Dobrodošla!
Koliko mi je poznato, djeca se posvajaju u inozemstvu samo kad im se u Hrvatskoj ne mogu naći posvojitelji. Kakvo je stanje u Njemačkoj, zašto tamo ne pokušate?
Printable View
Dobrodošla!
Koliko mi je poznato, djeca se posvajaju u inozemstvu samo kad im se u Hrvatskoj ne mogu naći posvojitelji. Kakvo je stanje u Njemačkoj, zašto tamo ne pokušate?
Hvala na dobrodoslici
hm jos nigdje nismo definitivno pokusali. Ovdje smo samo obavili jedan razgovor s odajateljicom u domu. Mogu reci da je to bilo bolno i tesko iskustvo......nismo imali srece i naletili smo na groznu i ne pristojnu osobu. Mislim da je dovoljno da spomenem da nas je tretirala kao otimace djece. Da pojasnim: Pitala nas je jeli razlog posvajanja to sto ne mozemo imati svoje vlastito NAS JEDNOGLASNI ODGOVOR BIO JE "NE":
Rekli smo da jednostavno zelimo jednome djetetu pruzit topli dom i bolje uvjete a tek nakon posvajanja zelili bi pokusati svoje vlastito dobit. Mislim necu dalje niti opisivati sto nam je sve bilo izreceno kao npr..zasto otimate djecu parovima koji ne mogu imati svoju vlastitu? Ma vjerovatno cemo jedan put vec posjetiti i druge domove i pokusati ostvariti nas san. Ali eto zanimalo me kako je tu stanje i jeli moguce da hrvati konkretno mi koji zivimo u inozemstvu posvojimo dijete iz Hrvatske.
Ana, dobrodošla!
Imate li prebivalište u HR?
Ne znam koliko poznajete proceduru posvojenja, ali nema vam smisla obraćati se domovima za djecu, oni ne odlučuju o posvojenju već centri za socijalnu skrb. Zato bi najbolje bilo da se obratite matičnom centru u mjestu prebivališta i popričate s njima, eventualno onda krenete u proceduru.
Inače, posvojenje nije humanitaran čin, mi djecu ne spašavamo, već na taj način formiramo obitelj, i na svako dijete koje ide u posvojenje dolazi i otprilike deset parova koji ga žele.
Razumijem vašu želji jer sam i sama još davno prije problema s plodnošću razmišljala da bi uz biološku djecu i posvojila jedno ili dvoje.
Meni se ipak čini da bi vama bilo bolje probati imati biološku djecu, pa onda kasnije postati udomitelji, jer udomitelja fali i tu možete jako puno pomoći.
Na forumu imate raznih informacija i tema pa se dobro informirajte i onda odlučite što želite. Za ostalo pitajte, i sretno. :*
Pozdrav svima
Moram reci da smo mi tek na pocetku i da skupljamo pomalo informacije o svemu. A isli smo u dom samo zato sto sam ja kao studentica cesto tamo i volontirala .......pa sam jednom prilikom nazvala svoju bivsu kolegicu i rekla joj da razmisljamo o posvojenju i tako smo spontano na njen poziv dosli u posjet domu.Medutim to je bila losa ideja. Ispalo je tako da taj dan zena s kojom smo mi htjeli pricat nije bila u domu i eto sto da kazem sasvim slucajno naletili na jednu ne profesionalnu osobu.
Da prvo smo razmisljali o udomljavanju ali na kraju smo odustali o toga i definitivno cemo se posvetit posvajanju. Razlog je taj da se mi planiramo za najvise 10 god vratit u Hrvatsku i u tom slucaju otpada udomljavanje.
Da imamo prebivaliste u Hrvatskoj.
Ana, najbolje da uz najavu odeš na razgovor u CZSS koji pokriva tvoju hrvatsku adresu i prikupiš sve informacije.
Na razgovoru će vas sigurno pitati zašto ste se odlučili na posvojenje i moraš biti svjesna da će vam priznanje da niste neplodan par (doduše tko to može unaprijed tvrditi?) uvelike umanjiti šansu, a možda se nekome neće svidjeti ni to što živite u inozemstvu.
Računaj također i na prilično veliki angažman oko samog postupka (interesiranje, stalno svakodnevno nazivanje centara, možda i pokoji posjet?), prosurfaj malo ovim podforumom da dobiješ sliku kako to izgleda i da li ste na to spremni odnosno da li vam je to fizički moguće obzirom na mjesto boravka.
Ne bi bilo loše ni da pročitaš koju knjigu o posvojenju i posvojenoj djeci, opet čisto da vidiš na koje sve probleme možete naići.
Oprosti ako zvučim malo patronizirajuće, ali ljudi često imaju romantične predodžbe oko dječice čiji će problemi nakon posvojenja potpuno nestati čim im se pruži ljubav.
Svakako, želim vam uspjeh ma što odlučili!
svaka vam čast....
divim se ljudima koji rade ovakve geste i spremni su uzeti tuđe dijete i voljeti ga kao svoje...
SVAKA VAM ČAST :)
svojevremeno mm i ja smo htijeli, al eto ide treće... sad više ni ne vjerujem da bi dobili posvojenje...
al zato, HVALA BOGU, ima Vas ovdje toliko
MOJ NAKLON
Želim reći da svoju djecu ne volim "kao svoju", jer oni jesu moji. Nema nikakvih "kao" u mom odnosu prema mojoj djeci.
Potpisujem. :love:Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
I ja mogu samo potpisati... :heart:
zanimljivo kako se na ovom forumu uvijek nađe netko uvrijeđen....
ok, krivo sam se izrazila... nemam iskustva u tome i žao mi je da ste to krivo shvatile i da vas je izbacilo iz takta...
moje je samo bilo pohvaliti vas... ništa više....
Nisam uvrijeđena niti me je išta izbacilo iz takta. Moja reakcija je bila samo racionalno iznošenje svog stava. Ne prihvaćam da mi netko govori da "odgajam tuđu djecu". Posvojiti znači učiniti svojim. Moja djeca su moja i ja sam njihova. Ti možeš misliti drugačije, ali na to neću odšutjeti.Citiraj:
mlukacin prvotno napisa
apsolutno se slažem.posvojiti znači učiniti svojim.poznajem usvojenu djecu i znam da njihov stav u zreloj dobi obično bude-nije važno tko me donio na svijet važno je tko me odgojio,usadio mi vrijednosti,prolazio samnom kroz život..
i samoj da mi netko kaže (radim usporedbu)tebe nije rodila tvojka mama nego žena xy rekla bih-pa što?ja imam svoju mamu koja me odgojila i koja je zaista MAMA.Tako da...nema tuđe djece od trenutka kada ih usvojiš
Naravno. :love:
Posvojenje je način zasnivanja obitelji, a ne humanitarna gesta. Naša djeca imaju druge biološke roditelje i to ne samo da ne negiramo nego prihvaćamo.i ugrađujemo u njihov život na onom mjestu na koje to spada. Ali, naša djeca imaju i druge roditelje, a to smo mi. Mi smo njihovi roditelji po zakonu, po ljubavi, odgoju i zajedničkom životu. Oni su rođaci svih naših rođaka i obratno. Naši su i mi smo njihovi.
U jednoj skupini posvojitlja postavljeno je pitanje koji je razlog posvojenja. Svi smo ovim ili onim riječima odgovorili da je smo htjeli dijete, odnosno obitelj.
Ja našeg starijeg sina i danas gledam s posebnom nježnošću jer je njegov dolazak stvorio pravu obitelj od nas kao para. On je omogućio da time se time što smo postali roditelji upotpunimo kao ljudska bića.
Tu ne može biti govora o nekoj humanosti, naprosto o zadovoljenju velike želje i potrebe za obitelji. To što istovremeno i mi našoj djeci ispunjavamo tu želju i potrebu, samo je druga strana iste medalje.
zdenka,jedno pitanje za tebe :) poznajem mnogo obitelji koje su usvojile djecu i čija okolina na to gleda kao na nešto pomalo rezervno,nejednako biološkom roditeljstvu,kao "pomaganje sirotoj djeci" itd,često i bake i djedovi pomalo neobično,barem ispočetka reagiraju,kakve su vaša iskustva po tim pitanjima?
Razumijem da mnogi ne razumiju zašto posvojitelji uvijek iznova naglašavaju da su djeca njihova, a ne tuđa, zato sam prestala skakati na to. Ako baš vidim da bi objašnjenje moglo pasti na plodno tlo, potrudim se.
Nažalost, nevjerojatno je koliko ljudi znaju biti u dobroj namjeri neoprezni/neuki/neinteligentni, pa u prisustvu djeteta (čim skuže da ono zna da je posvojeno) krenu u hvalospjeve o "uzimanju tuđe djece".
Maria Elena, što se tiče moje obitelji, uže i šire, nema nikakvih predrasuda prema mojoj djeci. Svi članovi moje obitelji bezrezervno su prihvatili moju djecu kao svoje. Isto tako i prijatelji.
Što se šireg kruga ljudi s kojima komuniciramo ili koje srećemo, tu ima svašta: od ljudi koji znaju što je posvojenje do ignoranata koji ne prezaju od svakakvih primjedbi i uvreda sve u "najboljoj namjeri", naravno. Ja i dalje na to skačem, u 99 % slučajeva, ali ne zato jer mislim da ću promijeniti mišljenje onih koji su takve stvari u stanju izgovoriti nego zato što želim pred njih i pred ostale jasno postaviti svoj stav i biti advokat svoje djece. Nema šanse da ja, kao mama, prešutim nešto što posredno ili neposredno vrijeđa ili ugrožava moju djecu. To sam odlučila staviti i napismeno, namjeravam se javno očitovati o svemu tome, u širem kontekstu posvojenja moje djece.
u kojem smislu javno očitovati?
važno je,po mom mišljenju da vi zdenka imate tako inteligentne i razborite poglede na djecu svoju i pro :) ces usvojenja-drugi su manje bitni a možda i potpuno nebitni
Očitovat ću se u knjizi; to je moj medij. :)
Sigurno je da su roditelji i obiteljski odnosi najvažniji, ali ne slažem se da okolina nije bitna, jer moja i sva naša djeca žive u toj okolini. U toj okolini nastojim djelovati primjerom, odgovaranjem na pristojna pitanja i educiranjem, a kad treba i suprotstavljanjem predrasudama.
Sa zanimanjem čekam knjigu, vjerujem da će biti dosta zainteresirane čitalačke publike :).
Pridružujem se ini33, i ja čekam knjigu... :)
XXCitiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
A knjigu naravno sa velikim interesom čekam :love: :heart: !
Pozdrav svima, nisam se odavno javljala, nažalost nisam imala najlepši razlog za to - da vas obavestim da smo suprug i ja postali roditelji.
Samo da napomenem da se zakoni u Hrvatskoj i Srbiji razlikuju, ovde se prolazi škola roditeljstva u CZSR, dobija "opšta podobnost" i par ide na listu Ministarstva za rad i socijalnu politiku. Na drugoj listi su deca koja su podobna za usvajanje, odn. ona koja imaju uredne papire.
Problem je u tome što je lista potencijalnih usvojilaca ( po onome što smo čuli otprilike 10 x veća od liste dece ).
Suprug i ja smo na listu ušli u novembru 2007., dakle pre nesto više od dve godine.
Kada se pojavi dete kome bi vi kao roditelji mogli odgovarati ( roditelji se biraju prema deci, a ne deca prema roditeljima - znači dete je na 1. mestu ) zovu vas iz konkretnog CZSR, prvo npr. 10 parova, pa 5, pa 3, konačno se izabere par i on dobija dete. Komisija tog centra odlučuje o tome kome paru će dete pripasti.
Problem je u tome što je lista potencijalnih usvojilaca ( po onome što smo čuli otprilike 10 x veća od liste dece ).
Suprug i ja smo na listu ušli u novembru 2007., dakle pre nešto više od dve godine.
Sledeći problem je što smo za to vreme pozvani samo jednom i otpali već u prvom krugu. Nismo bili nerealni, jer smo oboje prešli 40 - tu, pa smo stavili starosnu granicu deteta od 5 godina, kako se ništa nije događalo u 2008. ( izuzev tog poziva), tu granicu smo popeli na 10 godina ( svojevremeno sam čitala ono što je pisala Vlvl i kako su relativno brzo dobili sina, pa sam pomislila da će i nama biti tako ), a bilo je to pre godinu dana - u januaru 2009.
I ništa.
Inače, usvojilac ne sme biti stariji od deteta više od 45 godina, a beba se može usvojiti tek kad napuni 3 meseca.
Čitam kako se u Hrvatskoj deca usvajaju brzo, bar mnogo brže nego ovde, znam da je svaki dan čekanja težak, ali pročitala sam da parovi usvoje dete i posle nekoliko meseci, za mnje od godinu dana, što ovde zvuči kao SF. Nažalost, videla sam i par koji čaka 10 godina, Sonja 29 i suprug, imate našu podršku i ja sam došla, jer zaista moram ovo s nekim da podelim.
Čula sam za par, ovde u Srbiji, koji je 10-ak puta bio pozvan i vraćen, zamislite to, dobijete poziv, sednete u kola odete u drugi grad nadajući se, razgovarate i - ništa i tako 10 puta.
Dakle, podizanje granice na 10 godina, usvajanje deteta koje već ide u školu u Srbiji ne znači ništa, zato što se sva deca usvoje kao bebe, pod tim podrazumevam decu do 2 - 3 godine starosti. Da nije tako valjda bi nas pozvali za čitavu godinu, mi smo spremni da usvojimo i bebu od 3 meseca ali i dete od 10 godina i decu, čiji se uzrast kreće između ova dva.
Što se tiče našeg kontakta sa Ministarstvom, možemo zvati, ali to nam neće biti od koristi, jer od njih možemo dobiti konkretne podatke kao fizička lica ( koji smo na listi i sl.). Može se opunomoćiti advokat koji će ići u Ministarstvo i videti šta se dešava sa vašim predmetom, ( dosije se nalazi tamo) ali ništa više od toga. "Pritisak" na Ministarstvo, odn. unajmljivanje advokata zna biti kontraproduktivno, bar smo tako čuli od jednog, pa smo odustali od ideje.
Zvanje CZSR ne znači ništa, jer kad prođete školu roditeljstva i dobijete podobnost, vi sa njima više nemate veze, izuzev, ako se baš na teritoriji koju obuhvata taj centar pojavi dete, pa vas pozovu ( o ovome odlučuje Ministarstvo, centri su isključeni, dakle lista od tih 10- tak parova se pravi u Ministarstvu ), tamo se i zaključuje, a verovatnoća da se dete pojavi baš u vašem CSZR i da vas pozovu je minimalna.
Tako da i dalje čekamo, vreme ide, dece jednostavno nema.
Toliko o iskustvima iz Srbije, sedite i čekate da vam telefon zazvoni, ne znam šta je gore, ovo naše ili vaše zvanje CZSR, i vest da u konkretnom centru nema deteta.
Ne znam da li sam uspela sve dobro da vam opišem i objasnim, ako nekome nije jasno, slobodno pitajte.
Pozdrav svima, još jednom. :heart:
Žao mi je da prolazite tako teška razdoblja,jeste li možda razmislili o posvajanju van države'?Glava gore ,uporni spašeni :love:
Pre svega hvala :love: .Citiraj:
ocujato1 prvotno napisa
Citala sam, svojevremeno, bas ovde, o tom medjunarodnom usvajanju, ali nisam nasla nista konkretno, zasta bih mogla da se uhvatim.
Mozda ima nesto novo ?
Pokusali smo sa Crnom Gorom, ja sam zvala nekoliko puta napisala molbu, ali uvek isti odgovor, da nema dece za nas strance. Nazalost, setili smo se usvajanja nakon sto se Crna Gora odvojila od Srbije :/ .
Jedna forumasica koja je pisala na ovom forumu ( izvinjavam se zaboravila sam nick ) zivi tamo i kaze da se decu svakodnevno usvajaju parovi iz regiona, al pitanj je koji mehanizmi su u igri.
Pozdrav svima, narocito "cekalicama", lakse je kad podelis problem sa drugima.
pogledaj onaj link za posvajanje dijete iz drugr države,konkretni slučaj i moguće veze.....mene sad to opet grebe u srcu..... :heart:
Uopšte nisam znala da mi je post od juče prošao, naime poslala sam ga, ali mi se na monitoru pokazalo obaveštenje da je server pao i više nisam mogla da pristupim forumu.
Tako da sam mislila da ću morati sve ponovo da pišem.
Sad sam pregledala temu "Kako posvojiti dijete iz druge države/kontinenta"
i vidim da sam mnogo podrobnije pisla u usvajanju iz CG, još 2007.
Hvala ti :heart:
Uma, žao mi je što je situacija takva. I u Hrvatskoj je stanje takvo da ima malo djece za posvojenje, iako su ih puni domovi. Isto tako se biraju roditelji djeci, a ne djeca roditeljima. Jedina je bitna razlika u tome što kod nas proces posvojenja nije centraliziran.
Rekla bih da ovo što si napisala pokazuje da nam izravan kontakt s centrima ipak daje više šanse nego centralizirana lista o kojoj ti govoriš. O tome smo baš nedavno na formu raspravljali u kontekstu toga da je potencijalnim posvojiteljima teško nazivati i kontaktirati centre. Jest to teško, ali ipak daje šansu da pokažeš svoju motivaciju i angažman i da prije dođeš do djeteta.
Nadam se da će i tvom čekanju doći kraj i da ćeš što prije zagrliti svoje djetešce. :love:
Zdravo Zdenka :) ,
tebe se dobro sećam od ranije, a vidim da si i jedna od najaktivnijih po broju postova. Svojevremeno sam sa jednom forumašicom pisala o ovom pitanju gde je teže dočekati deta kod vas ili kod nas. Taj osećaj pasivnosti, nemoći, nemanja informacija... ma nema ništa gore od toga. Uzmimo da u Srbiji ima 500 - 600 potencijalnih usvojilaca ( različite brojke su u opticaju), a mi uopšte ne znamo ne samo na kom smo mestu, nego na kom smo delu liste :? Kao da sediš vezanih ruku u nekoj samici, potpuno izolovan od svega, bez mogućnosti da išta poduzmeš. Ona je govorila da zvanje i stalno odbijanje iscrpljuje, demotiviše, baca u depresiju, naravno i to mogu da razumem, ali vi bar nešto radite, šaljete mejlove, zovete i sl. a mi smo, kao što sam već napisala okovani o našoj poziciji.
Hvala ti na lepim željama, pozdrav iz Beograda :love:
Izvinjavam se, zaboravila sam da ovde ne postoji opcija EDIT, pa da dopišem još nešto i ovde su domovi prepuni, medicinske sestre, negovateljice ili kako se već zovu imaju prepune ruke posla. Malo je vremena da se posvete svakom detetu, jer ih nema dovoljno, pa sve ide kao na pokretnoj traci, hranjenje, prepovijanje, kupanje, hranjenje...
Zato deca dobijaju "domski sindrom" sa kojim se usvojitelji moraju boriti. Sudstvo je sporo i neefikasno, postoji tendencija da se dete vrati u primarnu porodicu ( najčešće majci ) kada se ona sredi - nađe posao stan i u tome prolaze godine. Svi bi da usvoje bebe, a deca "prestare" čekajući, retko ko hoće dete starije od 10 godina, mi smo stavili tu granicu, da nam ponude i nešto starije dete, uzeli bi, ali kao što sam pisala za godinu dana ( od kad smo sa 5 digli granicu na 10 godina) nismo ni jednom pozvani, tako da se pitam šta je sa tom decom i jedini odgovor koji mi pada na pamet je da su u hraniteljskim porodicama i domovima, gde će dočekati i punoletsvo, neće se vratiti biološkoj porodici, a onda su njihove perspektive za dalji život jako teške, praktično se trebaju boriti i probijati sami, kroz njega, bez igde ikoga.
Evo, samo da dopunim ovdašnju neveselu sliku.
:cry:
Nažalost što se tiče djece u domovima i njihovog statusa i kod nas je slična situacija.
Jedini pozitivni pomak što sam primjetila je da se kod nas u zadnje vrijeme posvajaju i starija djeca, što nije zasluga sustava već posvojitelja koji su sve češće spremni posvojiti i stariju djecu, pogotovo ako im je to drugo dijete.
UmaBg stvarno mi je žao što ste u takvoj situaciji, vaš sustav mi se čini još okrutniji rema posvojiteljima, nakon tvog iskustva cu sad s vise veselja uzimati slušalicu u ruke.
Čini mi se da bi trebalo sjest za komp i uzet telefon u ruke i raspitat se, možda bi vama iz srbje bilo lakše posvojit u Rusiji, Ukrajini, Rumunjskoj nego nama u Hrvatskoj?
Uzimaj slušalicu, kad već možeš, naravno želim ti da što pre dobiješ pozitivan odgovor :heart: .Citiraj:
ivanas prvotno napisa
Mene je potpuno obeshrabrila situacija sa Crnom Gorom, odn. njihovom službenicom u Ministarstvu, na svako moje pitanje, dobijala sam potpuno isti odgovor : Nemamo dijece za usvajanje. Npr. ja je pitam : Šta je potrebno od dokumenata, a ona : Nemamo dijece za usvajanje i tako u krug :roll:
UmaBg, žao mi je što kod vas još nema ništa. Vjerujem da je teško čekati skrštenih ruku i ne moći utjecati na daljnji razvoj događaja.
Čini mi se da ovdašnje nazivanje centara, osim što potencijalnim posvojiteljima daje priliku da pokažu motivaciju, ujedno može poslužiti centrima kao neka povratna informacija. Drugo je kad znaš da na listi ima 500 ljudi, a drugo kad te osobno zovu. Mislim da je moguće da ljudi iz centra, uz svakodnevni kontakt sa zaintersiranima za posvajanje, lakše odluče pokrenuti ili ubrzati postupak za neku djecu - kad su svjesni da su ta djeca negdje željno čekana.
Nažalost, zajednička nam je situacija da je djece bez primjerene roditeljske ili druge obiteljske skrbi mnogo, a malo je one kojoj se pruža mogućnost da kroz posvojenje dobiju brižnu obitelj.
Crna gora je mala zemlja s malo djece u usporedbi s Rusijom i sličnima, ne daj se obeshrabriti, pokušaj sa veleposlanstvima, raspitaj se po netu, nikad ne znas gdje i na koji način možeš dobiti potrebnu informaciju, ja se pokušavam svaki dan buditi s mišlju da baš ovaj dana može biti taj koji ću pamtiti cijeli život.
Sama pomisao da nesto ipak možes kopati, tražiti, nada koja se probudi i izvuče iz obeshrabrenosti i očaja može pomoći da se nesšto pokrene. :love:
@Vlvl & ivanas
Hvala obema na podršci, suprugu i meni mnogo znači u ovom trenutku.
Čitala sam malo o usvajanju iz Rusije, ali nailazila sam samo na usvajanja preko agencija, što mi se čini sumnjivim i nesigurnim, kao i te agencije same, ali nastaviću da tragam, bar tako imam utisak da nešto radim, a ne da sedim skrštenih ruku.
Pozdrav :heart:
Mi smo dijete čekali manje od 6 mjeseci od dana kad smo predali zamolbu za obradu. Imali smo ludu sreću. Nakon posvojenja još dvaput su nas zvali na razgovore.
Glede "svoje" i "tuđe" djece, neki nam nisu ni čestitali nego su umjesto toga pitali zar ne možemo imati djece. Naravno da možemo, imamo sina i on je naš, a ponajprije SVOJ :-)
Mi smo čekali tri godine. Imali smo nekoliko razgovora ali sve je bilo na našu inicijativu osim kad smo stvarno uspjeli tada je centar zvao nas :)
Od trenutka predaje prvog zahtjeva za obradu u maticni centar do dolaska Mrve u nas dom prosla je godina i pol dana.
Nesto vise od godinu dana bili aktivni i trazili dijete..
Par mjeseci prije samog posvojenja usli smo u neku vrstu pauze... Nismo zvali centre, niti ih obilazili. Samo smo poslali molbu koja nam je donjela princezu.
Našla ovdje svoje postove od 2009. godine! Priznajem da nisam bila uporna u pozivima ali 5 godina nas nitko nije nazvao za niti jedno dijete.