Scene u trgovini

cak sam izguglala to poglavlje. evo jednostavno c/p ono o cemu sam pisala

Citiraj:

---

Dječica znaju za svoju potrebu da ih se vidi. Kada se malaKathrine stara godinu i pol dana, prvi puta spušta niz
tobogan na igralištu, kamo ju je dovela majka, ona upire
pogled u majku i viče: "Vidi me, mama!" Većina roditelja više
je nego spremna gledati i dati djetetu posve nešto drugo od
onoga što traži. Neki roditelji hvale svoje dijete "O, kako si
pametan! Bravo!" Ovo je svakako bilo rečeno s ljubavlju, ali
neumjesno. Neumjesno je zato što brka postojanje, biti s
postignućem.

---

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

o spretnosti govorimo kad na njoj radimo. i kad je primjerena.
ja pricam o vidjenju djeteta.
da ju vidim kakva ona u tom trenu je. sta u tom trenu osjeca i da joj dam do znanja da ju vidim u cijeloj njenoj potpunosti sa svim emocijama koje ima u sebi.
koliko se sjecam, davno sam citala kompetentno dijete ali ovo je bas bio primjer sta NE raditi. dijete ne trazi pohvalu za ono sto je ucinilo vec da ga se vidi. i da mu kazes samo vidim te. jer vidis njega, a ne ono sto je ucinilo.

---

Juul kaze sljedece: izbjegavati one isprazne poruke 'vidim da si nacrtala crtez. Bas je lijep' nego, doista biti uz dijete, pratiti ga, kako ti kazes vidjeti. Pritom u jednoj drugoj knjizi kaze da su kod manje djece (poglavito 0-3) vazne povratne informacije al ne po kljucu hvaljenja ljepote crteza, nego u stilu: vidim da si nacrtala nesto. Puno boja si koristila. Bit ce da je i Jesper puno razmisljao o ovome. Sutra pronadjem knjigu pa dojavim. Sad odoh spavati.

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

cak sam izguglala to poglavlje. evo jednostavno c/p ono o cemu sam pisala

---

E bas tako. Jer pamet bas nema veze s penjanjem na tobogan, ali spretnost ima. Dakle, ne hvalimo dijete samo zato da hvalimo pa kazemo bilo sto, nego doista vidimo dijete i njegova postignuca.

krivo :)
pametno, spretno...nije uopce the spot na ucinjenom vec na bivanju. vidjenje djeteta, a ne postignuca.

Citiraj:

---

Kada odrasli ovako izvrću stvari, kažemo da je"došlo do nesporazuma". Ako pozovem dobrog prijatelja na
večeru i poslije jela mu, uz kavu, kažem: "Baš mi je drago da
te opet vidim!", a on odgovori: "Da, ti si stvarno naučio
kuhati!", onda se nismo razumjeli. To isto doživljavaju i djeca.
Kathrine se nikada nije zamarala time da li se možeš
pametno ili ne spuštati niz tobogan. Ona je usred jednog
doživljaja i kada kaže: "Vidi me!" ona traži potvrdu svog
doživljaja i postojanja. Ništa, ni više, ni manje od toga.

---

za crtez govori da se pita za pricu koja je na crtezu, a ne da se crtez hvali, u toj drugoj knjizi, zar ne? :)

znas ono kad se dijete igra na podu i u svom je filmu, a ti sjedis i gledas ga, ne gledas uopce sta radi/gradi niti kako izgleda, gledas njegov dozivljaj svijeta i sebe. i onda se dijete okrene i ulovi tvoj pogled i vidi da ga vidis i prije nego je reklo "vidi me" i u tom trenu vidis onaj osmijeh koji isijava iz ociju toliko da obasja sobu...

dijete kad nesto ucini i zeli se pohvaliti i dobiti priznanje za ucinjeno ne kaze vidi me, kaze vidi (i pokaze). vidi kako sam obukla ovu lutku, vidi kako sam se popela, gle mama ovo sto mogu napraviti, vidi kak skocim, gle kak se prekobicnem. za razliku kad kaze vidi me. tada trazi da vidis njega/nju.

ma dajte. mi smo svi drugačiji, pa ćemo drugačije i odgajati djecu. to je neminovno. meni ovo tvoje matovila djeluje sterilno i promišljeno, a vjerujem da nije.
i stvarno mislim da je potpuno nebitan odabir riječi koji ćemo koristiti. sjećam se tog dijela o crtežu. i dok sam ga čitala, prije 5 godina, bio mi je bzvz, neprimjenjiv za mene. ako se potrudi s crtežom, prirodno mi dođe pohvaliti ga i razgovarati o njemu. dok sam čitala, mislila sam u sebi - a daj više reci toj maloj da je lijepo nacrtala, a ne kolko boje si koristila, đizs.
neprimjenjive su mi i zvjezdice. ne ide.
a neprimjenjiva mi je i dosljednost. da u jednom trenu kažem nema soka i toga se držim ko pijan plota. opet ne ide.

enivej, on topik, moja prilično tantrumasta djeca, oboje, nikad u dućanima nisu radila scene.
kombinacija ovdje rečenog.
prvo, dok su tako mali, zaposliš ih u dućanu, da oni imaju ulogu biranja. od dućana napraviš igru.
drugo, dogovoriš neku sitnicu koju će dobiti, na kraju, na kasi.
treće, ako ga ponese i nestane negdje, a oće to djeca :mrgreen: kad ga nađeš, ako već nije i samo dijete u panici, spuštanje u čučanj i razgovor. dok si u čučnju, dobro vidi tvoju izbezumljenu facu, uznemirenu jer si ga izgubio iz vidokruga i panično tražio. spoje se neverbalna i verbalna komunikacija :mrgreen: i teško da će to ponoviti. ako si stvarno uznemirena. to im je dovoljna i kazna i posljedica, kako god hoćete. hebeš sok. a ako nisi, a onda znači da dijete nije baš toliko zabrljalo.

naljutiti se i vikati nije knjiški?
u jednoj trećoj knjizi juul reče:
"a sad zašutite i slušajte. dosta mi je vašeg brbljanja i ne želim više čuti ni riječi o razrednom slavlju. ja radim svoj posao i predajem, a to je danas bilo nemoguće. želim da sada sjednete na svoja mjesta i usredotočite se na školski rad koji ćete pisati sljedeći četvrtak.I TO SMJESTA!"
nastavnica viče iz sveg glasa, po vratu su joj izbile crvene mrlje, a oči su joj pune srdžbe. nema sumnje da su djeca prevršila mjeru. neka su se djeca uplašila, a nekima ja žao-što je u redu. nešto starijoj djeci neće naškoditi ako se suoče s osjećajima odraslih-bez obzira jesu li ti osjećaji nekome tko to promatra izvana razumni ili nerazumni.
da je nastavnica svoju prodiku zaodjenula u riječi kojima bi djecu izgrdila, ponizila ili povrijedila, to bi oslabilo njezin položaj u razredu. svoje bi granice označila tako da povrijedi djecu i time ne bi stekla vjerodostojnost.
s druge pak strane nema sumnje da bi željeno djelovanje izostalo da je nastavnica svoju izvornu frustraciju maskirala slatkorječivošću, apeliranjem i izražavanjem žaljenja, jer joj ni to ne bi dalo vjerodostojnost."

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

treće, ako ga ponese i nestane negdje, a oće to djeca :mrgreen: kad ga nađeš, ako već nije i samo dijete u panici, spuštanje u čučanj i razgovor. dok si u čučnju, dobro vidi tvoju izbezumljenu facu, uznemirenu jer si ga izgubio iz vidokruga i panično tražio. spoje se neverbalna i verbalna komunikacija :mrgreen: i teško da će to ponoviti. ako si stvarno uznemirena. to im je dovoljna i kazna i posljedica, kako god hoćete. hebeš sok. a ako nisi, a onda znači da dijete nije baš toliko zabrljalo.

---

a što ako to njega ne tangira previše? čini mi se da ga uopće nije briga što sam ja u tom trenu ljuta/bijesna. jedino što sam do sad shvatila da mu zaokupi pažnju, je, ako sam tužna...

Citiraj:

---

Matovila prvotno napisa

Kazna i posljedica nisu sinonimi. To sto ju neki od vas koriste kao sinonime to je drugi par rukavica.

Mislim da je kljucan zadatak (i izazov) roditeljima pronaci nacin vodjenja koji uzima u obzir potrebe djeteta (ukljucujuci i potrebu za autonomjiom o kojoj govorite), a da se pritom ne narusaca psihicki i tjelesni integritet djeteta.

Ja svaki put reagiram na svako ponasanje koje krsi dogovorena pravila i/ili ugrozava neciji integritet, ali nastojim pritom biti podrzavajuca, dakle ne izgubit zivce, vikati, povrijediti, prijetiti.

---

Meni je ovo totalno nelogično. Više nego na Juula, ja se oslanjam na Pavlova, koji je davno dokazao na koji način učimo. Ako se ponašam podržavajuće kada se dijete ponaša neprimjereno, sigurna sam da dijete iz toga neće ništa naučiti. Barem ne moje dijete, neću sad o onoj lako odgojivoj djeci s izrazito blagim temperamentom. Ako ništa drugo, uvjerena sam da to zbunjuje dijete. Zapravo me čitava priča podsjeća na jednu moju profesoricu iz fakultetskih dana koja se ponašala baš ovako kako ti opisuješ. Uvijek je imala neki polusmiješak na licu, pažljivo birala riječi kojima će komunicirati s nama, sve što joj je smetalo izgovarala je u nekom pozitivnom, podupirućem tonu... Na kraju su je studenti doživljavali kao licemjernu i neiskrenu. Ne kažem da dijete treba vrijeđati i uništavati, ali ono treba osjetiti loše posljedice (ili kazne) za neprimjereno ponašanje.

Moj sin je trčao po trgovinama, ponekad bi slučajno ponešto i razbio. Kada sam ga prestala voditi bilo gdje, moja mama je tada rekla:" Ako ga skloniš od izazova trenutno jel misliš da će on nešto skontati i da će tebi biti lakše?! Ne, ti samo odgađaš njegovu neposlušnost!" I tako smo se nas dvoje znojili prilikom odlaska u trgovinu, prilikom odlaska nekome u goste, prilikom bilo čega, gdje je on mogao doći do "izražaja". JA nekada ludila, nekada objašnjavala, nekada galamila, čak sam znala i plakati od muke. I onda je to odjednom prestalo, čak mu je sada sa 10, bezveze kada mala seka nešto izmišlja ili galami dok kupujemo. Uz to, lijepo pozdravlja, pametan je, odgovoran, slobodan, nije ono nevjerovatno stidan, kao što neka djeca budu. Skroz ok lik koji jasno izražava svoje stavove, i ima svoje mišljenje. Svi su naprosto ludi za njim.
Sad trebam se nadati da će i ova mala biti jednom takva:)

Matovila, sve sto ti pises lijepo zvuci u teoriji, ali u praksi bas ne funkcionira :-)

I naporno je svima, i roditeljima i djeci, to stalno promisljanje kako reagirati, kako se postaviti na neko ponasanje...

Npr., ja kuham, cujem iz djecje sobe da je neki dvostruki tantrum u tijeku, samo zavicem: ko se svadja, danas ne gleda crtic - i obicno zavlada mir! Kakva analiza potreba djeteta i ne narusavanja psihicko/tjelesnog integriteta djeteta? U xy svakodnevnih situacija? Od strane nekoliko osoba koje su s djecom na dnevnoj bazi? A svaka od njih ima svoja pravila i stavove - npr. deda nekako uvijek ocejkuje da starija popusti mladjem, tata ih gleda kao ravnopravne, baka ih kod sukoba brzo razdvaja bez rjesenja i zabavlja necim novim, a ja ne znam kako reagiram - kako mi se cini da bi bilo OK. Ne promisljam dubokoumno, nastojim postici neku harmoniju, bez previse filozofiranja, osnovna premisa je da smo obitelj, da se volimo i zato se izvolite lijepo ponasati jedni prema drugima.

i to fake ponasanje. dijete kuzi. i te kako kuzi.
ko sto sam napisala, ponasam se kako se osjecam.
i ko cvijeta sam nedosljedna i muku smo mucile dok sam pokusavala postupiti "kako knjige kazu" dok se nisam pomirila s time da sam nedosljedna inedosljedna u svojoj dosljednosti :mrgreen: i postala dosljedna samoj sebi. tad je krenulo sve puno bolje.
i izderem se kad se osjecam kao da cu eksplodirati, al i o mojim emocijama nas dvije razgovaramo, ne samo o njenim.
ne je ne, a ne ne al bravo sto si se potrudila oboriti moje ne (ok, to nekad bude kad se zezamo).

edit: nadovezala sam se na rehab

Citiraj:

---

nedosljedna inedosljedna u svojoj dosljednost

---

nedosljedna i dosljedna u svojoj nedosljednosti.
:kava:

potpisujem deaedi.
samo nemoj, matovilka, pretpostaviti da je deaedi iz vedra neba bez da je ikad s djecom o icemu pricala, prijetila kaznom radi nekog ponasanja.

tako se reagira kad su debelo definirana neprihvatljiva ponasanja i rasclanjena na 10 zasto nisu prihvatljiva. i kad su djeca dovoljno velika da sami rijese stanje koje je izazvalo tantrum.

joj sve je to meni super!super pišeš Matovila! uzet ću si ovu knjigu što si preporučila.Nešto sam si već i sama pronašla.....
Čitam, preispitujem se, Bogu se molim- JER se svaki dan borim sa sobom i sa svojom trogodišnjakinjom!!! ajme... kakva ludnica zna biti ovih dana.
Crnka - i kod nas je polako nervoza rasla kako sam bila trudna, a sada sam rodila! ova glupa zima još traje! valjda i ta djeca osjete te promjene, pa su i oni malo nervozni. Ona se isto sigurno jadna bori sa osjećajima ljubomore,...
Ne znam, život je jednostavno takav - nekad si kratkog fitilja i poludiš (očekujem od nje previše, a ona je ipak još dijete), pa i ako se pokušavam smiriti ona vidi moju facu i zna me da sam poludila i onda ona poludi! ajme...
ma uglavnom meni je to sve nekada jako teško, na večer se onda preispitujem, osjećam grižnju savjesti, i tako. Borim se, ko neka luda sama sa sobom! Ovih dana se izmjenjujemo ja i muž. On ima vagon živaca, a kada ga njemu uspije izvući uskačem ja, on se onda malo smiri, pa opet u krug!
Svašta sam ja nadrobila, valjda ću i ja ispasti dobar roditelj :coffee:

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

ni tada necu reci da cemo uci i pozdraviti prodavacicu vec cemo u nekom trenutku razgovarati kada se ljudi pozdravljaju, a ja cu pozdraviti i ona ce uciti od mene. i znat ce zasto se pozdravlja prodavacica, a ne da ju pozdravlja jer sam ja tako rekla prije nego smo zakoracili u ducan.

---

X
http://www.naturalchild.org/naomi_aldort/manners.html

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

treće, ako ga ponese i nestane negdje, a oće to djeca :mrgreen: kad ga nađeš, ako već nije i samo dijete u panici, spuštanje u čučanj i razgovor. dok si u čučnju, dobro vidi tvoju izbezumljenu facu, uznemirenu jer si ga izgubio iz vidokruga i panično tražio. spoje se neverbalna i verbalna komunikacija :mrgreen: i teško da će to ponoviti. ako si stvarno uznemirena. to im je dovoljna i kazna i posljedica, kako god hoćete. hebeš sok. a ako nisi, a onda znači da dijete nije baš toliko zabrljalo.

---

svaki bitniji razgovor vodile smo ovako. oci u oci. spustala bi se na njezinu visinu ili bi, dok sam bila trudna pa je to bilo malo teze izvedivo :mrgreen:, dizala na svoju (stepenice, kauc...). jedino tako me moze dozivjeti u potpunosti, vidjeti mene :mrgreen: i ja nju. pa tako i moje emocije. bez da joj patroniziram s visoka. jedino u takvom polozaju mogle smo imati produktivnu komunikaciju.

Hehe, razmisljala sam nesto o ovom topicu i sjetila se da je je moja mama imala tu shemu s objasnjavanjem do besvijesti, ono vodenica koja drobi, a u rijeci uvijek dovoljno vode. Aaaaaaaaa, kako je to meni (bilo) naporno. Kad ti sto puta objasni nesto ocito, a u tebi raste otpor.

ahahahaha bas :)
imala sam u siroj familiji takve :D

mislim da ce dijete pitati pitanja i potpitanja ako mu je interesantna tema i ako ga zanima zasto je zasto i otici u detalje i dubinu. i znacit ce da je tada spremno na to.
ja i da hocu biti vodenica koja drobi (a necu jer ih se jezim) ne bi imala kada od silnih pitanja koja dobivam :lool:

Smatram da život nije crno-bijel, nisu ni djeca, nije ni odgoj. Čitanjem i učenjem možemo naučiti puno toga, raditi na sebi, postati bolje osobe i bolji roditelji, ali moje je mišljenje da djeca jedino cijene i prepoznaju autentičnost, iskrenost, čvrst stav.

Nikada mi nije palo na pamet svome djetetu dati na izbor hoće li obući jaknu ili neće. Jednostavno, jakna se oblači. Uzmeš dijete, sjedneš ga na sebe i obučeš mu jaknu. I gotovo. Nema pitanja oko toga kada se ide van. Ista je stvar sa autosjedalicom u autu, sa pranjem zubi i sl.

Ili, npr., pošto sam imala jako maleno dijete, uvijek sam izbjegavala pitanja "može li? hoćeš li?". Npr., nikada ne bih rekla: "sada pokupi igračke pa idemo spavati, može?" jer samim time malenom djetetu dajem izbor da se misli hoće li ili neće.

I smatram da je nekada bolje pokazati svoju ljutnju, uznemirenost i sl. nego se u situaciji prisjećati što ono Unicef i Juul kažu, pa uzimati zraka i mirnim glasom ponavljati. Dijete će prepoznati da to nije iskrena reakcija, a u skladu s time će se i ponašati neprimjereno i neće vjerovati roditelju.

Ili, što ako me dijete pokuša udariti? Ja bih u toj situaciji zaustavila ruke (stisnula ih uz tijelo - NE BOLNO!!), oštrim i ljutitim glasom (ne vikanjem!) rekla "ne smiješ udarati!" i posjela dijete na kauč/poslala u sobu/odmaknula se od njega, sve to na par min. Tako bih dala do znanja da sam ljuta i da je takvo ponašanje totalno neprimjereno. E sad ti to zovi kako hoćeš - kaznom, disciplinom, posljedicom, ne znam, ali sigurno mi ne bi palo na pamet milo se nasmiješiti i ljupkim glasićem reći "neee dušice, ne to raditi".

Citiraj:

---

Deaedi prvotno napisa

Matovila, sve sto ti pises lijepo zvuci u teoriji, ali u praksi bas ne funkcionira :-)

I naporno je svima, i roditeljima i djeci, to stalno promisljanje kako reagirati, kako se postaviti na neko ponasanje...

Npr., ja kuham, cujem iz djecje sobe da je neki dvostruki tantrum u tijeku, samo zavicem: ko se svadja, danas ne gleda crtic - i obicno zavlada mir! Kakva analiza potreba djeteta i ne narusavanja psihicko/tjelesnog integriteta djeteta? U xy svakodnevnih situacija? Od strane nekoliko osoba koje su s djecom na dnevnoj bazi? A svaka od njih ima svoja pravila i stavove - npr. deda nekako uvijek ocejkuje da starija popusti mladjem, tata ih gleda kao ravnopravne, baka ih kod sukoba brzo razdvaja bez rjesenja i zabavlja necim novim, a ja ne znam kako reagiram - kako mi se cini da bi bilo OK. Ne promisljam dubokoumno, nastojim postici neku harmoniju, bez previse filozofiranja, osnovna premisa je da smo obitelj, da se volimo i zato se izvolite lijepo ponasati jedni prema drugima.

---

Baš tako. I ja sam bila u fazi kad sam se držala Juula ko pijan plota, i to je bilo dok sam bila sama kući s djetetom, 1 na 1. Pogubili se i ja i dijete. A onda sam dobila posao, stiglo i drugo dijete... Juula se sjetim tek kad ga spomenu na forumu. Još kad uz to netko živi u većoj zajednici, pa svatko ima potrebu uskočiti i nadodati nešto svoje... Nije da od Juula nisam puno naučila i promijenila neke svoje stavove i razmišljanja, ali da slijepo slijedim sve što mi Juul propiše... No way. Uostalom, mislim da je i on negdje izjavio da je puno bolji pisac i terapeut, nego roditelj. Zato jer je život naprosto prepun raznih zamki i okolnosti, i nekada se moraš voditi srcem, snagom, voljom i razumom, a ne diktiranim pravilima.

mamice :)
Slažem se s tobom, čvrst stav je važan i dobar je put.
Međutim, što se događa kad nakon tvog čvrstog stava, posjedanja i oblačenja jakne, dijete jaknu strgne sa sebe?
Ili kad zatvori usta kod pranja zubi i smijucka se, iako je za tebe pranje zubi stvar koja se radi bez iznimke?
Za neke je čvrst stav dovoljan da rade što roditelj želi, za neke nije. Ili za isto dijete, jedno vrijeme jest, a onda otkrije da se može i drugačije igrati. I to je isto ok i važno, tako se odrasta. Nije ta poslušnost baš toliko važna (nije ni nevažna, naravno, mora to dijete nekako funkcionirati u zajednici).

život a ni odgoj nije crno-bijel. meni je palo na pamet dati izbor oko jakne i pranja zubi. oblačila sam i prala u početku. više to ne radim.rezultat? nemamo svađu po tom pitanju. nema šanse da izađu vani bez jakne ili da ne operu zube ili da krenemo autom a oni nesvezani( najmanju još mi vežemo ali ona prijavi ako slučajno zaboravimo).
pričamo. svi smo različiti i pokušavamo na razne načine . svako iskustvo je korisno
citirala sam gore juula. i on kaže da ljutnju treba pokazati, da reakcije trebaju biti iskrene

Što se Juula tiče, on je jako teško štivo, meni barem. Nije dobro njegove primjere shvatiti kao recepte, oni su tu da ilustriraju misao, po meni. Meni se nekad čine i promašeni - što možda samo znači da nisam uhvatila bit. U svakom slučaju, vrijedan je čitanja i promišljanja. Ali promjene koje on predlaže u odnosima s djecom su promjene na dubokom nivou, i mislim da i onda kad ih čovjek shvati i ako se s njima složi, još će puno puta imati situaciju da postupa po nekim ranije prihvaćenim obrascima.
Imam i nekih dvojbi oko autentičnosti, odnosno, nisam sigurna da je on autentičnost zamislio ovako kako se spominje na ovoj temi, i inače na forumu u zadnje vrijeme, ali morala bih sad malo više vremena potrošiti za sročiti suvislo post pa možda drugi put.

Vertex, jesi procitala Zivot u obitelji (mislim da se tako zove, ne da mi se sad googlati)? Meni je to najbolja Juulova knjiga. Kompetentno dijete vrlo lako odmami roditelje u brigu o djetetovim kompetencijama i granicama, a da pri tome zaborave svoje. Takodjer, Juul pise iz pozicije jednog djeteta i ne moze me nitko uvjeriti (ne bi me uvjerio ni on osobno) da bi isto pisao i da ih ima vise, jer smo svi mi obiljezeni vlastitim iskusstvima i nikad ne mozemo biti do kraja objektivni (ako takva objetkivnost uopce postoji).

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

mamice :)
Slažem se s tobom, čvrst stav je važan i dobar je put.
Međutim, što se događa kad nakon tvog čvrstog stava, posjedanja i oblačenja jakne, dijete jaknu strgne sa sebe?
Ili kad zatvori usta kod pranja zubi i smijucka se, iako je za tebe pranje zubi stvar koja se radi bez iznimke?
Za neke je čvrst stav dovoljan da rade što roditelj želi, za neke nije. Ili za isto dijete, jedno vrijeme jest, a onda otkrije da se može i drugačije igrati. I to je isto ok i važno, tako se odrasta. Nije ta poslušnost baš toliko važna (nije ni nevažna, naravno, mora to dijete nekako funkcionirati u zajednici).

---

E o tome ne mogu pričati, jer nisam imala takvo iskustvo - vidjet ćemo što dolazi s ovim dečkićem koji nam stiže. Prvo dijete nam je bilo lako odgojivo - tako kažu drugi, meni se nije činilo. Ulagala sam ogromnu energiju, trud i volju da bih mogla hendlati s njom jer je imala jako jako izraženu osobnost i svoje ja. Čini mi se prije da sam pogodila pristup koji je njoj odgovarao.
Ali kao što već rekoh, život nije crno-bijel, vidjet ćemo što nam nosi drugo dijete i kakav će ono pristup trebati.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Vertex, jesi procitala Zivot u obitelji (mislim da se tako zove, ne da mi se sad googlati)?

---

Nisam. Ajde baš hoću, ima dosta da nisam ništa o odgoju čitala.

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

Nisam. Ajde baš hoću, ima dosta da nisam ništa o odgoju čitala.

---

ajd i ja ću se prisiliti. :mrgreen:

nego, čitajući juula i kompetentno dijete... ujedno i jedinu knjigu o odgoju koju sam pročitala.
kako sam ja to shvatila.

nije da se hvalim (a ne nije :mrgreen: ), valjda u sebi, prirodno, nosim taj obrazac AP roditelja. više - manje, naravno. s teorijom sam se susrela na ovom forumu, 2007, a roditelj sam od 2001. nit surfala, nit čitala, nit forumirala do tada.
no, ne dolazi svima to prirodno. nekome prirodno, a kad kažem prirodno, mislim i na usvojene obrasce ponašanja, dolazi da lupi dijete. nekome da ga vrijeđa. nekome da provodi strogu i najstrožu disciplinu, i pod cijenu svog unutarnjeg nemira, pa čak i plača. sjećam se, priča mi jedna poznanica, koja je rodila tu negdje kad i ja j, kako je postupala po onoj cry-out metodi uspavljivanja, jer joj se valjda činilo da mora tako. plače ona, plače dijete. meni se, iskreno, činila malo luda, koji vam je bog, pusti to dijete da spava s vama u krevetu i svi sretni i zadovoljni, i niko ne plače. tako da, vjerujem, da joj je umjesto te knjige, došao pod ruku juul, da bi to puno značilo za, prije svega njen duševni mir. može i tako. neće se ništa desiti. dijete ne plače da mene naljuti.

kad juul piše o onome crtežu, vidim curicu koju nitko ne abada, ne obraća pažnju na dijete, ako se ne radi o onome daj mu jesti, nek je u toplome, treba biti disciplina i to je više-manje to. fokus na disciplini. a ne na djetetu kao osobi. a ima i takvih. tako su naučeni. pusti me s mirom. igraj se sam u svojoj sobi i gotovo.
a kad ti to dijete najnormalnije promatraš kao osobu, stavljaš sebe u tu situaciju, razumiješ dijete, razumiješ i sebe, onda nema potrebe za prevelikom filozofijom, oćeš li pohvaliti, ili ne crtež. i onda dolazimo i do granica.
juul ne daje recepte, kako kaže vertex. možeš ti do besvjesti ponavljati JA poruke. ako ne shvatiš njihovu bit. ako, prije svega, ne promijeniš sebe u smislu da shvatiš da je bitno što ti želiš, ali i da taj malac pored tebe ima svoje želje, ima svoju glavu koja radi sto na sat, i koja toliko toga mora naučiti, ali i koja toliko toga već zna, i što je važnije - osjeća. osjeća i gotovo. pravo nama il krivo.

slazem se da je dosta toga prirodjeno, intuitivno, bila sam u takvoj prilici, vise njih, kad shvatim da dobro reagiram prema djetetu, a da ni sama ne znam otkud mi to, pogotovo jer nisam bila roditelj
oduvijek se djeca lijepe na mene i ja na njih, i moj zakljucak-bez citanja knjiga je bio zato sto u njima vidim ljude i oni to znaju, to po meni znaci vidjeti dijete i njima to paše i usrecuje ih
al za svoje majcinstvo ipak se bacam na citanje knjiga:-)

ja sam naletila na juula kad je moj sin od godine i pol počeo lupati glavom u pod i vrištati po sat vremena jer sam upalila svjetlo, pustila vodu, pomaknula čašu... a on je htio. do tada savršena, zadovoljna beba, savršen AP
te knjige bi preporučila svakome kao uvod u razmišljanje i potragu za vlastitim putem

meni trebale godine, puno knjiga a cvijeta jednom pročitala i gađa u bit.
biće da ima i teško odgojivih roditelja

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

kad juul piše o onome crtežu, vidim curicu koju nitko ne abada, ne obraća pažnju na dijete, ako se ne radi o onome daj mu jesti, nek je u toplome, treba biti disciplina i to je više-manje to. fokus na disciplini. a ne na djetetu kao osobi. a ima i takvih. tako su naučeni. pusti me s mirom. igraj se sam u svojoj sobi i gotovo.
a kad ti to dijete najnormalnije promatraš kao osobu, stavljaš sebe u tu situaciju, razumiješ dijete, razumiješ i sebe, onda nema potrebe za prevelikom filozofijom, oćeš li pohvaliti, ili ne crtež. i onda dolazimo i do granica.
juul ne daje recepte, kako kaže vertex. možeš ti do besvjesti ponavljati JA poruke. ako ne shvatiš njihovu bit. ako, prije svega, ne promijeniš sebe u smislu da shvatiš da je bitno što ti želiš, ali i da taj malac pored tebe ima svoje želje, ima svoju glavu koja radi sto na sat, i koja toliko toga mora naučiti, ali i koja toliko toga već zna, i što je važnije - osjeća. osjeća i gotovo. pravo nama il krivo.

---

Meni je još ostalo ono da je atmosfera bitna, a sama forma, odluke, navike, načini, očekivanja zaista se mogu razlikovati od obitelji do obitelji. I da je su za atmosferu ("muziku", mislim da on to zove) odgovorni isključivo odrasli.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

a kad ti to dijete najnormalnije promatraš kao osobu, stavljaš sebe u tu situaciju, razumiješ dijete, razumiješ i sebe, onda nema potrebe za prevelikom filozofijom, oćeš li pohvaliti, ili ne crtež. i onda dolazimo i do granica.
juul ne daje recepte, kako kaže vertex. možeš ti do besvjesti ponavljati JA poruke. ako ne shvatiš njihovu bit. ako, prije svega, ne promijeniš sebe u smislu da shvatiš da je bitno što ti želiš, ali i da taj malac pored tebe ima svoje želje, ima svoju glavu koja radi sto na sat, i koja toliko toga mora naučiti, ali i koja toliko toga već zna, i što je važnije - osjeća. osjeća i gotovo. pravo nama il krivo.

---

o da :)
prvi put sam juula procitala kad je starija bila manja od godinu dana i pomogla mi je da shvatim moje djetinjstvo, zasto sam se ponekad ponasala kako sam se ponasala. kroz prvo citanje "upoznavala" sam sebe. razumjevala sam sebe. i kasnije mi je pomoglo da razumijem i dijete. drugo citanje je bilo kad je imala oko 2-3, razdoblje koje je meni bilo jako tesko jer sam s njom bila skoro 24/7 2,5g i pocela gubiti zivce, zapravo obje smo :mrgreen: tad sam shvatila da je doslo vrijeme za kolektiv :) drugo citanje bilo je zrelije.
i trbelo mi je bas zbog ovog drugog pasosa o kojem pise cvijeta. jer sam toliko razmiljala o njoj da sam zanemarila sebe. i svaku svoju granicu pomicala da slucajno ne bi narusila njenu samosvjest. lose sam i predoslovno shvatila ja poruke. onda sam sve knjige i seminare/radionice pustila da se slegnu i nekako je sjelo sve na svoje mjesti. shvatila da nisam niciji rob i da necu djetetu uciniti traumu ako joj iskreno kazem da mi se sada nesto ne da. da ja ne zelim.
sjecam se svojih postova od prije x godina kada sam pisala sta u situaciji kada kazem: ne zelim da radis to i to, a ona mi vrati, ali ja zelim. i cija zelja je tu jaca.
kad sam prestala filozofirati i u glavi raditi preveliku nauku, sve se iskristaliziralo.
i potpisujem prvi, necitirani dio posta, da su mi knjige dale potvrdu da ono sto osjecam da je "prirodno", ispravno, je ispravno. problem je bio u to uvjeriti i ostale :mrgreen:

Citiraj:

---

mare41 prvotno napisa

oduvijek se djeca lijepe na mene i ja na njih, i moj zakljucak-bez citanja knjiga je bio zato sto u njima vidim ljude i oni to znaju, to po meni znaci vidjeti dijete i njima to paše i usrecuje ih
al za svoje majcinstvo ipak se bacam na citanje knjiga:-)

---

Ja mislim da ti je to dovoljno i bez knjige... I mislim da je tako u svakom odnosu u zivotu, kad god sam neku osobu vidjela (u smislu vidjenja o kojem tu neko gore pise) uspostavili smo super odnos, pa makar ta osoba bila i najzivcanija ili najsramezljivija ili sta god... Po meni je najvazniji taj unutarnji osjecaj, ma zapravo bas to vidjenje osobe kakva je.

i prihvatiti njegove emocije kao dijelom njega.

Kud ste vi od trgovine odlutali ...
da se vratim na temu postavljanja granica u velikim trgovinama.
Kod mene nema postavljanja granica u trgovinama , jer djecu ne vodim u njih. Ako imam drugi izbor , trebam kupiti smisleno vise od tri stvari idem sama. Tako sam skoncentrirana i ne gubim vrijeme, dovoljno mi je da sam na mjestu gdje mi sve odvlaci paznju, još mi samo djeca trebaju. Isto tako vjerujem da i oni pogube glavu u svom tom sarenom svijetu pa i zaboravljaju dogovore, pravila i granice.
moja JA poruka glasi- kad kupujem, kupujem sama.:mrgreen:

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Kud ste vi od trgovine odlutali ...
da se vratim na temu postavljanja granica u velikim trgovinama.
Kod mene nema postavljanja granica u trgovinama , jer djecu ne vodim u njih. Ako imam drugi izbor , trebam kupiti smisleno vise od tri stvari idem sama. Tako sam skoncentrirana i ne gubim vrijeme, dovoljno mi je da sam na mjestu gdje mi sve odvlaci paznju, još mi samo djeca trebaju. Isto tako vjerujem da i oni pogube glavu u svom tom sarenom svijetu pa i zaboravljaju dogovore, pravila i granice.
moja JA poruka glasi- kad kupujem, kupujem sama.:mrgreen:

---

Istina. Izbjegavam voditi klince u shopping, bez njih kupim brže, bolje, jeftinije i smislenije. :-) A ni oni ne vole po dućanima, radije ih ostavim na igranju kod bake/dede i svi su dobili ono što žele. Ja mir u kupovini, oni igru i pažnju.

Citiraj:

---

Deaedi prvotno napisa

Matovila, sve sto ti pises lijepo zvuci u teoriji, ali u praksi bas ne funkcionira :-)

I naporno je svima, i roditeljima i djeci, to stalno promisljanje kako reagirati, kako se postaviti na neko ponasanje...

Npr., ja kuham, cujem iz djecje sobe da je neki dvostruki tantrum u tijeku, samo zavicem: ko se svadja, danas ne gleda crtic - i obicno zavlada mir! Kakva analiza potreba djeteta i ne narusavanja psihicko/tjelesnog integriteta djeteta? U xy svakodnevnih situacija? Od strane nekoliko osoba koje su s djecom na dnevnoj bazi? A svaka od njih ima svoja pravila i stavove - npr. deda nekako uvijek ocejkuje da starija popusti mladjem, tata ih gleda kao ravnopravne, baka ih kod sukoba brzo razdvaja bez rjesenja i zabavlja necim novim, a ja ne znam kako reagiram - kako mi se cini da bi bilo OK. Ne promisljam dubokoumno, nastojim postici neku harmoniju, bez previse filozofiranja, osnovna premisa je da smo obitelj, da se volimo i zato se izvolite lijepo ponasati jedni prema drugima.

---

Ma to zapravo uključuje rad na sebi. Moram priznati ja uopće ne promišljam o tome što ću i kako reagirati, reći. Gotovo uvijek to dođe iznutra. Činjenica je da ja u odnosu sa svojim djetetom, ali i drugom djecom i odraslima kojima se susrećem koristim JA poruke. I nije to fejkano, možda nakon godina i godina raznih treninga, edukacija, rada na sebi, rada s drugima, meni je to već profesionalna deformacija. Ali primjećujem kako odrasli s kojima radim uglavnom koriste TI poruke (i onda se pitaju zašto dijete cendra, prepire se, baca na pod ili sto vec...).

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

i to fake ponasanje. dijete kuzi. i te kako kuzi.
ko sto sam napisala, ponasam se kako se osjecam.
i ko cvijeta sam nedosljedna i muku smo mucile dok sam pokusavala postupiti "kako knjige kazu" dok se nisam pomirila s time da sam nedosljedna inedosljedna u svojoj dosljednosti :mrgreen: i postala dosljedna samoj sebi. tad je krenulo sve puno bolje.
i izderem se kad se osjecam kao da cu eksplodirati, al i o mojim emocijama nas dvije razgovaramo, ne samo o njenim.
ne je ne, a ne ne al bravo sto si se potrudila oboriti moje ne (ok, to nekad bude kad se zezamo).

edit: nadovezala sam se na rehab

---

Ja mislim da je super razgovarati o emocijama. To i je poanta JA poruka jer govoriti o sebi (uključujući i kako se osjećamo) znači preuzeti odgovornost za sebe, a na taj način smo i model svojoj djeci i učimo dijete kako govoriti i zastupati sebe.

Što se knjiga tiče, i Jesper je mijenjao retoriku tijekom godina, ali u jednom je sigurno u pravu kad kaže "ima malo univerzalnih savjeta - točnih i ispravnih za sve roditelje i svu djecu. I roditelji i djeca su različite osobe, što odgovara jednima, ne pristaje nužno drugima".

Inace prošla sam unicef-ovu skolicu kod Branke Starc ( koja nam je bila psihologica u vrtiću) i silno sam se cudila zašto ta teorija nikad nije radila kod mog starijeg dijeteta . Naravno , kasnije smo dobili objašnjenje i dijagnoze kod drugih psihologa .Ali nije loše ponešto znanja mi je ostalo i to bez imalo truda djeluje kod mog mlađeg djeteta. Od kad mi se mlađe rodilo vise ne čitam knjige o roditeljstvu, samo si pripisujem zasluge kako imam dobro , pametno i otvoreno dijete zbog svog vlastitog dobrog odgoja.:mrgreen:

I ovo je moj zadnji doprinos na ovu temu, a sad se skidam i ne komentiram vise :bye:

[QUOTE=eris;2377976]Moj sin je trčao po trgovinama, ponekad bi slučajno ponešto i razbio. Kada sam ga prestala voditi bilo gdje, moja mama je tada rekla:" Ako ga skloniš od izazova trenutno jel misliš da će on nešto skontati i da će tebi biti lakše?! Ne, ti samo odgađaš njegovu neposlušnost!" I tako smo se nas dvoje znojili prilikom odlaska u trgovinu, prilikom odlaska nekome u goste, prilikom bilo čega, gdje je on mogao doći do "izražaja".

potpisujem eris