Malo sam se pogubila

vissnja, ovu fazu pamtim kod mog mlađeg sina.... Baka ga je dugo zvala "Mrgud" u to vrijeme. Isto je radio cirkuse ako bi netko drugi otvorio vrata, ako ne bi njemu prvom dali hranu, ako ovo... ako ono....

Ovako - primijetili smo da je takav ako je umoran (spavanje popodnevno se nije smjelo preskakati skoro do škole, večernje isto mora biti dosta rano, jer rano ustajemo). Hrana - morala sam za njega uvijek imati ručak točno na vrijeme, jer ako bi ogladnio preko mjere, pretvorio bi se u tasmanijskog vraga...

Dalje - ovo s rođendanom - bome se dogodilo da sam ja rekla "pa dobro" i da smo ostali doma. Ili da se nije želio obući za van, pa je propustio sanjkanje, odlazak u knjižnicu i slično... "Pa dobro!" je donijelo rezultate jako brzo - dijete je uskoro počelo paziti da mu se takve želje izrečene u bijesu ne ispune prebrzo. Jest da treba imati debele živce i susjedima/prijateljima objašnjavati zašto se niste ukazali na rođendanu, ali vrijedi. Kasnimo na rođendan - on radi cirkus - a mi se vratimo doma. Meni rođendan nije bitan. Ali sinovo ponašanje i te kako je...

"caka" koja nam je isto pomogla je bilo uključivanje djece u sve i svašta - usisavanje, pranje podova, spremanje suđa i sve što se radi u kući. To im daje osjećaj da su "veliki". (Nažalost, sad kad su zaista veliki - nešto manje sudjeluju, ne stignu i ponekad pružaju druge vrste otpora, ali rješavamo i to...)

Ja se ne bih uzrujavala. Odredila bih što je MENI bitno (dječji rođendan to svakako nije - poklon odneseš drugi dan i dobro) i mirno čekala rezultate. Jednostavno, treba odrediti gdje završava mama, a gdje počinje dijete. Kad se par puta opeče i ostane bez nečega što želi (ili dobije što ne želi) razmislit će prije nego napravi cirkus. Ali za to treba strpljenja, debelih živaca i tu i tamo poneka pogreška, koju ispraviš u hodu. Sretno!

vissnja, ja bih ipak rekla da ona valjda ima nekakav razlog nezadovoljstvu.
Meni je to jako puno nezadovoljstva na "jednom mjestu".
Znam da nisam ništa pomogla, ali zar nema ništa da ju baš zanima?
Od ovog zadnjeg primjera što si napisala, što je ona konkretno htjela? Ostati doma i igrati se?

Pitam zato, jer kad mi imamo neki teži dan, onda se koncentriram na ono što želi. Npr. idemo u igraonicu. Ok, ajde, brzo doručak i oblačenje (a on sad ne bi), ali idemo u igraonicu, ne budemo stigli,... On se brzo sprema. Trebamo porezati noktiće, ali on ne bi - ali idemo u igraonicu, ne možemo s prljavim noktima - super, brzo ih režemo,... Dolazimo na cilj, ali prvo moramo isprobati njemu cipele, papuče, baš nema volju - ali nakon toga igraonica - ok, može prije cipele,...
I na kraju naravno - IGRAONICA - jeeeee!!!

Htjela sam još dodati da moje dijete ima "poštapalicu" mama, može još samo minuticu? - vidim da mu je ta minutica jako bitna i ja ju poštujem. Pazim da je to stvarno minutica, da se ne rastegne u nedogled, a time njemu dajem na važnosti, jer sam uvažila njegovu molbu.

ja ne volim odvlačenje pažnje kao sredstvo i koristim ju izuzetno rijetko,
a iznad 2 g valjda nikad...
ispadne mi da lažem dijete, a i nisam dovoljno opuštena i lepršava za to.
puno bolje sve funkcionira kad uvažavam sebe i njih,
a ovo što peterlin kaže mi se čini jako pametno..

moj mali neki dan ide meni tjerat' inat i prijeti:
-mama, bacit ću medalju u smeće. (medalja je njegov ponos i naravno ja ga uvijek hvalim kad je se spomene)
-dobro. (radim nešto)
-bacit ću je (balansira iznad smeća)
(ignoriram)
-mama, bacit ću medalju)
(šutim i dalje)
-mama, reci nešto.
-što, dragi? (iskreno se čudim)
-reci: pa, nemoj bacit medalju.
:))

vissnja, ko da citam za k, nevjerovatno, umirem od smijeha i nerviram se istovremeno :roll:. s tim da ja jos imam i f. a njih dvoje se medusobno ne mogu sloziti, svade se tko ce.. npr ulazak u niskopodni tramvaj, oboje oce pritisnuti tipku za otvaranje vrata. f je veci i brzi i uglavnom se ubaci, pa ova dobije zivcani slom i onda mi cijelu voznju u tramvaju samo nalazi nove stvari oko kojih pi*di, te oce sjesti te nece, te oce stajati te nece, te joj smeta neko ko stoji kraj nas, pa joj smeta sto nije vidla vlak a f. je vidio... ma to je sou samo takav.

kod ovih drugih stvari, pa ne idem ja na rodendan samo zbog njih :mrgreen:. i ja volim torte, i ja volim druzenje :angel:

ne volim da mi oni odrede kud cu ici, a kud necu. u ovome se posebno nalazim

Citiraj:

---

a ja sam potpuno drugi tip osobe i jako mi je naporno da bijem bitku 12 sati dnevno.

---

jedino bi umjesto 12 stavila 24 :mrgreen:

hahahahah, i ja sam prvo stavila 24, al reko zamerice mi neko, ipak malo spavam a ima me i na forumu

ali da, to je to...... to su nase naporne zenske..... jadni njihovi buduci muzevi :)

mikka, pronalazim mojeg malca u 90% napisanog. je li moguće da se blizanci rode u razmaku od dva tjedna i iz dvije majke? :mrgreen:

lijek za njega bio bi beskonačno puno vremena i strpljenja. fali mi i jednog i drugog...

super nam je, a :)

Peterlin - dok nije pošla u vrtić (nema tome ni mesec dana) nas dve smo uglavnom po ceo dan bile zajedno. I ja sam većinu tog vremena provodila pazeći da ne bude gladna, umorna..... Da, ponekad je to okidač. Ali sinoć je legla na vreme, ustala fino i odmah u plač jer se nije pozdravila sa tatom. Pri tome, MM ima svakakvo radno vreme i u 90% slučajeva odlazi dok mi još spavamo, znači nije im to pozdravljanje neki ritual, ali eto.....
Anemona, ja povremeno tražim neki uzrok, ali ne nalazim ga. Osim prolaznih, normalnih trzavica, živimo sasvim normalno. Ona je oduvek tražila puno i pažnje i angažovanja, puno fizičkog kontakta, puno razgovora i ja joj se dajem koliko mogu. Ubiće me samoanaliza zbog njenog ponašanja, stalno se preispitujem.
Ona je u društvu fenomenalna, svi za nju imaju samo reči hvale, vesela, otvorena.... A najgora je kad je sama samnom i MMom, nešto mrvicu bolja kad je samo samnom.

Uglavnom, ja sam se ovih dana malo trgla, digla glavu i zauzela stav :-)
Rezultat je odmah vidljiv, situacija nam više ne izmiče kontroli. Ali ja sam na kraju dana sva jadna, umara me to stalno pregovaranje, ubeđivanje..... Da ne kažem da mi je sve ostalo na stand by.

Citiraj:

---

*mamica* prvotno napisa

Ja sam hladnkorvna k*** :mrgreen:

---

lol
a evo, svi imamo svoje metode :-*

Citiraj:

---

meda prvotno napisa

ja sam na moru pokusavala s tim discipliniranjem u vidu prijetnji oduzimanja privilegija. a to bi bila vožnja na autiću u lunaparku. al brzo sam odustala. em bi me već od jutra rasp...., a voznja je navecer. tako da bi cijeli dan samo ponavljala da neće ić na vožnju. on bi svaki put rekao OK, a onda uredno zaboravio i nakon pol sata bi mi počeo pilit živce s 'a kad idemo na vožnju, ja bi sad išao na vožnju'

---

E točno tako izgleda kad ja prijetim da se crtići neće gledati. Jedino što pomaže (prvenstveno meni) je da kazna i nedjelo imaju neku smislenu vezu. Tako da mi je najbolje reći da ćemo crtiće gledati tek nakon oblačenja piđame i pranja zubi. Inače ću se samo prijetiti cijeli dan a navečer imati dodatni cirkus.

Citiraj:

---

SikaPika prvotno napisa

e sad, dutka lutka, ja ću biti možda malo bezobrazna, ali tu si se sad obrušila na žene koje na silu djeci peru ruke (mo'š mislit), a s druge strane u temi Nasilje u vrtiću - kako zaštititi dijete dopuštaš da ti tamo neki klinac fizički maltretira malu i ni sama ne znaš što učiniti

---

pa zbilja i nije fer - to su dvije sasvim različite stvari :-/

vissnja, nije ti lako... ne znam što da ti savjetujem, osim to što i sama kažeš - biraj bitke koje su ti bitne, dozvoli si predah. Nekad je bolje pustiti ih da se malo ispušu, urlaju i histeriziraju, a tek nakon toga pokušati popričati što se zapravo dogodilo. Nakon što se malo izmore spremniji su za pregovore. I idući put reagiraju bolje. Meni moja zna reći "Mama, ovaj put nisam plakala" : )

mikka - :lol: jesi ti ono spominjala treće :mrgreen:
ali meni se čini da ti to jako dobro podnosiš, a to je najbitnije

Citiraj:

---

mikka prvotno napisa

super nam je, a :)

---

Cure :lol:.

Pitam se jel' i našim mamama bilo tak s nama :roll:...

Inače i mi stalno vodimo razne bitke (okej, ne više tako kao prije, sve manje, ali ipak...): tko će prvi dotrčati iz lifta do vrata od stana, tko će prvi pozvoniti na vrata, tko će prvi ući / izaći iz stana, tko će prvi pojesti / popiti, tko će spavati pokraj mame, a tko pokraj tate - naravno oboje žele spavati i pored mame, i pored tate ...

Jedino se ne natječu tko će prvi ići prati ruke ili spavati.

:mrgreen:

khm, vissnja, krenula je u vrtić? Sad, od jeseni? Pa sad, to bi vrlo vjerojatno mogoa biti razlog promjene u ponašanju i frustracije.

Mi inače nikad nismo imali ovakvih scena kakve vi opisujete ali imamo i dan danas neke sporne trenutke koji su jako naporni kao što su oblačenje (mora se nekud ići pa se treba obući), pospremanje igračaka ili recimo jedan od najiritantnijih - izlazak iz auta kad negdje stignemo.

Mima, mislim da sam vec napisala da nam je ovo ponasanje jos od proletos lajtmotiv svih dnevnih zbivanja. A posla je u vrtic tek nedavno. Zapravo, od kad je posla u vrtic nista se nije pogorsalo, niti poboljsalo.

Ali si temu otvorila sada. No, neću te ja uvjeravati da je vrtić u pitanju, kod nas definitivno je, polazak u vrtić je doveo do regresije u samostalnosti kod kuće (neće spavati sama u sobi), i povremeno do ljutitog i živčanog ponašanja.

Citiraj:

---

mikka prvotno napisa

super nam je, a :)

---

sve što nisam isprobala prvi put, sad nadoknađujem s kamatama. LOL

zato se to zove izazovi roditeljstva. ;-)

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

ili recimo jedan od najiritantnijih - izlazak iz auta kad negdje stignemo.

---

a jesu smiješna ta djeca :lol:
moram priznat da za ovu muku nisam ni znala da postoji i da nekog muči :mrgreen:
šta, neće van?

vissnja, samo da te utješim - moji su klinci najčešće prestali s nemogućim ponašanjem baš u trenu kad sam ja mislila da ne mogu više. Ali to ne znaš odmah, nego shvatiš tek kasnije... Ako ti je jako teško, faza je pri kraju... ali dok traje, misliš da neće završiti nikada. I onda samo u jednom trenu spoznaš da je već 2 tjedna (ili 2 mjeseca) mir, da je dijete preraslo fazu i odahneš...

Kod nas je tako bilo, s tim da je obično jedan sin izašao, a drugi baš ušao u neki obrazac koji mi je dizao živac. Drastično se smanjilo kad me prestalo nervirati. Čak ne mogu reći ni da sam odlučila tako - jednostavno se dogodilo. Ja sam se jako jaaako trudila svojoj djeci sve organizirati, ali postalo je bolje kad su oni sami počeli sebi tražiti zabavu. Nadam se da će se i kod vas što prije promijeniti na bolje.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

a jesu smiješna ta djeca :lol:
moram priznat da za ovu muku nisam ni znala da postoji i da nekog muči :mrgreen:
šta, neće van?

---

Da, neće van. Sjedi u sjedalici i pravi se da nas ne čuje, ili se izvrne na sjedalo iz sjedalice pa leži. Ili stane u vrata i tu balansira i neće van.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

vissnja, samo da te utješim - moji su klinci najčešće prestali s nemogućim ponašanjem baš u trenu kad sam ja mislila da ne mogu više. Ali to ne znaš odmah, nego shvatiš tek kasnije... Ako ti je jako teško, faza je pri kraju... ali dok traje, misliš da neće završiti nikada.

---

to je point!
Vec mesecima, u trenucima ocaja, pomisljam da otvorim temu i da malo cujem savete i utehe.... Ali sad mi je prekipelo.
I tako svaki put, kad pomislim da ne moze gore, da cu ispaliti totalno i zavrsiti na lecenju, nekako krene na bolje....
Ili cim je posteno otracam ovde na forumu :mrgreen:

ja imam sve to puta dva i to ne znači sve uduplo, nego kad jednog primi drugog pusti i obratno, dakle nikad mira

meni je jednom prilikom dječja psihologica počela pričati o preuzimanju kontrole i vodstvu, pa sam shvatila da očito neću dobiti nikakav konkretan odgovor ako ne konkretiziram stvar konkretnim primjerima.

Dakle na moja pitanja dobila sam sljedeće odgovore:
1.kako reagirati kad petogodišnjak uporno svaku večer poplavi kupaonicu unatoč našim upornim molbama i dogovorima da to ne radi?
uputa dječje psihologice na moj upit: isti tren kad ne postupi kako ste se dogovorili - izvaditi ga iz kade (valjda opet primjenom sile?) i zabraniti mu daljnje kupanje
2. kako postupiti kad u 10 navečer zapne gledati crtiće i kad objasnimo zašto ne može i da mora na spavanje - vrišti?
pustiti ga da vrišti - kad vidi da ne može dobiti što hoće - prestat će
3. koja je uopće primjerena kazna za petogodišnjaka?
zabraniti gledanje crtića
4. kako dvogodišnjaka zavezati u AS dok se on uporno tome protivi i vrišti tako da su svi susjedi na prozorima, a voziti ga nezavezanog je ako ništa drugo prekršaj, a da ne pričamo o sigurnosti
uputa - primijeniti silu, ali paziti da nije pregrubo (ma što god to značilo)

na sve ostale upite odgovor je bio - slobodno pustite dijete da plače, viče i ispolji frustraciju, ali nemojte vi vikati.
Dakle, poanta koju mi je poslala službena stručna osoba je da dijete slobodno viče, ali roditelj ne

....o tome kakvim se ja roditeljem osjećam i smatram dok mi dijete čitave dane plače i vrišti na sve što ja kažem i zahtjevam (radi se naravno samo o normalnim aktivnostima tipa - mijenjanje pelene, svlačenje/oblačenje, kupanje, pranje zuba, vezanje u AS, spavanje...) - to očito uopće nije bitno

Pa mislim da ti i nije dala loše savjete, samo je pristup malo više tehnički nego psihološki. Ja bih slično postupila (odnosno tako postupam kad moram), samo bih još u to uključila malo razgovora nakon krize. Dakle ne bih to sve radila kao da je sve što se događa najnormalnije na svijetu a ja sam tu da glumim robota, nego bih djetetu dala do znanja da mi je teško kad imamo takve scene. Dala bih mu do znanja da mi je jasno da ni njemu nije lako :) i kasnije bih uključila pokoji zagrljaj i smirivanje.

Citiraj:

---

Stijena prvotno napisa

....o tome kakvim se ja roditeljem osjećam i smatram dok mi dijete čitave dane plače i vrišti na sve što ja kažem i zahtjevam (radi se naravno samo o normalnim aktivnostima tipa - mijenjanje pelene, svlačenje/oblačenje, kupanje, pranje zuba, vezanje u AS, spavanje...) - to očito uopće nije bitno

---

Možda si je i to trebala pitati ;) Moj odgovor bi bio da se slobodno osjećaš kao vrlo strpljiv i požrtvovan roditelj.

Sa svim se slažem što ti je psihologica rekla, manje više bih i ja tako postupila, jedino još nemrem izvesti onaj dio da ne vičem.

To mi još ne ide, ali radim na tome. Ako ništa drugo, naknadno spoznam problem i bude mi žao :roll:...

T. je super :lol: dok ovo čitam.
MI pregovaramo u letu, dogovaramo se, smišljamo zajedno taktike kako bi ovce bile na broju i vuk sit. Zadnja ideja kako bi nešto dobila je započeti rečenicu riječima i "ortaci smo si" tonom: "Mama, a ja imam jednu ideju. Hoćeš čuti? E vidi ..." i onda mi kaže što je naumila. Najčešće su to male preinake mog prijedloga.
Ono što mene muči je što njezina užasna sporost.
Od izlaska iz auta :mrgreen: do oblačenja. Sve je natenane, polako, ne zafrkava se nego stalno zastajkuje kako bi mi nešto rekla.

Sve što radimo joj objašnnjavam - ruke se peru jer smo vani dirali svašta i na rukama imaš "male ljude" - bakterije - od kojih se mozes razbolit. Nikad nije odbila. To joj se čini razumnim objašnjenjem.
Kad puknem, a puknem često, vičem ko sumanuta (nakon dijela o tome što je krivo učinjeno ide dio gdje ja praznim baterije, to zna da nije upućeno njoj - disklejmeri su majka mudrosti :D ) i kontam da to nije ok, ali s obzirom da sam solo s njom po cijele dane mislim da je to neka normalna reakcija.

Ali mi imamo taj neki objašnjavajući odnos oduvijek, i kad nije ništa razumijela a počele smo sa tim "običajima" koji se prakticiraju sam objašnjavala kako i zašto.
I da, ako se žurimo, čeka je frendica, što duže budemo doma jer ona komplicira oko garderobe, bit će kraće sa frendicom (npr. do mraka) - ili neće niti ići jer će bit prekasno. Par puta smo ostale doma i sad se žuuuuri u park.

Ima tri i 7 mjeseci.

Potpis na sve postove od Peterlin, ali bih ipak dodala, da ako je nezadovoljstvo i cendranje preuzelo veći dio dana, onda ipak treba naći uzrok. Pnekad je to nešto jako prozaično, npr moja Di je nakon nekih viroza i antibiotika razvila vrlo osjetiljivu probavu s puno nadimanja u crijevima kako kolike recimo i bila je grozno kenjkava prije spavanja i najvše samnom, a prolo je nakon intenzivne kure probiotika. I sad je sklona tome povremeno samo sad zna reći i ja sam već naučila skužiti, ali to je bilo jače oko dvije, dvije i pol i ja sam mislila da je terrible twos da se nisu smirili probiotikom :)
Ako nije nešto takvog,možda igranje dvadesetak minuta na miru (floor time) u kojem ona inicira igru otkrije što je trenutno zanima i smeta

Zapravo, sad me Pikula podsjetila - nije bolest, ALI - malena od prijateljce je divno stvorenje :anđelčić:
No, dosta dugo je bila mala napast, derat se, cendrat, cvilit, plakat - pričale smo i pričale i nikako otkrit uzrok. Par puta je provela dan kod nas i nikako na zelenu granu. Na svako pitanje: "Je li doručkovala?"
Ona bi odgovorila: "Opet nije htjela, samo komad kruha"

Dok nisu okrenuli ploču s tim doručkom, ne znam na koju foru, ali očito malenoj više paše kuhano nešto - sad se najede i nakon pol pečenog vola i bistre juhe bude savršena, do marende nakon slabog ručka je sve ok - onda opet ogladni.

Banalno je, ali stvarno ta neka glad zna bit okidač.
T. ako ne doručkuje neku juhu ili varivo, dan je naopako.

Mojoj Di jako paše da jede non stop pomalo zbog osjetljive probave i to isto kuhano, domaću klopu ne gluposti, sad doručkuje doma, pa u vrtiću doručak, užina, ručak, pa doma užina i večera od našeg ručka i onda voće ili mljeko prije spavanja i do kad jede tih 7 obroka puno joj je bolje raspoloženje, nema nekih padova energije. I kad smo doma cijeli dan navikli smo da Di jede kad je njoj vrijeme i kad god netko drugi jede i da sa svima ruča LOL Ma pikači su mali i ono što nama prođe neprimjetno može njima baš biti teško. Nekako mi se čini da se pravovremenim maženjem, spavanjem, igranjem i papanjem može puno toga riješiti dok su mali.

Hvala na hintovima, obraticu malo paznju na to kad je sita-gladna. Jer Nadja ima dane kad jako slabo jede, a ima dana kad se razvaljuje, bukvalno. Mozda tih dana kad ne jede joj nesto ne odgovara a ipak je gladna....

Citiraj:

---

vissnja prvotno napisa

Uz to, ona cvili, plače i inati se oko svake sitnice. I ja ne mogu da nađem više dovoljno zanimljivih stvari-priča-štagod da je preveslam.
Baš smo pre neki dan imale ovako nešto: kažem joj da uskoro izlazimo napolje, idemo u prodavnicu i parkić. Ona odmah cvili da ne želi. Moramo u nabavku. Ona neće da se obuče. Pričam 1001 priču, malo se takmičimo, malo ubeđujemo i obukla se. Ali hoće da ide u papučama. Napolju je hladno, objašnjavam, ubeđujem, animiram. Cvili, počinje da skida teškom mukom obučene stvari. Kažem joj da može da se obuje lepo, ili ću je ja obuti. Ipak se obuva pa izlazimo iz stana. Plače jer nije ona otvorila vrata (nikad do sad to nije tražila). Onda plače jer ne želi da izađemo iz zgrade na ulicu, već hoće u dvorište.... Onda, na ulici plače jer ne želi na dole, već na gore.... Tu je uzimam za ruku i vodim na dole. Ilitiga primenjujem silu. I naravno, već samo luda od svega, potrošile smo previše vremena, sad nemamo vremena za parkić, ali ona cvili i vrišti. Tu popuštam, odlazimo u parkić i ostajemo bez ručka za taj dan......

---

Opet ja sa svojim pametovanjem... Nemojte me pogrešno shvatiti, ali meni je opet ovdje previše pregovora, pitanja "hoćeš li", objašnjavanja, ubjeđivanja, animiranja. Sve mi se to ovdje čini suvišno. Dakle - stvari kod kojih ne možeš drukčije, kao što su kupnja hrane za ručak, moraju se obaviti i to je nešto gdje nema mjesta za pregovore.

Ja bi jednostavno uzela dijete bez riječi, obula je i obukla (ništa ne najavljujući unaprijed i ne govoreći, jer, kao što sam već napisala, time joj samo daješ vremena za pripremu za cirkus). Tj., vidim da je tvoje dijete već samostalno po tom pitanju - rekla bih joj "obuj se i obuci sada", ako neće poslušati, a ti znaš da morate sada ići, to bih sama učinila, ne obazirući se na eventualni otpor. I samo laganini dijete za ruku i u kupnju. Da, možemo razgovarati ako se dijete ponaša normalno, ako protestira - bez razgovora, objašnjavanja i sl.

Dakle, sa stavom i čvrsto, da vidi da joj nema druge.

A savjeti od Stijenine psihologice su mi izvrsni, samo što, istina je što kaže Stijena, kako li se ona osjeća kao roditelj kad joj dijete non stop plače i protestira.

Da ne bi ispalo da sam ja savršena mama... Da, ne mogu govoriti iz svojih cipela, stvarno imam zasad lako odgojivo i nezahtijevno dijete. Ali ja ovako i postupam sa njom - nikada je ne pitam "hoćeš li se obući" ili "hoćeš li jesti". Ako i sama vidim da više ne želi jesti, ne dajem joj. Ali, i mene je užasno strah protesta i onog "neću, tko si ti, što mi možeš", iz osobnog iskustva sa svojom mamom.

Ili npr., kada prolijeva vodu iz bočice, što joj ja uporno zabranjujem, oduzmem joj je odmah čim vidim da to radi i više je ne može dobiti. No pritom uvijek osjećam strah od njezine burne reakcije i protestiranja i uvijek osjetim iznenađenje i olakšanje kada do toga ne dođe. Najgore mi je što je moje mišljenje da djeca osjećaju te naše strahove, ja se nadam da ću ja prevazići svoje i da ona to neće osjetiti.

I i ja se grozno osjećam kada moje dijete plače i kada burno protestira - u tom trenutku nadolaze mi osjećaji nesigurnosti, straha, ne znam ni ja čega... Ali onda sama sebi kažem: "Ti si mama, znaš da postupaš ispravno i da ona mora naučiti ono što je ispravno, ne daj se".

A na kraju, moram reći i da ne gnjavim puno, da ne bi ispalo da sam bitch mama... Nisam, držim se dosljednosti i principa u stvarima koje se moraju odraditi i koje su neodgodive u tom trenutku, ali te stvari se događaju par puta dnevno. U ostalim stvarima sam fleksibilna i puštam djetetu na volju :)

ja se nemrem utjesiti da je glad u pitanju, kod mene je potvrdena stvar da je to karakter, jbg, bikica, luda i rogata. moze ona biti sita i naspavana, pa opet imamo drame. evo danas u gradu. meni su zene prilazile i govorile mi "znam kako vam je". ja nisam mogla vjerovati. nakon sto smo se dogovorile i ponovile dogovor da se od trga do cvjetnog hoda (jer rikavam dok ju nosim, ako mi je na vratu ne mogu disati, ako nije otpadaju mi ruke i koljena), ona je u neboder prolazu pocela urlati i bacati se po podu. za 15 minuta smo bile na cvjetnom (inace se taj put prede za 1 min), ona se toliko drala da sam mislila da ce dobit srcani udar, svi zivi su nas gledali a ja vise nisam znala sta da radim. eto tako kod nas izgleda obicni, prosjecni dan.

onda sam joj rekla da ja vise to ne mogu trpiti i da cu ju pocet ostavljati kod dede dok idem u grad. sutra ima jos jednu sansu da vidim jel skuzila i to je to. sva sreca da imamo dedu--inace ne znam kako bi otisla po f. u vrtic :|

ma joj, ne znam, ja se od takvog i tolikog placa uzrujam i da sam bila najmirnija na svijetu. i onda pocnem pucati jer ne znam sta da radim. danas sam jedva jedvice zadrzala mirnocu, cak sam i dobila samar od nje, a 20 minuta kasnije sam se rasplakala od napetosti. sto je vissnja rekla--ja nisam tip za tolike borbe. mene to fizicki i psihicki iscrpljuje. ja sam na pola dana koma. i vec u nekom razgovoru s njom se pocnem doslovce bojati njezinih reakcija jer ce to mene dotuci, ja cu zavrsiti divlja i bijesna i opet urlati, prijetiti i raditi stvari koje ne zelim jer sam van takta (blago receno).

mikka ovaj zadnji post potpisujem svako slovo

mamica, da, pitanje hoces se obuci je definitivno pogresno, treba samo da joj kazem da se obuce. to sam sad i pocela da radim, samo je obavestim da treba da se obuce i obuje.
ali za jelo uvek pitam, i nikad joj ne dajem ako ne kaze da je gladna
nekako mislim da bi ipak trebala da nauci da nas obavesti kad je gladna, mada jos uvek nece sama traziti
ali kad je neko vreme za obrok ja pitam: da li si gladna? i ona u vecini slucajeva kaze da jeste

Tko je od vas mama, tko je odrastao, tko je odgovoran ?

Ako , bez trunke sumnje kažete, ja , onda je to to.

Moderan, permisivan i nesiguran odgoj ,stvara nezadovoljnu i kenjkavu djecu.


A sad raspalite .... navikla sam ;-)

I Marko je imao tantrume, i svašta , nije dobio po guzici, nije mu uskraćivan tv i igračke , nije bio izložen represivnim i frustrirajućim mjerama ( oduzimanje igračaka i sl ) , pa je sad sve ok..


Neću pisati o svojim odgojnim metodama, jer ima ovdje dežurnih forenzičara koji jedva čekaju skenirati moje postove, ali opet ponavljam:-


tko je mama, tko je odgovoran za odgoj djeteta ?

fala, do slušanja.

maria, pun pogodak!

vissnja, ovo s hranom mi nikako nije jasno... Dijete te dobi treba imati uredne obroke (i spavanje), uvijek u isto vrijeme, s jasnom dnevnom strukturom. I to funkcionira bez pogreške. Tek kasnije, krajem osnovne škole, djeca su se sposobna sama regulirati potpuno samostalno.
Obrok se ponudi. Ako nije gladna, neće pojesti pun tanjur. A bit će gladna ako nije pojela hrpu čipsa i koječega između obroka. Dan treba učiniti predvidivim. Izbor oko jela (što će se jesti) kod nas je dugo bio sužen na 2 moguća (pitanje glasi "Hoćemo li kuhati poriluk ili grah?" a ne "Što bi vi danas jeli?" jer roditelj je odgovoran za zdravu i primjerenu prehranu. Ne možeš to prepustiti djetetu još dugo godina, a ne možeš mu prepustiti ni da odlučuje kad je gladno, a kad ne... Moj sin mlađi do škole nije bio svjestan da je uzrok njegove zlovolje glad (nizak šećer u krvi). Tek je zadnjih godinu-dvije počeo to prepoznavati, uglavnom uz našu pomoć (zapamtio je kako mi rješavamo te situacije, pa ne čeka da mu se servira juha nego pita kad će ručak). Uostalom, u vrtiću su isto obroci u određeno vrijeme.

Oblačenje je ista stvar - nakon ustajanja je oblačenje. I gotovo. Ja sam svojevremeno učinila veliku pogrešku sa svojima kad sam im davnih dana dozvoljavala gledanje tv-a nedjeljom u pidžami. To me koštalo još toliko godina da ih "dresiram" da se obuku odmah nakon ustajanja, jer su mi redovito spominjali da nedjeljom vrijede drugačija pravila. I dan danas plaćam cijenu labavosti - idu u školu i nema vremena za zafrkavanje, a oni bi se razvlačili u pidžami. No, tu je uskočio mm koji po potrebi 2x mjesečno zagalami "OBLAČENJE, SAD!" i nema odstupanja.

Djetetu je potrebna naša čvrstoća, osjećaj da "mama i tata znaju bolje", iako će redovito testirati granice sve do odrasle dobi. Ništa zato - to je poligon za vježbu. Bio je onaj topic "smeta li im ako im nešto branimo" - tamo ima dosta korisnih savjeta.

mikka, ja bih se nadovezala na tvoj primjer, možda pomogne, a možda te samo iznerviram.
Moje dijete se voli nositi, odnosno puno puta mu se ne hoda, ima cca 16 kg, ako ga nosim za vratom, odmah mi se vrti u glavi, tako da to otpada, a ako nosim stvari iz trgovine, ne mogu i njega.
Mi smo se naviknuli, ako idemo u trgovinu, žuri nam se, a vidim da bi mogao biti umoran i tražiti da ga nosim, jednostavno uzmem kolica i problem je nestao.
Znam da vjerojatno ne koristite kolica i da ima još sigurno nekoliko razloga, zašto ne možete postupiti slično, ali ovo je samo primjer, a tako postupamo u večini situacija. (Pokušavam unaprijed predvidjeti problem).

Uletjela mi Peterlin, slažem se da djeci treba nekakva opipljiva struktura dana. Mi ju imamo, ako ne radi djeteta, onda radi mene. Ja sam ovisnik o planu. :roll:
Mi smo kao u vojsci.
Ako sam doma, onda:
- buđenje, meni kava, djetetu mlijeko (sve u krevet), onda pijemo i rastežemo se u piđami po krevetu do cca pola 10, onda je oblačenje
- u 10 je doručak (obilan)
- u 12 je voće
- oko 14 je ručak
- negdje popodne međuobrok ili dva, ovisi o gladi
- 19.30 večera
- 20 kupanje (krenuli smo na vrijeme, pa nije umoran i ima dovoljno vremena da se kupa do mile volje)
- 20.45 odlazak u krevet
Ako ja radim, čuva ga baka i raspored je vrlo sličan, skoro jednak.

Uglavnom ga ne pitam da li je gladan. Obrok je tad i tad, vjerojatno mu se organizam naviknuo da se tada jede. Ako je manje gladan pojede manje, ako je jače gladan, pojede više.

Citiraj:

---

mikka prvotno napisa

ma joj, ne znam, ja se od takvog i tolikog placa uzrujam i da sam bila najmirnija na svijetu. i onda pocnem pucati jer ne znam sta da radim. danas sam jedva jedvice zadrzala mirnocu, cak sam i dobila samar od nje, a 20 minuta kasnije sam se rasplakala od napetosti. sto je vissnja rekla--ja nisam tip za tolike borbe. mene to fizicki i psihicki iscrpljuje. ja sam na pola dana koma. i vec u nekom razgovoru s njom se pocnem doslovce bojati njezinih reakcija jer ce to mene dotuci, ja cu zavrsiti divlja i bijesna i opet urlati, prijetiti i raditi stvari koje ne zelim jer sam van takta (blago receno).

---

ovo mi je tako poznato, ali ipak kad se uspijem suzdržati, taj tren je teško, ali kad "kriza" prođe, osjećam se puno bolje nego kad sam znala puknuti - zato u posljednje vrijeme ja ne vičem - viču oni. Koliko je meni od toga lakše - ne znam, ali mantram da je to "odobreno" od strane psihologice i da to valjda onda tako mora biti, koliko mi god to ne sjeda iz ovih ili onih razloga. ja bih htjela (ali tko mene pita) da se sve uspijemo dogovoriti, ali ne uspijemo - ne svaki put.

još jedan savjet psihologice je da se u svrhu kazne uzme (ta stalno spominjana) igračka i da se stvarno baci u smeće - koliko sam puta krenula i nikada je nisam baš bacila-bacila, sve u nadi da ćemo ipak uspjeti naći zajednički jezik

btw. mikka, vidjela sam vas neki dan kako se nosite (iz auta) - vidjelo se da ti je dosta svega

ja osobno ne živim po nekim ustaljenim rasporedima: kad mi se vikendom bude u pidžami - budem, kad mi se dulje spava ili ne radi nešto jako korisno - pustim si na volju, pa ne mogu djeci nametati nekakav raspored koji bi možda njima trebao, a koji ni sama nemam - opet, ne živimo svi isto - mislim da se djeca trebaju uklopiti u obiteljski život (koji bi opet bar trebali kreirati roditelji), a ne živjeti po knjigama i savjetima, ali opet kao da to i jest nekako najveći problem

Citiraj:

---

maria71 prvotno napisa

Moderan, permisivan i nesiguran odgoj ,stvara nezadovoljnu i kenjkavu djecu.

---

Maria, slazem se. Teorija mi ne steka, ali praksa da. Zato trazim primere.

Peterlin slazem se da neki red treba da postoji. Ali ni ja ne mogu da zivim po nekom strogom rasporedu niti mogu da jedem kad nisam gladna, pa cak iako je vreme obroka.
Na ishranu strogo pazim, kod nas se junk ne jede, ali ona ipak nekad nije gladna u vreme obroka. Dodatna stvar je ta da smo nas dve same kod kuce 90% vremena pa tu nema onog klasicnog porodicnog obroka, mi jedemo, ona se prikljuci pa ako je gladna jede, ako nije ne jede. Nego nas dve jedemo kad je ona gladna.

Citiraj:

---

Djetetu je potrebna naša čvrstoća

---

ali ja uopste nisam cvrsta osoba, mislim jednostavno nisam takva, ne umem da treniram strogocu (ovo mislilm u pozitivnom kontekstu)

Da ne bi bilo zabune, planirano vrijeme obroka ne znači da se jede kad nisi gladan.
To definitivno kod mojeg djeteta ne pali.
Meni osobno je jednostavno potreban neki plan, na primjeru obroka, mi plan jako odgovara radi planiranja kad kuham i što, a moje dijete od malena pokazuje da mu totalno odgovara plan, pa smo se tu nekako našli.
On je od rođenja bio dijete koje se točno budilo, imao je točno određeno razdoblje budnosti, pa opet spavanje,... po njemu si mogao sat navinuti. Takav je od prvog dana.
Mi smo jednostavno nastavili njegovati ono što njemu odgovara (hvala Bogu da sam ja tu slična) i tako smo našli zajednički jezik.

da, ja ne mogu kolica jer i tu idu peripetije. ustvari, ne mogu nositi i kolica i bicikl istovremeno :mrgreen:, imam manjak ruku i snage.

kuzim da sam ja roditelj a ona dijete ali i ja imam svoje issues, nisam buda jebiga. buddha, mislim. treba se znat postavit s takvim djetetom, a ja to tek ucim. zato je md-u puno lakse s njom, on nema nerijesenih problema sa sobom, u svakom trenu zna sta hoce a sta ne i to je puno laksi start za njega.

mislim super je sto ona mene uci da rijesim svoje probleme, ali se svejedno nerviram i bude mi dosta svega :mrgreen:

mikka, vissnja, da li vam u šetnji pale štapići ili neke druge zubne zanimacije ? nama još uvijek pomažu i rješavaju puno frustracija.

dogovori i objašanjavanja kod mlađe ne pale, nisu ni kod starijeg kad je bio njenih godina. stariji je skroz druga priča, već se s njim da većina stvari dogovoriti - ali je do toga trebalo par godina treninga :-)