Meni je apsolutno razumljivo i prirodno da zelis aci partnera. Djeca su velika, proslo je jako puno od kad si sama. Ako zelis naci nekog za partnerski odnos kreni u tom smjeru.
Printable View
Meni je apsolutno razumljivo i prirodno da zelis aci partnera. Djeca su velika, proslo je jako puno od kad si sama. Ako zelis naci nekog za partnerski odnos kreni u tom smjeru.
Ana, nećeš ostati sama.Citiraj:
Ana-ana prvotno napisa
Ako si otvorena za društvo i novu ljubav, a jesi, doći će.
Najteže je biti star i sam.
Imaš kćeri, ali one će otići i već odlaze i uostalom, to je druga vrsta ljubavi.
Tebi treba partner, prijatelj, osoba s kojom ćeš moći sve ono što sa djecom ne možeš, već samo s partnerom možeš.
Imaš našu podršku.
I piši. Kada ti je teško, piši. Kada si usamljena, piši...
Mi smo ti super zajednica. Ima nas raznih godina i raznih obiteljskih statusa.
I znamo slušati/čitati i savjetovati se međusobno jako dobro.
Ovdje nećeš doživjeti ništa loše pa samo naprijed, piši.
Draga Kosjenka,Citiraj:
Kosjenka prvotno napisa
Znam da ne postoje riječi utjehe koje bi u potpunosti doprle do tebe u tako kretkom periodu. Da mi je netko nekad i oko prilike rekao što ću sve proći u svojim dvadesetim rekla bi nema šanse to sve preživjeti i ostati normalna. Možda je meni bila olakotna okolnost to dijete koje sam trebala donijeti na svijet, možda je izvor snage bilo dijete koje je već bilo tu i iz ddana u dan zahtjevalo pažnju i ljubav. Možda osjećaj da sam ja ta koja toj djeci treba dati ljubav i majčinsku i očinsku. Ne znam... Samo znam da su me tjerale da ustanem, da se umijem, nasmješim i idem na posao.
Moram napomenuti i to da sam jako religiozna i sigurna sam da je veliki dio snage i volje dokazio od Boga.
A tek pono, prkos... Neće mene nitko žaliti i mojoj djeci neće ništa nedostajati dok sam ja živa...
Diži to dupe, radi, nabaci osmijeh i piči dalje, jer ti to možeš i moraš... To je bio moj moto.
Bilo je dana kad je bilo jaaako teško... Djecu bi odvezla kod bake i vratila se kući i po pola dana plakala, plakala... U jutro bi mi bilo puno, puno lakše... Bilo je dana kad bi sami išla u crkvu i molila (pola molila, pola plakala). Bilo je i dana kad se nisam imala snage militi. Bila sam ljuta na Boga... Zašto se baš meni to događa? Bilo je dana kad sam bila totalno odsutna.. kao prazan list papira, tupa, bez ikakvih osjećaja... Al najveći dio vremena sam se borila za sebe i svoje cure i tako je vrijeme prolazilo i bivalo je sve lakše i lakše...
Sad me more druge brige...
Drži se... Jer ti to stvarno možeš
Moja iskrena sućut. Bit će tu još jako puno teških dana. Ja sam bila totalno izbezumljena od spoznaje da sam trudna. Prvu trudnoću sam skoro čitavu morala ležati.. sad moj muž umire, imam jedno malo dijete i opet trudna... Što ako u svemu tome i ja opet moram ležati... Kako ću sama sutra sa dvoje male djece... Milion pitanja...Na kraju sam shvatila da je ta trudnoća veliki blagoslov... To je bilo baš u tom trenutku potrebno da me drži na površini da ne potonem.Citiraj:
anouschka prvotno napisa
Sve će to biti bolno i teško, ali će vrijeme učiniti svoje, a djeca će ti kasnije biti veliki oslonac u životu. Samo hrabro naprijed..
Draga Ana-ana,
Tanči je napisala jako lijepi post koji bih samo potpisala :heart:
Hvala.. Hvala na razumijevanju i riječima podrške. A razgovor ... To je nekad sve što trebam. Na žalost, prijateljice koje imaju muževe su mi velika podrška, al teško me mogu u potpunosti razumjeti.Citiraj:
Tanči prvotno napisa
Hvala vam... Zaista mi znači razmjeniti s nekim pokoju riječCitiraj:
Lili75 prvotno napisa
Draga Kosjenka, moja iskrena sućut :cry:!
Drage nove forumašice, šaljem vam veliku podršku :heart:!
Iskrena sucut svima, koji ste izgubili voljenu osobu. Slucajno sam pronasla taj forum. Moram vam reci, da vas u potpunosti razumjem i znam kako je sve to tako tesko i bolno. Prije godinu dana mi je umro muz u 48 godini zbog korone (Covid 19). Imam 44 godine i dve curice sad 10 i 13 godina. Zivimo 6 godina u Njemackoj i za sve smo same, moji roditelji zive u Sloveniji. Poslje velike tuge, stresa, posla, papirologije sad vodim najvecu bitku sa djecom jer se jim je zivot brez super tate totalno promjenijo. Djeca vise nemaju reda, problemi sa spavanjem, strah i nemaju volju za skolu, cesto puta su bolesne, mislim da je sve povezano psihosomatski zbog glavobolja, vrtoglavice, slabost, visi pritisak, bolovi trbuha, izostanak skole, bjezanje u svijet mobitela, zatvore se u sobu, hoce mir. Mladja kcerka svaku noc kaze nedostaje joj tata, zasto se je moralo to dogoditi. Moj muz je bijo jako dobra osoba, muz i otac, puno vremena smo provodili zajedno, u svemu nam je pomogo i sve je radijo sa ljubavlju. Imamo jako lijepe uspomene i nedostaje nam puno. Nekad se isplacem, nekad se i nasmijem na neke nase lijepe trenutke i razgovore. Uvijek mislim, da ce doci, da sve to nije istina. Uvijek imam osjecaj i ako ga nema, da je uz nas. Osjecam posebnu energiju i snagu, da sve stvari u svakodnevnom zivotu ipak smognemo. Kad sam zaposlena onda nemam vremena razmisljati. Na poslu radim sa ljudima za koje moram sa puno ljubavi i sa osmjehom na licu brinuti, jer sam po struci medicinska sestra. Taj poso mi je puno pomogo i svi ti dobri, zahvalni pacienti. Ali sad su moja najveca briga djeca, da jih izvedem na pravi put. Sad sam u potraznji prave strucne pomoci za njih. Momentalno sam puno pod stresom zbog djece. A kad imam vremena razmisljam o svemu sta se je desilo, pitam se zasto, dali sam mogla ja sta promjeniti, utjecati, osjecaji krivnje, cijelu godinu su bili neki predosjecaji i price o zivotu i smrti, snovi, dogadjaji, vise molitve sa strane muza nego uobicajeno. Znao je govorit, ja sam uvijek reko, da cu mlad umrijet. Ili Albina, ti si meni zivot produzila, gle ovo tu su ti svi dokument ako budes trebala za penziju, ma ja neznam: mislis li, dali postoji sta poslje smrti. Kad umrem mozes me upepeliti, pa cu uvijek biti tu sa vama, stavis me tu. Jos malo pa ce nam biti dozivotna-salijo se je jel bi nam bilo punih 15 godina braka. Sta, da vam kazem i njemu sam rekla to nije kraj, dusa ide dalje. Par puta sam ga nakon smrti sanjalala gdje mi je reko Alibina ja sam ziv, ziv sam. I jos dan danas ga sanjam. Sretna sam, da sam imala priliku takvu osobu voljeti i da smo bili toliko voljeni. Sad si stvarno moj andjeo, andjeo na nebu. Ljubav je vjecna i smisao zivota je ljubav, dobrota, postivanje i empatija. Lijep pozdrav, puno snage svima i samo dragi Bog zna zasto to tako mora biti. Ja sam samo covijek i nista vise. Moje je da se borim, trudim, dajem svoju ljubav. To je sve sta je u mojoj moci.
Draga Albina.
Nemam puno vremena za pisanje, no apsolutno te razumijem u svemu. Djeca ti ulaze u pubertet koji je osjetljiv sam po sebi, svakako probajte se posavjetovati negdje sa psihologom.
Nedostajat će uvijek.
Ja sam se jako usilila pa sam sve probleme rješavala i silovito i odrješito, nedostajao mi je više u lijepim trenutcima. Sad polako posustajem, klinci imaju svaki svoje faze, sad sam u stanju i reći jako mi je teško.
Svakakve faze su pred vama i trajati će jako dugo. A da je lakše, nije.
Ta bol s vremenom nekako smanji učestalost, ali jačina je ista. Probajte zamisliti kutiju sa prekidačem koji i unutra loptu, u početku je ta lopta velika i skroz pritišće taj prekidač s vremenom se lopta smanjuje pa skače po kutiji i sve rjeđe udara u prekidač ali kad udari intenzitet boli je isti. To je najslikovitije objašnjenje na koje sam naišla. Nekako mi je to najtočniji opis emocija, boli.
Cure drage:ghug:
Drage moje, prije godinu dana moj svijet se srušio. Ostala sam udovica, suprug je preminuo sa 40 godina.
Nekako i danas, nisam još svjesna što se dogodilo.
Imam djecu, 6 i 9 godina, oni me drže na površini. Ali, usamljena sam, jako, fali mi moj muž.
Najgore je ovako kasno navečer. Kako da izdržim ovo, hoće li ikad biti lakše?
Žao mi je - pokušaj se povezati još sa nekom udovicom, da se družite, odete na izlet i slično.
Nemam drugi, pametniji savjet :uteg: Sretno!
iz iskustva , čeka te jako težak period gdje ti trebaju svi koji ti nešto znače u životu, ne budi sama , odnosno gledaj provesti vrijeme s ljudima kojima je iskreno stalo do tebe,ja sam udovac 5 godina s 2 djece , sad im je 9 i 14 , ostao udovac u 40 godini, tek unazad godinu dana sam počeo pomalo opet živit i okušavat neku sreću, period tugovanja i svega ostalog je put koji svako mora proći, i dok ne odluči okrenuti stranicu , a to moraš kat tad učiniti.
moraš biti spremna početi živit novi život koliko god to sada loše zvučalo, doći će vrijeme kada će ostati samo lijepe uspomene na njega, poštovanje i neka posebna ljubav koji ćeš imati za svoga supruga.
Ja sam sad u početku neke jedne jako lijepe veze, eto nakon 5 godina pojavila se jedna posebna osoba, mada se bojim da će biti jako teško za nju sve to prihvatiti, sve zna naravno, ali je jako teško nekome objasniti šta znači ljubav za pokojnika pogotovo za supružnika, da to ne znači da nekoga drugog manje možeš voliti , ili da su konkurencija ili nešto slično,nadam se samo da će smoći snage da dadne vremenu da vidi u biti ko sam i što sam, ne znam da li netko ima slična iskustva? ne upoređujem ih , na njezina neka pitanja iskreno odgovorim ali to onda obično bude da se kao malo zamisli i udalji od mene, npr kad me upita sjetiš li je ikada? pa naravno da je se sjetim, majka moje 2 djece ,bit će uvijek neko sjećanje i poštovanje prema njoj , ne mogu je izbrisati, i kad joj kažem da je to sad ljubav i poštovanje prema nekome koje bio ti u biti sve rekao bih da ne vjeruje , kao da misli da sam još zarobljen u prošlosti što zaista nije istina. mislim da može samo vrijeme učiniti da bude sigurnija, ako ona to dopusti,razumijem ja i nju i njezine strahove, nije to nimalo lako, udovac s 2 djece , stariji od nje, sigurno joj se milion nekih sumnji mota glavom.
Dragi svi,
prije 3 mjeseca sam ostala bez svoje prve i jedine ljubavi, oca svoje troje djece i ne znam kako dalje, doslovno križam dane na kalendaru, ništa me više ne veseli…
Rado bih se povezala s nekim tko me razumije, ako ima netko s kim bih se mogla dopisivati ili razgovarati. Imam 45 godina, muž je tek navršio 54. kad je umro.
Jel moja poruka uopće otišla?
Ja pisala neki dan i poruka nije otišla. Ima netko tko mi se može javiti? Suprug mi je umro prije 3 mjeseca, ja imam 45 godina.
Možemo kontaktirati? Meni je muž umro prije 3 mjeseca.
Kako je danas happyagain?
Vjerojatno treba vremena dok ju moderator ne pregleda.Citiraj:
Ljubavmoja prvotno napisa
Žao mi je radi tvoga gubitka. Mislim da je već ovaj korak što si se javila i odlučila potražiti utjehu tvoj prvi korak prema iscijeljenju. Psihologija kaže da se tuga mora odtugovati kroz faze žalovanja. Puno iskrenih zagrljaja ti šaljem. Ne gubi vjeru, mnogo odgovora piše i u knjigama.
Cure, žao mi je zbog vašeg gubitka.
Ja sam neke utješne riječi pronašla na forum.hr., mada ni tamo već dugo nitko ne piše.
Ono što je meni najviše pomoglo da se ne predam tugovanju je bila fizička aktivnost, šetanje, trčanje, druženje. I dan danas je tako, samo sada uživam u tome nije više samo alat da preživim dan.
Procitala sam prvi tekst koji ne postavljen davno i kao da sam ga ja pisala.
Ostala sam udovica, muz je bio bolestan i kada smo se vencali, nadala sam se najboljem, dobili smo kcerkicu i na kraju nas je napustio. Imamo sve sem njega… kako izgleda zivot poslije? Kako detetu to objasniti? Kako se ponasati?
Ovo kao da sam ja pisala… kako ste sada?
Ja, funkcioniram.
Počela sam pomalo uživati u stvarima koje sam koristila kao distraktore. Da je lako nije, ali ide, natjeraš se jer ako zbog ničega moraš zbog djece biti funkcionalan.
Možemo se dopisivati? Kakva je tvoja situacija? Moj muž je umro prije skoro 6 mjeseci, imam isto potrebu pričati s nekim tko me razumije. Javi se.
Ana-ana
Albina, javi mi se, da se pojadamo jedna drugoj.Citiraj:
Albina prvotno napisa
Pošalj mi pp kada budeš imala vremena.Citiraj:
Ljubavmoja prvotno napisa
Kosjenka, ne znam poslati ti privatnu poruku
Ostavi svoj email ako želiš ovdje pa ti se javim.
Evo i mene ....lutam već 7 mjeseci bespucima interneta da bi Baška i malo utjehe...moja priča....sa 26 godina ostala bez svoje prve ljubavi, sin 6 godina...uspjeli smo ...sa 37 godina upoznah čovjeka koji mi je dao novu nadu u život ,bilo nam je prelijepo da bi potrajalo,voljeli smo se jako, moji svi su ga prihvatili,kovali planove za budućnost, putovali....ali život nam je spremio veliko sr...nje....prošle godine,11 mj ,od dijagnoze do operacije i njegove smrti,prošlo je točno 11 dana.u 11 dana svijet mi se srušio, izgubila sam ga ...nema ga....jedino što mi je ostalo od njega je sjećanje na najljepših 12 godina mog života...nista me ne veseli, nista mi nema smisla...a moram živjeti dalje...a kako? Eto draga ljubavmoja,niste sami,ima nas...javite se,dapače, bilo bi mi drago popričati s Vama,vidim da smo tu negdje po godinama a i po mjesecima samoće...
Žene, kako poslati privatnu poruku? Zalutala sam ovdje u potrazi za utjehom od nekoga tko je prošao sličnu situaciju.
Kako poslati privatnu poruku? Zalutala sam ovdje u potrazi za utjehom od nekoga tko je prošao sličnu situaciju.Citiraj:
Kosjenka prvotno napisa
Moraš imati više postova.
Otvorila sam grupu na Facebooku pod nazivom udovice. Želim okupiti žene koje su prošle smrt svojih partnera i koje će biti podrška jedna drugoj. Prije godinu dana mi je umro muž, ostala sam sama sa dvoje djece mlade od 4 godine. Želim sigurno mjesto gdje možemo razgovarati o svojoj tuzi, brigama i davati savjete jedna drugoj kako nastaviti život dalje.
Demian, ne mogu pronaći tu grupu. Imaš link ili točan naziv?
Vjerojatno trebaš dobiti poziv u grupu!
Ni ja ne mogu naći grupu na facebooku, može pomoć?
Ima li tu koga?
Kako si? Je li lakše? Evo mom dragom prošla godina dana kako ga nema....manje plačem,ali kada mi dođe,opet sam na početku...smijala sam se kada mi je psih rekla da sam kao daska na moru,čas su valovi veći, pa dođe oluja ,pa se sve smiri,pa opet počnu valovi ali ja sam ta daska koja pluta i svaki puta opstanem...sada nakon godine dana vidim da ima nešto u toj usporedbi....samo se pitam kada ću više doći do obale da više prestane udarati po meni jer mi je dosta ove tuge i samoće...onaj tko nije to prošao ne može znati kako nam je ,pišem ovdje jer znam da cete me shvatiti
❤️