biti posvojeno dijete

Kad me je najviše smetalo da sam posvojena? Kad sam čula hrpu pitanja od drugih ljudi kao da sam sa drugog planeta. Kao npr. kako zoveš roditelje koji su te posvojili (a šta misle kako ih zovem, pa oni su uvijek bili za mene tata i mama u pravom smislu te riječi?, Da li te biološka majka ostavila u kutiju u sirotištu) (kao da je važno da li me osoba koja me ostavila donijela u ferrariju ili u staroj krpi- tom pitanju su vjerojatno doprinijeli filmovi o sirotištu).
Također me jedno duže vrijeme u odrastanju smetalo to da su ljudi mislili da su mi roditelji djed i baka obzirom na veliku razliku u godinama (sjećam se da je bilo i meni i tati neugodno kad je to neka prodavačica znala izjaviti).
Inače, mislim da se po drugim stvarima nisam razlikovala od druge djece, osim možda što smo u djetinjstvu vulnerabilniji te često me opsjedao iracionalni i sasvim neopravdani strah da će me roditelji (posvojitelji) ostaviti, kad kasne u vrtić, bolnicu, školu po mene...
No također kad prođe taj period odrastanja i krize identiteta, i uspostavi se kvalitetni odnos roditelj-dijete, mislim da nema zahvalnijeg djeteta od posvojenika (zacijelo više cijenimo tu ljubav koju su nam nesebično podarili u početku potpuni nam stranci a poslije nama najvažnije osobe u našem životu)!

Dobro nam došla Veronika. :love:

Citiraj:

---

Veronika prvotno napisa

... Kao npr. kako zoveš roditelje koji su te posvojili (a šta misle kako ih zovem, pa oni su uvijek bili za mene tata i mama u pravom smislu te riječi?...

---

Ovo me podsjetilo na začuđene poglede poznanika (a i pokojeg prijatelja/ice) i "Pa kaj oni vas zovu mama i tata???" :mrgreen:

Mene još i sad neki pitaju (a mnogi valjda to misle, a ne pitaju) jesam li ja djeci udomiteljica. Neki dan sam čula pitanje jesu li moja djeca posvojena "za stalno ili privremeno". :shock: Zaključila sam da moram svima koje to interesira opisati rodni list i izvod iz matične knjige rođenih moje djece. :roll: 8)

Dobro došla, Veronika :heart: !

Veronika, dobro došla. Hvala na tvom uključivanju na ovaj dio foruma. :)

Veronika :love: !

Citiraj:

---

Veronika prvotno napisa

Kad me je najviše smetalo da sam posvojena? Kad sam čula hrpu pitanja od drugih ljudi kao da sam sa drugog planeta. Kao npr. kako zoveš roditelje koji su te posvojili (a šta misle kako ih zovem, pa oni su uvijek bili za mene tata i mama u pravom smislu te riječi?

Inače, mislim da se po drugim stvarima nisam razlikovala od druge djece, osim možda što smo u djetinjstvu vulnerabilniji te često me opsjedao iracionalni i sasvim neopravdani strah da će me roditelji (posvojitelji) ostaviti, kad kasne u vrtić, bolnicu, školu po mene...

---

Ovo prvo moja kći skoro svakodnevno prolazi u školi, jednostavno nikako da djeci i roditeljima objasni da smo mi obitelj ko i svaka druga.

A za ovo drugo VELIKA TI HVALA, jer taj strah mi je uvijek bio neobjašnjiv kod moje A. (nikada joj nisam dala ni povoda za njega) i jednostavno niti uz mnogo razgovora ne prolazi.Dakle, neka čekam da malo odraste.... :heart:

Veronika jel su to tebe, odnosno, Sandra tvoju curku, pitale odrasle osobe ili djeca??!!
Mislim, nije mi jasno ni za jedne ni za druge... :shock:
Mi, tj. naš sin nema ( bar još za sada ) ni jedan od ovih problema...

