cestitam!!!!
Printable View
cestitam!!!!
Predivan nastavak :-)
Ujutro sam se rano probudila. Svitalo je vedro jutro u veljači. Mrva je mirno spavala u svom novom krevetiću. Iskrala sam se do računala i napisala pismo svojim suradnicima na poslu. „Oproštajno“ na neko vrijeme. To pismo možda najbolje opisuje kako smo se osjećali nakon prve noći s mrvom, prepisujem ga u cijelosti:
Dragi moji svi,kao što vjerojatno znate od jučer se moj život zauvijek promijenio. U naš je dom ušetala, (zbog znanstvene korektnosti točnije je reći unesla se) mala svemirka koja je odlučila sići na Zemlju i nas odabrati za svoje roditelje (valjda zna što radi, a mi smo joj zahvalni do neba). Prekrasna je, savršena, smije se, jede i spava. S obzirom kako je iz druge galaksije o kojoj mi ne znamo ništa, predstoji nam dug put učenja, poput novog studija, samo što će ovaj, čini se trajati doživotno, a mrva će nam biti učiteljica života. Kao što i sami znate prvi je semestar na svakom studiju najteži. Stoga sam se ja ispisala iz svih drugih školskih i vanškolskih aktivnosti na neko vrijeme, a u njih, između ostalih, spadaju i naši sastanci i konzultacije. Iako, mislim da će mi moja učiteljica dopustiti da ih nastavim negdje na proljeće sljedeće godine.MM i ja se beskrajno veselimo novom studiju koji je započeo jučer i već smo naučili svašta. Primjerice da reklame lažu, jer pelene uopće ne drže kad se sasvim popiške, nego lijepo iz njih curi okolo, zatim da je duda jedna neobično važna stvar; jer kad učiteljica galami, a sita je i suha, problem je u dudi. Duže nam je trebalo da tu lekciju shvatimo jer su predavanja na stranom jeziku, koji se jako trudimo razumjeti, ali nam ne uspijeva uvijek. MM je dobar u teoriji, jedino mu praktični dio ide malo teže, a savladat će on to. Meni nekako ide, iako nije savršeno, ali sam za sada najbolja u razredu, što je dovoljno za ego. Stalno nam se u nastavu hoće miješati neki studenti s viših godina, ali se prave pametni i daju oprečne savjete, pa ih bolje i ne slušati, kako je to, uostalom (kako sam vam i uvijek govorila), slučaj na svim fakultetima, stariji studenti nisu baš najbolji izvor informacija. Iako, demonstratori dobro dođu, ali to su oni provjereni i pouzdani pa su nam od pomoći.Nadalje, naučili smo se da će nam dan započinjati u 6, a završavati u 22. Prekrasno je što noću nema nastave, pa se po slobodnoj volji može gledati TV ili raditi na računalu, međutim to nikome iz našeg malog razreda jučer nije palo na pamet zbog posvemašnje iscrpljenosti pa su oba studenta odlučila isključiti telefone i u krevet čim je učiteljica zaspala.Ima i puno zbunjujućih čimbenika, npr. svaki kombinezonić se drugačije zakopčava što bitno otežava praktični dio nastave, ali tko nam je kriv kad smo prilikom brzinskog kupovanja školskog pribora više pažnje obratili izgledu, a ne funkciji. MM je odlučio da će se ubuduće zalagati za potpunu standardizaciju odjeće za bebe jer ovo – druker, patent, dugmić, čičak – totalni je nered.Ali, presretni smo i mislimo da dobro učimo. Učiteljica nas često pohvali prekrasnim osmjehom od uha do uha. Učiteljica nam je inače krasna i najljepša od svih učiteljica (to je rezultat ankete provedene na svim studentima prve godine nakon prvog dana s odazivom 100% i njih 100% su posve suglasni), doduše nema zube i prilično je ćelava, ali nam je predivna i poput pravih učenika beznadno smo i zauvijek zaljubljeni u nju (gledamo je dok spava, slušamo kako diše, koga sanja...).Glazbeni nam je jako važan predmet, to smo shvatili jer je učiteljica najzadovoljnija kad joj pjevamo pa ubrzano učimo pjesmice. MM je jazzer pa improvizira, a ja pjevam samo dvije kojih sam se sjetila, ali čini mi se da je to za sada sasvim dosta. MM od komercijalnih pjeva "Bila mama Kukunka, bio tata Taranta", učiteljici se sve sviđa, a ja mislim da je ta malo krvoločna, a i sumnjive znanstvene vrijednosti. Naime, u literaturi nije poznato da je krokodil nekoga živog nazad ispljunuo (posebice zbog vola pečenog), a i tko daje djetetu ime Ju-ju. Ne može se provjeriti niti na licu mjesta jer su u Egiptu neredi pa je do Nila nemoguće doći.Vidite da nam je vrijeme jako ispunjeno, ima puno posla, a studij je tek započeo i to jučer oko 14 sati u Jednomgradu, prva je lekcija bila auto-škola – vožnja u novi život...
Hvala svima što čitate, hvala na podršci i dobrim željama, na dobrodošlici. Hvala na pohvalama za pisanje, Ivanas, i ti bi mogla knjigu napisati, svaka tu od nas. Hvala i na suzama, znam kakva su okusa te suze, to je sad za sve one koje sam ja proplakala čitajući vaše priče. Drago mi je ako sam nekome rasplamsala nadu, onako kako su je meni razbuktavale i hranile priče mama, a i tata (jćbt, pozdrav) koji su uspjeli u svojoj borbi za dijete. Što se daljnjih nastavaka Naše priče tiče, ne vjerujem da ću ih više puno pisati, vjerojatno bi postali krajnje dosadni i zbilja se pretvorili u sapunicu, jer nastavka je "obični život". Što ne znači da ću otići s Foruma, pa tek sam došla :mrgreen:
Nakon početne provale osjećaja i čuda koje nam se događalo, život nam se ponaša (kako li je divno Mak Dizdar davno rekao) poput rijeke. U našem slučaju, rijeke koja je probila branu pa divljom snagom navrla, srušila i isprala sve tuge i čežnje pred sobom i onda se razlila u pustu dolinu gdje teče tiho pretvorivši je u plodni raj duše. Tako ja to nekako vidim.
Kad je mrva došla bili smo totalno izvan sebe, u euforiji od sreće. Ona je bila naša najveća želja, tako žarka i jaka, i koliko god smo je potiskivali (željeti sasvim malu djevojčicu u postojećoj konstelaciji posvajanja u nas, ravno je bahatoj drskosti) nije uspjela potamniti. Sjajila je negdje na dnu zdenca duše, ispod kamena, ne usudiš se je niti pogledati, ni kada si, noću, sam ispod popluna, a osjetiš je kako nekad grije, nekad peče. Skrivena, zlatna i moćna, a onda izbila u svoj svojoj snazi i ljepoti na svjetlo ostvarenja. Nakon euforije došlo je razdoblje tihe i potpune sreće. Kad smo se napokon uspjeli otrgnuti od općeg dojma njezinosti, počeli smo upoznavati stvarno biće, našu mrvu. Istinsku nju, malog čovjeka koji raste i razvija se, a mi smo za nju odgovorni njoj, sebi, Bogu, svijetu i svemiru. I u svemu tome u sebi našli potpuni radosni mir. I da, očito to nema veze s hormonima trudnoće
Dobili smo dijete u dobi kad više nismo (sasvim) mladi. Prije toga puno smo prošli, što poslom, što privatno, putovali, bili tu i tamo, radili, skupljali razna iskustva, prijatelji i poznanici su nam govorili kako nam je krasno i zanimljivo i kako nam zavide, a mi njima zavidjeli upravo na toj mirnoći svakodnevnice s djetetom koju sad proživljavamo s većim zadovoljstvom od bilo koje od naših avanturističkih putovanja i zgoda. Pa ima li ljepšeg nego, da je svaki dan isti, da se može sat navijati prema vremenu kad mrva spava, kad se budi, kada jede... Uživam upravo u toj predvidivosti i bezuvjetnoj ljubavi. Stalno joj tepamo – pojest ćemo te, nadmećemo se u djetinje glupim izjavama (MM trenutno vodi; prvo je rekao da će je cijelu pojesti, pa zajedno s haljinicom, pa još i s pelenama, pa zajedno s pokakanim pelenama i na kraju još i popiti vodu u kojoj se kupala... :roll:
Razvidno je da smo oboljeli od najgoreg oblika roditeljske bolesti, svjesni smo toga i u tome uživamo. Uredno smatramo kako je naše dijete najpametnije, „neobičnih“i „rijetkih“ osobitosti (primjerice smeđih očiju, zbilja nikad prije viđeno:lol:), daleko naprednije od sve ostale djece njezine dobi iz okoline i šire. Prijatelje smo podijelili u dvije skupine: one koji se dovoljno dive našoj princezi i one koji nam više nisu prijatelji. S prijateljicama koje imaju djecu približne dobi vodim neviđeno zanimljive rasprave o nosiljkama, detergentima, pelenama, guzomastima i ostalim smrtno ozbiljnim temama na način i s ozbiljnošću spram kojih je obrana doktorata lakrdija. Medicinsku sestru koja mi cijepi mrvu potajno mrzim i imam je želju dobro pljusnuti kad zabije iglu u najdražu guzu, i to ja, kojoj je medicinska igla maltene kruh svagdašnji.
Ponekad se bezobrazno cerimo onima koji nas pokušavaju upozoriti kako sve to nije primjereno. Posebice su mi nepoželjni oni koji mi govore kako je previše ljubimo, nosimo, mazimo i da je zdravo pustiti dijete da plače, da nije dobro što spava s nama u sobi, a i često s nama u krevetu, da je loše razmaziti djecu (kao da ih se može razmaziti ljubljenjem)... Takvima obično s najzabrinutijim izrazom lica preporučim da se jave u najbliži centar za psihološku pomoć zbog emocionalnih problema koje evidentno imaju. I još nikako ne razumijem one koji me stalno straše prijetnjom „vidjet ćeš!“. „Vidjet ćeš kad krenu zubi“ – krenuli su, pa što, obožavam svih sedam malih bisera, koliko ih sad ima pa čak i kad me ugrize za prst; „vidjet ćeš kad ne budete mogli spavati“ – ne spavam, pa što, ja sam ionako noćna ptica, ali eto, surfam, čitam, pišem po forumu dok moja mrva mirno spava. A kad se javi u snu, poletim uz stepenice k njoj govoreći s ljubavlju – evo mame, tu je mama..., pomilujem je i ona tad mirno spava dalje. Zar to da mi je teško? Vidjet ćeš, vidjet ćeš, govore, a ja nikako da „progledam“. Meni je divno. Moja mi je mrva dala svu mirnoću i spokoj, upravo onaj sasvim miran i prekrasan život u zelenoj dolini kakav mi ništa što sam u životu postigla i uspjela nije moglo pružiti. A nizašto se nisam niti borila tako predano i odlučno, teško i doslovno krvavo, prolazeći trnje poniženja, razočarenja, boli i odbijanja, a ostala tako uporna, kao za nju.
I na kraju, ima jedna zanimljiva zgoda koje se sad nekako često sjetim. Kad smo obilježavali 10. godišnjicu mature (Kriste, davno je bilo...), bila je to prva proslava nakon što smo se razišli iz srednje škole. Bili smo štreberski razred u štreberskoj školi i tada već mahom pozavršavali fakultete, a većina bila na zahuktalom putu napredovanja u karijeri. Prozivala nas je razrednica redom, a priče su išle manje-više jednako, završio/la sam fakultet, pa staž, upisao/la poslijediplomski, dobio specijalizaciju, usavršavam se u inozemstvu... Svega se nekoliko cura udalo, a još manje reklo, eto, imam dijete/djecu, oni su moj najveći uspjeh. Za one koje su to rekle mogao se osjetiti neizrečen komentar i poluprikriveno cerekanje „ne'š ti uspjeha“... Nije mi se to svidjelo ni tada, ali priznajem, nisam se zamarala u tom času. Kako krivo, Bože moj, kako krivo, o obijesna mladosti... Sad kad budem na sljedećoj godišnjici, jedva čekam da me prozove razrednica, pa da kažem, fućkajte sve, imam kćer, ona je moj najveći uspjeh. Sumnjam da će se itko zacerekati ;-)
Pusa svim mamama i mamama čekalicama
Ispričavam se na dugim postovima, evo, obećajem neću više (ovako dugo). Čoks, reži sve što je višak. :oops:
:mrgreen: da, da baš sam ih krenula prekrojiti i prepričati sažetak.
:zaljubljen:
Mislim da je ovdje previše zainteresiranih za tijek vašeg studija, a da bi nas tako olako lišila tog užitka praćenja ...Ko će sad dočekati jel student popio vodu, koju je pjesmu studentica naučila i s kakvim je osmjehom Učiteljica to sve popratila.......
(hvala, hvala što nam pišeš i dijeliš svoju sreću (s) nama).
Osmjeh blentavi i suzice vesele... oblačić sreće se stvori oko mene, dok čitam tvoje rečenice...
Predivni ste... veselimo s izvještajima s nastavka studija.
Često svratim i čitam iznova priču, svaki puta me jednako raznježi....a sad vidim da ima i nastavak, juuupiiii...hvala od :heart: , što nađeš vremena i s nama dijeliš svoje prekrasne trenutke
Pliz samo nastavi.....
Svih vas potpisujem i voljela bih čitati još i još (i dužih).
o Bože!!! kako pogodiš svaku rjeć, svako slovo!!!! nevjerovatno!! tvoji postovi su pre pre pre kratki... želim još :-D!! :heart:
Baš sam se razmišljala šta da napišem, pa ću ovo samo debelo potpisati!Citiraj:
ArI MaLi prvotno napisa
Moja anegdota s godišnjice: svi se predstavljaju, svi redom, imaju djecu, netko ne spominje muža (ili ženu), neki u braku neki već razvedeni, dođe red na mene, pa kažem " ja djece nemam, ali zato imam muža :lol:, na što su me pogledali u čudu, pa kad su skužili da nitko do mene nije spomenuo (van)bračnog partnera, redom su prasnuli u smijeh! Naravno bilo je komentara od "blago vama, ja spalim s moja dva hahara" do "pa šta čekate???". Neznaš koji je bolji...
Nemoj da ti padne napamet da nam više ne pišeš ove predivne priče! To je tako lijepa zraka sunca ispod tmurnih oblaka, pogotovo nama koji smo u tome! :*
:heart:
Što se tiče godišnjica mature, to bi mogao biti posebni topic i na posvajanju i na MPO :)
Kod nas je ipak slučaj da jedini koji nije završio faks ne dolazi. Mi bez djece dođemo. Bezveze!
A i to se može. Napišeš samo: ljudi su posvojili dijete i sad bauljaju od sreće i pri tome svašta pričaju (pišu). 8-)Citiraj:
čokolada prvotno napisa
http://forum.roda.hr/image/png;base6...BJRU5ErkJggg==
Svima koji čitaju i komentiraju hvala na riječima podrške, pohvale, dobrim željama i hvala Čoks što nije napisala – ne uzurpiraj forum tolikim tekstovima, otvori blog (a meni se ne piše blog, ja jako volim Rodin forum :-D).
Čoks :zaljubljen:
Svima veliko :heart: i :love2:
A kad me već vučete za jezik, odnosno pero, u ovom slučaju tipkovnicu (a teško žabu u vodu...), odlučila sam i dalje kad stignem (ne zamjerite ako me nema, imam puuuno nastave i zadaće na našem studiju) (o)pisati sličice iz mrvina i našeg života.
Ali, evo obećajem – u postu od 100 riječi.
Koliko ljubavi stane u 100 riječi – na vama je da prosudite.
:mrgreen:
Jedno poslijepodne, nekoliko tjedana nakon što je mrva došla k nama, navratili su moji roditelji. Baka je inače „vlasnica” etabliranog „baka-servisa” i redoviti demonstrator na našem studiju. Mrva je već s veseljem prepoznaje. Dida, zbog obveza i posvemašnje gužve u nas, dolazi rjeđe. Otvorim vrata s mrvom na rukama, radoznalica viri – tko ide. Na vratima se dida prignuo, a mrva se, ugledavši ga, nasmijala glasno, prije nego li je stigao ispustiti jedan od onih buči-buči zvukova, uvjeren da bebe to vole. Iza dovratka smo čuli oduševljenu baku kad je uskliknula „Gle, prepoznaje te! Didu svog, jasno – pa nije krv voda!“
:lol:
Prekrasna prica! :heart:
Istina, puno, puno ljubavi stane u 100 riječi... :zaljubljen: ali to ipak nije razlog za tako male "doze". :)
predivna priča.
uživajte jer ste zaslužili.
:heart::love2:
pippi, divna priča, i stilski i sadržajno :heart:
baš te lijepo čitati!
uživam u svakom slovcu :heart:
ajme Pippi!!!!
vražji g.o.! tek sad sam te otkrila!
ČESTITAM! ČESTITAM! ČESTITAM i tebi i TM i vašoj maloj učiteljici na svima vama!! :heart:
prekrasno te je čitati.... ali kriva si jer sam zalila radne papire suzama...
Kako prekrasna priča... suze mi cure usred kancelarije....
Rijetki znaju tako zanimljivo prenijeti svoje osjećaje.
Pratimo razvoj situacije :)
Baš krasna priča, eto i ja sam se raspakala...
Čestitam!
Slijedeći put kada netko kaže da se dobre stvari ne događaju dobrim ljudima izvući ću tvoj priču.
Ljudi moji, kakve krasne riječi :love2:
Hvala vam puno, :heart: sad ste i vi mene rasplakali...
Hvala i velika, velika :kiss:
Evo, obećajem, pisat ću vam i dalje kako naša mala učiteljica :zaljubljen:
Nisam članica "kluba" i slučajno sam naletjela na temu ali od sada vas redovito pratim:-D
Pippi mislim da je u današnjem jutarnjem tvoje pismo ili dio tvoga pisma. Sjetio sam se jer sam nedugo čitao tvoj post tu na forumu.... Bravo...
Bez moga znanja i dopuštenja portal Jutarnjeg lista prekopirao je sadržaj teksta Naše priče, preuredio ga kako njima odgovara i objavio na svom portalu (ne znam je li i u tiskanom izdanju).
Kada sam ovdje objavila svoju priču, objavila sam je u javnost za sve one koji misle i osjećaju slično i koji se za svoje dijete još uvijek bore. Ne mislim da je naša priča "jako potresna" i nismo čekali 700 dana. Naša je priča lijepa i topla potpuno jednako kao i sve druge posvojiteljske priče, kao što sam i naglasila u njezinom uvodu na ovim stranicama, a od mnogih je daleko manje potresna, odnosno mi (MM i ja) ne vidimo po čemu je uopće potresna.
Osoba koja je neovlašteno preuzela tekst (to se zove plagiranje i ravno je drskoj krađi) nije bila dovoljno angažirana da me kontaktira preko foruma ili na bilo koji drugi način nego je samo otuđila i izmjenila tekst na način da nije razvidno gdje je, kako i zašto objavljen i nigdje ne navodi izvor tog teksta.
Iako znam da je objavljivanjem na forumu naša priča postala javna, činjenica jest da sam je na forumu objavila - ja, vlastitim izborom. U Jutarnjem nisam i to me ljuti. Jako sam ponosna na svoju obitelj i mislim da da nas je zbilja blagoslovio dragi Bog s osobitom milošću i nikom to ne tajim. Da su me pitali, razmislila bih, možda bih i u dogovoru s Rodinim forumom objavila, anonimno da zaštitim svoju obitelj, ali to bi bila moja odluka. A ovako nije i osjećam se pokradeno.
I distnciram se od pretencioznih naslova i svih promjena koje su učinjene u tom tekstu.
I baš sam žalosna zbog toga.
I toliko o najboljim namjerama (koje je vjerajotno imala i ta osoba koja je objvaila tekst)
Nekolicina prijatelja koja nas je prepoznala, javila se danas i rekla kako im je priča lijepa i kako je to super, a ja im objašnjavam da je to krađa i upućujem ih na original na forumu. Jedino to mogu. I da pročitaju moj drugi topc o predrasudama. Osim toga, ovog časa ne vidim što bih drugo mogla poduzeti. :-(
Pusa mojim forumašicama.
Je pipi i u tiskanom izadnju je isto... Baš sam pred pola sata to pisao tu.... Čudi me da nitko drugi nije primjetio to... Veliš uzeli bez pitanja tekst??? O pa to nije u redu onda.... Svašta si novinari dopuštaju.Citiraj:
Pippi Longstocking prvotno napisa
Ja mislim da se slobodno javiš u redakciju jutarnjeg lista i tražiš odgovorne za ovu krađu. Priča je odmah na prvoj stranici i tiskanog izdanja!!!
