Trogodišnja faza ili...

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Na forumu niti neće dobiti ispravan savjet jer nitko od nas s djetetom nije boravio, može je samo stručnjak uputiti.

---

Pa ovo je valjda tako za 90% tema koje se pokreću po forumu. Svako od nas govori iz svojih cipela. Evidentno je da nismo stručnjaci za odgoj, niti psihu, niti ništa, niti to pretendiramo biti, svako je opalio svoj waiver i iznio ono što misli - a što drugo, kao što ljudi koji odgovaraju na 90% pdf-ova na ovom forumu nisu stručnjaci u tome? I svi smo je uputili na stručnjaka.

Tražila je iskustvo sličnih kako se nose. Evo mog iskustva. Napisana su i druga isukstva, kojima su jako pomogle radionice.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Sve to kreće "iz kuće".

---

ovo je islo pretpostavljam mene :love:

ja sam se odmah ogradila da li joj je djete darovito ili ne, jer mislim da ja, na osnovu par postova, zbilja nisam mjerodavna da prosudim da li je djete darovito. za to postoje ljudi kojima je to struka i koji sigurno zanju tako nesto prepozanti.
to iz kuce se odnosilo da ako djete doma shvati da u nekim stavarima ipak postoje granice, lakse je. i da ako teta kaze da nije red na nju da plese vec i druge cure nije zato sto je teta zlocesta, vec eto zato sto mi kao zajednica funkcioniramo po nekim pravilima. ako ih doma nema (ne mislim na konkretan pepitin probelm vec opcenito) tesko ce djete kasnjije u kolektivu bilo kojem shvatiti da granice jesu tu i da ih mora prihvatiti. i zato sam napisala da ne volim tu rijec da sve ide iz kuce, jer se cesto krivo interpretira. po meni se u kuci dobijaju temelji svega i ponasanja i ljubavi i znanja, koji se onda nadogradjuju sto ugodnim sto bolnim iskustvima i radom.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Ništa se ti ne brini, sve će se to samo riješiti, sva su djeca takva, i moja ti je takva, samo strpljivo daj granice...a evidentno da Pepita ne postiže rezultat kakav bi htjela i vrti se u krug. Na forumu niti neće dobiti ispravan savjet jer nitko od nas s djetetom nije boravio, može je samo stručnjak uputiti.

---

ovo joj je savjetovano kroz pra postova ukljucujuci i moj. neko je pisao i oradionicama za roditelje i sl.

spajalica, nije išlo tebe, uopće ne. te sam se rečenice ja naslušala sa starijim djetetom. a slušam je i danas kad mi poneki biser pokroviteljski kaže - a vidiš kako si sad naučila s mlađim djetetom! (starija je ADHDić, mlađa nije)

Citiraj:

---

spajalica prvotno napisa

ovo joj je savjetovano kroz pra postova ukljucujuci i moj. neko je pisao i oradionicama za roditelje i sl.

---

ovo što ste ti i vrijeska kvotale bila je moja ironija. stvari se kod takvih ekstrema najčešće ne poslože baš same, a da to ne bude na štetu djeteta. Iako, naravno poneki roditelj može imati savršenu intuiciju i sam dijete poslati u pravom smjeru.

Plus što sam ja dala link na čovjeka koji ima neki disonantni stav o većinskoj struji i koji misli da je dijagnosticiranje darovitosti kod djece u tolikoj mjeri malo iskrivljeno. Ja ne ulazim u pojedino dijete, dala sam link na čovjeka koji ima daleko više zanja i iskustva od mene. Ko zna, možda mi se obije o glavu i baš moje na kraju bude imalo taj problem, ali to je ono što sam pročitala i što me u ovom trenu okupira. Nikoga ne napadam, pokušavam sebi pojasniti stvari i naći sebe i svoje dijete u tome, pa onda dajem upravo ovo što je i Pepita pitala - i ono što se meni nametnuloi kao trenutno rješenje. Ni manje, ni više.

da, ponekad mi se cini da sa brojem godina povecava se broj recenica/fraza koje koristim, a koje sam uvijek mrzila :(

Razlog zašto ja u društvu ne volim pričat o starijem je upravo ova nemogućnost da se problem prikaže realno; što zbog naše subjektivnosti, što zbog toga što samo obitelj provodi 24 sata s tim djetetom.

Pepita, evo mog iskustva:
-do 2 i pol godine apsolutna simbioza (unatoč rođenju mlađeg)
-konstantno testiranje granica (a vrlo sam doslijedna, i jako osjetljiva na osobne granice)
-slaba do nikakva socijalizacija, unatoč mojim poticanjima
-vrlo česti tantrumi, da ne kažem histeriziranje za (meni) banalne stvari tipa - "ugazila si na bijelu crtu na zebri"
-pitanja, pitanja, razgovori i još pitanja, beskonačna, iscrpljujuća...
-ogromni nesrazmjer intelektualnog i emocionalnog

Situacija se jako popravila prvenstveno njegovim sazrijevanem s emocionalne strane, a to se poklopilo i s ulaskom u kolektiv. Rekla bih da to nije slučajno.

Pomirila sam se s tim da ga trebam "izdržat" psihički. I takva djeca se itekako odgajaju, puno mi je lakše mlađeg tu i tamo pustit iz ruku, brzo se vrati na pravi put. Starijem jednom popustim a idućih mjesec dana ispravljam taj trenutak svog komoditeta.

I da ne zaboravim dodat, mjerilo dobrog odgoja (moje osobno, ne mora uopće bit da sam u pravu) mi je da kad nije sa mnom bude samostalno, odgovorno i pristojno dijete. Zasad funkcionira.

Ja sve ovo ne pišem zato što je Pepitino dijete po mojoj "procjeni" darovito, nego zato što poznajem jako puno roditelja koji se bore sa sličnim problemima, a djeca su im dijagnosticirana kao darovita. A ti roditelji se najčešće obraćaju za pomoć zato što se dijete ne uklopi očekivanu shemu (kućnu, vrtićku, školsku) i samo oni znaju kroz kakve muke prolaze i koliko puta dnevno pomisle - ma da je bar običan.

Pepita, puno ima i u ovome što je Vrijeska napisala - tako zahtjevna djeca bolje funkcioniraju uz odmornog roditelja. Ne znam možeš li nešto po tom pitanju sebi olakšati.

Otprilike to je to, izdvaja se od vršnjaka, teško je...
Mislila sam da će možda tu biti netko kome je slično i tko ima neke sheme da se lakše nosi s time.
Očito sam precijenila stvar, nema lakše stvari, takvo je moje dijete!

Jull nam je dosta toga olakšao!
Zašto sve ovo - pa zato što želim djetetu pružiti najbolje od sebe.
Da nije tako, išlo bi u sobu u kaznu, bez pretjeranog mozganja i to je to.

Izdvajala se od vršnjaka i sa godinu i pol dana, bila naprednija.
Sada je samo starija i naravno to je sve više izraženo.
Tko zna možda dogodine bude lakše, a možda i teže.

Sve u svemu, zaista je s postavljenim granicama sve ok.
Ne mogu zaista pisajući sve objasniti jer ako kažem da je poslušna mnogi će izvući iz konteksta moju kontradiktornost.
Tako ustvari i ispada.

Ustvari, htjela sam s nekim podijeliti iskustva, a ovo je ispao topic u kojem ja vrištim i tražim očajnički pomoć što nije tako.
Do njene druge godine smo savršeno funkcionirane, unatoč tome koliko teška bila, sada je stvar nešto teža.
Koliko vidim postoji ta trogodišnja faza i mnoge mame mi se žale na tu fazu.
Možda se to malo spojilo s njenim karakterom.
Možda je jednostavno sve uredu, a čini se da nije.

Ipak je tu beba od dva mjeseca, možda mi se sve to čini mnogo teže nego jest.

Ne znam, samo gledajući njene vršnjake i njihove mame u različitim situacijama vidim da ja spadam u onu skupinu što im nije lako.

Citiraj:

---

Pepita prvotno napisa

Ne znam, samo gledajući njene vršnjake i njihove mame u različitim situacijama vidim da ja spadam u onu skupinu što im nije lako.

---

:love2:.

Draga Pepita, vidi sama i odluči.

Do stručnjaka možeš otići, možda je bolje da je netko neovisan tj. da nije iz tvoje obitelji, meni su barem obično za doktore savjetovali da budu "izvan priče".

Za zdravlje moje male ja spadam u onu skupinu što im nije lako, idem po dr-ovima, nešto smo riješili, nešto prihvatili da rješenja nema ili da se moramo strpit i trpit. A kad zdravlje nije bajno, nije ni psiha u nekom visokom letu, ali eto... prihvaćamo i pokušavamo mic-po-mic, u granicama u kojima nam je sad moguće.

Možda tebi bude tako i za psihosocijalni aspekt tvoje male, za nešto možda dobiješ neki odgovor od nekog sa strane i smjernicu drugačiju od isukstava roditelja, jer svako baždari na svoje dijete i po svom iskustvu, pa ćeš za sve dobit tisuću savjeta od "klin se klinom", do alternative, preko prihvaćanja stanja, sve ovisi. Ti najbolje poznaješ svoju malu, znaš sebe, pa ćeš vidjet što vam najbolje paše. Sretno!

Citiraj:

---

Pepita prvotno napisa

Ali ja ne tvrdim da je moje dijete darovito i nadprosječno, ja samo kažem da je za odgajat teža od svojih vršnjaka koje ja viđam svakodnevno, a viđam ih dovoljno.

rehab ok, tvoja cura je slična. Ajde onda pomozi. Nisu problem granice ali je iscrpljujuće.
Kako to onda rješavaš...ako nije vječito u kaznama i ako joj ne nanosiš fizičku bol, što ne radim ni ja, što onda radiš???

Ja klasične kazne ne koristim tipa time-outa ili stajanja u sobi, jer kod nas to ne pali. Ona odradi kaznu i to je to.
Više sam bazirana na zabranama, koje unaprijed nagovijestim.
To joj teško padne.
Zabranu održim do kraja. Ako je rečeno da će se vratiti kući ako recimo ne prestane nešto raditi, to ostvarim.
Nikad nisam popustila u rečenom.
Nisu problem granice i moja dosljednost pobogu...sve je samo ne mekanog odgoja.

---

Dečko je u pitanju :mrgreen:
Pročitala sam i ostale postove, meni je njeno ponašanje sasvim normalno za tu dob. I mene moj dečko odmah posluša, ali se redovito i vrati na mjesto zločina. Samo što on ne može biti uporan koliko sam ja uporna. I bez grižnje savjesti postavljam svoje granice, što ispočetka nisam radila, pa kad mi se počelo obijati od glavu shvatila sam da ne moram biti ničiji rob, pa ni njegov. Primjer, crtić može pogledati kad god želi, i kad god ga želi gledati ja mu upalim. Ali navečer, kad počne Kralj Queensa, neću mu ga upaliti da mi je na oko ispao, jer tada je MOJ red za gledanje tv-a. I slično. Dakle, nastojim maksimalno poštovati njegove želje i granice, ali želim ga naučiti da i on poštuje moje. To je borba koja se ponavlja iz dana u dan, u milijun stvari, ali meni to ne pada tako teško kao tebi jer on ide u vrtić, a ja se bavim i drugim stvarima, ne samo njime. Da sam 24 sata dnevno vezana uz njegovo društvo (shvatila sam iz tvojih postova da ti jesi uz kćerkino), vjerojatno bih ispalila. Zato ti ja preporučujem, ako već ne želiš dati malenu u vrtić makar na par sati dnevno, zamoli baku ili nekog drugog i odvoji sat-dva vremena za sebe. Vjerojatno će ti lakše padati ove normalne situacije koje ti sad izgledaju tako strašno.

Uf, nemam snage iščitati sve što ste napisale i zakačile se za tu darovitost...
Pepita - meni je poanta svega onoga što si navela tvoja rečenica "ja vidim da je drugačija od drugih, drugačija od vršnjakinja...", jer ih imaš u susjedstvu, družite se i ti vidiš da tvoje dijete definitivno nije isto kao i druga..
ako si to zaključila znači da niti ne možeš tražiti savjet kod mama koje imaju djecu koja su, možda će grubo zvučati "ista kao ostali", moraš se obratiti nekome tko ima dijete sličnog karaktera kao što je tvoja kćer, ili nekome stručnome ako ne znaš kako dalje handlati situaciju...
Ne može ti ama baš nitko, ovako preko postova reći kakvo je tvoje dijete i što učiniti (a znam da je to najlakše i nekakva slamka spasa, pa ćeš poslušati prvo jednu forumašicu, pa drugu..pa opet ispočetka...)
sretno!

cokolada, malo mi je cudno da od ukupnog postotka darovite djece 90% roditelja posta na rodama. Sklonija sam zakljuciti da umjesto toga roditelji vole proglasiti svoju djecu darovitima i drugacijima. Ne poznajem osobno ni pepitu ni njenu malu ali sve ovo navedeno mi apsolutno ne zvuci kao nadareno vec prosjecno, radoznalo, teze odgojivo dijete. Ali ako vi volite etiketirati svoju djecu darovitima, samo naprijed. Meni ni u dzep ni iz dzepa. Samo, brate, malo smijesno zvucite. Podsjecate me na moga staroga koji je u svakom od svojih unuka vidio genijalca (cak i u mojim tek petomjesecnim bebama) a recenice mu pocinju "nije sto je moja....al sto je ..."

Citiraj:

---

Pepita prvotno napisa

Otprilike to je to, izdvaja se od vršnjaka, teško je...
Mislila sam da će možda tu biti netko kome je slično i tko ima neke sheme da se lakše nosi s time.
Očito sam precijenila stvar, nema lakše stvari, takvo je moje dijete!

Ustvari, htjela sam s nekim podijeliti iskustva, a ovo je ispao topic u kojem ja vrištim i tražim očajnički pomoć što nije tako.

Ipak je tu beba od dva mjeseca, možda mi se sve to čini mnogo teže nego jest.

Ne znam, samo gledajući njene vršnjake i njihove mame u različitim situacijama vidim da ja spadam u onu skupinu što im nije lako.

---

nakon ovog posta stvarno mislim da pretjeruješ

tražila si iskustva, dobila si ih
no, po mom mišljenju, i što ja mogu iščitati iz tvojih postova, očito je da nisu bila dovoljno "drama" za tebe, očekivala si neke druge odgovore ...

Citiraj:

---

Shiny prvotno napisa

Pepita - meni je poanta svega onoga što si navela tvoja rečenica "ja vidim da je drugačija od drugih, drugačija od vršnjakinja...", jer ih imaš u susjedstvu, družite se i ti vidiš da tvoje dijete definitivno nije isto kao i druga..

---

voljela bih čuti, postoje li uopće majke koje misle za svoje dijete da je "ništa posebno", da je "isto kao i sva druga djeca", koje za svoje dijete misle da nije jedinstveno?

ja nigdje nisam vidjela dijete poput moga sina, baš mi je poseban po svemu, ali pripisujem to majčinskom obožavanju

sve sam pročitala i već je puno toga rečeno pa ću samo napisati ovo:

skoro sve što si napisala jako me podsjeća na moju najstariju kćer, uistinu su vrlo slične.
ono što ti mogu reći jest da sada ima 8,5 godina i ide u 2. razred. ostala je "drugačija" na mnoge načine, ona je jednostavno takva, izrazito otvorena, bolno iskrena, potpuno nesputana, razigrana, znatiželjna, (mislim, znam da su sva djeca takva, ali zara je takva na stotu, to razumije samo onaj tko ju pozna ili ima isto takvo dijete).... i često je naporna i iscrpljujuća... ali je svejedno naučila uobičajene norme ponašanja i normalno funkcionira u društvu (to me jaaaako brinulo dok je bila ovako mala kao tvoja kćer).
nije nešto posebno nadarena (iako, ima jako slabu pažnju i teško se koncentrira, a svejedno prolazi s 5.0 i što se tiče nastavnog gradiva jako je hvale, što zapravo ne ide zajedno, bilo bi logično da ima slabije ocjene uz taj njen karakter).
bavi se baletom, ima naj frendice, ima dečka LOL ... izvrsna je kuharica, na tom području sa sigurnošću mogu reći da je nadarena :)
i sve je ok.
i puno je lakša sad kad je starija, puno puno lakša
eto, samo malo utjehe od mene :)

Očekivala sam da će se javiti mame sa sličnom djecom pa nekim primjerima i sl. na nešto skrenuti pažnju i dati koristan savjet.
Da sam tražila psihoanalizu obratila bi se psihologu.

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

sve sam pročitala i već je puno toga rečeno pa ću samo napisati ovo:

skoro sve što si napisala jako me podsjeća na moju najstariju kćer, uistinu su vrlo slične.
ono što ti mogu reći jest da sada ima 8,5 godina i ide u 2. razred. ostala je "drugačija" na mnoge načine, ona je jednostavno takva, izrazito otvorena, bolno iskrena, potpuno nesputana, razigrana, znatiželjna, (mislim, znam da su sva djeca takva, ali zara je takva na stotu, to razumije samo onaj tko ju pozna ili ima isto takvo dijete).... i često je naporna i iscrpljujuća... ali je svejedno naučila uobičajene norme ponašanja i normalno funkcionira u društvu (to me jaaaako brinulo dok je bila ovako mala kao tvoja kćer).
nije nešto posebno nadarena (iako, ima jako slabu pažnju i teško se koncentrira, a svejedno prolazi s 5.0 i što se tiče nastavnog gradiva jako je hvale, što zapravo ne ide zajedno, bilo bi logično da ima slabije ocjene uz taj njen karakter).
bavi se baletom, ima naj frendice, ima dečka LOL ... izvrsna je kuharica, na tom području sa sigurnošću mogu reći da je nadarena :)
i sve je ok.
i puno je lakša sad kad je starija, puno puno lakša
eto, samo malo utjehe od mene :)

---

Evo ovo sam tražila, nekog tko vidi da je dijete samo "drugačije" i da mi kaže nešto o tome.
Hvala ti Lutonjice od srca!!!

Ohrabrio me tvoj post, inače sam od svih ovih postova baš danas nekako izgubljena.
Kao da sam neshvaćena, a možda i jesam.

Citiraj:

---

betty blue prvotno napisa

voljela bih čuti, postoje li uopće majke koje misle za svoje dijete da je "ništa posebno", da je "isto kao i sva druga djeca", koje za svoje dijete misle da nije jedinstveno?

ja nigdje nisam vidjela dijete poput moga sina, baš mi je poseban po svemu, ali pripisujem to majčinskom obožavanju

---

"Drugačiji" se može biti i na negativan način, nažalost...kada vidiš da ti dijete nije opušteno, bezbrižno, zaigrano kao recimo ostali trogodišnjaci.
Primjećuješ da je drugačije ako ti to tvoje najnajbolje prijateljice s djecom slične dobi kažu...whatever..naravno da je svako dijete posebno na svoj način, svaka osoba također...ovo je nešto što jednostavno osjetiš, ali ne na foru, "moj je i zato je jedinstven"...ponovit ću, ne mora nužno biti u pozitivnom kontekstu...jer Pepitino "drugačije" niti nije bilo baš pozitivno - u njezinim očima.

Pa istina!
Nisam je nikad gledala kao darovitu, napredniju...
To njeno je ustvari za nju super, ali za mene iscrpljujuće.

Pepita, cijeloj priči treba dodati i činjenicu koja ti je u potpisu - drugo dijete. Ne možeš imati istu količinu energije kao i kad je starije dijete bilo jedino. Daj sebi (i njoj) vremena, sve će to biti u redu... Dvoje djece je za roditelje uvijek iscrpljujuće kad je razlika manja od 3 godine i mlađe još nema 3 godine. Spadaš s nogu, ispadaju ti osigurači i jednostavno ti je teško jer si umorna. Doći će to sve na svoje mjesto.

Peterlin draga istina je da je jako teško biti sam po cijeli dan s dvoje malene djece.
Nije baš potpuno iscrpljujuće da padam s nogu, ali zna biti teško.
Sreća je da sve tri spavamo noć 12 sati u komadu s dva vrlo kratka dojenja.
Da nije tako, glasio bi drugačije moj prvi post ;)

Beba je u principu jako dobra i mirna i zaista se malo toga promijenilo.

L. se ponaša kao da je beba oduvijek tu, prekrasna je prema seki.

Uh...od svega silnog pisanja zaboravih napisati da je beba jedan od osnovnih razloga zašto L. nije u vrtiću.

Mislim da je svako dijete naporno u toj fazi zašto i ja bi kontrolirao svijet, barem svako dijete koje ja poznajem. Iz iskustva mislim da djeca intenzivnije proživljavaju fazu koja je očekivano u razvoju, ako je istodobno došlo do neke veće promjene u njihovom životu. I mislim da i djeca koja nisu ljubomorna na onaj klasični način udarim seku ili molim mamu da mene drži a ne nju, osjećaju pridošlicu kao konkurenciju. I mislim da je to zdravo i normalno. I ne kažem da zbog toga tvoja malena tebe kontrolira, ali možda je i to dio rješenja. I mene bi kao roditelja brinulo da u igri mora kontrolirati način na koji se ja igram. Definitivno bih razmišljala o tome. Ja valjda previše mislim...

Pepita, imam iskustvo odgoja djeteta koje je oduvijek bilo "drugačije" - od prve godine života. U mnogim stvarima koje opisuješ razlikuje se od tvoje kćeri, ali ima nekih zajedničkih stvari koje prepoznajem - kognitivna naprednost i želja za kontrolom. Da skratim priču, ovo prvo sam zadovoljavala, ovome drugome sam postavljala granice. Dakako, one su za njega uvijek morale biti lagano pomaknute i proširene, ali s naglaskom na lagano. Ne možeš dijete lomiti, moraš mu dati da se razvija, ali ne po cijenu patnje svih ostalih u obitelji. Kad je bilo potrebno, a to je bilo zbog razloga izvan obitelji, odnosno u sustavu, potražila sam stručnu pomoć - išao je na psihološke radionice za darovite 4 godine, a isto tako i ja.

Iz mog iskustva gledano, tvoja kći će uvijek ostati takva osobnost kakva je - moraš je odgajati u skladu s njezinom osobnošću i potrebama, a ne protiv nje same. Istovremeno, ona je član obitelji koji se također mora prilagođavati potrebama i granicama drugih. Njezina sloboda prestaje tamo gdje počinje nečija tuđa sloboda. Mi roditelji uvijek žrtvujemo jedan dio svoga prostora, vremena, potreba, ali ne smijemo sve, za dobro svoje i za dobro djeteta. Problemi koje imaš neće tako brzo proći - još je pred njom jako puno izazova, osobito u vrtiću i školi. Ali, ići će prema boljem, kako se njezin emotivni razvoj bude usklađivao s kognitivnim. Moj sin je sada jedanaestgodišnjak, ide u 5. razred i mislim da je sada zbilja socijalno uklopljen i prilagodljiv. To ima veze s njegovim emotivnim zrenjem, ali i našim odgojem i svime što smo od vrtićke dobi činili da mu pomognemo. Kao što su već neke mame napisale, traži savjete od roditelja djece slične tvom djetetu, a bude potrebno ima i stručnih osoba koje ti itekako mogu biti od pomoći.

Inače, darovitost je svojstvo 10% populacije i nije poremećaj ni patologija. To je samo jedna vrlo visoka razina kognitivnih sposobnosti koje dijete ima i koje mu treba pomoći da realizira i da se istovremeno normalno emotivno i socijalno razvija.

Ako se nekome čini da je previše darovite djece na forumu, neka pokuša izbrojiti (recimo one o kojima se piše na temi o darovitima) i usporediti s brojem aktivnih članova foruma. Iznenadit ćete se kako je postotak nevelik.

Pepita, samo jedan konkretran savjet: nemoj pristajati na igru isključivo po njenim pravilima. Ne vjerujem da ćeš dugoročno to moći održati kad ti je već sad neizdrživo (i meni je bilo), a od igranja preko volje nikakve koristi ni za koga. Reci joj da ne voliš i nećeš tako, a ako ona to ne prihvaća, odbij igru, bar ponekad (ipak je ona mala, i normalno mi je da roditelj za malo dijete radi stvari koje mu se baš uvijek i ne rade). I traži povremeno od nje da se igra sama. Reci joj da je pametna i velika i da se svatko mora znati ponekad sam zabaviti. Pokušaj je ponekad prepustiti njenim vlastitim resursima, a sebe, pod izlikom nekog posla, potpuno isključiti. Nije nužno da ti obogatiš svaki njen trenutak, dapače, stvarno je važna lekcija biti sam sebi dobro društvo. Ne mislim da je to lako izvedivo s njom, ali mislim da trebaš ići u tom smjeru.

Citiraj:

---

Pepita prvotno napisa

Uh...od svega silnog pisanja zaboravih napisati da je beba jedan od osnovnih razloga zašto L. nije u vrtiću.

---

Apsolutno razumljivo!

Super post od Lutonjice, i mene je utješio, ali ja fakat imam osjećaj da je to tako - vidim i po tome što svoju malu uspoređujem s tom vrlo sličnom malom Splićankom. To sve bude s vrtićem i u školskoj dobi puno, puno lakše, a niti ta mala nije prolazila nekakve obrade, bila je malo na nekim igraonicama Bistrića u ST-u, ali ono, vrlo kratko. Lutonjice, vi niste bili u nekim obradama i dijagnostici?

Ja potpisujem vertex, a i zdenka je iznijela važan point - kontrolu joj moraš rezat, na način kako su opisale. Ovo drugo - ovisno o tvojim resursima, snazi i strpljenju, a probaj se raspitat i za te Bistriće, ne znam je li to za predškolsku ili školsku dob, ali ziher je (barem je bilo prije) u ST-u.

Još nešto što kod nas pali - igračke sve spremit tako da joj nisu stalno dostupne, davat jednu po jednu. Moja mala je super preko vikenda, uloženih par sati u smislu igre u nju višestruko vraća, ali mi smo samo s njom, nema tu još tako male bebe pa je izvedljivije.

Sretno!

nismo bili u obradi.
svaki put kad bih ja bila na rubu očaja i krenula tražiti pomoć za sebe i/ili nju, nekako smo uspjele riješiti krizu i krenuti dalje.
također, ne znam jel to sreća ili nesreća, u svakoj od tih faza prvo sam išla pričati s njenim odgajateljicama, učiteljicama, vrtićkim psihologom, i svaki put smo zaključili da ona bez obzira na tu svoju "drukčijost" relativno dobro funkcionira u društvu i ajmo je još malo pustiti pa ćemo vidjeti. ona je onako nekako na rubu između normale i posebnih potreba (od nadarenosti do adhd) i stalno me mučilo da li možemo ili ne možemo bez stručne pomoći.
zadnji put sam o obradi razmišljala na početku prvog razreda. počelo je baš nekako uf, kad sam gledala njene bilježnice došlo mi je da plačem, fakat sam se uspaničarila, osim poremećaja pažnje zabrinula se i za disleksiju, disgrafiju, ma baš sam joj nakalemila dijagnoza :/
ali eto, opet me smirila učiteljica, predložila je da pustim pa ćemo vidjeti. jer, pogađate, ona zapravo dobro funkcionira uprkos svemu. i ja opet pustila i sve na kraju ispalo super.
e sad, još je jedna važna stvar što se tiče škole - ona je i u prvom i u drugom razredu dobila fantastične učiteljice koje su super prihvatile te njene osobine. nije da nisu stroge, postavile su joj jasne granice što dopuštaju, a što ne i ona to poštuje. ali ne rade frku i ne kažnjavaju je za neka nazovi "loša" ponašanja (znala je zapjevat usred nastave, ili recimo često potpuno izgubi koncentraciju i ode tko zna gdje). ova sadašnja učiteljica je pronašla stvari u kojima je zara jako dobra pa ih stalno potiče, a kad napravi nešto što joj je posebno teško, dobije malu pohvalnicu. zapravo, učiteljica sve to radi sa svim učenicima, ne samo s njom, ali eto treba stvarno imati sreće nabasati na takvu osobu. često razmišljam kako bi nam bilo da je zara dobila neku tradicionalnu red rad i disciplina učiteljicu :/ iako, na baletu je takva stroga atmosfera, a učiteljica ju hvali kao najbolju, najmarljiviju i čak najposlušniju (?!!), ali tu je stvar u izrazito snažnoj motivaciji, balet obožava i želi biti najbolja.

i još bih dodala pepiti - ona je SIGURNO ljubomorna na seku. to što je dobra prema seki, nije neki pokazatelj. primijetila sam da danas skoro sva djeca koju poznajem izrazito dobro prihvaćaju novopridošle brace i seke i stvarno su divni prema njima - pretpostavljam da smo danas mi roditelji nekako više "prosvjetljeni" po tom pitanju pa se stvarno trudimo još od početka trudnoće učiniti sve da starije dijete lakše prihvati bebača. ali onda se desi neki transfer na nas odrasle. da, vole i maze bebu jer nije beba kriva što je došla. mama i tata su krivi i na njih ćemo se ljutiti, svaki na svoj način. mnogi se ljute i na bake i dede. i često vidim da je ta reakcija ljutnje i "lošeg" ponašanja zakašnjela, odnosno ne javlja se čim se beba rodi, nego tek kasnije. zara je recimo počela s frkovitim ponašanjem tek kad je margita imala 4 mjeseca, a margita mi je počela šiziti tek nedavno (demi sad ima skoro 9 mjeseci). mora ih puknuti kad tad, na ovaj ili onaj način, i to je NORMALNO :)

Lutonjice, ovako identično se ponašala i ponaša moja starija (sad je 1.r., odgodili smo polazak), samo što je usprkos divnim tetama u vrtiću ipak bilo priličnih problema, pa sam dvije predškolske godine shvatila vrlo ozbiljno. Na problemu pažnje, impulzivnosti i njenog skroz nekontroliranog prekoračivanja granica radili smo vrlo intenzivno prema uputama psihologa što kroz kućnu svakodnevnicu, što na radionicama gdje je u malim grupicama radila na samopouzdanju, toleranciji, strpljivosti, poštivanju drugih i sl.... Također sam birala učiteljicu koja se prema njoj ponaša identično kao i Zarina, a napredak i uspjeh su ogromni.

zara je očito baš na granici, ali mislim da ja nama pomoglo (iako se ponekad činilo da nam upravo odmaže) to što sam i sama radila s djecom s posebnim potrebama pa zapravo puno toga znam - iako je užasno teško kad se sve to odnosi na vlastito dijete. znate ono, postolar ima najgore cipele ....

točno, zato mislim da je psiholog sa strane odličan promatrač i davatelj najboljih savjeta kad roditelj više ne zna što i kako.

...joj cure hvala vam od srca, eto nakon toliko postova napokon napisano ono što sam ustvari i tražila. Mamu koja ima slično dijete. Lutonjice hvala od srca na postovima.
vertex i Zdenka2 totalno kužim što pišete, pa mogu nešto i napisati o tome da me lakše shvatite.
Ja nisam darovito dijete, ali sam bila dijete slična mojoj L. tako kaže moja mama.
Još uvijek sam takva, samo sam se izgradila u osobu koja zna i popustiti i izvagati i kontrolirati sebe u dovoljnoj mjeri.
Održavanje moje L. u granicama uspijevam i kazala bi u potpunosti. Savršeno se borim s njenom kontrolom i svim što mi svaki dan servira od jutra. Problem je što nemam snage. Toliko je moćnija od mene da ona ne potroši ni 10% energije, a mene lomi. Zdenka2 je totalno pogodila bit problema. Strah me da je previše ne lomim! Tu je problem. Ne popuštam sigurno, a ako nešto i popuštam onda je to u okvirima mojih granica kad to mogu i želim uraditi. Kažnjavanje izbjegavam, jer ne pali, a slomije nas obje. Brojanje 1 2 3 je do sada dobro funkcioniralo izuzev toga što ona nakon dva upadne s rečenicom "čekaj mama da ti nešto kažem" i onda dok to riješim ustvari dođemo do broja deset.

Igranje po njenim pravilima dopuštam onda kada se TO MENI DA! U drugim situacijama kažem da ne želim i to je to. Ne buni se ona puno, izignorira i nastavi po svom ili i ona prestane s igrom.
Još nešto što me zanima, dakle dok se igramo recimo na želi da konja držim za rep, ja ispitujem, zašto, sve onako u rukavicama...primijetim da ona ne radi ništa spontano, ona za sve ima objašnjenje.

Sav moj problem leži u tome da me lomi, iscrpljuje. Ja ne gubim konce iz ruku, kad se to počme dešavati, kako sam napisala, gasim ručak i bacam u smeće, posvetim se njoj.

Jedna zanimljivost:

Nikad nije imala osjećaj da će se izgubiti, njoj je nebitno da li me vidi ili ne.
Iako sam protiv toga, jednog dana smo se na rivi punoj ljudi ja i mm sakrili iza jedne pekare. Imala je točno dvije godine. Ona se u jednom trenutku okrenula i vidjela da nas nema, dvaput je totalno mirnim i normalnim glasom zazvala "mama" i kada me nije našla prvu tetu s puta je uhvatila za rukav i pitala "teta gdje je moja mama". Žena se jadna prepala pa smo izašli ja i mm objašnjavajući da se nije izgubila.
Ovo je bila prva situacija u kojoj sam primijetila tu njenu "samokontrolu" i fakat jest, jer većina dvogodišnjaka bi plakala ne vidjevši mamu u toj gomili ljudi. Ona je bila potpuno smirena i sigurna u sebe.

Jako izražen perfekcionizam i užasno me živcira, ali to je njena osobnost pa dopustim. Pa ne mogu je lomiti, premalena je, imam stav da će ga s vremenom naučiti kontrolirati.
Eto ovdje mi opet mame slične djece mogu dati odgovor. Da li nauče to kontrolirati ili ne.

Vezano za 1-2-3, to nama odlično funkcionira.

Vezano za strah da se neće izgubiti, opet... teško je ovako izolirano, ali to je imala i moja (mi bi se sakrivali pa gledali hoće se u nekom trenu prepast, ali ne, ona bi nastavila usmjereno dalje prema svom cilju, to je i baka primijetila i ona nas je na to upozorila, a još neka od djece u našem okružju su to imala - to bi isto vezala za radoznalost i za "čvrst karakter", ma što god to bilo). Samo smo je više pazili, a i dalje je više pazimo. Valjda su reakcije djece dvojake - ili plač ili ova reakcija broj 2 - na taj podražaj, mislim. Isto je imao i jedan dečko, skroz b.o., bez ikakvih dg., ništa nije isplivalo ni kasnije, ni ranije, sad je već 4. razred, najnormalnije funkcionira. Isto i jedna curica, ta bi se rado skrivala. Dakle, to konkretno ne vezujem na neki specifičan problem, nego mi se čine da djeca reagiraju dvojako - neki u plač, neki full cool.

Sad se mojoj (nakon bolnice i nakon što se opet jako navukla na mene) taj strah dosta vratio, ali računam to normalnim, još prerađuje iskustvo bolnice zbog operacije, ponovne bolnice zbog komplikacije itd. Sad je hit odrađivanje bolnica-iskustva, od igranja na tu temu, do tih nekih strahova od odvajanja.

Ako ti išta znači, tete su moju isto označile kao "astertivnu, jako zrelu za dob i komunikativnu (to je komentirala školska pedagogica) i otvorenu, kao s njom je lako jer ona kaže što želi itd., ali općenito, dosad (nismo nešto baš puno išli zbog bolesti, ali skupilo se tu po par mjeseci kod dva seta teta - prvo u grupi vršnjaka u kojoj je stršala, pa smo je kao i zbog socijalne komponente (da bude u miješanom društvu) i zbog tjelesne komponente (jer u miješanoj grupi barem je preko pola grupe već protutnjalo infekata i nisu kliconoše), kao neproblematičnu, sve je kod nje bilo ocijenjeno ok, uredna adaptacija, sve najnormalnije i kao u najboljem redu.

Ali, ja bih je procijenila da relativno ima jaku potrebu testiranja autoriteta (kad uspoređujem s polaznicima manje grupe na engleskom i ja je gledam) i recimo uvijek će prije skočit i zaplesat, odrecitirat, nešto reći na mikrofon itd., nego nešto koncentrirano u tiho radit (iako, s obzirom da je vrtić likovni, dosta su joj tu baš tete pomogle, čak i u ovo kratko vrijeme u kojem je bila).

U stvari, ja sam oduševljena s tom grupom i tetama... da ih barem ima 5, recimo. Ali, opet pitanje je je li bi i to donekle zdrava preživila.

Znači ina33 i tvoja ima tu sposobnost da kontrolira samu sebe. Otada valjda i polazi kontroliranje drugih.

Ja ne mogu pričati o njenoj snalažljivosti u vrtiću na dulje vrijeme jer ne ide, ali ono što nekad ostane zaista je super.
Trenutnim ulaskom u prostoriju vidim da snima, ocjenjuje, ne srami se, nije sputana ili suzdržana, ide gdje joj se čini najzanimljivije.
Otvorena, komunikativna, odmah pokušava uspostaviti kontrolu nad onim što je zanima. To radi na pametan, neprimjetan način.

Zanimljivo mi je kad pišeš o njenom snalaženju u vrtiću, samo nastavi, nemoj misliti da je nepoželjno jer spominješ vrtić. Volim čuti sve što može biti korisno.

Ja ću uzeti ples kao primjer jer je tamo ipak triput tjedno po 45 minuta.
U svojoj grupi strši, ona je ta koja će reći teti da su se djeca umorila i da će se malo odmoriti.
Teta mi je potvrdila da je definitivno vođa. To su itekako iskoristili na nastupu.
Bili su sigurni da će L. povesti i biti kako je ja zovem "točna" i tako je i bilo.
Izašla je pred veliku masu ljudi, djeca su trčala za njom. Ljudi u publici u djelomično pljeskali.
Ona je u jednom trenutku podigla ruke i počela pljeskati, njene pristaše (curice koje idu za njom) su nastavile za njom.
Izmamile su pljesak cijele publike.
U plesnoj točki gdje su bili njeni vršnjaci dominirala je!
Kad je došla na red plesna točka gdje su plesale i curice od 4. godine, e tu se vidilo poštovanje prema starijim.
Nije se gurala u prvi red, ostala je u drugom, i dalje sama za sebe dominantna, ali ne i u cijeloj masi.
Poštivala je starije od sebe, što mi je bilo drago.

Međutim dok plešu na plesu, hoće plesati i sa starijom grupom i ljuti se na tetu što joj ne dozvoljava.
Ta "ljutnja" je slatka i pristojna, znate ono, utiho argumentiranje, znači nije plakanje, cviljenje i sl.

ina33 kako ti se snalazi s tetama??? Je li otvorena prema njima???

Jako je otvorena, njima to jako i paše. Voli puno spavati (i to im paše :)).

Za usporedbu, na Špancirfestu u Varaždinu su je u dobi od 2 godine skidali s reperske pozornice. Nema nekog srama.

Ali...zašto bi uopće morala imat srama? MIslim, nemaju sva djeca sram, nije to ono nešto prirođeno i očekivano i normalno od sve djece. Neka su sramežljiva, neka nisu. Moja je unutar ove grupe di nije sramežljiva, di joj nije frka ostat sama, ono... malo stila haharica.

Od vršnjaka apsolutno odudara, veći i visinom (velika je za 5.-godišnjaka), tako da se ona uglavnom prirodno i druži s većima... osim kad oni skuže da je ipak beba, šokiraju se kad shvate da ima 3,5 pa pobignu od nje :). Neki. Ovi u vrtiću je mislm vole (te starije prije).

Ali, meni je to sve nekako normalno. Neka djeca su easy-to-handle, dragi, sramežljivi, a oper super pametni. Ne misilim da je default sramežljivko, koji će se rasplakat čim nema mame i tate, nije to kao normala, a onda ovi koji neće tako regirat su ono... neka dg. Barem tako meni nekako ispada, sori, ja ne poznajem dijete, tebe sam upoznala, ali na kratko i malo. Nisu svi isti. Evo, od te moje male st prijateljice dva djeteta, nebo i zemlja - jedna mirna, mali ghandi, plašljivko, druga ista kao i moja - vođa, otvorena, skresat će u brk i učiteljici (tipa, ja mislim da sam zaslužila 5, a ne 4), ali sve je to b.o. i totalno u granicama normale, nije da sad masovno tlači sve oko sebe i sebe samu, ali mami je definitivno koji put bila napornija od ovog malog ghandija i sasvim se drugačije prema njima postavljala. To su ta djeca za koju ne znaš niti da postoje, stila "apaurin djeca", tipa sami će nešto radit i čitat, ali moja mala to nije i to trebam prihvatit, koji put je napornije, opet, ja nemam bebu u kući, a iovako je koji put s njom naporno i skuhat.

Sad, ne znam što cure misle konkretno pod "problemima u funkciniranju" u vriću u školi, osim što je Lutonjica bila malo konkretnija s tim pjevanjem.


Moja je teško slijedila upute na toj grupi na engl, namjerno u kontru, tipa ova vi plešite (inače to voli), a ona baš neće itd. Kad je bila u toj fazi, nakon trećeg upozorenja da ćemo otići, mi bismo otišli sa sata. Drugi put razgovor i ne bi ponovila - bitno je da vidi da ti to misliš, je malo napornije, ali šta sad.

Ja nekako brijem da bi mi neko od osoblja onda ukazao na to... ili bi već shvatila.. ne znam.

Fascinirana sam. Skroz.

Ne kužim Cubanin ulet.

Ovo "sposobnost kontroliranja sebe", to te, pepita, ne kužim. Moja "ne kontrolira sebe" nešto specijalno... ona je takva, nju jednostavno nekih stvari nije (bilo) strah, primarno je radoznala. Ima djece ovakve, ima onakve. Ne moraju svi isto reagirat.