Mene su pitali to odrasli... Djeca iz škole to nisu znala, tj. ja sam birala kome ću reći, tj. tko je bio osoba od povjerenja, obično najbolji prijatelj za kojeg sam znala da me pozna kao cjelovitu osobu te da neće imati neprimjerene reakcije. Ne zato što sam se sramila, nego smatram da nije niti nešto što bi trebalo obznaniti (pogotovo što još uvijek ljudi vrlo glupo i neuko reagiraju na to) osim najbližim osobama. Kao što dijete koje boluje od neke bolesti neće to svima reći, djeca rastavljenih roditelja, dijete samohranog roditelja također neće govoriti svima da ne zna tko mu je tata... To treba ostati u krugu obitelji i trebaju znati oni koji mogu to prihvatiti ili pomoći.
Sjećam se jedne zgode kad sam u vrtiću rekla teti svojoj da imam dvije mame pa je ona bila u šoku , jer, kako je kasnije rekla mojim roditeljima, jako sličim na njih. I to je bilo prvi i zadnji put u životu da sam to nekome strancu tako nešto izjavila.

Djeca redovito dok čekam pred školom ju pitaju...a kad će doći tvoja prava mama? :shock: ,a razrednica me na početku godine pitala...kad ću vidjeti papire njenih bioloških roditelja da mogu upisati e maticu...ja sam stvarno mislila da se žena šali (prof.hrv.jezika, oko 40 god.)...

Da ne govor o bijesu roditelja što eto neko posvojeno dijete je pametnije, pristojnije, bolji učenik od gena kamenih...njihovih vlastitih...
S tim frustracijama se već znamo nositi... :mrgreen:

Inače, u tu školu ide jako puno djece iz domova (što časnih, što Caritasovih) koji su zbog raznih razloga smješteni u dom, ali u školi stvaraju ogromne odgojne i obrazovne probleme....

Ne mogu vjerovati, stvarno :x
Sandra, za razrednicu... :evil:
Ne mogu skužiti jel stvarno ima ljudi koji su tako slabo upućeni u tu problematiku, ili se prave blesavi.

Citiraj:

---

Rebbeca prvotno napisa

Ne mogu vjerovati, stvarno :x
Sandra, za razrednicu... :evil:
Ne mogu skužiti jel stvarno ima ljudi koji su tako slabo upućeni u tu problematiku, ili se prave blesavi.

---

Meni neupućeni, a dobronamjerni ne smetaju - njih sam spremna uputiti. Ali, postoji mnogo ljudi koji jednostavno ne priznaju posvojenje kao put zasnivanja obitelji, iako ga priznaju i državni i crkveni zakoni. Oni zadržavaju uvjerenje da mi nismo roditelji svojoj djeci i to uvjerenje izražavaju. Jeste li primijetili naslove da L. i Z. Boban očekuju svoje "prvo dijete"?

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Jeste li primijetili naslove da L. i Z. Boban očekuju svoje "prvo dijete"?

---

Stvarno grozno.

Upravo jučer sam to pročitala na nekom portalu, i baš me 'upiknulo'.

Nekima stvarno nema pomoći.

Žalosno, a to će i pročitati ,ako nitko drugi njihova najstarija djevojčica. :(

Da, ljudi koji imaju četvero djece do sada nisu bili roditelji, a još gore od toga je kako će se osjećati njihova djeca. Naravno da oni znaju da su djeca svojih roditelja, ali nije lako otrpjeti takav stav okoline, prema kojem oni to nisu i koji pravi takvu razliku između njih i bebe koja će se roditi.

Da to je veoma žalosno, treba nam još puno vremena da sazrijemo u tom smislu.

Uzasno.
Meni se za ove tri godine samo jednom desilo da me jedna zena nazvala pomajkom ali sam joj objasnila sta znaci usvojenje jer sam procenila da zena nije dovoljno informisana.

Od zene mog dugogodisnjeg prijatelja sam dozivela da mi je rekla da sam ja stroga majka( po njenoj proceni) jer ja svoje dete nisam "izbacila" i da ne mogu imati taj osecaj za dete kao sto ona ima za svog sina jer je ona njega "izbacila". Tada sam joj objasnila da mog K. nije donela roda i da nije izasao iz kupusa vec ga je rodila majka, bas kao sto je i ona rodila svoje dete i da je sam cin radjanja ne cini boljom majkom od mene, dokazano na primeru mog sina. Normalno, sa njom sam zavrsila pricu za sva vremena.
Inace se slazem sa Sandrom da se usvojenoj deci uspesi ne prastaju od strane pojedinaca, naime cela ova prica je i krenula zbog toga sto je moj sin jedno pristojno i poslusno dete (odatle i zakljucak da sam stroga), neki put me i nervira sto je takav dobrica :mrgreen:

Veronika, hvala sto si podelila svoje iskustvo sa nama :*

Hvala vam svima na dobrodošlici na ovaj forum i temu!

Da, to je nažalost česti slučaj... neće ljudi nikad reći, gle eno uspješnog đaka, neg će reći, gle to je posvojeno dijete pa mu je progledano kroz prste... ili ako se radi o lošem a posvojenom dječaku, reći će da je to domski sindrom i da oni su po prirodi takvi... Rijetko će i kao odrasla osoba biti priznati u svojoj branši po postignućima ukoliko ljudi znaju da je posvojen...

Što se tiče Didi, mislim da je najbolje da sa upoznavanjem bioloških roditelja se još pričeka, tj. dok u potpunosti se ne izgradi ličnost, dok prođu sve adolescentne krize, kada će biti u stanju nositi se sa mogućim razočaranjima (npr. da biološki roditelj ne želi kontakt).
Također smatram da roditelji prije punoljetnosti djeteta ne bi trebali pokazivati rješenje o posvojenju i zapisnik centra za socijalnu skrb (po mogućnosti držati pod ključem). Ja sam to nažalost uspjela sama iskopati u nezaključanoj ladici i trebalo mi je dugo vremena da to "provarim". Mislim da mi je to bilo jedno od najtežih razdoblja. Osim što se kao adolescent mučiš sa hrpu pitanja o svojem postojanju i smilu svega, čitanje zapisnika mi je samo sve otežalo. Naime, drugačije je kad ti roditelji objasne okolnosti i razloge posvojenja na tebi prihvatljiv način, nego kad to pročitaš crno na bijelo. I to, nažalost, sročeno tako hladno da te se majka odriče, da ne želi imati nikakav kontakt sa tobom, da si greška uslijed jednokratne avanture sa bogznakime... Sada znam da zapisnici moraju biti tako hladni i sročeni tako da majci postane jasno da se više ne može predomisliti, da je to gotovi čin, čime prestaju u potpunosti njezina roditeljska prava.
Zato smatram da je bolje što kasnije saznati neke stvari o biološkim roditeljima, kada se budemo znali nositi sa time.

Kao prvo želim vas sve pozdraviti na ovom prelijepom i velikodušnom forumu.
Baš kao i didi samo sam se htio jednog dana pozabavit temom posvojenog djeteta, jer sam i ja posvojen već 21 godinu i imam brata blizanca koji je posvojen kad i ja u istoj obitelji,ali mene još od faze puberteta me muči jedno pitanje a to je "Saznanje o mojim biološkim roditeljima" ali zapravo kad sam bolje promislio ja ih već imam i makar nismo u krvnom srodstvu naša mentalna veza od posvajanja do danas je sve snažnija i snažnija i sve više jača, i svi roditelji posvojene djece sami ćete skužit da ćete imat više boloških sličnosti sa svojom djecom makar vam priroda nije to namijenila nego ste svojom ljubavlju prema djeci ili djetetu sami to stvarali.Nemogu vam opisat koliko sam sretan kad znam da imam roditelje makar oni nisu biološki, ali vjerujte ko da i jesu, ali to pitanje "Bioloških roditelja" me muči neznam zašto,vjerojatno je to u meni da saznam makar mi to ništa neće značiti nego dat jednu stepenicu u životu kojoj neznam značenje,samo mi je jedno veliko pitanje dali je to PITANJE samo kod nekih ili kod sve posvojene djece ,jer moj brat nema nikakvog uvida u to pa me to u pubertetskom razdoblju malo mučilo.
I da zahvalim svim roditeljima koji su posvojili ili žele posvojit dijete jer mi posvojena djeca smo zapravo na neki način blaženi radi vas i vjerujte neznate koliko smo sretni radi tog i koliko sam ja sam ponosan što sam posvojen jer uvijek ću moć reć MAMA I TATA

:heart: lijepo razmišljanje, jesi li o tome razgovarao s roditeljima da ti pomognu oko tih pitanja?

Nikša, drago mi je da si se javio. I ja razmišljam kao Sandra, zapravo se malo i čudim što ti roditelji nisu ispričali ono što znaju. Naravno da te zanima tvoje biološko porijeklo, imaš pravo znati da bi mogao posložiti sve te segmente tvog života na pravi način. Imaš dva para roditelja, ove koji stvarno jesu tvoji roditelji i ti ih kao takve osjećaš, ali i one koji su te rodili i od kojih biološki potječeš. I to biološko porijeklo je dio tebe kao i svakoga od nas i ima svoje značenje. To nema veze s odanošću i ljubavi prema tvojim adoptivnim roditeljima. Nisam dobro shvatila ovo s tvojim bratom - on ne zna da je posvojen ili ti misliš da ga biološko porijeklo ne zanima? U svakom slučaju, porazgovaraj s roditeljima i bratom o svemu što te zanima i muči.

Baš mi je drago da si se javio.
Porazgovaraj s roditeljima i bratom, pitaj sve što te zanima, to su važne informacije da možeš složiti sliku svog života. U jednoj knjizi o posvojenju sam pronašla da prema dugogodišnjem istraživanju autora i direktnom radu s posvojenicima njih 100% razmišlja o svom biološkom podrijetlu, netko rijeđe, netko češće i intenzivnije. Neki požele upoznati biološke roditelje pa to i pokušaju, neki ne žele, neki žele pa se ne usude.
Ima odlične literature koju su pisali oni koji su i sami posvojeni, možda ti čitanje tuđih nedoumica i pitanja rasvijetli neke tvoje.

Nixa-bd, dobro došao! Znaju li tvoji roditelji neke činjenice/informacije o biološkim roditeljima? Jesi li pokušavao stupiti u kontakt s njima preko CZSS? Sigurno je da su sva posvojena djeca znatiželjna i da informacije do kojih mogu doći pomažu u gradnji vlastitog životnog mozaika. Drago mi je da si se javio!

....ja sam rodila 2008 i dala sam djete na posvojenje nikad si to necu oprostiti ....bila sam silovana i zadrzala sam moju malenu nisam htjela pobaciti ....nadam se da je dosla u obitelj punu ljubavi ....svaku noc zamisljam kako izgleda dali ima dugu il kratku kosu koje su joj boje oci ....sve bi dala da je mogu zagrliti poljubiti...nadam se da ce me potraziti kad odraste i nadam se da ce mi oprostii jer ja sebi ne mogu.........

Tuznazauvjek, dobrodošla na Forum!
Tvoja je priča teška... preteška :cry:. Nadam se da ćeš naći utjehu i vlastiti mir.


Možda bi mogla pročitati knjigu "Gesta ljubavi" Catherine Bonnet (ima ih u knjižnicama).

Citiraj:

---

tuznazauvjek prvotno napisa

....ja sam rodila krajem 12 mj 2008 i dala sam djete na posvojenje nikad si to necu oprostiti ....bila sam silovana i zadrzala sam moju mariju nisam htjela pobaciti ....nadam se da je dosla u obitelj punu ljubavi ....svaku noc zamisljam kako izgleda dali ima dugu il kratku kosu koje su joj boje oci ....sve bi dala da je mogu zagrliti poljubiti...nadam se da ce me potraziti kad odraste i nadam se da ce mi oprostii jer ja sebi ne mogu.........

---

dobrodošla.. zbilja je preteško ovo pročitati a kamoli živjeti :cry:
želim ti svu sreću ovoga svijeta i da nađeš mir u sebi..
i molim te ostani sa nama :heart:

Tuznazauvjek, ne znam koje riječi bi mogle olakšati tvoju tugu... :cry::love2: Darovala si joj najviše što si mogla, darovala si joj njezin život... :heart:

Tuznazauvijek, nemoj biti zauvijek tužna. Djetetu si dala život i dala si joj novu šansu, novu obitelj. Učinila si puno za nju. Nisi podlegla iskušenju da joj oduzmeš život zbog teških okolnosti u kojima si je začela i rodila. Pretpostavljam da si osjećala da bi te teške okolnosti previše opterećivale vaš odnos, pa si je zato dala na posvojenje. Nemoj sebe kriviti, ti si žrtva, a u svojoj žrtvi postupila si na najbolji mogući način. Kreni dalje u život i nemoj o sebi misliti loše - napravila si dobru stvar.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Tuznazauvijek, nemoj biti zauvijek tužna. Djetetu si dala život i dala si joj novu šansu, novu obitelj. Učinila si puno za nju. Nisi podlegla iskušenju da joj oduzmeš život zbog teških okolnosti u kojima si je začela i rodila. Pretpostavljam da si osjećala da bi te teške okolnosti previše opterećivale vaš odnos, pa si je zato dala na posvojenje. Nemoj sebe kriviti, ti si žrtva, a u svojoj žrtvi postupila si na najbolji mogući način. Kreni dalje u život i nemoj o sebi misliti loše - napravila si dobru stvar.

---

slažem se sa zdenkom ispravno si postupila u tim teškim tenucima za tebe

dobro nam došla nadamo se da ćeš u razgovorima s nama barem malo olakšati svoju bol.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Tuznazauvijek, nemoj biti zauvijek tužna. Djetetu si dala život i dala si joj novu šansu, novu obitelj. Učinila si puno za nju. Nisi podlegla iskušenju da joj oduzmeš život zbog teških okolnosti u kojima si je začela i rodila. Pretpostavljam da si osjećala da bi te teške okolnosti previše opterećivale vaš odnos, pa si je zato dala na posvojenje. Nemoj sebe kriviti, ti si žrtva, a u svojoj žrtvi postupila si na najbolji mogući način. Kreni dalje u život i nemoj o sebi misliti loše - napravila si dobru stvar.

---

potpisujem :love2:

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Tuznazauvijek, nemoj biti zauvijek tužna. Djetetu si dala život i dala si joj novu šansu, novu obitelj. Učinila si puno za nju. Nisi podlegla iskušenju da joj oduzmeš život zbog teških okolnosti u kojima si je začela i rodila. Pretpostavljam da si osjećala da bi te teške okolnosti previše opterećivale vaš odnos, pa si je zato dala na posvojenje. Nemoj sebe kriviti, ti si žrtva, a u svojoj žrtvi postupila si na najbolji mogući način. Kreni dalje u život i nemoj o sebi misliti loše - napravila si dobru stvar.

---

:heart:

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Tuznazauvijek, nemoj biti zauvijek tužna. Djetetu si dala život i dala si joj novu šansu, novu obitelj. Učinila si puno za nju. Nisi podlegla iskušenju da joj oduzmeš život zbog teških okolnosti u kojima si je začela i rodila. Pretpostavljam da si osjećala da bi te teške okolnosti previše opterećivale vaš odnos, pa si je zato dala na posvojenje. Nemoj sebe kriviti, ti si žrtva, a u svojoj žrtvi postupila si na najbolji mogući način. Kreni dalje u život i nemoj o sebi misliti loše - napravila si dobru stvar.

---

:taps:

Tuznazauvjek,
da ne citiram i ja Zdenku, ali da ne ponavljam, otprilike bih to rekla... Samo da tebi posaljem puno pozitivne energije, nadam se da ce ti zivot krenuti u nekom lepsem pravcu... Proslost ne mozes da izmenis ali sadasnjost i buducnost mozes...

Draga,kao što su i cure rekle ti si u preteškim okolnostima donesla zrelu i promišljenu odluku, i bila iznimno hrabra, donesla si svoju djevojčicu na svijet, omogućila da dobije obitelj i jednom paru donijela najljepši mogući dar.
Ako ti pisanje nama pomaže, piši, mi mame posvojene djece smo jako zahvale za svaku riječ, pomaže nam bolje razumijeti mnogo toga u vezi s našom djecom.

ovo je tako teško...
dala si joj najveći poklon, život...

Tužnazauvijek, ti si pokazala oooogromnu majčinsku ljubav i to u razdoblju koje mora da ti je bilo strahovito bolno.

Rodila si je jer si je voljela, misliš na nju i dan-danas jer je voliš, brineš se kako joj je.

Da ti bar mogu zacijeliti rane i otvoriti oči da vidiš koliko si velik čovjek :heart:

Molim te, ostani s nama :heart:

Tuznazauvjek, nadam se da će ti druženje na ovom forumu olakšati razmišljanja o tome gdje je tvoja djevojčica danas, kako joj je, da ćeš se uvjeriti da posvojena djeca dolaze u obitelji koje ih prihvaćaju kao dragocjen dar.

Pozz, ljudi!
Ja imam 21 god i također sam posvojena. to znam, pa, moglo bi se reći oduvijek, kao i ime svoje biološke majke, a svoje sestre sam počela upoznavati sa 3 godine. tako da, to je za mene skroz normalno. ipak, imala sam problema s tim i u školi (učiteljica koja me stalno ispitivala o tome i tvrdila da moja prava mama nije ova koju imam, nego ona koja me rodila), ali, nažalost, i u obitelji (baba koja je uvijek vrijeđala moju mamu jer je ona svoju djecu sama rodila, tata koji je uvijek govorio o mojim genima i vrijeđao moju biološku mamu i jedanput je za zubera rekao da njegov otac nije njegov otac, nego da mu je otac onaj koji ga je napravio i to me jako povrijedilo - za mene su mu oboje očevi...)... zbog toga, ali i zbog moje urođene istraživačke naravi, ja sad želim znati istinu... kako to reći roditeljima?