zutaminuta prvotno napisa
Tri godine kasnije evo me, dobila sam konačno rješenje sa suda. Na sudu su nas oboje izjednačili i rekli nam da smo loši roditelji. To je mišljenje posebne skrbnice (koja nas nikad nije vidjela jer je zamijenila onu koja je pričala s djecom prije god i pol), te sutkinje koja nas je isto prvi put vidjela, a spise je valjda letimično prošla.
Sve sam dobila što sam zatražila tužbom, djelomičnu potpunu skrb, viđanja svaki drugi vikend, min. naknadu. Ipak mi je ostao gorak okus u ustima. Osjećam se kao da mi se sustav narugao u lice. Tromost, nezainterestiranost, površnost. Nitko me nije uputio da tražim privremenu naknadu za skrb, ni odvjetnik, ni centar, već frendica.
Tri godine sama podižem djecu usprkos svemu. Umjesto potpore dobila sam prezir i izjednačavanje s nasilnikom koji je u alkoholiziranom stanju ispremlatio majku svoje djece, zatvorio vrata wc-a, i sociopatski se sljedeće sekunde okrenuo i nastavio igrati s djecom. Daljnje prijave protiv njega zbog grubog ponašanja prema djeci i za ta kratka dva dana vikenda, su rezultirale mjerom nadzora kojoj je glavni cilj da se poboljša komunikacija između nas dvoje, iako zadnjih pet g jedini način na koji mi se obraćao je psovanje.
Otac koji u tri g nije saznao broj doktorice ili učiteljice iako mu se prva nalazi 200 m od kuće, a druga 100 m. Otac koji djeci priča ružno o majci, a i njih je već počeo nazivati pogrdno. Otac koji im nije bar kupio odjeću i obuću, a kamoli dao naknadu, dok ga odvjetnica nije upozorila. To je sve ovom sustavu isto što i ja koja ne spavam osam godina jer sam budna kad su oni bolesni i vučem ih usred kiše na liječničke preglede.
Dobila sam sve što sam htjela, ali mi je žao žena koje će se odvažiti otići od nasilnika i podići tužbu za skrb jer poslije nasilja ide analiza i osuda zašto je radila djecu s njim ako on toliko ne valja. Mora da su isti.