Pomikaki, mislim da ti se ne bi svidio način na koji bi on problem na vrijeme rješio ;)
Ali to je moj osobni dojam, možda i bi...
Međutim, poanta je svakako primjenjiva na sve
Printable View
Pomikaki, mislim da ti se ne bi svidio način na koji bi on problem na vrijeme rješio ;)
Ali to je moj osobni dojam, možda i bi...
Međutim, poanta je svakako primjenjiva na sve
Pa to je istina. Meni se pokazalo tako da je bolje na vrijeme reagirati i postaviti granice :mrgreen: nego pustiti i pustiti pa se onda pogubiš i na kraju vikneš.Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
Ja govorim o jednoj situaciji, ne o nečemu dugoročnom jer mi se tako nešto nije dogodilo.
Nama je knjigu na roditeljskom sastanku preporučila Andrijina učiteljica. Ona smatra da i kod nas ima puno razloga za zabrinutost zbog permislivnog odgoja, ili bilo kakvog već manjkavog odgoja. Ima i konkretne razloge za to. Navodi da je već nekoliko godina situacija takva da, ako vidi recimo dva osmaša da se tuku, ne prilazi im i ne razdvaja ih, nego se makne. Boji se da je ne udare i ne osjeća da ima ikakav autoritet nad njima (koji bi oni priznavali). Napominjem da je žena sportašica, energična i živog duha, smatram da fenomenalno obavlja posao sa svojim razredom.
Ja sam u knjižari prelistala knjigu, odlomak koji sam pročitala nije mi se svidio (a u njemu i piše "možda vam se ne sviđa ovo što čitate.." :mrgreen: ). Mislim da ću je na kraju ipak pročitati.
S tim da je vjerojatno važno imati na umu da je čovjek psihijatar, dakle bavi se problemima i viđa uglavnom problematične odnose zbog prirode svog posla. Ili, što bi rekla naša redovna pedijatrica (ujedno i specijalistoca neuropedijatrije) - "Oni u bolnici (bolnički neuropedijatri) više ne znaju prepoznati zdravo dijete".
Tako, baš tako. Znate kako je bilo vruće prije par tjedana pa smo kupili nove japanke. A nekidan ujutro kiša, zima, duša ti se smrzne i moja gospođica hoće japanke jer su joj "nove i predivne". Nije puno gnjavila nakon odlučnog ne i obrazlaganje zašto ne, ali faca jad, tuga i očaj.Citiraj:
"Ancikonkr Ono što je bitno - djeca trebaju OKVIR i granice, a unutar toga trebaju slobodu. Tak ja to doživljavam. Najteže je naći mjeru - da ne bude ni previše ni premalo. A odgoj djeteta uvijek se vrti oko PREISPITIVANJA tih granica.[/quote prvotno napisa
I šta bih ja trebala? Osjetiti grižnju savjesti, pustiti ju da izabere i snosi odgovornost za svoj izbor u vidu hodanja po ambulantama. Ja ne.
Takvih je primjera milijun, i tko kaže da je menadžerima teško, pa mi svaki dan donosimo naoko male, a zapravo vrlo važne odluke za život i budućnost djece. Malo je obeshrabrujuće što je teško postići balans koji Peterlin spominje. Trudiš se, trudiš, a vjerojatno će ti dijete kasnije nešto zamjeriti, no i to je normalno.
Možda će ova moja reći - mama, ti si nas vodila na izlete i kojekuda, a ja sam baš htjela one tenisice na kotače (e, s tim me pili već neko vrijeme).
Tko će to znati u budućnosti?
Po ovim citatima, meni taj autor dobro piše jer mislim da prelabavi, neodlučni roditelji, bez stabilnog, ali prijateljskog i uvažavajućeg autoriteta, mogu dovesti do pretjerano narcisoidnog, sebičnog, ali u konačnici nikad zadovoljnog djeteta.
