Printable View
E pa baš mi se to čini najvažnijim, to da dijete nakon što pomisli da je glupo, samo pogleda oko sebe i uvidi da osim moguće gluposti jedina razlika je uložen trud u to da se nešto nauči. I da je to ono što u životu vrijedi više nego tri tablice množenja. I ovo je situacija u kojoj se po meni roditelj treba umiješati, ne prisiljavajući dijete da piše zadaće, nego razgovorom o tome da dijete ne vrijedi koliko zna, ono vrijedi i točka.Citiraj:
NetkoMiOteoNick prvotno napisa
=jasno da je u otporu kada mu ti zapravo svojim uputama daješ do znanja da nije kompetentan u školi i učenju. iz svega što si napisala ja bih rekla da je vrlo uspješan i ovaj način rada trenutno mu sasvim odgovara (ne odgovara tebi i u tome je problem). svojim uputama poručuješ mu da on ne zna kako se nositi sa šk obvezama i nije dorastao zadatku, nema adekvatne strategije učenja što će rezultirati neuspjehom/podbačajem od kojih ga ti želiš zaštiti (jer to bolje znaš) tj želiš preuzeti odgovornost za njegove obaveze. neželjenim uputama i savjetima koje nije tražio rušiš mu samopouzdanje.Citiraj:
vertex prvotno napisa
budi tu kada on pita i traži pomoć i/ili samo tvoje zanimanje i interes za ono što radi.=
Na ovome ja radim već duže vremena (uspješno), još od njenog vrtića učim pregristi jezik pošto mi i ona da jasno do znanja kada pretjeram, a sve u dobroj namjeri (koja je očito pogrešna) da ju poućim nećemu
čudo jedno ćemu je ona sve mene naučila od trenutka kada je stigla na ovaj svijet
Ovo je velika laž. Moj brat je pohađao najbolju gimnaziju u kojoj je pao razred, pa napokon završio dovoljnim uspjehom gimnaziju i upisao hrvatski jezik i književnost u Zadru nakon što je na maturi hrvatski napisao 17. u državi, a imao je 4 iz hrvatskog kroz cijelo školovanje. I to reba govoriti djeci; da mogu sve, jer mogu. Najlakše je upisati faks ako imaš odlične ocjene i napišeš dobro maturu, ali može se upisati faks i ako imaš katastrofalne ocjene i volju i želju da za maturu ono što ti treba spremiš izvanredno. I sad mi taj problematični brat upisuje drugu godinu na faksu sa gotovo svim peticama u indexu jer se tamo pronašao i jer je imao svijest da je gimnazija samo 4 (u njegovu slučaju5) godina života a da život traje 80 godina.Citiraj:
rahela prvotno napisa
Ali o tome se i radi, to što neki na ovoj temi pokušavaju objasniti - neka djeca to ne mogu (ne znaju? ne žele?) uvidjeti. Ne reagiraju svi jednako na takve situacije, a ni motivacija ne polazi kod sve djece od iste točke.Citiraj:
casa prvotno napisa
To je zadatak roditelja , to da dijete osposobi da takve stvari uvidi, to je po meni odgoj. Jasno mi je da kod nekih ide lakše,a kod nekih teže, ali eto tu se ja osjećam odgovornom. Odnosno osjećam se neuspješnim roditeljem kad vidim da moje dijete ne može razlikovati pojedinačni neuspjeh od sebe kao osobe. A imam ih troje pa se dosta često osjećam neuspješnom, pa se propitujem, pa razgovaram s njima, sa sobom, s vama ovdje pa prebrodim, i ja i oni. Čini mi se da idemo nabolje....
Čudno mi je čitati da netko smatra da su samo odlične ocjene ono što se računa. Pa, u svakom razredu od dvadeset i nešto učenika može biti najviše 5-6 odličnih, stvarno odličnih. Pa, nešto nategnutih petica, pa ostalo. I mora biti onih koji jedva prolaze i onih koji ne prolaze. To je statistika. A kakva korist od ocjena dobivenih uz pomoć guranja roditelja? Samo da se upiše u tešku školu, gdje neće moći biti uspješno?
Moj stav i iskustvo je takvo da sam prvi i drugi razred sjedila uz djecu, treći i četvrti bila prisutna i znala sve što uče, ali sve više im prepuštala kontrolu nad školom, a u višim razredima su sami određivali kada i kako učiti. Naravno da sam redovno išla na informacije, pomagala u svemu što su tražili, ali odgovornost je njihova. Kad je zapelo, bila sam tu, ali nisam im ja određivala što i kada. Ako su ocjene bile ispod njihovog nivoa, sjeli smo i učili dok ne vidim gdje šteka.
Ali, vikati : Idi učiti! ili samo to narediti, mi je glupost. Ne uči se po diktatu, nego po želji. I sposobnosti. Moj stav. Vrijedi za mene i nas.
e pa baš ovo je suprotno casinom stavu.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
ili mi svi pričamo o istome, a ne kužimo se. :?:
recimo naš primjer, ne škole nego nogometa.
moj j voli kaučariti. voli se zavaliti na kauč i ništa ne raditi. gledati tv i igrati igrice na kompu. hbg, to je ono što voli.
i sad dolazi vrijeme za trening. i njemu se - neda.
kuka i kuknjari. kao i prve utakmice...vuče se po terenu da te sramota gledati. lijeno kao šlapa neka. sva silina argumenata zašto ne bi on trebao ići na trening. i moj najdraži, već sam ga tu pisala - ja vam moram nešto reći. ja nemam talenta za nogomet i mislim da neću više isti trenirati.
pa mu je mm rekao - ma da ne bi, a oko tebe u klubu sami messiji inače.
inače, poslije svakog treninga - sretan i zadovoljan. nakon određenog vremena, i svaka utakmica - sreća i zadovoljstvo.
Ok, ovo je malo drugačiji primjer, jer je sport za razliku od škole neobevazan i možeš odustati.
ali opet se svodi na neku unutrašnju motivaciju.
volim ići na utakmice, volim dobro igrati, ali ako je s druge strane trčanje i znoj - onda mogu i bez tog živjeti.
živio bi on i bez petica i bez četvorki, a naročito bez znanja sasvim solidno. i niš ga (u ovom trenutku) ne bi mučilo, ja sam uvjerena.
osim mene i mm-a :lool:
ima nas jos sa djecom u istom klubu. Bez brige.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Ja neću ništa na ovu temu jer imamo različitu djecu. Oni čiji se potomci sami brinu za sve svoje obaveze ni ne znaju koliko su sretni. Ipak, zabluda je misliti da je sve to njihova zasluga zbog ispravnog odgoja koji bi mogao biti primjenjiv i na drugu djecu samo da se netko oko njih na vrijeme potrudio.
Nešto (puno) je i u djetetu.
nisi uopće shvatilaCitiraj:
casa prvotno napisa
ne govorim o srednjoj školi, nego o osnovnoj i da u osnovnoj školi MORAŠ imati 5 i iz hrvatskog i iz matematike i prolaziti praktički sa 5.0 da bi upao u gimnaziju (barem je u Zagrebu tako)
i molim te pročitaj 2x pa onda govori drugima da lažu
Uglavnom, ono isto što je noa pisala i ja pokušavam pisati. Ne mislim da je moje dijete bolje u ikojem pogledu od vaše djece, niti da sam ja bolja, niti moj odgoj. I sam sam rekla da se ponekad pitam koliko bi moj sin mogao postići da ja više kontroliram. Ne znam zašto bi bilo toliko važno upisati dobru gimnaziju da bi za to po mojem osobnom viđenju vrijedilo žrtvovati djetetov rast i razvoj i naš odnos s njim. Jednako tako mislim da je uistinu važno djecu učiti da stvari mogu napraviti, da je sve moguće uz volju i trud, a ne ih od 5. osnovne bombardirati sustavom bodovanja za srednje škole, jer to će im bez brige reći razrednici. To je, po mojem mišljenju, razvijanje straha od života. Naravno da sv svojoj djeci želimo najbolje, samo se meni čini da nekko uvijek smatramo da je zadijet najbolje upisati najbolju školu, i da nismo spremni uvidjeti da je to samo jedan aspekt života, upravo iz tog pritiska koje društvo stvara. Nikad ne promišljamo tako o zdravlju ( bar ja ne poznajem nijednog roditelja koji u ime zdravlja svoje dijete tjera na svakodnevnu fizičku aktivnost, tipa nema igre na kompu dok ne napraviš 20 trbušnjaka i 100 čučnjeva) ili o prijateljstvu ( tipa nema igre vani s Markom dok ne proradiš sukob s Karlom i ne ispričaš mu se i dogovoriš s njim komrpomisno rješenje o sličicama, a onda se javi prijateljima s mora jer ružno je zaboraviti ih zimi). Nadam se da sam se uspjela izraziti. I ja sam studirala i s ljudima koji su završili strukovne srednje škole, pa godinu dana polagali razlike od gimnazije pa upisali samnom studij filozofije i jedan od njih je danas kolumnist i relativno uspješan filozof. To je meni uvijek primjer kako je sve moguće. Reći ćete da je to iznimka koja potvrđuje pravilo, i jest, ali nema razlike da moja ili vaša djeca jednog dana ne budu takva iznimka.Citiraj:
vertex prvotno napisa
casa, pazi samo da ti život ne uleti s nekom situacijom iz koje će ti stvari izgledati malo drugačije... Ne radi se o tome da su naša djeca bolja (odnosno gora) nego za što su dorasli, za što su u kojoj dobi i općenito sposobni, s čim imaju problema i oko čega im treba poticaj i pomoć. I potpisujem čokoladu - oni čija djeca mogu sama vrlo često nemaju pojma koliko su sretni.
I rahela, ispričavam se ako si shvatila da sam tebi rekla da lažeš. Ja sam napisala da je velika laž taj pritisak koji društvo stvara da ako nemaš 5 iz matematike u 5. i 6. osnovne, nećeš upisat gimnaziju, pa kasnije nećeš upisati faks koji želiš ili ga nećeš moći pratiti pa nećeš moći raditi što želiš. Vjerujem da je velika laž taj pritisak i vjerujem da čovjek može mijenjati i sebe i svijet uvijek, i s 6 i s 14 i s 18 i s 50 godina.
Ali ja sam uvjerena PetErlin da to i tvoja djeca mogu. Najozbiljnije jesam. Ne vidim da je moj sin dorasliji od svojih vršnjak ni sad ni prije. Uglavnom, noa je to super jednostavno napisal: da su sva djeca od 1. osnovne kompetentna samostalno brinuti o školi, izuzev djece s posebnim potrebama. Mislim, tako misle i psiholozi.
I ovo je noa pisala i tako je lijepo to rekla:
Svako ljudsko biće ima potrebu biti uspješno u onom što radi, a posao učenika je učenje i izvršavanje školskih obaveza. Kada se roditelji nepozvani previše upleću daju netražene savjete, nadziru i kontroliraju učenje, s jedne str preuzimaju odgovornost i zaštićuju od mogućih slabih ocjena , ali s dr strane uskraćuju osjećaj uspješnosti odnosno kompetentnosti djetetu za nešto što je njegov posao.
A definicija posebnih potreba u ovom slucaju je što?Citiraj:
casa prvotno napisa
Obzirom da vecini djece nizim razredima treba pomoc u organizaciji oko ucenja ( ne toliko oko ucenja samog).
Tvoj J trenira nogomet kao ja Jillian 30 day shred :mrgreen:Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
s razlogom se to zove osnovna škola. meni je apsurdno da dijete u toj dobi kaže da ga ne zanima povijest i da roditelj stane na njegovu stranu jer eto zar nije bolje da onda uči hrvatski ako ga to zanima. a poanta gimnazijskog obrazovanja je da nakon te 4 godine budeš spreman za studij hrvatskog ili matematike ili biologije itd. i zato se u (dobru) gimnaziju upisuju oni koji svladaju kompletno gradivo osnovne škole s 5.Citiraj:
rahela prvotno napisa
lako bi bilo imati čistu peticu iz 3-4 predmeta koja to dijete zanimaju, a druge predmeti ignorirati. na faksu ćeš učit što te zanima, a do tad se osnove svega moraju savladati.
ja sam živjela u americi 10 godina i bilo mi je strašno da fakultetski obrazovani ljudi, stručnjaci u svom području ne znaju nabrojati 4 europske zemlje, ne znaju ni jedan strani jezik, a povijest prije njihovog građanskog rata im je totalna nepoznanica. upravo zato što imaju sustav obrazovanja u kojem se od osnovne škole uči "što te zanima"
ja se slažem s annvilli.
a ja ne kužim jel se annvilli sa mnom slaže ili ne :mrgreen:
Ma nisu sva djeca ni blizu kompetentna od prvog razreda imati potpunu odgovornost za školu. Ako ti dijete do tada nisi gojio tako možeš misliti kako će mu se dogoditi klik u prvom razredu.
A ono što vidim oko sebe uglavnom ide u ili potpuno permisivni odgoj ili autoritarni. U oba slučaja šipak.
Moja mama je imala stav sličan casinom. U konačnici je ispali dobro, ali sam došla sebi tek na trećoj godini faksa. A da ne govorim da sa tadašnjim ocjenama iz osnovne. bi danas možda prošla kao kuharica ili trgovkinja, nema šanse da bi upisala gimnaziju a kamoli mioc.
Srećom se izbor škole pokazao dobar, imala sam bolji prosjek nego u osnovnoj :mrgreen:
Ali se sjećam i osjećaja nesposobnosti koji me (ponekad) dostigne još i danas.
Eto izgleda da je moja mama uspjela sa mnom, ali nema nikakve šanse da ja to priuštim svom djetetu. Priuštit ću mu zato nešto drugo. znam :lol:
:lol:Citiraj:
rahela prvotno napisa
pa slažem se da taj pritisak postoji, ali po meni je to opravdano. ako hoćeš doć do faksa moraš naučiti i ono što te ne zanima. odnosno nisam za to da se djetetu opravdava da u osnovnoj ne uči ono što ga ne zanima baš zato što je to osnovna. da se sad ne ponavljam.
Pa dobro, ali ne mora baš sve znati za totalni i apsolutni pet, upisi u srednje škole (barem u Zagrebu) jesu totalna nebuloza.
Sasvim je realno da nekom djetetu koje je izuzetno u matematici neki drugi predmet ne ide baš najbolje, pa da iz njega ne zasluži peticu nego četvorku, a po današnjim uvjetima takvo se dijete ne bi uspjelo upisati u MIOC. I sad će se još gledati ocjene od petog razreda!
No to je već sasvim druga tema.
slažem se sa Mimom
sjećam se da kada smo mi išli u školu ipak ije bilo toliko strogo u osnovnoj školi
ja sam učila vrlo malo (tek nešto u 7. i 8. razredu), a imala sam petice
danas to nije samo tako
i lakše sam ja upisala onda gimnaziju, nego li će moja djeca
i da dodam još malo osobnog iskustva
moja mama je napravila otprilike ovako kao casa
sreća pa sam ja bila takva da je to mogla, da sam ja bila drugačija, vjerojatno ni ona ne bi tako nešto pokušala
i dalje tvrdim da ima djece kod koje će to uspjeti super, ali u puno manjem postotku nego ovih kojima treba pomoć/poticaj/strukturiranje vremena...
Ja zapravo ne razumijem kako ste vi iščitale da je to s mojim sinom tako lako uspjelo, da je to uspjelo super jer je ona tako nekog odgovornog i samostalnog karaktera, a da kod druge djece ne bi bilo tako. Moj sin tri mjeseca nije pisao zadaće u dobi od 7 godina u prvom razredu osnovne škole, tri jaaako duga mjeseca. Ja sam uvjerena da je on tu baš negdje u prosjeku ili čak teži od prosjeka jer mislim da bi neko odgovornije dijete počelo pisati zadaće kad bi pale prve jedinice, minusi... I zaistA ne znam kako možete biti sigurne da kod vaše djece to ne bi urodilo plodom ako ne pokušate. Pod pokušati mislim ne ispitivati o zadaćama o testovima, o cijelom ocjenjivačkom dijelu školovanja minimalno jedno polugodište, a ne pet dana ne pitati pa šesti reći: Vidiš da sam nikad ne bi napisao zadaću da ti ja ne kažem... U redu mi je da ne žeite probati jer vjerujete da je osnovnoškolsko obrazovanje prevrijedno da bi se jedno polugodište prokockalo, ali onda ne možete biti sigurne da ne bi urodilo plodom... Sigurna sam da su vas vaša djeca već mnogo puta iznenadila, barem mene moja jesu. I nije isto ne nadzirati dijete i ne brinuti o djetetu... Moje dijete treba i pomoć i poticaj kao i vaša djeca, ali je naučen da sam potraži pomoć i poticaj i da je ona taj koji je dovoljno kompetentan da odluči kad mu je to potrebno ( ili ponekad nije, pa tako uči postati dovoljno kompetentan) i ja mu i pomažem i potičem na njegov zahtjev. Kao što sam i dojila na zahtjev, a ne kad bi prošla tri sata.
I mislim da djeca koja jednostavno imaju godina koliko imaju nisu djeca s poteškoćama. Djeca s poteškoćama su djeca autisti, djeca s opsesivno kompulzivnim poremećajem s ADHD, itd. Nadam se da se slažemo da ipak većina djece nema takvih poteškoća. A da ove poteškoće s strukturiranjem vremena imamo svi, i odrasli i maleni, i da ih učimo rješavati kad ih rješavamo. Da su na tom polju teoretske spoznaje od slabe koristi, da se to uči iskustvom i primjerom, i pogreškama i popravcima.
casa, meni ima logike to što pišeš.
ali, nisam sigurna jel dobro shvaćam to što pišeš.
ajd ti meni objasni onako kao malom djetetu.
dakle, mali dođe iz škole.
i ti ne pitaš niš, ni mu ni bu.
ni jel ima zadaće, ni jel piše kontrolni, ni jel mora nešto napraviti - ništa.
i, onda on ode raditi to što već voli raditi nakon škole, dođe večer, pa večera i ode spavati.
i tako svaki dan dok mu ne padne na pamet da mora pisati zadaću.
jel to - to?
a što ako tako, malo po malo, dođe devet i pol navečer, a on bi pisao zadaću?
jel mu onda zabraniš, ili ga pustiš?
nastavno na cvijetu...
i da li se to odnosi i na sve ostale aspekte života i odgoja (osim pranja zubiju, jel), ono kad i koliko će gledati TV, kada će ići spavati, tko ga budi ujutro za školu...
možda bi moglo to i moje dijete, ali ja svakako ne mogu
i u pravu si da ne mogu tvrditi da on to ne može, jer nisam ni probala
ali nekako iz nekog osobnog iskustva ne mislim da je to dobro, bez obzira što je to u slučaju moje mame i mene ispalo (relativno) ok.
(u dublje razmatranje tog odnosa ne bih išla, ali moram napomenuti da nemam traume iz djetinjstva, mama i ja smo bile više prijateljice, nego mama i kći i onda mi je to možda bilo super, ali danas osjećam neke posljedice kojih možda ne bi bilo... bla, bla, opet ne mogu tvrditi, jer sve spada u sferu šbbkbb)
Ne znam da li je tako kod case, ali meni je logično da mama ne mora znati kad je kontrolni ili što je za zadaću, ako dijete smatra da samo može naučiti i napraviti što treba.
Ako treba pomoć za literaturu ili bilo što drugo, dijete će pitati i treba znati da je roditelj uvijek spreman pomoći. Tu ne smije biti dileme kod djeteta. Mora znati da će roditelj uskočiti ako je potrebno.
Treba pitati dijete kakve je ocjene dobilo, da li je sve u redu u školi, ići redovno na informacije, roditeljske. Ali, nakon prva dva razreda može se pustiti dijete da sve više samo obavlja poslove oko škole. To se sve postepeno događa, vidiš može li tako, malo po malo. Pratiš kako ide i prepuštaš djetetu najveću odgovornost. Ako ocjene i ponašanje u školi i kući idu kako treba, sve je u redu. Ako ne, stisneš i opet za neko vrijeme popuštaš.
No, moraš biti takav tip. Ne smije ti smetati ako piše u 9 i pol navečer ili navije budilicu u 5 i pol, jer još nešto fali. Ako ti to smeta, ništa od toga. Onda se radi na drugi način. Svatko prema svom stilu.
Dakle, danas , 6 godina nakon, stvar izgleda ovako. On dođe iz škole ja ga pitam Jesi gladan? Pa onda on ruča pa ga ja pitam šta je bilo u školi: Pa on ispriča kako je F.B. opet slomio ruku i oda malo zbijamo šale na račun školskog vragolastog Denisa, pa onda on kaže i dobio sam tri iz onog iz matematike. Pa ja kažem: Šta, nisi zadovoljan? Pa on kaže: Ma, bezveze... Mrzim te male testove, jednom krivo prepišeš sam od sebe i odmah tri... Stvarno moram pisat veće brojke.. Pa ja kažem Aha Pa on kaže: Dosta zezancije idem ja sredit zadaću jer u 5 moram bit kod V.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Prije 6 godina, on prvi razred a ja odlučna da ja neću cijeli naš odnos svest na zajedničko učenje, na ucjenjivanje. Ja dođem po njega u školu Ja: Bok! Jesi šta pojeo za ručak? On: Ma jesam, bila je neka juha s mahunama... Pa onda lagani razgovor o hrani u školi ( Inače, borili smo se s pothranjenošću i zato stalno pričamo o hrani, ali to sad nije važno) Pa onda razgovor o koječemu; o cipelama učiteljice, o vremenu, o tome što ćemo popodne, o tome kad ja imam nastavu... I izneđu ostalog o školi, a li na način da ja nikad ne bih pitala što je za zadaću niti kad je test, nego više tipa s kim sjedi onaj, kako ti je na vjeronauku, a šta radite sad iz hrvatskog, pa kakva je tebi ta pjesma, ali nikad ona pitanja a koje se riječi pišu velikim slovom, ili koliko je 6+5. Pa bismo došli kući, pa bi on oko nekog doba, nakon reda igre, reda tv, reda jela ili štogod, sam od sebe izjavio Danas je bilo baš puno zadaće A ja : Ozbiljno? On: Ma da.. I on i dalje gleda tv, radi s Gormitima pš, pš a ja radim što već jesam ranije... Vrijeme prolazi, večera i kod mene djeca idu u krevet iza tv dnevnika ( tu nema nikakvih pregovora, to je tako, ja sam dijete socijalizma) i on smije biti još budan u svom krevetu koliko želi, mora biti tiho da ostali mogu spavati, a može dubiti na glavi što se mene tiče. On bi tako i oTIšao u krevet. Ako bi se primio zadaće u 5 min do kraja Dnevnika, ja bi s krajem Dnevnika rekla: Ajmo, u krevet... Hoće li on u krevetu nastavit zadaću ili neće, njegov problem. Nikad u ta tri mjeseca nije plakao da on neće stići napisati zadaću ili da ju sutra neće imati. Uopće se nije uzrujavao u takvim situacijama. Sve je minuse iz zadaće najnormalnije prijavljivao jednako kao što je i prijavljivao da je pojeo samo dvije žilce. I onda na dan d : Ja ga skupim iz škole, on u tramvaju plače da svi bolje oduzimaju od njega... Pa razgovaramo o tome da kako se to dogodilo. Nisam ga tješila nimalo, ono razgovarala sam tad kao s odraslom osobom koja je dobila otkaz jer je kasnila na posao. I to popodne on sam bez riječi ode u svoju sobu i vraća se nakon pola sata: Mama, daj mi pomozi... Kako može 12-7 biti isto što i 9-4? Pa ja objasnim s štipalicama na kuhinjskom stolu. Pa ona kaže: Aha, stvarno sam nekad glup. I da znaš, neću više biti glup i pisat ću zadaću baš svaki dan... I otada nije bilo većih kriza ni suza... ( Nisam sigurna jesu li bile baš gore navedene brojke, ali se jasno sjećam štipalica na stolu i njegovom ozbiljnog lica i prugaste majice kad je rekao da će pisati zadaću baš svaki dan...)
On sam odlučuje koliko će gledati tv, osim kad ja gledam tv. Onda može samnom gledat što i ja ili ne gledat. Ali nije moj baš od tv. Sam odlučuje kad će izgasit lampicu u sobi ( dakle, u krevet mora, jer ja ne mogu baš cijeli dan biti s djecom i trebam biti sama s mm navečer, ali smije imat lampicu u sobi upaljenu i čitat), sam se budi za školu, ono anvije si mobitel i ustane se. Dok sam dojila, često bi otišao u školu dok bih ja bila u krevetu. Budna i priključena. Sam odlučuje kako će potrošit novce koje prikupi za rođendan, sam odlučuje što će obući i treba li mu kapa, šal... Sam ne odlučuje kad će doći kući, jer ja nemam živaca ni snage čekati ga, sam ne odlučuje hoće li se prati ( naime, gospodin je pravi prljavac), sam ne odlučuje hoće li držati higijenski minimum u svojoj sobi, sam ne odlučuje treba li odnijeti smeće. Gotovo sve stvari o kojima sam odlučuje odlučuje već duugo. Jedina prava zabrana je : NEMA KOMPA U KREVETU I NEMA... Ne znam zašto, ali to me baš jako iritira i ne želim narasti i prerasti tu iritaciju....
S tim da ja sad ponekad znam kad će biti test iz nečeg, jer mi on kaže, jer želi da ga ispitam, da mu objasnim ili štoveć. I moj sin misli da sam ja jako stroga. I njegovi prijatelji. I smatra velikom nepravdom da u našem malom mistu sva djeca njegove dobi mogu biti vani do 8 a on do 7. I često mi zna reći: Tebe se i moji prijatelji boje... ( Nekima sam održala instrukcije par puta). Brinem se hoće li mi kad naraste zamjerati daje mogao postići više da sam ga ja više nadgledala, ali definitivno ne mislim da će ikad reći da smo više imali odnos prijatelja nego mama-sin.
Ja sam na cvijetinom tragu. Čitam casine postove i sve se u meni buni protiv toga, a zato jer gledam po sebi.
Već sam pisala o tome, da me mama nije naganjala bičem, ne bih nikad upisala faks jer ne bih imala ocjene za njega.
A jednom kad sam ga upisala, da, već s 18, 19 i više godina, da mi nije prijetila burzom i radnom knjižicom (znala je što kod mene pali, isto tako kad me je u sedmom razredu puknuo pubertet, markiranje i loše ocjene, prijetila mi se industrijskom školom), ne bih ga završila.
Neka djeca nisu odgovorna, a vidiš da imaju potencijala i da ih koči samo čista lijenost (u mom slučaju). Moja mama smatrala je zločinom ne reagirati i ja sam joj danas zahvalna zbog toga, i što je znala prepoznati potencijal i što je znala motivirati. I kazniti kad treba (neizlascima), pa i kad više ni sama nije bila sigurna je li pretjerala, drago mi je što je bila ustrajna.
Ovo je moja priča i naravno možda ne bi bila primjenjiva ni na koga drugog, ali kod nas je upalilo. Tada sam je nazivala vješticom i ogovarala je sa svim prijateljima, svi su mislili kako je užasno stroga i grozna, pa što ako sam dobila 3 ili 4, pa i to su dobre ocjene. Da, ali, kao što je netko rekao (cvijeta čini mi se), ako je iza toga stajao rad. Ali kad ja nisam bila u stanju mrdnuti prstom i posljedično dobila 4, a uz malo učenja bi bez problema to bilo 5, onda je njezina strogoća razumljiva.
Nigdje ne piše da možda ne bih bila super uspješna ne znam što, sponzoruša, i da me se (pre)pustilo da ne završim škole, kao što sam danas osoba s VSS koja jedva spaja kraj s krajem od prvog do prvog.
Ali nije uopće u tome poanta.
Ali jedno priznajem casi: ovakvim načinom ja sam odrasla u poprilično nesamostalnu osobu i za sve se iole važnije odluke moram konzultirati s mamom, prijateljicama, svima koji su mi bliski, sama teško odlučujem bilo što.
A da je bilo drugačije, tko zna...
e, Svimbi, hvala ti na ovoj priči! pomogla mi je oko mojih velikih nedoumica.Citiraj:
Svimbalo prvotno napisa
Potpisujem Svimbi. Jednostavno postoje djeca koju se mora ganjati.
A što se tiče samostalnosti, tko kaže da bi bila u stanju donjeti odluke sama da te mama nije naganjivala. Ili pitanje je kakve bi to odluke bile. Znam hrpe odraslih koji bezobzira na dob donose ne baš dobre odluke i svakako bi im bilo dobro da se posavjetuju s nekim.
Iz osobnog iskustva; mama koja me naganjala da učim, prijetila i pokušavala disciplinirati (pregrubo zvuči, nije bila prestroga) je imala puuuuno manji utjecaj na mene od tate koji je samo pričanjem o mogućim ishodima ako budem imala ovakve ili onakve ocjene i ponašanje i jasno davao do znanja svoja očekivanja (realno postavljena). Uz to me više hvalio, kritike se zapravo i ne sjećam. Nekako sam uvijek imala osjećaj da puno više vjeruje u mene nego mama jer me puštao da sama donosim odluke. Njegov stil sam doživljavala kao poticaj a njezin kao kaznu! Kužim da je ona to radila iz straha da ne krenem krivo ali tada sam to gledala sasvim drugim očima. Tate više nema, mama je tu ali smo si u super odnosu, da ne bude zabune, ne zamjeram joj ništa! :mrgreen:
Ne znam, meni je prilično poanta u ovome...s tim da sponzoruša nije jedina alternativa nezavršavanju faksa. Ili stvarno misliš da je? Ne podcjenjujem obrazovanje, nikako ne, ali ipak mislim da je formalno obrazovanje, pogotovo kod nas, precijenjeno.Citiraj:
Svimbalo prvotno napisa
A ni zadnji odlomak posta, o nesamostalnosti, isto mi nije nebitan.
Naravno da je sve to šbbkbb i da ništa ne možemo sa sigurnošću znati. I mislim još da ne treba secirati ničiju priču i doslovno je prevoditi u svoj život, ni casinu ni Svimbinu (kao neke dvije, ajmo reć, suprotstavljene priče). Po meni, ovo je više tema za inspiraciju, u ovom ili onom smjeru.
Moja su djeca jos mala ali mislim da nikad ne bih mogla i necu moci pustiti skolu pa ako krene krivo, krivo...isto kao ni pranje zubica, osobnu higijenu, sigurnost u prometu i sl. Cak bi lakse pustila pranje zubica jer bi te posljedice doslovno osjetila na svojoj kozi :D
Naravno, ne mislim pisati zadace niti sjediti uz nju dok ih pise ili uci ili cita, jednog dana. Nije nitko ni s nama sjedio. Skola ce bit njena obaeza i ocekujem da ju odradjuje najbolje sto moze, kao i svoje druge obaveze, i kao sto ih i ja i MM odradjujemo. Ali ako bih vidjela da joj stvari izmicu kontroli, bome bih ju pritegnula i natjerala. Obrazovanje je za mene previse vazna stvar da odgovornost za to prepustim 7-godisnjem djetetu. Ne vjerujem da dijete te dobi kuzi prijetnju radnom knjizicom i neprestiznim zaposlenjem, he he, ali neke mjere ce kuziti. Sve mi se to cini jos daleko, mozda i promijenim misljenje, tko zna.
Mislim da je ovo pojednostavnjeno i zapravo pogrešno tumačenje casinog stava.Citiraj:
Charlie prvotno napisa
Nije to: pusti i šta te briga. Roditelj djeluje, ali neizravno. Dijete zna da roditelj smatra da treba učiti i naučiti, zna da je roditelj tu kad zatreba pomoć, zna da loše ocjene neće naići na odobravanje niti na ravnodušnost.
Dobra mi je ova casina usporedba s prijateljstvima. Ja im bez pardona kažem šta mi se ne sviđa i šta mi se sviđa u njihovom ponašanju prema prijateljima, a dalje stvar prepustim njima. Ako su nešto zabrljali, pa popravili, veselim se s njima. Zanima me, dijelim s njima stvari, i to je dovoljno vodstva.
I meni je škola škakljivije područje, bez daljnjega. Ali zapravo se to sve svodi na strah, a iz straha uglavnom ne djelujemo pametno.
Potpis pod vertexin post!