Potpuno razumijem tvoje osjećaje. Danas mi muž priča kako je pročitao priču o posvajanju u Jutarnjem i ja mu kažem da sam ja sličnu priču pročitala na forumu i onda mu dam da pročita tvoju priču sa foruma (ja tu u Jutarnjem nisam čitala) i on pročita i kaže, da to je ista osoba, ali se priča razlikuje u nekim detaljima. Onda pročitam ovo šta si sad napisala i doslovno pobjesnimo ja i muž, kad smo vidjeli da je to objavljeno bez tvog znanja i odobrenja. Ja bi svakako poduzela neke mjere, imaš pravo na to, jer to je krađa.
Baš sam te sad htjela pitati jel ono tvoja priča u jutarnjem , kad sad vidim da je .Na tvom mjestu obratila bih se uredništvu jer bez obzira što si ti to stavila na forum oni to ne smiju objaviti bez vaše dozvole .
Usput čestitam , priča je predivna !!
Ne možeš vjerovati!
Meni je ovo to više ironično, što je određeni broj ljudi s ovog foruma unatrag nekoliko dana pisalo pisma, uz jednu sasvim drugačiju temu, slali smo ih i na sve medije, između ostalog i Jutarnji list, svi se uredno i potpisali u pisma s namjerom da će ih i objaviti, a od svega toga nisu objavili ni slova.
Iako je tvoja priča zaista prekrasna, mogu razumijeti kako se osjećaš. Ja bih na tvojem mjestu u svakom slučaju zvala uredništvo i barem tražila objašnjenje.
Slažem se. Ja bih se obratila uredništvu, ali i odvjetniku. To što si ti objavila priču na forumu ne ovlašćuje Jutarnji oglasnik da je preuzima i objavljuje. Svakako bih se obratila odvjetniku da provjerim je li to utuživo i postupila prema tome. Postoji nešto što se zove autorska prava, privatnost itd.Citiraj:
kbegicsi prvotno napisa
Koma, koma! Nadam se da je utuživo i nadam se da ćeš ovo istjerati do kraja.
Prelijepa priča Pippi :heart:
I opet moram zaključiti da je prežalosno to u što se naše novinarstvo pretvorilo :(
Tuži, bez sustezanja.
:( žao mi je što se loše osiječate.. nadam se da će se sve riješiti... :heart:
Ovo je primjer kako se jedna lijepa i topla priča pretvori u tužnu priču. Čisti neprofesionalizam na djelu. Pipi, posavjetuj se s pravnikom i tuži ih.
Žao mi je što te autorica nije kontaktirala. I što te rastužilo objavljivanje priče. Ne znam smijem li pa neka admini obrišu no na forumu.hr vodi se ista rasprava (mediji, topic Jutarnji list) pa možda tamo pronađeš odgovor što i kako dalje.
Pipi, razumijem da si ljuta, i to s pravom. i ja bih bila, bez sumnje.
ali pogledaj i drugu stranu : pročitaj samo komentare ispod tvog texta na portalu jutrnjeg, pogledaj koliko si ljudi dotakla s svojom pričom i možda i nekoga potakla na posvajanje. pokrenula si lavinu pozitivnih emocija i budi ponosna na to.
tebi i tvojoj krasnoj obitelji želim puuuuuno sreće i ljubavi, iako znam da vam neće nedostajat :zaljubljen:
Nahla, pustimo patetiku i doticanje srdaca. Zamisli da neka žuta tiskovina bez pitanja i tvog dopuštenja skine uredniku baš "super" i jaaako zanimljive slike tvoje obitelji s recimo nekog javnog servisa za pohranu fotografija (Picase ili Fotkija na primjer)ili s Foruma za treću životnu dob i objavi ih na naslovnici u 100.000 primjeraka. Pa cijela Hrvatska suzu roni od ganuća dok gleda tebe u kupaćem kostimu dok pomažeš parkinsoniziranom starom ocu da zapliva u plićaku, ljudi poznati i nepoznati nazivaju te i čestitaju ti na humanosti što ga na plaži hraniš kašicom i tako...I da još sve to izgleda kao da si sama te fotografije poslala uredništvu i potpisala se s "Jedna kći".
A zašto sve to? Zato da bi nekom uredniku/novinaru s promjenama na mozgu pomogla u prodaji novine, da svom gazdi namakne novac jer mu inače kvaliteta objavljenih članaka i teme koje obrađuje ne osiguravaju nakladu.
Pa te takvu zgroženu prijatelj tješi da si svojim fotografijama pod naslovom POTRESNE SLIKE potakla svekoliku javnost da i oni vode roditelje s kateterom na plažu.