Nena slažem se
ja mislim da se nas dvije nismo razumjele: gdje sam ja napisala da sam imala loše iskustvo tamo, ma gdje sam napisala da sam išla kao dijete? Meni je tamo bilo super, ma totalno drugi doživljaj, to je stvarno poseban svijet i ne kažem da je lošiji od našeg, nego drugačiji. Oni imaju, također, više materijalistički pristup, životu općenito. Kod njih je najnormalnija stvar da dijete dobije po guzici, i ti si čudak kad ti je to :shock: . S druge strane, komunikacija se ne odvija kroz vrijeme provedeno sa djetetom jer imaju zbilja dugo radno vrijeme, a djeca gotovo čitav dan provedu u školi (od 8-16), a nakon škole obično još idu i na nekakvu dodatnu aktivnost koju provodi škola. Prvi zajednički obrok je u 18 (uglavnom). Subote su rezervirane za izlaske - uglavnom Mall ili kuglana, nedjelje za crkvu. Takva su moja iskustva. Nisam primijetila da mama dijete odvede u park, čak niti nisam vidjela park tamo gdje sam bila. Opet, ovisi koja je okolina, u kojoj si državi, u kojem dijelu SAD-a. Čak će ti i oni reći da neki dijelovi SAD-a nisu SAD, već ih smatraju Europskim: uglavnom gradovi na Istočnoj obali.Citiraj:
tridesetri prvotno napisa
razumijem. ali u tom slucaju ne vidim po cemu je to relevantno za ovu temu.Citiraj:
elin prvotno napisa
u tome što je knjigu o kojoj pričamo i koja je potaknula ovu temu napisao Amerikanac, sa iskustvom dječjeg psihologa u SAD-u. Čak i ti moraš priznati da si dolaskom tamo imala kulturološki šok kao i ja. Po mom iskustvu, to je drugačiji svijet od ovog našeg (tu ne mislim samo na Hrvatsku, već Europu, jer bez obzira koliko isticali razlike, ipak smo svi u Europi tu negdje, a razlike, iako postoje, su zanemarive), pa osim onih najbitnijih značajki (za koje smatram da su iste za sve ljude na zemaljskoj kugli), ostalo su izrazito velike razlike, životne, kulturološke i druge.Citiraj:
tridesetri prvotno napisa
u tome se s tobom slazem. vec sam i prije napisala:Citiraj:
u tome što je knjigu o kojoj pričamo i koja je potaknula ovu temu napisao Amerikanac, sa iskustvom dječjeg psihologa u SAD-u
medjutim, smatram da ako govorimo o tim razlicitostima (SAD-HR ili SAD-Evropa) onda bi se trebali drzati barem koliko-toliko dokazivih cinjenica.Citiraj:
pitam se koliko ta tema kod nas uopce moze biti shvacena. tip pise o necemu sto je problem u americi, gdje se vec najmanje 30 godina djecu odgaja ovako kako se kod nas tek pocelo.
bez uvrede, ali diskusija na temelju tvojih losih iskustava mi je jednostavno :/
:mrgreen: pa koji je taj?Citiraj:
Svimbalo prvotno napisa
Nesumnjivo, knjiga je sumnjiva :roll: one gluposti oko dojenja su žalosne, što drugo reći, pa automatski gubi na kredibilitetu. Ali vjerujem da se može izvući i pametnih stvari. Ja pročitam svašta. Ali sam već stvorila neki svoj stav pa lakše filtriram što mi je u redu a što nije.
Meni ne gubi na kredibilitetu samo zbog dojenja-osim toga, dojenje nema baš nikakve veze sa njegovom specijalizacijom, stoga, ponavljam, uvjerena sam da nitko u toj knjizi neće tražiti savjete o dojenju. To ide u onu domenu "uzmeš što ti paše".
A problem bi na vrijeme riješio, kao što rekoh, radom i disciplinom :mrgreen:
Sad, naravno, govorim skroz pojednostavljeno, osim toga, ja ipak (na sad već 184. stranici) preporučam knjigu-kao što bih preporučila i svaku drugu, onome tko je dovoljno razuman da pronađe taj svoj filter.
Ja sam došla na pomisao da je takav savjet o dojenju u toj knjizi (i drugim knjigama s "civiliziranog zapada") isključivo iz praktičnih razloga - nema porodiljnog kao kod nas, većina mladih majki ide raditi kad dijete ima baš tu dob koju ovaj preporučuje za prestanak dojenja. Ne znam... Nije to jedina knjiga u kojoj sam to našla, ali ne bih bez podloga nabrajala. Uglavnom, sve jameričke.
Nu, danas popodne idem opet u knjižnicu - možda su je nabavili ili planiraju...
Što se misli pod rad i disciplina?Citiraj:
Svimbalo prvotno napisa
Baš sam malo gledala teme tamo po godištima n aforumu da vidim bih li ja trebala moje cure malo "upregnuti" jer mi se čini da danas djeca pod milim Bogom ništa ne rade.
Ne mislim ja stvarati dječje robove no strah me, vidim svoju mlađu braću, tinejdžere, oni se maltene uvrijede kad im se kaže da nešto naprave jer to doživljavaju kao veliku uslugu "tome drugome", nemaju taj osjećaj da je normalno da i oni, osim prava, imaju obveze (osim školskih i svog kreveta).
Ne samo da bi mi fizički olakšalo da ove moje nešto malo rade nego me strah i da ne odgojim nedisciplinirane egoiste.
U takvim dvojbama volim poslušati glas "stručnijih", pa, što kaže?
Joj, ovo su fakat i moje bojazni... Doduše, ja klince od malih nogu uključujem ne da pomažu nego da DOPRINOSE (kao i muž)=jer radi se o našem zajedničkom domu. Zašto ZAŠTO bi samo ja kuhala/spremala/bla bla... A ako se s tim ne krene na vrijeme, dok još to klinci ne smatraju tlakom, kasno je dragi moji petnaestogodišnjaku govoriti da bi elem nešto trebao, a do tada mu se sve serviralo. TAJ pristup doživljavaju kao tlaku. Djecu treba postupno uvoditi u svijet odraslih koji je pun obveza. Razina prava i obveza trebala bi rasti zajedno. Nadam se da ću uspjeti to izvesti sa svojom djecom, jer kad gledam oko sebe, vidim puno više loših uzora nego dobrih... :/Citiraj:
Nena-Jabuka prvotno napisa
Nena, to sam ja malo parafrazirala onu "red, rad i disciplina", s naglaskom na disciplina-on smatra da sva djeca od 6 mjeseci naviše trebaju znati sama se uspavati, pa i da sve kompliciraniji načini uspavljivanja ne vode ničemu (to je mali ilustrativni primjer). Inače, ne govori toliko o sudjelovanju djeteta pri kućanskim poslovima (BTW; potpuno se slažem s tobom :love: ) kao takvom, nego navodi da bi npr. četverogodišnje dijete trebalo samo počistiti nered koji je napravilo (prvenstveno dirajući nešto što ne smije).
Uzmi knjigu, svidjet će ti se neki njegovi savjeti!
Da, vjerojatno neki, ovo s bebama mi je već sad jeza.Citiraj:
Svimbalo prvotno napisa
Uh kad tek jadan shvati da i dojenje i cosleeping itd imaju itekako veze :lol: Nitko mu neće htjeti objaviti tu knjigu :lol:
meni je knjiga ok i svakako bih je preporučila. ne slažem se sa svime (stav o dojenju), ali roditelji svoju djecu trebaju odgajati još puno, puno godina nakon onih prvih dojenačkih.
Knjiga dobro pokazuje kako nepostavljanje granica u ranom djetinjstvu dovodi do depresije i problematičnog ponašanja u adolescenciji i odrasloj dobi. A granice o kojim se u knjizi govori nikako nisu one kojima bi se maltletiralo dijete već se spriječilo da ono maltletira druge,a ponajviše sebe, odnosno da ga se nauči kako biti zadovljna i samosvjesna osoba koja je dio obitelji i društva.
A primjeri iz knjige se ne dešavaju samo u onoj tamo Americi. Definitivno sam neke obrasce ponašanja pronašla i u svojoj djeci, djeci prijatelja i sebi.
Naslov je možda neprivlačan ali je bolno istinit.
Eto kad promatram kako moj brat i žena odgajaju svoje troje dice,svrstala bih ih u ovu drugu kategoriju.Citiraj:
Anci prvotno napisa
Već san valjda dosadna s tim,ali ako ja sa svojim malim postignem i pola,bit ću sretna žena
otprilike to izgleda ovako,autoritativan odgoj smatram pravim odgojem
-nema fizičkog kažnjavanja kao ni verbalnog teroriziranja dice
-ono što mama i tata kažu je zakon,ali ne u smislu krutosti,ima tu i puno kompromisa-pogotovo što se tiče sitnica(eto netko je da primjer ostanka u parku...na takve kompromise mislim)
no po pitanju jela i spavanja kompromisa nema,nemate pojma kako dica vole red kad jednom usvoje šprancu-zimi svi zaspu u 20,ljeti u 21 sat
-strašno puno polažu na fizički kontakt-ta dica dobiju tisuću poljubaca i zagrljaja na dan,svakodnevno se govori "volim te najviše"...ta se dica osjećaju voljenima
-postoje izrazita pravila ponašanja na javnom mjestu,na ulici,na plaži,u knjižnici,u dućanu....dica se predivno ponašaju
evo neki dan sam bila sa šogoricom u knjižnici,vodile smo mog malog u kolicima i njena dva dečka.Mi smo dugo birale knjige a njih dvojica sili za mali stolić,svaki jednu knjigu u ruku i u tišini listaju...ni jedan još nije krenija u školu
granice su i te kako postavljene,također,provode se i kazne u vidu kratkotrajnog ostanka u sobi na hlađenju i uskraćivanja npr crtića taj dan
podviknu na njih tek u krajnjoj liniji,inače rijetko
Rispekt. to se traži. Samo roditelji moraju biti odgojeni da bi znali odgajati. :(
pročitala sam knjigu.ne zam tko ju je još ovdje pročitao ali sigurno nitko tko kaže da je čovjek protiv dojenja.
čovjek jednostavno objašnjava da prva povezanost koja najviše utječe na emotivni razvoj djeteta dolazi kroz hranjenje ,time najčešće dojenje,zbog zagrljaja i svih emotivnih stavki dodira majke i bebe.time je za dojenje.
ALI-također naglašava da je stvar u HRANJENJU i ZAGRLJAJU i DODIRU i da ukoliko majka zbog bilo čega ne doji ili ne želi ili bilo šta to je također ok dok god postoji povezanost između majke i bebe i maženje i zagrljaj,dakle dok majka pruža bebi ono na što dijete prvo reagira i što mu je najbitnije.
čovjek želi reći da svaka žena ima stvar izbora i da bilo šta što se čini zato što je nametnuto ili se mora(tipa dojenje ako majka ne želi) čini više štete nego koristi ako žena nije opuštena i sigurna i zadovoljna svojim postupkom,jer nervoza prelazi na dijete i nema te emotivne koristi dojenja.
dakle čovjek nije protiv dojenja ali nije mu to niti NO.1 u životu novorođenčeta.bitno je da dijete jede i napreduje i ostavlja dojam sigurnosti i zadovoljstva.e sad je li to majčino mlijeko na prsa ili bočicu ili adaptirano njemu je manje bitno.
ovo sad nije napad na dojenje i svi znamo da je to najbolja hrana za bebu.ali isto tako svi znamo da dojenje nije recept i garancija za sreću.
svi trebamo činiti što nama i djetetu emotivno najviše odgovara jer cilje je zbližiti se i pružiti osjećaj sigurnosti-to je čovjek htio reći.
Dizem malo temu jer upravo citam 'Epidemiju...' - sandra23 ima pravo, nije lik protiv dojenja, nego kaze to sto je opisano u postu sandra23.
Knjiga mi je prilicno ok, iako vjerujem da se dosta 'izgubilo u prijevodu' jer kulturoloske razlike izmedju 'nas' i 'njih' nisu zanemarive (npr. dosta referira na skoro pomodno 'naljepljivanje' kojekakvih dijagnoza tipa ADD i sl. zbog kojih je u SAD-u navodno cca 6 milijuna(!) djece na medikamentima, a zapravo je mozda 4 % njih stvarno u okvirima nekakve dijagnoze - 'poremecaji' ostalih jednostavno se poklapaju s tipicno djecjim ponasanjem koje odraslima zapravo smeta).
Ipak, s autorom se slazem u dijelu da neke granice trebaju postojati jer djeci to jednostavno treba. Mislim, granice trebaju i odraslima, a kamoli djeci. Mnogi su u prethodnim postovima lijepo opisali razlike izmedju autoritarnog, autoritativnog i permisivnog odgoja, a zgodna su razmisljanja McGrubi, Trine i ostalih.
Ok je knjiga, vrijedi citanja, jasno, uz jedan kriticki odmak obzirom na spomenuti kontekst druge (odgojne) kulture.
ja sam u totalnom bedu nakon 40 stranica ove knjige.
nije karikiranje, ali ispada da će moja djeca, zato što sam im ja dopuštam da spavaju gdje žele i zato što ponekad nemam jasno definirane granice, postati maloljetni delikventi :/
fakat sam bila u depri nekoliko dana nakon čitanja, a nisam još ni do pola došla. strah me nastaviti.
sladjo, ja sam svjesno zanemarila neke dijelove knjige, za moj ukus je malo hitlerovska, i ide mi na jetra ono američko ponavljanje "i Robin je upala pod utjecaj epidemije!" i slično, ali osnovna ideja knjige mi je ok. čitam i prihvaćam selektivno ;)
Ma tko to UVIJEK ima jasno definirane granice?Citiraj:
sladjanaf prvotno napisa
Ljudski je da se te granice mijenjaju ovisno o raznim faktorima, pa i mom raspoloženju a i njegovom. To je život.
Da se razumijemo, nisam čitala knjigu tak da nemam pojma o čemu govori osim ovoga što se tu spominjalo, pa možda pričam gluposti :mrgreen:
Ja također nisam čitala knjigu i mislim da sam ovdje među rijetkima koja uopće ne čita knjige o odgoju djece...pa zato smatram da imam pravo reći kako ja gledam na odgoj. Ja to radim posve intuitivno, ako osjetim da se trebam postaviti čvrsto, to i uradim. Ne je ne, uvijek, svugdje i odstupanja nema. Bez obzira na okolnosti, raspoloženje, atmosferu. Smatram da smo mi mame zbog razno raznih strahova i strepnji strahovito zaboravile na svoju unutarnju intuiciju, oslanjajući se gotovo u potpunosti na koje kakve matrice koje nas upućuju kako odgojiti dijete. Za to priručnik ne postoji, kao niti univerzalan vodič za život,ljubav, sreću. Djeca vole red,disciplinu i moraju osjetiti da je roditelj "jači" od njih. U suprotnom, djeca se zaista pretvaraju u tiranine, a onda je već kasno postavljati granice. Načelno jesam protiv popustljivog odgoja ma kako god se on u svojoj vokaciji apostrofirao.
čitala knjigu i moram reći da sam zadovoljna načinom pisanja iako naravno ipak ima dijelova s kojima se ne bi složila.
baobab potpisujem
potpisujem baobab
baobab je dobro napisala, nerijetko danas srećemo roditelje "nemoćne" pred djetetom.
Ako si pred malim djetetom nemoćan, jadan i slab, pa kako ga misliš voditi kroz život, usmjeriti, podupirati....
Izjave "joj, ja ne znam šta ću s njim" i nemoćna kuknjava meni je strava, kad dolazi od roditelja čije je dijete sasvim zdravo
.
Zadaća je roditelja da zna, pa ako ne zna, neka se potrudi da sazna šta će i kako će, a ne da prepušta djetetu "komandu", a samim time i odgovornost za koje dijete nije zrelo....
Radili smo u školi na roditeljskom sastanku nekakvu UNICEF-ovu zadaću, (zbog titule "škole bez nasilja") gdje smo mi roditelji, po skupinama morali prezentirati različite oblike roditeljstva, od onog autoritarnog do popustlijvog.
Na ovaj hladni autoritarni srce ti se cijepa jer zamišljaš kako je toj jadnoj djeci koja ne dobivaju ljubav i podršku već samo teror, ali bogme i kod popustljivih skužiš kako izrastaju mali, razmaženi tirani koji također, da stvar bude gora, uopće ne budu sretni.
Ne mislim pritom na ove male, labave granice koje su normalne jer smo ljudi sa srcem, a ne strojevi, već na nepostojanje onih bitnih granica koje djecu uče da budu ljudi odgovorni prema drugima i sebi.
Žao mi je što tih UNICEF-ovih radionica nema više i što ih učiteljice shvaćaju baš površno, tek toliko da odrade, za razliku od nas roditelja, koji smo se baš angažirali.
XCitiraj:
Nena-Jabuka prvotno napisa
potpis
ja isto potpisujem, ali sladju :mrgreen:
i inače, mislim da se totalno pretjeruje s tim strahom od popustljivog odgoja, onako kako ga većina shvaća.
naročito kad kod nas smo svjesni da je ipak neki drugi stil odgoja prevladavajući. a nikako ne popustljiv.
a onaj oblik odgoja kojega ja smatram opasnim, je onaj kad roditelje - nije briga.
al to se i ne može nazvati odgojem.
Meni se čini da je danas ipak više onih koji nemaju vremena, ne stignu, a priroriteti svakako posloženi, ali oko djece i obitelji :?
Pa nije to baš ni pisano za nas (većinom ne). Mi taj fenomen "popustljivog" možemo i gledati uglavnom kao fenomen, a ne epidemiju, i kao takvog ga izvući iz knjige, ali baš ono izvući iz konteksta.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Ovo - spavanje djece i ostali dogovorni postupci koji su dio običaja i rituala jedne obitelji meni ne bi spadali u popustljivost, bar ne onu nezdravu, za shvaćanje autora knjige manje me je briga.
Evo što je meni, u mojoj okolini, nepodnošljivo popustljiv odgoj, kojemu svjedočim tu i tamo, ali dovoljno da obrišem znoj sa čela nakon susreta s njima i njihovom djecom.
Bacanje po podu u dućanu jer nije kupljen dovoljan broj željenih predmeta, pritom mamimo nemoćno -ustani, zlato, pa ne možeš dobiti to, zadnji put smo ti kupili, hoćeš, micika, možda ovo.....
Zatim, dijete nervozno, nervozno do bola u tuđoj kući jer mu se ne dozvoli da kišobranom lupa po staklu, i eventualno ga razbije...nakon šest minuta boravka obavezno se urla i traži da se ide doma jer se doma valjda gazduje.....
Srećom, ta mama je bila ipak dovoljno angažirana da je potražila pomoć psihologa (za dijete), a onda ju je psiholog uputio kod psihologa za odrasle jer je pametno zaključio da je s djetetom sve ok ,ali mama treba trening kako reći ne i biti djetetu roditelj, a ne sluga.
Sad je stanje daleko bolje.
Jedna moja prijateljica, koja ima prvo dijete, pitala me za savjet vezan uz durenje i neposluh svog djeteta u gostima, bacanje po podu u dućanu i sl. da sad ne ulazim u detalje i pitala šta da napravi tada, da li da ga čušne pred svima ili što.
Ja sam je pitala pušta li ona djetetu takvo ponašanje i doma, ona kaže - "da, ali mi doma to ne smeta, doma smo pa šta ima veze ako histerizira, nemam se kad time baviti svaki put, nije mi toliko bitno".
Ne znam jesam li pametna ili samo pametujem :oops: , ali sam joj rekla da u dućanu može napraviti vrlo malo ili ništa, jer je to tada samo izvedba naučenog ranije, to je glavna predstava, a sve probe za tu predstavu, sve je to već naučeno i napravljeno doma,
na svakodnevnim malim stvarima.
Ono vani je samo konačna izvedba onoga što je naučeno ili nije naučeno doma, tada kad nam se čini da nas to ponašanje uopće ne smeta i da si to sebi, i djetetu, možemo dopustiti i priuštiti.
I slažem se s cvijetom, ono kad roditelja nije briga je strahotan vid roditeljstva.
I još jedna digresija. Mi smo, roditelji, na tom sastanku, morali ocijeniti sebe i svoje ponašanje i većina nas se, vrlo subjektivno, svrstala u poželjne roditelje - onu skupinu tzv. "skrbno-zahtjevnih".
Na to je učiteljica rekla da, ako bi se nju pitalo da ocjeni naše roditeljstvo prema ponašanju naše djece u školi, ona bi nas većinu svrstala u skrbne, ali prepopustljive, dakle, ne baš idealne prema toj klasifikaciji.
Ajme, potjerajte me s ove teme ako nakon ovoga išta više napišem :oops: .
Moram dodati, a pod dojmom (opet i opet) moljakanja od maloprije svoje djece,
da je puno teže biti nepopustljiv roditelj nego popustljiv.
I danas popodne, kao i masu puta dosad, one bi gledale tko zna koji crtić zaredom (normalno da ne dam), vani je -7 Celzijusa, a nosile bi se krpene tenisice (o, my God :roll: ) jer one imaju sjaj i bisere na sebi, a to je baš lijepo :mrgreen:, zadaća se ne bi pisala danas nego sutra, a svako malo je i neki dobar film u 9 navečer (ne kužim zašto na Novoj tv u to kasno doba emitiraju filmove za djecu :? ), i tako svaki dan, milijun stvari...od prehrane do obveza...
Ako krenem linijom manjeg otpora, znam da ne valja, kad ostanem čvrsto pri pravilima, osjećam se ko komandant trupe.
Postupak moje frendice, kad se nije (trenutno) snalazila u nekoj situaciji pa se obratila stručnjaku koji ju je uputio kako da preuzme kormilo, pokazao se pun pogodak jer su sada zadovoljniji i ona i dijete,
znači, posve je jasno da stalno treba biti uporan u "vodstvu", ali kako je
to samo naporno i naporno :roll: :majka pod trenutnim preopterećenjem: :mrgreen:
ajme, ovo kao da su moje riječi.Citiraj:
Nena-Jabuka prvotno napisa
s njih troje malih ne mogu si priuštit previše popuštanja (u smislu pa nije baš tako jako, sada, bitno) jer se već u sljedećoj prilici to poprilično iskorištava.
i ponekad se osjaćam tako bespomoćno.
ne mislim da sam prestroga, ali mi se čini da bih ponekad mogla biti manje izorganizirana (opuštenija).
Nena, odlično! Sve si to tako jednostavno rekla. Imam primjer, susjedu,ja se te malene bojim...što su njoj napravili to ni njezin muž neće moći ispraviti. A sve samo zato da mama može u miru gledati svoje serije i spavati. Nemar, nebriga, ignoriranje i strah. Ne popustljivost nego totalno zanemarivanje i prepuštanje slučaju ali iz čistog straha.
Ova tema mi se činila interesantno pa sam došla škicnuti, inače nemam djece još ali radim u vrtiću i ono s čim se najviše susrećem u zadnje vrijeme jesu upravo popustljivi roditelji koji dobrim djelom zanemaruju potrebe svoje djece.
Rekla bih bolje ikakva pažnja nego nikakva, mislim bolje biti i strog roditelj nego ignorirati i zanemarivati svoje dijete jer tu dolazi do nepopravljive štete
Nena Jabuka je dobro rekla, slažem se s većinom rečenoga.
Meni je sve jasnije da djecu treba učiti da se prilagođavaju okolnostima i životu i da popustljivost zapravo stvara slabe pojedince, jadne i nesretne. Mogu samo reći - koliko je lakše kad dijete od početka ima strog odgoj (moja malena) i koliko je teže kad rodiš malog princa pa onda shvatiš da mu to ništa ne koristi pa moraš mijenjati pravila. Ali da se. To je važno. Ako se i pogriješi, opet moraš imati autoritet roditelja i moći usmjeravati i odgajati svoje dijete.
strogost rula :klap:
Da, da... ima nas još koji smo to iskusili. Jasno postavljene granice su zakon. Možemo oko njih pregovarati.... ponekad. ALi zna se tko je zadužen da ih postavi. Nije to uvijek lako (pogotovo ako nisi rođeni vođa, a moraš biti).Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa