Kaja :love2:
strašno je to što ti se dogodilo! :cry:
Anci, tu smo za tebe, što god ti bude na duši izbaci ovdje. lakše je krenuti dalje kad svoje probleme možeš s nekim podijeliti :love:
drži se, i plači kad god ti se plače... :heart:
Printable View
Kaja :love2:
strašno je to što ti se dogodilo! :cry:
Anci, tu smo za tebe, što god ti bude na duši izbaci ovdje. lakše je krenuti dalje kad svoje probleme možeš s nekim podijeliti :love:
drži se, i plači kad god ti se plače... :heart:
_anci_ strasno mi je zao :cry:
cure....hvala vam što me hrabrite i tješite i što suosijećate samnom...
ja razmišljam kako će mi bit kad dođe proljeće i kvart bude pun mama s malim bebama...mislim da će mi to bit grozno gledat :cry:
općenito, baš mi je teško vidjet malu bebu...makar svim ženama od srca želim živu, zdravu i sretnu djecu al jesam li grozna ako mi je sada teška pomisao na tuđe bebe? :( :cry:
Anci nisi niti malo grozna, to je sve apsolutno normalno, meni je isto tako...svi osječaji koje osječaš su apsolutno OK i ono su što ti je potrebno u procesu zacjeljivanja.
Ja sam puno puta ljubomorna kad vidim sretne obitelji...i iako imam toliko mnogo na ćemu imam biti zahvalna, naljutim se kad se sjetim da sam sada mogla imati 3 prekrasne djece, koje bi odgajali sa neizmjerno puno ljubavi.....pa ljubomora je zaista neki zdravi osječaj za tu situaciju, čak je i Bog ljubomoran.......a onda još tu i tamo naletiš na cesti na nekog nezainteresiranog tatu ili histeričnu mamu koji su nekako vremenom zaboravili kako je to malo biće zapravo važnije od svega i koliko su privilegirani da ga ili ju imaju...i još se više naljutiš jer si apsolutno svjesna koliko su sretni što imaju nekog tko če vrištati po shoping centrima, nekog tko če razmaženo plakat za čokoladom ili nekog tko če razbit skupocjenu vazu i skrivat jedinice u školi...
Ali sigurna sam da čemo sve mi biti mame, ipak ćemo bit nagrađene jer su naši anđeli gore i brinu se za dobro na ovom svijetu.
:* a jesam se raspisala...čapila me neka typing manija
Citiraj:
RozaGroza prvotno napisa
ogroman X iako nisam doživjela što i vi cure, smatram da je točno tako kako si napisala.
I ako mogu primjetit RozaGroza da si se maaaalko rekuperala i to mi je stvarno drago čuti. :*
Anči drži se i sve ostale cure sa ovog foruma šaljem veeeeeelik :love: :*
forum=pdf :oops:
Jako mi je žao :cry: .
Ancigore među člancima imaš tekst a pod naslovom Istina je.....Citiraj:
općenito, baš mi je teško vidjet malu bebu...makar svim ženama od srca želim živu, zdravu i sretnu djecu al jesam li grozna ako mi je sada teška pomisao na tuđe bebe
i vidjet ćeš da je normalno to što osjećaš i da iako to osjećaš nisi loša ni zla osoba.Naravno da boli gubitak vlastite sreće i nije lako gledati tuđu sreću ali s vremenom i to ćeš moći :love:
Ancigore među člancima imaš tekst a pod naslovom Istina je.....Citiraj:
općenito, baš mi je teško vidjet malu bebu...makar svim ženama od srca želim živu, zdravu i sretnu djecu al jesam li grozna ako mi je sada teška pomisao na tuđe bebe
i vidjet ćeš da je normalno to što osjećaš i da iako to osjećaš nisi loša ni zla osoba.Naravno da boli gubitak vlastite sreće i nije lako gledati tuđu sreću ali s vremenom i to ćeš moći :love:
anci, jako mi je žao zbog tvog gubitka. :love2:
I potpisujem Rozugrozu. Ljubomora je normalna. I meni je bilo teško gledati sve te mame s kolicima. Imala sam osjećaj da sve oko mene imaju bebu ili su trudne. Ali vrijeme liječi rane i stvari postanu lakše kad ih jednostavno prihvatimo kakve jesu. I nadamo se da će biti bolje.
Ovo u potpunosti potpisujem i dodajem da mi u situacijama kad vidim nezahvalne roditelje (to je samo trenutak naravno - možda su oni divni roditelji, no ja to nekako uzmem k srcu i subjektivno gledam) dođe da ih primim i kažem "jel ste vi svjesni koliko ste sretni i koliki vam je vaše dijete blagoslov??" Ali, samo se :(, i suzdržim.Citiraj:
RozaGroza prvotno napisa
Na koncu, nekako si objašnjavam to ljudskom prirodom - sve što imamo po defaultu uzimamo zdravo za gotovo (tako sigurno bolesni ljudi gledaju i misle kad vide zdrave ljude koji se uzrujavaju i uzbuđuju na svoje "probleme"). No to je uvijek bilo i biti će - "Sit gladnom ne vjeruje!"
Nitko ne zna kako je, dok to ne okusi na svojoj koži...
Ja učim cijeniti i poštivati sve blagodati u svom životu, uživati u svemu što mi je pružano, biti sretna što sam zdrava, što imam predivnu osobu pored sebe koja me voli, posao na kojem sam zadovoljna, divne roditelje i braću... Sunce na prozoru, mogućnost da idemo na more, u kino, na odmor... Novu mašinu i napu, uređeno naše gnjezdo...i još more toga :D! Jer išta nije po defaultu i sve to može ispariti već sutra!
Otkako sam kod sebe promijenila pogled i shvaćanje na život, mogu vam reći da sam puno opuštenija, sretnija, bolja, ponosnija, draža, i zadovoljnija osoba.
Naravno da osjećam ljubomoru i sad, i kad sam ponovno trudna, a kamoli nakon gubitka našeg sina i sreće na koju sam "računala", no radim na sebi i tako se gradim u bolju osobu.
:love:
Točno znam o kojoj vrsti ljubomore pričaš, i mene je to jako mučilo. Znali bi mi ljudi i zamjeriti, kad bi mi neka rekla da je trudna nisam mogla sakriti suze i plač. Ali to je teško objasniti, ja nikad u tom trnutku nisam toj ni nikojoj drugoj osobi poželila zlo, nego taj neki neobjašnjivi osjećaj ljubomore i tuge. Zašto meni neće, zašto neke žene ostanu trudne bes problema...Citiraj:
RozaGroza prvotno napisa
Teško je to shvetiti nekome tko nije probao. A ja bih voljela da to nitko nikada niti ne proba.
Draga anci,izbjegavam dolaziti na ovaj pdf mada sam i sama na isti način kao i ti izgubila bebu ali toliko me potresla tvoja priča da ti se moram javiti.Voljela bih ti poslati svu snagu i utjehu ovoga svijeta ali na žalost,ne mogu.Mogu ti samo poslati nadu da ćeš jednog dana dobiti svoje živo i zdravo dijete jer evo i meni se želja ispunila.Tko ima cilj,ma cijeli se svijet okrene u tome smjeru da se taj cilj i ostvari.Plači sada,olakšaj suzama,neka izađu,svaka će odnijeti mrvicu boli.Praznina nam ostaje kao podsjetnik u srcu da je dio srca zauvijek od bebe anđela......Izbaci iz sebe sve što ti naiđe,tu smo sve za tebe,drži se draga,drži se...
mari i svim ostalim curama....po stoti put hvala na lijepim riječima...sretna sam kad čujem da sve vi koje ste mame anđela da ste postale mame i žive i zdrave djece...a isto to želim i sebi i svima koje to željno iščekuju. ja se nadam da su naši anđeli uz nas i da navijaju da im mame rode zdravog bracu ili seku...
veliki :love: svima :*
Draga anci,
nadam se da si uspjela riješiti problem sa grudima. Ja sam odmah u bolnici dobila bromergon i nije mi dolazilo mlijeko. Jako sam se bojala da ne dobijem mastitis.
Uvijek kažem, kako me dragi Bog u toj muci ipak zaštitio jer se nisam puno mučila pri porodu. Sve je prošlo bez ikakvih medicinskih intervencija i fizički sam se jako brzo oporavila. Na dan kad sam rodila svoju curicu, ja ju jesam slabije osjećala (ona se samo premještala s jedne strane na drugu :cry:), ali nekako nisam odmah pomišljala na najgore. Jednostavno sam mislila da je malo mirnija. I brzo su došli trudovi…
U početku mi je bilo jako teško: doći kući, susretati se s okolinom, uopće prihvatiti tako strašan gubitak. Dugo nisam mogla obilaziti prijatelje koji su dobili dijete. Jako osjećam ljubomoru i teško mi padaju trudnoće mojih prijateljica. Al trudim se živjeti za svaki dan i polako guram.
:love:
ja sutra idem po nalaze od obdukcije...napokon su gotovi. i imam tremu. :( :cry:
strah me toga šta ću pročitat...iako znam da to što je Marija umrla nema veze samnom, barem su tako doktori rekli, jer moja je trudnoća od početka do kraja bila savršena...al baš sam nervozna.
a općenito kako dani idu ja postajem nekako depresivnija...kao činim se ok al uopće nisam. sutra se navršava 40 dana od poroda, sad bih se trebala malo aktivirat, vratit život u normalu, počet nešto radit...a ja nemam snage i neznam otkud da počnem. :cry:
baš je depresivna ova poruka al baš se izgubljeno osijećam.
_anci_ :cry: baš mi je teško kad vidim koliko si tužna...
Doči će kad tad nešto što če ti u život opet unjet smisao i sreču!
ja sam nazadovala i mm je jako pogodio taj phd nalaz sa opisima mjera i sl. Zato držim sretnice da za vas bude to što bezbolnije iako je teško,ali možda sada guraš 2 stepenice unatrag, s vremenom ćeš opet koračati korak po korak unaprijed :hug
Da se ne ponavljam ,sve što sam napisala Rozi ,vrijedi i za tebe,treba vremena za sve :love:
podigla sam nalaz od obdukcije...sramotnih 5 rečenica...i nit se naslutit neda zašto mi je dijete umrlo...
a sad gledam...opet mi mlijeko počelo curit...nakon 2 ture bromergona...stvarno sam luda danas...koliko bi moja Marija imala papice da je samnom... :cry:
anci draga :love: . Joj tako mi je žao. Svaki put se rasplačem.Citiraj:
_anci_ prvotno napisa
Nego teško mi je pitati te, ali jesi li potražila neku psihološku pomoć. Meni je bila potrebna. I bez nje ne bih bila uspjela. Išla sam jednom privatnom psihologu, ne psihijatru. Ponekad ne možemo same. I pričaš li sa svojim bližnjima. Čini mi se da se ubijaš mislima. I potpuno te razumjem i ne osuđujem, ali moraš koliko to god bolno bilo, naći u svemu što se je dogodilo motiv da kreneš dalje i da to iskoristiš na neki pozitivan način.
Npr. ja sam nakon nekog vremena odlučila da neću više žaliti i plakati zbog njene smrti, nego da ću slaviti svoju trudnoću i u njoj naći sve ono lijepo. I da ću o Hani razmišljati na način da se prisjećam naših lijepih trenutaka. Trudnoće, utz, njenog prvog pomaka. Ona je moja prva trudnoća i moja prva beba. I to mi nitko ne može oduzeti niti umanjiti.
Ne znam da li me razumješ, možda bi bilo bolje da sam ti ovo poslala na pp, ali ustvari želim nekako svima dati nadu i motiv da izvuku iz toga koliko mogu ono najbolje. Samo tako možeš dalje.
Znam da je možda malo rano, ali ipak pokušaj gledati na to drugačije.
:heart: :love: :* .
Jerdino što ja nemam je to što su mi oduzeli pravo na dodir. Nisam je dirnula, vidjela, oprostila se :evil: Zbog toga sam jako ljuta na bolničke persone, koje si umišljaju da su prve do Boga. Ali nalazim načina da je zamišljam.
Moram misliti pozitivno jer nekad boli toliko da bi mi srce iskočilo. Ali onda brzo nešto poduzmem i mislim kako sam ustvari zahvalna da smo bile zajedno tih 32 tjedna. Svašta smo skupa radile. Voljela je slušati muziku, voljela je da plešem po kući. Uvijek se je ritala kad sam plesala. Nije voljela kavu, obožavala je burek sa jabukom i štrudlu sa jabukom. Ja ih mrzim i nikada prije niti poslje trudnoće sa Hanom nisam ih jela. A ona je tražila i ja se u njima davila. Bila je vesela noću, kad se je meni spavalo, ona je plesalo. Obožavala je coca-colu, ja je mrzim, ali našle smo kompropis.
Kužiš me sad. Imaš nešto sa njom što ti nitko nikada ne može oduzeti, i što nikakav obdukcijski list neće poništiti i obrisati. Ti imaš nekoga tko te pazi i gleda. Ona je tu sa tobom i ako je potražiš osjetit ćeš da je tu.
:* Prekrasno si to napisala, odmah sam se sjetila kako sam zbog svojih dečkiju nakon 15 godina vegetarijanstva počela jesti meso, i to gulaš u 08 ujutro! Oliver je bio dobar i miran, a Ivan se ritao kao manijak i uvijek me budio usred noći...Citiraj:
nenaa prvotno napisa
Anci, mi smo 7 dana nakon što nam je Tija umrla išli na razgovor s patologom koji ju je pregledao. Najgore od svega je ono što mi je rekao, da nema nikakav razlog kojim bi objasnio zašto je doktor odlučio indicirati porod, jer nigdje nije našao ništa loše, ništa što bi ukazivalo na ikakav problem, bakteriju, infekciju...i na kraju mi je rekao da je zaista bila prelijepa beba. To me je ubilo. I dan danas me ubija to da sam možda zbog krive procjene lječnika sad mama anđela. Tako da iskreno ne znam dal mi je drago da mi je to rekao il bi mi bolje bilo da nisam nikad uopče s njim ni pričala.
Drži se :heart:
Draga anci :love:,
evo i ja sam pronašla način na koji se nosim s tim. Na početku trudnoće moj papa nalaz nije bio dobar do te mjere da su skoro htjeli prekidati trudnoću. Na sreću to se smirilo, al moja curica ipak nije došla živa na svijet. Kao da je imala misiju spasiti moje zdravlje i sačuvati me. Ona je zaista moj anđeo čuvar. :saint: Živjela je za moj život.
cure, hvala vam što ste uz mene...doista mi pomaže jer mi se sad teško sabrat i neznam kako dalje...a mislim da ću izvuć nešto iz toga kako se vi nosite s tim i primjenit nešto na sebe...
nenaa, nema potrebe za privatnim porukama, sve što si napisala je u najboljoj namjeri i koristit će, kako i meni, verujem tako i drugim curama.a nažalost, sve koje smo tu, proživljavamo slične stvari, pa tako možemo i otvoreno o svemu.
nisam još potražila pomoć psihologa, možda bih mogla, vjerujem da mi neće odnemoć, eventualno pomoć. iako imam puno ljudi koji su uz mene i s kojima mogu pričat dosta sam izgubljena al vjerujem da ću si uskoro posložit kockice u glavi i hrabro krenut naprijed... :)
razmišljat ću više o svojoj trudnoći, kad smo Marija i ja bile nerazdvojne i svašta zajedno radile...to mi je doista bio najljepši period mog života...a sada imam anđela koji me čuva i gleda s neba i zbog kojeg moram nastavit živjet i bit sretna. vjerojatno se moja Marija jako ljuti na mene kad sam tužna i izgubljena....
samo me ljuti to što neznam apsolutno nijedan razlog zbog kojeg je mogla umrijet...makar to više nije bitno jer mi je ništa nemože vratit al neznam dal bi ja možda trebala ić na neke testove...dal bi to možda moglo imat veze samnom.makar pretpostavljam da bi me doktori uputili da ima potrebe, al svi znamo da nerade baš oni uvijek svoj posao kako treba... :/
:love: :heart: svima...
_anci_ :* Najbolje ti se sad odmorit i pustit da prođe malo vremena, a onda sa svim nalazima potražit mišljenje nekog zaista stručnjaka. Nažalost u nas ih ima jako malo i nije lako do njih doći.
Što se tiće neke pomoči, kad je naša Tija umrla, prije skoro 3 godine, ja sam imala 27 i zaista mi je trebala pomoč. Išla sam na hypnoterapiju 2 godine. Ali sam išla kod meni veoma drage prijateljice koja se time bavi u Engleskoj, i zaista mi je pomogla da pomognem sebi. Ponekad nam treba pomoč da skupimo snage i krenemo dalje. Ali super je imati podršku obitelji i prijatelja, to je ipak najvažnije.
Drži se :love:
evo mene opet malo da se javim. bila sam jučer u bolnici na kontroli, samnom je sve ok...sve se vratilo u normalu...barem što se ovog fizičkog dijela tiče...
a pokazala sam doktorici nalaz od obdukcije i po svemu što piše moja Marija je bila savršeno zdrava beba...jest da je pupkovina bila duga preko jednog metra (prosječne su duge oko pola metra) al to nije uzrokovalo smrt. i doktorica mi je doslovno rekla da će to zauvijek ostati misterij. zdrava mama, zdrava beba, trudnoća uredna...al na kraju moje bebe nema...
al nesmijem se time opterećivati jer mi nikakvo mozganje neće nju vratit...
inače, počela sam je sanjat svaku noć...prije tri noći mi se činio kao neki vjetrić u sobi...i pridigla sam se u polu snu i pitala: Marija, jesi to ti? :cry:
al to jevaljda normalno...ipak je ovo najstresnije što mi se do sada dogodilo...a ona je moje prvo dijete,moja princeza...i valjda je normalno da mi je stalno u mislima...
pozdrav svima... :* :heart:
_anci_ :cry: drzi se...a sigurna sam da je Marija stalno s tobom :heart:
_anci_ :love: :taps: :* uz tebe smo!!!
Draga anci, budi hrabra i drži se.
:love:
_anci_ drži se! :love:
Sva se naježim dok te čitam :cry:
anči, :love: samo hrabro i drži se :*
_anci_, drzi se :heart:
:love:
Anci drži se :love:
ja sam svog malenog sanjala 1.put tek kada sam ga odlučila pustiti od sebe,kada sam prihvatila gubitak i prestala se pitati zašto i kako,a odgovor je ostao kao i tvoj nepoznat.Svi nalazi su prije i poslije bili savršeni.
što se tiče psihijatra zatražial sam pomoć kada sam osjećal ada me tuga guši ali nije me oduševilo,možda zato što su moja očekivnja bila da ću dobiti odgovor zašto,no i dr. je sam rekao da se dobro nosim sa svime i da sam još uvijek razumna i nisam izgubila"kompas" u dodiru sa realnošću.
anci :love:
draga anci,tvoja priča me duboko potresla,nemogu uopće suspregnuti suze :( to je zaista kalvarija za koju treba tražiti adekvatnu riječ,čovjek se zapita zašto je život tako nepravedan i uzima najvrijednije...sigurna sam da te tvoj anđeo čuva i još čvršća u vjeri da ćeš ponovno postati mama i zaista da će ovaj puta sve biti,jednom riječiju,drugačije :)
maria elena
mene odavno nije bilo pa se odlučih malo oglasiti. 28.12.09. se napunila godina dana otkad sam rodila svog anđela. težak je bio taj 12. mjesec. Božić za koji sam mislila da će bit najsretniji do sad i nije bio tako sretan jer nam je svima nedostajala moja Marija, iako sam svjesna da je ona konstantno samnom...al ipak fali mi da je vidim kako raste, kako se smije, plače i pruža mi radost koju samo dijete može pružiti svom roditelju.
ja se oporavljam, makar sam dosta smušena i svoju tugu pokazujem na krivi način, dosta sam nervozna i to prenosim na ljude oko sebe. al nadam se da ću jednom potpuno čvrsto stajati na zemlji makar čežnja za Marijom nikad neće proći, niti treba.
sad me malo hvata strah da ću zaboraviti kako je izgledala kad se rodila, makar ipak mislim da je to nemoguće. al se grizem zašto je nisam slikala mobitelom (imala sam ga sa sobom dok sam rađala) makar je valjda logično da se nisam bila u stanju toga sjetiti kad sam rodila a i jedva su mi je donjeli da je vidim i jako je brzo odnjeli...
neznam, znam samo da jako fali... :(
:(
draga _anci_ šaljem ti jedan veliki virtualni zagrljaj :love2:
:love: