i slično. Počeo je pregovarati o stvarima koje smo mu ranije odbili. To smo smatrali velikim napretkom. Kad je prvi put došao s takvom ponudom u obliku "ako bih ja ovo, da li biste vi ipak razmislili o onom" umjesto onih vi nikad, vi škrti, mrmlj-mrmlj, trk u sobu i tresak vratima - osjećali smo takvu sreću, postignuće, ponos i ganuće kao da je u najmanju ruku diplomirao. Čim je izašao iz sobe samo smo se gledali smijuljeći se. Vau!

Citiraj:

---

Počeli smo sve poslove najavljivati u trojkama: ja ću oprati suđe, ti odi u dućan, a mali će pospremit stol. Ako bi se pobunio, mogao je birati između druge dvije varijante.

---

Ovo je odlično. Dala si mi dobru ideju.
A ovo je i mene ganulo:

Citiraj:

---

Kad je prvi put došao s takvom ponudom u obliku "ako bih ja ovo, da li biste vi ipak razmislili o onom" umjesto onih vi nikad, vi škrti, mrmlj-mrmlj, trk u sobu i tresak vratima - osjećali smo takvu sreću, postignuće, ponos i ganuće kao da je u najmanju ruku diplomirao. Čim je izašao iz sobe samo smo se gledali smijuljeći se.

---

:heart: :heart:

Vlvl, kako pišeš...čitam tvoje tekstove sa suzama ... :love:

Ovako gledajući unazad, vidi se kako su stvari napredovale. Dok je trajalo, bilo je puno teže, često nismo znali u kojem smjeru idemo.
Do faze pregovaranja nismo lako došli. Mali se redovito ljutio kad smo nešto odbili. Onda smo objašnjavali da to nije najbolji način, i nagovarali ga da pregovara. Kad je zatim počeo pregovarati, a mi opet odbili, tada se još više naljutio i uvrijedio, kao da smo ga prevarili. "Rekli ste da moram pokušati, a vi mi opet ne date." Tumačili smo da nije bit pregovora svaki put dobiti što se želi, ali da će na taj način barem svaki peti put nešto postići. U najmanju ruku mi ćemo biti dobre volje i prijemčiviji nego nakon vike i lupanja vratima.

Poboljšanje
Poboljšanje se i u školi polako primijetilo, manje na ocjenama više u pristupu. U šestom razredu nije bilo ili je bilo manje cike i vriske na spomen učenja. Kad bismo rekli "Trebao bi sada ići učiti" on bi odgovorio "Znam, idem" ili "Budem za pola sata" a onda za pola sata ili nešto više bez podsjećanja krenuo učiti.
To nam je bilo veliko olakšanje. Iako su ocjene i dalje bile šarene, iako je završio šesti razred i sad prvo polugodište sedmog s prosjekom na knap za četvorku, dakle isto kao i peti razred - uopće ne mogu opisati kakva je ta promjena i koliko smo mi mirniji.
I dalje smo tu negdje. Ne hrli sam učiti, ali ga ne treba podsjećati na pisanje zadaća. Kontrolne obično najavi dovoljno ranije. Još uvijek zna tvrditi da ne mora ništa učiti, što u prijevodu znači: za sutra i preksutra nitko nije najavio kontrolnu ni ispitivanje.

Odgađanje
Od početka zapravo imamo problema s odgađanjem. Znam da to nije nikakva posebnost posvojene djece. (Majka mojih nećaka kaže da mrzi njihovo Samo malo.) Ne znam jesmo li mi u samom početku mogli više poraditi na tome. Dopuštali smo da Sad ću i Odmah potraju minutama i nismo kažnjavali nedolazak. Osim toga mali je imao jako slabu sposobnost "odgađanja nagrade" - ugodne stvari obavljao je odmah, a neugodne odgađao do zadnjeg roka. Kad smo nudili mogućnost izbora, izabrao bi učenje ili drugi posao za pola sata, kasnije, sutra, a kad bi stiglo sutra opet se znao svaditi, tvrditi da ne mora učiti. Ipak, i to je sad bolje.

Razmatranja o važnosti školskog uspjeha
Malo sam zbunjena u vezi sa školom i ocjenama. Navikla sam misliti da više škole daje veći izbor pri biranju posla, a bolje ocjene omogućuju izbor srednje škole. Ipak, svjesna sam da nisu svi fakultetski obrazovani ljudi zaposleni u struci, niti sretni kao takvi. Isto tako, među onima koji imaju nižu spremu, ili su upisali školu koja nije bila njihov prvi izbor, ima mnogo sretnih i općenito uspješnih ljudi.
S druge strane, škole tek počinju učiti djecu vještinama koje su im potrebne: komunikaciji, nenasilnom rješavanju problema, timskom radu - uglavnom kroz posebne grupe, a ne u sklopu nastave. To se najčešće ne ocjenjuje. U školskom programu nema mjesta za obične vježbe koncentracije i druge metode za lakše učenje i bolje pamćenje.
U svemu tome što da rade roditelji djeteta kojem učenje ne ide lako samo od sebe. Razrednica kaže: "Stisnite ih, to je za njihovo dobro." Kako znati do koje mjere smijemo stisnuti, a da to još uvijek bude za njihovo dobro? Ne želim postići da dijete ima dobre ocjene, a bude ubijeno u pojam.
Komplatan odgoj podsjeća me na pecanje: malo pritegni, malo popusti.

Evo, stigla sam pred kraj ove maratonske storije. Još ću ubacivati ponešto, kako mi padne na pamet.

Na što moramo paziti
- Osjetljiv je na laži, zaobilaženje istine i manipulaciju. Najbolje je ne pokušavati. Ako mu nešto ne želimo reći, a pita, odgovorimo s "Ne moraš ti sve znati". Tako pokazujemo (bar se nadamo) da se ne mora bojati da ćemo ga smuljati, jer kad nećemo nešto reći to ne krijemo.
- S druge strane, on sam pokušava često manipulirati nama. Uglavnom se nedamo musati, i tražimo da jasno kaže što hoće ili neće i zašto, a ne da nabraja čudne razloge. Uglavnom. Kad nam je sinak imao dvanaest godina, znala sam govoriti da mi imamo dvije godine roditeljskog staža, a on ima dvanaest godina djetinjskog staža, pa vidite tko se može bolje snaći.
- Ako ne želimo da nešto čuje, najbolje je o tome razgovarati kad nije u stanu.
- Mnogo više voli odraditi posao, ili dio posla, nego pomagati nama. Koliko možemo tu mu izlazimo u susret.
- Ako nasluti da tražimo njegovu pomoć samo iz pedagoških razloga, strašno se opire. Ako vidi ili ga uvjerimo da je pomoć stvarno potrebna, ili da se radi o pravednoj raspodjeli posla, onda se puno manje buni.
- Poslove (osim redovitih, tipa suđe od doručka) i obaveze poput obiteljskih posjeta moramo najaviti ranije.
- Poželjno je da čujemo i upamtimo što nam govori. Ako usput spomene vrijeme treninga, školu u kojoj će biti utakmica i slično, a mi ne čujemo ili zaboravimo, tad se ljuti da nikad ne slušamo.
- Naše bavljenje njime, upute, briga i provjere prilično ga zagnjavljuju. Usprkos tome, voli vidjeti da se oko njega trudimo i pokazujemo brigu.

Nova generacija
Morali smo se naviknuti još na nešto: naš je sinak tipičan predstavnik svoje generacije, za koju godine i položaj ne predstavljaju autoritet po sebi. Svakog procjenjuje po onome što taj sada radi i kakav je, a ne po ranijim zaslugama. Roditelji, rodbina, učitelji, susjedi... nitko nije povlašten. Tako i mi svoj autoritet i kompetenciju moramo gotovo neprestano dokazivati. Drago mi je da mogu reći da ima stanovitu blagost i razumijevanje kod (pr)ocjenjivanja starih ljudi.
Od kada je s nama, drugim očima gledam na svu djecu, posebno svoje nećake. Ono što sam nekad smatrala isključivo bezobrazlukom, sada vidim drugačije. Oni naprosto ne doživljavaju kao svetu istinu ono što odrasli ljudi kažu, već sve iznova propituju. Više ili manje (obično manje) ljubazno i taktično.
I još se po nečemu ovi novi klinci jako razlikuju od nas u toj dobi: zanima ih politika. Da ih pitate rekli bi da ih ne zanima i da je to dosadno, ali ipak znaju što se u svijetu i zemlji zbiva. U skladu s dobi i mogućnostima: načuju nešto, pola krivo shvate, pola ne razumiju, pa onda rade konstrukcije. Ipak mi je taj interes neobičan. Ajde senzacionalne stvari poput terorista ili ptičje gripe, ali rad trgovina nedeljom i porodiljna naknada? Mislim, ja sam u dobi od 10 godina znala da je politika ono dosadno o čemu nerazumljivo govori striček u odijelu na TV nakon crtića. Nisam u napasti pomisliti da je naše dijete posebno osviješteno u tom pogledu, jer čujem da o tome pričaju i njegovi prijatelji.

Kako se nadopunjujemo
Mi smo spori i temeljiti, a naše drago dijete je jedan brzić. Ponekad hoćemo iskočiti iz kože jedni zbog drugih, ali uglavnom vjerujem da smo si baš trebali takvi: mi njemu da ga malo primirimo, on nama da ne utonemo u učmalost. Netko je gore napisao da djeca unose dinamiku u život, i to je sušta istina.
Inače ljudi često kažu da nam je malac sličan, po bojama više meni, samo smo mi debeli, a on mršav. Zgodno je da je u početku imao glas sličan mome, preko telefona su nas teško razlikovali, a sada je više brundav na supruga.

Što mi fali
Evo, kada mi fali što nije došao ranije:
- Došao je malo prekasno da stvarno uživa u svim onim sitnicama vezanim uz praznike. U početku se možda nije još snašao, ili je bio nostalgičan, a poslije mu je to sve bilo već pomalo bezveze.
- Zbog uvođenja u kuhanje - ja bih ga odmalena držala u kuhinji, ali kad je došao već je bio veliki dečko i prilično se opirao kuhinjskim poslovima. Nažalost, nemamo baš vremena za učenje kuhanja, ali kad želimo da se sinak uključi u kuhanje, onda mora kuhat moj suprug, da pokaže da je i to muški posao.
- Zbog crtanja - nije baš ljubitelj crtanja, a ja mislim da je mogao naučiti s guštom crtati da je došao ranije.
- Zbog bicikliranja i planinarenja - to mu je dosadno i bezveze.
- Svaki put kad na obiteljskom okupljanju gledamo dijače iz ranijih vremena. Sjetim se kako nam je bilo i koliko bi nam bilo ljepše da je tada bio s nama.

Vlvl hvala ti na ovako detaljnoj i iskrenoj prici. i nama koji nemamo posvojenu djecu nego svoju ovo je vise nego korisno :love:

nisam mogla odoljeti a da ne napisem koju rjec

Vlvl, nemam ti što reći nego opet jedno te isto - od srca hvala. Bojim se da nam ne nestaneš ako ti se ne javljamo :oops:. Ovo je malo one-way komunikacija, ali evo da te motiviram još dodatno sa vritualnom "skicom" tvoje željne čitalačke publiku iza ovog našeg virtualnog user interfacea :-).

Baš sam se rastužila kad si rekla da si pri kraju. :cry:
Nemoj prestati pisati. Kad god ti nešto padne na pamet, piši...
Tvoja iskustva su dragocjena, ne samo roditeljima veće posvojene djece već svim roditeljima.

Vlvl, pratila sam i pratim ovu temu s posebnim uzbudjenjem, u trenucima vremenske stiske povirila bih samo na nju da vidim ima li novih nastavaka. Mada je otvorena s namjerom da ohrabri parove na usvajanje starije djece, moj dozivljaj je da je ona zapravo univerzalna.

Prekrasno mi je citati kako funkcionira vasa zajednica, kako pristupate problemima, zivotu uopce, kako lijep odnos imate ti i tvoj muz, a samim tim i zdrav temelj za omoguciti jendom bicu da bude sretno koliko je to god do vas. Tvoja percepcija vaseg sina, vaseg odnosa i svega sto se dogadja, duboko je inspirativna na svim razinama i mislim da je ovo puno manje tema o posvajanju, a puno vise o roditeljstvu opcenito.

Hvala sto si ovo podijelila sa nama.

Jako mi je drago citati te VlVl :heart:

Nesto mi je palo na pamet citajuci ovo:

Citiraj:

---

Vlvl prvotno napisa

Svakog procjenjuje po onome što taj sada radi i kakav je, a ne po ranijim zaslugama. Roditelji, rodbina, učitelji, susjedi... nitko nije povlašten. Tako i mi svoj autoritet i kompetenciju moramo gotovo neprestano dokazivati.

---

Citajuci Jesper Juula ("vase kompetentno dijete" i "ovo sam ja tko si ti"), naletila sam na jedan dio koji mi je bio poprilicno zanimljiv. Pricao je o tome kad se roditelji rastanu i ozene za nekog drugog i odnosu djeteta prema tom drugom. Uglavnom klinci odbijaju slusati savjete tog "novog roditelja", a taj "novi roditelj" bi obicno zelio sto vise sujelovati u odgoju i aktivno se bacaju u ulogu roditelja. Kaze Jesper da to bas ne moze tako, da su primarni roditelji jedini koji bezuvjetno (neznam koju drugu rijec bi upotrijebila) mogu biti autoritet, a da ti "novi roditelji" moraju "zasluziti" biti roditelji. To "zasluziti" je namjerno pod navodnicima, jer to u biti znaci da dijete mora prvo procjeniti tu osobu jel to osoba kojoj se moze vjerovati da ce znati najbolje za njega, prvo se mora stvoriti prijateljski odnos pun povjerenja i onda tek dolazi ta faza da taj "novi roditelj" moze inzistirati na "odgoju". (valjda sam ok prepricala :oops: )

Tak da, to bi moglo biti jako povezano i s posvajanjem starije djece.

Divno pises, pisi i dalje. Zaista te je gust citati :heart:

Cure, ono što je stvarno divno to su vaše reakcije. Kad sam započela nisam imala pojma kako će priča narasti, i koliko će je prihvatiti otvorena srca. Mogu samo ponoviti da mi je drago ako moje iskustvo bilo kome pomogne, i kako bih voljela da sam i sama u početku imala od koga učiti, pohvaliti se ili požaliti.
Ovaj sam cijeli tjedan provela u omami pisanja. Sad ću malo stići sudjelovati i u ostatku foruma.

Da nastavim to s autoritetom. Ovo sa "zasluživanjem" kod "novih roditelja" jako mi ima smisla.
Ali primijetili smo još nešto. Na naš ugled u očima djeteta ne utječe isto što utječe na ugled među odraslima.
Npr. uspjeh i prihvaćenost na poslu tako su apstraktni, da gotovo ne sudjeluju u izgrađivanju slike o nama. Dobra plaća je već bolji kriterij. Pišem tekstove - može proći. Dobijem honorar - ohoho, to nešto vrijedi.
Također, od različitih znanja i vještina koje posjedujemo, obično su one najpraktičnije, gotovo prizemne, te koje donose ugled u dječjem svijetu: nije bitno jesi li u stanju održavati kompletan informacijski sustav firme, nego znaš li "krekati" igricu i oporaviti kompjuter na kojem se klinac igra. Manje je bitno sudjeluješ li u važnom projektu, više znaš li napraviti palačinke.
Neke stvari nisu suviše bitne samom klincu, ali možda posluže da si digne perje u društvu. Baka je objavila debelu stručnu knjigu - može se spomenuti. Poznaje predsjednika Hazu - koga briga. Poznaje rokera - e, to je već zanimljivo.

Vivi, uzivam citajuci te, i mislim da je tvoje iskustvo korisno ne samo posvojiteljima nego svim roditeljima. Mene osobno jako brine sto ce se desiti pred i u pubertetu - i posebno, kakav ce utjecaj imati vrsnjaci. Bojim se da ce imati veci utjecaj od nas roditelja. Eto i sad kad razmislim, i na mene su vrsnjaci imali previse utjecaja (a imala sam srecu da oko mene bas i nije bilo snobica).

To sto kazes da danasnja djeca nemaju bas postovanja za odrasle - zivo se sjecam tih dana/godina 10-16, kad mi je ta razlika izmedju djece i odraslih bila naturivana na nos i kod mene nije imala bas nikakvu tezinu. Tako da i ova generacija (sad mi je 32 godine) nije bas bila jako pokorna :) Mozda da se umjesto godina naglasi da je rijec o iskustvu i to poprati argumentima, umjesto neke opcenite tvrdnje.

Iako nemam iskustva s djecom te dobi, mogu pisati kako je meni bilo u to doba. Tocno se prepoznajem u tvom sineku. Npr. bilo mi je tako blesavo sto je moja mama volila ici u toplice i bilo mi je tako dosadno - a sad mi je to jedna lijepa uspomena. Tocno se sjecam kako sam joj prigovarala na sto trosi lovu i kako se je bila jednom naljutila na mene radi toga. Tocno se sjecam kako nisam puno obracala paznju na njezine komentare i kako sam se izmotavala od poslova. Ali eto sad ju puno vise razumijem i volim i cijenim. Sve dolazi s godinama.

Nastavi pisati... cekamo nastavke... :heart:

Nisam još spomenula vjeronauk i crkvu

Dok smo još razmišljali o našoj budućoj posvojenoj djeci, imali smo ozbilje dvojbe hoćemo li ih upisivati na vjeronauk itd. Vrtili smo po glavi prednosti i nedostatke i nismo bili mnogo pametniji.
Međutim, malac je tik prije dolaska imao prvu pričest, što nam je olakšalo izbor. Odlučili smo da ćemo ga gurati do firme, kad je već započeo tim putem. U školi smo ga upisali na vjeronauk.

Razgovarali smo s njim o tome. Rekli smo mu da smo do svog stanja (ne)vjere došli nakon godina iskustva i promišljanja. Da je njegovo da odluči gdje će se smjestiti kad odraste, i da mora imati vlastiti put do svog životnog uvjerenja. Međutim, da bi imao širu informaciju, želimo da ide na vjeronauk, i u crkvu do krizme. Možda mu je sad svejedno, ali mu kasnije može biti žao, ako propusti redovnim putem doći do krizme.
Rekli smo da u crkvi i na vjeronauku sigurno neće ništa loše naučiti. (Ah, dignu oni meni tlak više puta, ali opet.) Ukazivali na naše ponašanje koje se u mnogočemu podudara s poželjnim ponašanjem vjernika. Tumačili da vjera i religija nisu isto, niti duhovnost i vjera. Nije sve to bilo jednostavno, i svjesni smo da je često bio zbunjen. Zato smo se trudili koliko god možemo biti iskreni u tim najintimnijim stvarima duše. Jednom me pitao "Ti kažeš da nisi vjernik, a govoriš o bogu i o anđelima. Što si ti?" Razmislila sam, pa rekla: "Ja sam čovjek koji traži boga."
Muče i njega pitanja o bogu, i ponekad je čisto dječje bio razočaran što ne može imati dokaze o postojanju tog svijeta. Ili je onako starmalo ciničan: sve je to izmišljeno, i ne može biti istina.

Malac uglavnom i vjernauk i odlaske u crkvu doživljava kao dodatnu dužnost, koje bi se rado riješio. Ponekad se opire svim silama, kao da će mu past strop crkve na glavu. Rjetko idemo na misu: za Božić, Uskrs, tu i tamo tokom godine. Naravno da tu nismo primjer djetetu. Njega ponekad sprašimo samog, ali sve rjeđe nam to uspjeva.
Kažem mu neki dan: ali iduće godine, pred firmu, morat ćeš ići redovito u crkvu. Da, kaže on, ali ću onda ići sa svojim frendovima. Žali se, naime, da u crkvu u naselju skoro nitko njegov ne ide. Svi su nedjeljom kod baka i slično.

Citiraj:

---

"Ja sam čovjek koji traži boga."

---

To nije ništa drugo nego definicija vjernika.

Mislim da ne biste trebali slati sina u crkvu ako vi ne idete. Nema ništa od toga ako se ne ide zajedno.

Pa, skužili smo da to baš ne funkcionira. Kad mi se učini da je predugo prošlo od kad je zadnji put bio u crkvi, a ne uspijem ga nagovorit da ode s frendom, onda organiziram raniji polazak u nedeljni posjet svekrvi, tamo je crkva pod prozorom, pa odradimo misu za mlade svi zajedno. Neki s mučeničkim izrazom na licu. :)

Vlvl, moj muž je pročitao sve što si napisala; kaže da te puno pozdravlja i da ti skida kapu.

predivno vlvl, hvala ti.
tebi, tvom suprugu i sinu, sve najbolje :heart: