Printable View
Baš lijepo da si i dala truda i upoznala se s ovom tematikom i naučila svašta i romjenila neka uvjerenja, na taj način čovjek raste, spoznaje, uči, mijenja se, a svaka upućena dobronamjerna osoba znači da moja djeca imaju šansu manje sresti nekoga tko ih može povrijediti ili krivo gledati.Citiraj:
kivano prvotno napisa
Stvarno sam se iznenadila količinom emocija na ovom podforumu i divim vam se svima(i tvoju priču sam čitala,ivanas)ne zbog toga što ste se odlučili na taj korak,pa to je ono što najviše želite,nego zbog cijelog tog teškog i neizvjesnog puta.Ali sretna sam kad vidim da večina priča završi na najsretniji mogučiCitiraj:
ivanas prvotno napisa
način.Još kad bi taj naš sustav bio brži i učinkovitiji...Svima veliki veliki pozdrav!
evo jedan osvrt "s druge strane"...nemojte tako negativno gledati na sva ta pitanja i komentare ako dolaze od starijih osoba, ne znam koliko Vas zna kako je izgledao proces usvojenja prije 30tak godina, kakva je svijest društva tada bila o tom, kako su se ti ljudi odnosili prema usvojenoj djeci i kako se okolina odnosila prema njima, iz kakvih uvjeta su ta djeca posvajanja, i koliko su stigmatizirana...
znate li da su djecu večinom usvajali zaista kada nisu u poodmaklim godinama mogli imati svoje, da su djeca doslovno plačana tadašnjim soc. radnicima, da biološke majke nisu davale pristanak za isto, da su neke zbog siromaštva i pokušaja da u drugom gradu stvore bolju budućnost "ostajala" bez djece koja su dana na usvajanje i njima uskračena sva saznanja o tom, da se nije toliko provjeravao psihološki profil roditelja koliko materijalna potkovanost i ugled u društvu, da su djeca mogla bez "papira" biti i par mjeseci kod potencijalnih posvojitelja, da se djeci nije moralo reći istinu, da su sama saznavala to u pubertetu, ili čak kasnije....
da su u malim sredinama davana u udomiteljske obitelji gdje nisu imala odgovarajuću skrb i gdje su bila fizički i emocionalno zaostala, gdje se gotovo ništa nije znalo o njihovoj medicinskoj skrbi prije posvojenja....i da su birana kao u izlogu, želim curicu ili želim dečka....
da su dosta tih pitanja gore navedenih sama djeca postavljala svojim posvojiteljima, da su i oni sami bili needucirani i da je u dosta takvih obitelji posvojenje i biološki roditelji tabu tema za dijete....
ne bih generalizirala na opaku okolinu i dobre posvojitelje jer sam svojim ušima čula riječi od posvojitelja "da si naš nebi bio takav" i "to su tvoji prokleti geni" ... i još puno tog....i da smatram da je nekada bila ipak velika hrabrost upustiti se u bitku s trogodišnjim djetetom s ADDom koje ne govori, koje vrišti kada vidi kadu i krevetić...da je hrabrost živjeti s činjenicom da nikada ne znate kada će tražiti da upozna biološke roditelje ma kakve to posljedice imalo (a može imati i te kakve)....
bit je da se vrimena minjaju, i da se do sveg ovog pozitivnog danas došlo edukacijom i informiranošću i to je jedini ispravni put, uz trunku strpljenja, razumijevanja prema neupućenoj okolini i razgovora s istima, ma koliko nam se netko u životu činio kao beznačajni prolaznik, nikada ne znate kada će imati utjecaj na život vašeg djeteta....
ja sam se odlucila na posvojenje zbog jedne takve zene,koja je posvojila prije 30ak godina...naravno,nisam se odlucila radi nje ali mi je ona bacila bubicu koja mi nije dala mira i tad sam pocela razmisljat o tome...a kakvu bubicu?e pa...
zena mi je rekla ovim rijecima-ajme duso nemoj posvajat,to su ti luda djeca...to su ludi geni,evo ova moja,pa to je strasno...moras dobit ludo dijete kad je od lude matere...
i jos dosta toga u istom tonu..
ja sam samo slusala i nisam mogla doc ksebi...a razlog tome je sto joj se kcer udala i otisla,te se rijetko cuju...a nije joj palo napamet da bi joj se i bioloska kcer tako ponasala,pobjegla od nje,jer je zena uzasno teska,a i kako vidite po ovim "uputama"-ogavna...
Da, mislim da su needuciranost i ljudska glupost najveći problemi u društvu zbog kojih mnogi ljudi pate ni krivi ni dužni. Ja sam isto kao dijete čula priče tipa došli mi u Nazorovu, curica potrčala prema nama i rekla: "hoćeš li ti biti moj tata?" Nakon toga mi se više nismo odvajali od nje. To je priča mojih susjeda koji danas imaju dvije prekrasne studentice, obje usvojene. Oni su primjer jedne prekrasne obitelji, ali način na koji su usvojili doista zvuči kao iz filma.
Inače, ja sam pedagoški radnik i doista vjerujem u snagu ljubavi i odgoja, a budući da radim u školi, mogu reći da ima i djece iz "jako finih" obitelji s kojima nitko ne može izaći na kraj, ni profesori ni roditelji.
Isto tako, imam susjedu koja je od sebe otjerala svoje dvoje djece jer nije bila zadovoljna njihovim izborom bračnog partnera. Zamislite što bi se govorilo da su ta djeca npr. usvojena.
Inače, ja osobno poznam pet parova koji danas imaju odraslu (usvojenu) djecu i svi su primjer prekrasnih obitelji i prekrasno odgojene djece koja vole i poštuju svoje roditelje. Oni su mi uzor, a sve ostalo me ne zanima.
Bok!
Htjela sam vas samo svih pozdraviti, nisam usvojitelj, imam biološko dijete, ali oduvijek sam razmišljala o tome, još od kad sam bila dijete... Informirana sam donekle, nikako ne dovoljno, znam kako je teško usvojiti dijete i šta sve roditelji moraju prolaziti...nisam od onih koji misle da "dođeš tamo i izabereš dijete"...i nikad ne bih davala sulude komentare o lošim genima i sl.
Čitajući vaše postove iznenadila me jedna druga stvar...otkrila sam da ipak ne znam dovoljno o svemu tome i da ipak nisam sigurna da ne bih izrekla neke od stvari koje sam upravo pročitala da posvojiteljima zasmetaju. Recimo, mislim da bih vjerovatno rekla nekim svojim prijateljima da posvoje dijete stvari tipa "kako neka majka može ostaviti ovako lijepo/slatko/pametno...dijete?", da bih rekla ili pokazala nekako da osuđujem biološku majku (i oca), zanimalo bi me o biološkim roditeljima (iako to ne bih pitala), možda bi dala i koji komenatar o hrabrosti i upornosti...nisam nikad o tome tako razmišljala...ali mora da vam je stvarno teško sa nama ljudima...
Hvala šta ste me informirali i dali mi materijala za razmišljanje .:-)
bok nesebična, ma sa ove strane je sve malo drugčije... najvjerovatnije da i mi nismo sve ovo prošli kroz godinje čekanja i odrastanje u roditelja posvojitelja da bi možda imali slična pitanja, primjedbe i ostalo... ali meni to zbilja ne smeta radi mene nego radi mog djeteta. nadam se da me razumiješ što želim reć :-)
samo bih htjela reći, poznajem jednu curu, posvojena je. sad je udana, ima malu curicu. godinu je mlađa od mene pa je se sjećam iz škole. ona je toliko divna, odkad ju znam. toliko uljudna, uvijek nasmijana. stvarno je posebna
lako je nekim lošim roditeljima kriviti gene za svoje propuste, kod posvojene djece imaju izgovor za svoje loše roditeljstvo.
Potpis!Citiraj:
ivanas prvotno napisa
nesebična, pristaje ti nick, zaista! Hvala ti na iskrenosti! Jako to cjenim!:yes:
upravo tako :)Citiraj:
ivanas prvotno napisa
kasnim s odgovorom na ovo koju godinu, ali ne mogu ne prokomentirati:Citiraj:
ina33 prvotno napisa
nadam se da ću uskoro postati mama posvojenom djetetu...
u fazi istraživanja i čitanja svakog članka/teksta/komentara, proučavanja svakog zakona/foruma, ma svega što ima veze sa posvojenjem, pročitala sam puno priča koje su imale sretan završetak! i mogu samo reči da sam preko ekrana osjetila takvu sreću, ljubav, takvu emociju od žena koje su posvojile.. i ne sjećam se da sam ikada upoznala trudnicu i ženu koja je rodila da je tako zračila srećom, blagostanjem, zadovoljstvom... ne kažem da nisu sretne, ali kada čovjek preko ekrana osjeti takvu emociju sreće od posvojitelja i to tako, ajmo reči, virtualno, onda se zapita o tim "nenadoknadivim i nezamjenjivim" vezama i njihovom značaju....
Vjerojatno je kod posvojitelja tako jer djetetu predhodi dugi put suočavanja s neplodnošću, kod nekih i pokušaji MPO pa onda kroz državnu birokraciju, čovjek se u sebi mora pomiriti i s tim da postoji mogućnost da neće uspjeti ostvariti roditeljstvo i kad onda ipak i unatoč svemu uspiješ, ta sreća te preplavi i širi dalje.Citiraj:
butterfly_ prvotno napisa
Sjećam se kad sam tek dobila prvog sina, znali su nepoznati ljudi komentirati, "vidi ponosne mame", činilo mi se da bi mogla poletjeti. A ipak kod poznatih ljudi sam puno puta osjetila na sebi ispitivačke i procjenjivačke poglede, osjetila bi kod nekih lagani trzaj kad bi me dijete zovnulo mama. Svjesna sam da 90% ljudi ne doživljava naše roditeljstvo i obitelj kao ono "pravo" nego "zamjensko", kako smatraju posvojenje i odgajanje posvojenog djeteta kao neki plemeniti čin preuzimanja brige o tuđem djetetu. I još uvijek me ponekad uspiju iznenaditi pokoje glupo pitanje ili komentar (Jeste li vi skroz odustali od "vlastite djece" mi je jedan od dražih) ali mi se fućka za cijeli svijet, MM, ja i moja djeca znamo tko smo si i koliko se volimo i nama je naša ljubav najpravija na svijetu, oni otvorena srca i uma mogu to osjetiti i dijeliti s nama, ostale žalim što im je srce toliko tijesno da ne mogu pojmiti našu sreću. Žao mi je što će moja djeca morati biti povrijeđena od takvih ljudi, ali nadam se da će iznutra biti dovoljno jaki i čvrsti dda znaju tko su i što su i da su bezuvjetno voljeni od svoje obitelji.
Sad sam se sjetila da su i mene jednom nakon posvojenja pitali jesmo li odustali od "svog" djeteta. Rekla sam im da od ovog postojećeg još nismo odustali, a da je tko zna koliko njih, izgleda, odustalo od nas :mrgreen: .
Ali ne sudaraju se samo posvojiteljice-nerotkinje s predrasudama i tupavim izjavama. Više od svih "posvojiteljskih" pitanja, šokiralo me kad sam određenoj osobi već morala službeno objaviti trudnoću, a ova blebnula - Znate li čije je? :tele:
Slažem se... jedino što roditelje brine su osjećaji njihove djece!Citiraj:
ivanas prvotno napisa
Roditelji su jaki, mogu štošta pretrpjeti, preko puno toga priječi! Samo ne želimo da naša djeca budu povrijeđena od strane ljudi kojima riječi ne prođu kroz glavu prije nego što ih izgovore!
Vidim da je butterfly podigla ovu temu malo iz prašine... Mame posvojene djece zaista ovdje zrače puno jače od mama koje su rodile svoje dijete. Ne kažem da one ne zrače, ali se ne osjeti na taj način. Te majke pričaju o dojenju, spavanju, grčevima... a vi pričate kako ste se grlili, mazili, smijali, plakali... To je ono što vas odvaja od "ostalih" majki! Mnogo puta me tuga obuzme kad se sjetim da vam se nikad ovdje neću pohvaliti kako smo i mi postali ponosni roditelji jednog posvojenika. Ali eto, život za nas piše druge priče pa tako i ovu. Pusa svima - i budućim i sadašnjim posvojiteljskim obiteljima!
p.s. nikako da se odljepim od ovog pdf-a :)
Ne moraš se odlijepiti ;-)Citiraj:
Snekica prvotno napisa
ja se ipak nadam da ćeš ipak nam nešto pisati.. kad tad :heart:
Ma pratim ja vas stalno, škicam, škicam, ali me svaki put obuzme tuga pa se moram maknuti. Sjetim se nepravde i još me više zaboli... Tako je kako je, iz ove kože ne mogu. Glava je gore, što je najvažnije! Za drugo ćemo lako.
Malo OT: Kolegica mi je u postupku već skoro godinu dana, sve je ok, to im i kažu što je najgore, ali još nije napisano rješenje, samo što nije. Pa se zapitaš ustvari tko tu koga? A kad spomenu sve za dobrobit djeteta, dođe ti da se počupaš za kosu ili izbljuješ!
Sneki :love2:! I tvoja priča će imati sretan kraj :zaljubljen:!
kao što rekoh, puno istražujem... i ovo sam morala prokomentirat...Citiraj:
Snekica prvotno napisa
da, slažem se s tobom sneki, ovdje mame jedva čekaju da budu budne cijelu noć i gledaju svog malog ptića kako spava, jedva čekaju da moraj ponovo okrećiti zidove zbog dječjih crteža... ja sam osobno plakala i smijala se u isto vrijeme kada sam čitala priće o posvojenju. ekipa na poslu me gleda ko da sam prolupala :-)
a sneki, ako je tvoja želja dovoljno jaka - ona će se jednog dana ostvariti! samo vjeruj i nemoj prestati željeti! :love2:
:kiss::kiss::kiss:
Snekice nećeš nas ostaviti, skakat ćemo mi zajedno od sreće sigurna sam. Pusa!
Evo iz perspektive nekoga tko tek upoznaje okolinu sa željom da postanemo obitelj, a i nešto o neplodnosti:
- Ma imat ćete vi ipak svoje djece i to blizance!
- Uporno ispitivanje što ću kada budem trudna (pušenje, posao, zdravlje itd) i nije dovoljan odgovor da ja to vjerojatno neću ni biti
- Osoba koju prvi put upoznajem - vidim, vi ste tip ljudi koji umjesto djece imaju kućne ljubimce
- Kakvo posvajanje, trudnoća je najlijepše iskustvo u ženinom životu, nešto posebno i MORAŠ ju iskusiti
- Geni ne znaš čiji, a najgori su "lutalački" određene manjine :-D
Meni to ide kroz jedno uho nutra, drugo van! Najviše ono da sad kad smo posvojili, vjerojatno ćemo imati i "svoje"! Poznajem dosta ljudi koji nisu imali "svoje". Nisam posvojila kako bi imala svoje ili kako jednog dana kad budem stara neću završiti u staračkom domu.
I meni su znali "prigovarati" što imam samo psa, a ne djecu. Čak i vikati za menom na cesti nek rodim, umjesto da šećem đukca.
Nedavno sam na "Provjerenom" (emisiji) gledala ružna iskustva porođaja. Dosta sam se nagledala bolnica i operacija. Čuvam snagu za malca.:kiss:
Citiraj:
DeDada prvotno napisa
Ah, što reći!? Naoružaj se debelim živcima i strpljenjem!
Razmišljala sam kako bih reagirala da sam u tvojoj situaciji, i uopće se ne mogu odlučiti kaj je pametnije - ignorirati te sve komentare ili nešto odgovoriti, jer to su sve lupetanja bez mozga, al eto čovjek lupi pa ostane živ (to bih im vjerojatno i rekla)..
Iz vlastitog iskustva reći ću ti dvije stvari:
- uvijek, zauvjek ćeš slušati komentare u kojima se koriste riječi "svoje dijete" bilo u smislu da vam žele da imate "svoje dijete" bilo da naglase razliku između biološkog i posvojenog djeteta,
-ne slušaj priče da je trudnoća najljepše iskustvo u životu žene, jer nije, trudnoća je sve suprotno od toga, i ko tvrdi drugačije laže...ali je trudnoća toliko glorificirana, stavljena na tron, stvorena je slika-iluzija o trudnoći, da se malo tko uopće usudi reći istinu... Dok sam čitala kako su ti rekli da "trudnoću MORAŠ iskusiti" palo mi je na pamet komentirati da si ta dotična osoba misli "pa da, nek ju i ona iskusi, zašto bi njoj bilo bolje" :-P:-P:-P... uglavnom, nemoj misliti da išta propuštaš zato što nećeš proći iskustvao trudnoće i poroda...
pozz
Dajem veliku podršku svim parovima koji su u postupku posvojenja ili čekaju i mi smo dugo iščekivali i susretali se s nekim od predrasude koje ste naveli ovdje, mada su ljudi znali da mi želimo djecu ali ipak ne možemo pa nisu bili toliko okrutni (manja sredina).
Špelkice drago mi je čuti da ste posvojili ne znam jesam li to pročitala već prije?
ovo i mi sad slušamo..Citiraj:
DeDada prvotno napisa
curka je par tjedana kod nas i bliža rodbina i prijatelji su ju već upoznali..
i čak od tih najbližih sam čula da ću sad sigurno ostat trudna i da ću sad sigurno dobit svoje dijete, jer čuda se događaju!!
Rekoh - MOJE DIJETE I MOJE ČUDO UPRAVO SPAVA U SVOM KREVETIĆU!
a neki dan nas je u šetnji zaustavila susjeda i ni pet ni šest pita jel joj znamo roditelje?
ja reko, pa kak nebi znala - ja sam mama, a ovo je tata. Poznajemo se jako dobro :-)
ona meni kao objašnjava da nije mislila na nas, nego na prave roditelje - ali susjeda, MI JESMO PRAVI RODITELJI. eto nas na curkinom rodnom listu :-D
... kolica u ruke i s osmjehom dalje u šetnju...
U pravu ste sve, ne slušati, ja ignoriram ili okrećem na šalu. E savjete za MPO teže ignoriram jer imam osjećaj da moram objasniti. Bezveze mi je reći "eto zato" kad su bližnji u pitanju.
Možda nekome trudnoća i je divna ili žene počnu patit od amnezije kad dobiju smotuljak u ruke :heart: Ma, lako s tuđim po koprivama, kad dobivanje potomaka ide po ps čovjek ni ne razmišlja o nekim stvarima.
Butterfly, ti se druži sa svojim čudom :-)
I mi smo doživjeli svakakva pitanja i savjete, osobito je bilo pitanja što vam to treba, imate biološku kćer, radije napravite još jedno nego posvojiti, tko zna kakvi su geni, što ako ti kad odraste kaže da ti njoj nisi mama/tata. Sjećam se kako sam jednoj odbrusila i rekla da joj nitko ne garantira da njoj kćer koju je rodila neće jednog dana reći mrzim te, voljela bih da mi nisi mama. Nakon toga baš se i ne družimo previše :mrgreen: Nakon što smo posvojili, znali su nas pitati jel joj znamo roditelje, ali najviše mi smeta što nam govore kako smo napravili dobro djelo. Naporno mi je objašnjavati da za mene to nije dobro djelo, već smo jednostavno željeli dijete i točka. Ali uglavnom se ne obazirem na komentare, usavršila sam tehniku na jedno uho unutra na drugo van :lool:
p.s. Kao netko tko je prošao trudnoću, to je zaista "prekrasno" stanje, osobito kad ništa ne možeš jesti pet mjeseci jer imaš žgaravicu, dobiješ običnu prehladu i onda ju vučeš dva mjeseca jer ništa ne smiješ konzumirati...... Uglavnom uvijek svima govorim da je slika sretne trudnice i kasnije majke s tek rođenim djetetom velika prevara koja nepotrebno nabija komplekse.
,,
Jesmo, prije godinu dana, čule smo se, dečko raste, druge godine će u školu.Citiraj:
Mali Mimi prvotno napisa
A super veliki dečko, ma činilo mi se da smo se dopisivale ali nisam više bila sigurna
špelkica voljela bi da nam pises malo o vama :) kako ste? kako je prosla vasa godina?
htjela sam rec da sto se predrasuda tice, uh! skoro pa su nam svakodnevnica, pogotovo kad obilazimo doktore... nevjerovatno sto se sve od njih da cut... samo sto su cure starije to sam ja ostrija... ne zelim da budu povrijedene, i da, znam da to necu moc sprjeciti, ali zelim da znaju da cu ih maksimalno zastititi
Da, veliki dečko, ali još uvijek mamina mrvica i maza! Trebao je ići već ove godine u školu, ali smo odgodili jer uz sve što je prošao, nije bio spreman. Naravno da smo se zaljubili u njega i bake i dede ga obožavaju (jedini im je unuk), ali i da nije prošlo bez poteškoća i da se vidi razlika u ponašanju (teže se prilagođava, teže sklapa prijateljstva, nesigurnost, ljubomora) ako usporedim sa vršnjacima. Ali stvarno se trudim ne pokušavati uspoređivati i pristupitu mu individualno, tj nastojati ga razumjeti i ne imati nerealne ciljeve. Da, mučimo muku s povremenim noćnim i dnevnim nekontroliranim mokrenjem i sve smo probali, jednostavno je psihološki i naravno, nismo mu stavili pelene i sl. Jednostavno ga tjeramo na wc, po noći ga nosimo da ide piškit, brinemo dosta s obzirom na njegove godine. Zna se sam obući, sam spakirati, jesti s vilicom i nožem, pisati, sve zna sam, ali se zaželi da ga mama okupa, odjene, da gleda s njim crtić, uglavnom puno pažnje. Sjećam se da sam i ja kao dijete bila jako željna pažnje i to mi je pomoglo da izgradim prisan odnos s roditeljima. Ima tu i ljubomore, "skače" kad se mama i tata zagrle, nedajbože poljube.Ide u vrtić već god dana, sad je predškolac, u vrtiću ima super tetu, jako se potrudila oko njega, ima neke nove prijatelje, pleše folklor, veliki je zabavljač, plesač, ...Već sam zaboravila kak je to biti "ne mama".
Jeste sigurni da je mokrenje psiholosko? Iskljucili ste organske uzroke? ( nezrelost sfinktera i dr.).
Ovo mi je baš razgalilo srce!!Citiraj:
butterfly_ prvotno napisa
Da mi je bilo vidjet lica ljudi koji su upravo od tebe čuli neke istine :oops:
upravo i ja to odgovorim na izjave kako ću sada roditi "svoje": Moje dijete je kraj mene, upravo MOJE dijete. tako da i na pitanje Znamo li tko su njeni roditelji? isto odgovaram (uz osmjeh) Pa gledate u njih! :)
Ali ima pitanja koja su doista intimna (i ne znam odakle ljudima ideja postaviti ih) i često sam koristila odgovor koji sam ovdje našla(odličan je): Zašto vas to zanima? ILI: To je sve nebitno, bitno je ovo sada! To često pomalo i posrami ljude i često dobijem odgovor: da, u pravu si, bitno je ovo sada!
Sirius, doktori su nam rekli da je psihološko, i događa se povremeno, najčešće u stresnim situacijama. Npr.kad smo bili u bolnici na pregledu, od straha nije mogao kontrolirati. A ako je nezrelost sfinktera, kako se može pomoći djetetu?
Što se tiče pitanja, da li znamo tko su biološki roditelji, da, znamo, imam sve podatke s zdravstvenog kartona, s rješenja o posvojenju, ljudi najčešće to ne pitaju iz zlobe već znatiželje, koliko smo spremni prihvatit nekog drugačijeg. Da, bitno je sada, ali će brzo doći i djetetova pitanja o biološkoj obitelji, porijetlu, počet će se uspoređivati s nama, moj već sad ima te neke naznake, kuži sve, ali još nije spreman na neke činjenice.
svaki, ali baš svaki roditelj od bliže i dalje rodbine, prijatelja ili poznanika dobije izvjesnu količinu idiotskih komentara.zaboli, ali to je tako. nekad ljudi naprosto ne razmišljaju pa bubnu.
to je potpuno beznačajno za odnos roditelja s djetetom.
rođenje je početak puta kao i usvajanje. put je to sa usponima i padovima, sa srećom i tugom, sa mirom i ljutnjom... da, ljubav je sve to.
svako dobro vam želim a jednom meni dragom paru želim da ih pronađe njihovo dijete! (pa makar svaki dan čuli kakvu glupost)