Printable View
sjecam se da sam prije kratkog vremena bas i ja pitala za tu tupost, sta mi se to desava, i onda mi je roza odgovorila, da je to obrambeni mehanizam "i da nas Bog pusti da osjetimo svu tugu kakva se može osjetiti zbog gubitka djeteta, sigurna sam da bismo umrle od nje. Koliko god da nas boli, svjesne smo da moramo preživjeti i ići dalje"
Meni je pomogla ovim rijecima, nadam se da ce i vama.
Drage moje, čitam vas, i ne znam šta bi pametno napisala.
Prekjučer sam se rasplakala u trgovačkom centru kad sam vidjela trudnicu. Okružena sam bebačima, pomažem frendicama, ali osječaj je grozan.
Svi moji me tješe da će bit bolje, da ću imati još prilike, a mene te riječi živciraju.
Dal ikad ta bol prestaje?
:no::no:Citiraj:
Teas prvotno napisa
to je nešto što je dio našeg života, dio prošlosti, sadašnjosti i budućnosti...
XCitiraj:
Boxica prvotno napisa
hvala cure, :love2:
ovaj tjedan mi je izuzetno težak, ne želim biti sama niti trena...jer onda krenu misli...kao sinoć...samo sam razmišljala kako sam lani u ovo vrijeme već sumnjala da nešto nije u redu, nalazi se pogoršali a dr kažu ima vremena...a meni svi da sam paranoična mama....:evil:
Rekla sam samoj sebi da više nikog neću slušati, samo sebe...sijedit ću im na glavama ako treba...
Samo čekam svaki trenutak da budem s mojom Klarom jer me ona jedina može podignuti i nasmijati...ide s nama na selo u petak ali nisam joj spominjala da bi seka sada imala godinu , jer ne pita već neko vrijeme pa je ne želim uznemiravati....
A ja...morat ću izgurati ovaj mjesec kako znam, naći snagu u Bogu...to je jedino što radim...
klarita draga izdrzat ces ti to, kao i sve do sada, samo radi ono sto ti pase i okruzi se sebi dragim ljudima,samo pozitivne misli, jer ipak je tvoja Marija alđelica i njoj je sigurno gore lijepse. proci ce i ovaj mjesec :love2:
Norafora :cry: :love2: nema pametnih riječi, nema riječi utjehe sada, ništa ne može vratiti dijete...
da li ikad prestane boljeti, ne, ne prestane.
da li boli drugačije, da.
da li se nakon već dosta godina još uvijek rasplačem kad vidim dijete te dobi, kad čujem njihova imena, na koja dotrče preslatka mala dječica u ruke svojim roditeljima, da.
skupim snage, stisnem Niu, pomazim u mislima svoje anđelčiće i idem dalje, jer život ide dalje. gledam Niu vidim njih, ne znam kako su izgledali ali ih vidim i osjetim! kad sam bolje sretna sam što su barem kratko bili dio mene, kad sam lošije, a uvijek će biti lošijih dana, proklinjem ovaj život što mi je uzeo moje najdraže...
veselim se kad idem na groblje, iako mi se jako sviđa ova pjesmica, baš me dirnula na jedan divan način. to je jedino što mogu napraviti za njih, kao što je već netko rekao, izabrati najljepše cvijeće i s puno ljubavi odnijeti ga i zapaliti svijećice...
najdraže moje, nitko vas neće bolje razumjeti od majki koje su ovdje! sve dijelimo istu bol, sve dijelimo iste strahove, i sve ćemo dijeliti istu sreću kad ponovo osjetimo ljubav male tek rođene bebice u svojim rukama.
držite mi se, tu smo uz vas, sve vas jako volim i mislim stalno na vas i na sve naše anđelčiće :heart:
u potpunosti potpisujem!Citiraj:
bzara prvotno napisa
i ja cu potpisat
koma je oko obljetnica ... meni je vec sad muka od ljeta i srpnja
volim ljeto, tjedan dana ranije je rodjendan mom pokojnom tati i MMu ... a ja cu biti najzalosnija, ni za sto
moja curica bi imala dvije godine ... u susjedstvu imamo malo mladju djevojcicu, posebna mi je a ne usudim ju se ni zagrlit
moja prijateljica ima malenu rođena netom poslije moje anđelice i ja jednostavno nemam je snage gledati niti ići s njima u šetnju ili slično.Malena mi je jako draga ali srce mi puca...a kolegica koja je sa mnom putovala na posao svaki dan danas se vraća s porodiljnog(kao što bih i ja) a ja je nemam snage ni upitati kako joj malena...naprosto me sram...kažem mojoj Mariji svaku večer i svako jutro da je volim i da mi nedostaje...ali bol ostaje ista...dalje idem jer me Klara gura naprijed...Citiraj:
posebna mi je a ne usudim ju se ni zagrlit
naravno, slažem se...Citiraj:
klarita2 prvotno napisa
meni ne pomaže vezivanje za dane, predmete...
volim razmišljati o lijepim trenucima svaki dan, kao i proživjeti iznova one ne tako lijepe kada god ih se sjetim...ne odlažem...nastojim se nositi sa tim svaki dan...
zašto bi mi svaka godina baš u to vrijeme bila strašna? strašan je svaki dan, ali je ipak lakši ukoliko se proživljava malo pomalo, ne godišnje...barem meni...
i mi idemo na groblja, ali uvijek kada se sjetimo, ne na godišnjice, jer nam one zapravo ništa ne znače - samo datumi...
gledam na to kao na vezivanje sa predmetima od nekog značaja koje smo dobili, pokupili, stekli - nakon nekog vremena ostaje samo uspomena na događaj i ništa ne znači ukoliko nam to sve nije negdje dublje u nama...
ne znam da li me razumijete, ali meni je tako bolje...i djeluje mi zdravije...
mala laia ja te razumijem jer i ja tako osjećam :love:.
Bude mi teže oko godišnjice jer onda se baš prisjetim sveg onog ružnog što se dogodilo (samog poroda i osjećaja kada nisu zaplakale, kada su ih odnijeli umotane u plahte, a da ih nisam ni pogledala ni poljubila za oproštaj...), ali inače želim o njima razmišljati kao o predivnim anđelima :heart::heart: koji su uvijek tu oko mene, kojih se svaku večer prisjetim u molitvama i koji mi daju snagu da idem dalje, koji su me formirali kao bolju osobu... i znam da ćemo se jednog dana ponovno sresti i provesti vječnost zajedno i zato se trudim ne biti tužna za njima, niti tražiti smisao ili razloge zašto se to dogodilo...
Ali svatko od nas je drugačiji i drugačije se nosi sa svojim gubitkom...
Šaljem vam veliki zagrljaj i držite mi se drage moje :love:
mala laia potpuno te razumijem :heart:
klarita draga :love2: ali skupi snage za dalje, i probaj se nekako nositi sa svim! nije lako se veseliti tuđoj sreći kad ti je tvoja tako okrutno uzeta iz ruku, ali ti si hrabra i jaka! :love2:
Tibi ljube, jer ti nama sutra ode u bolnicu?! još malo draga moja i dvije srećice stižu k vama! :zaljubljen:
drži mi se, i samo hrabro i pozitivno! ovaj put idete svi zajedno kući!
sve vas ljubim!
mala laia razumijem sta hoces reci ali jednostavno ja osobno nebi mogla zaboraviti ili smetnuti na taj dan,(kad su rodjeni i kad su preminuli) a cim bi se sjetila bilo bi mi tesko, to nekako samo od sebe kod mene ide, nije da ja to zelim ili nezelim, jednastavno sam takva.
čitam i vidim da se svaka od nas nosi sa 'nastavkom života' na svoj način. pa da kažem i ja par riječi.
ja sam se nekako bojala i veselila se svom terminu istovremeno. onda sam shvatila da mi taj dan zapravo nije bio nimalo drugačiji niti teži od svih ostalih. kako kaže mala laia, taj dan sam se uspjela i nasmijati i sa mm isplakati... dug je dan. naravno da se ne mogu ne sjetiti, ali kao što u prošlom postu rekoh, to je ipak samo matematički izračunat datum. u biti je moja anđelica uvijek sa mnom, nema trenutka kada mi nije u mislima.
s malim bebama se ''družim'' otkad sam prvi put nakon gubitka svoje bebe počela izlaziti iz kuće. nije mi to teško, dapače, veselim im se i s veseljem pratim trudnoće svih mojih prijateljica koje čekaju bebu. kao što sam i prije negoli sam i sama bila trudna i izgubila bebu. ne miješaju mi se tuga zbog vlastita gubitka i sreća zbog njih. jedno mi ne utječe na drugo. nije mi povezano. tako je nekako meni u glavi posloženo. :-) štoviše, nije li bolje da njihova sreća preplavi mene, negoli moja tuga njih?
zagrljaj svima vama, drage mame!
tibi, :heart::heart:
tibieto i tebe, vibram ~~~~~~~~~~~~~
ja odem na groblje čim immao priliku, daleko je pa kad uspijemo.
točno tako, ovih dana te mi misli češće naviru ,ali inače svaki dan je težak samo što guram naprijed, nekako...Citiraj:
Bude mi teže oko godišnjice jer onda se baš prisjetim sveg onog ružnog što se dogodilo
Tibi draga, čekamo s nestrpljenjem prekrasne vijesti. Pusa največa!
mala laia i ja sam sličnog razmišljanja kao ti, svi ti datumi su mi ucrtani u glavi, ali ipak se vežem za ono što mi je u srcu.....
I ja imam dosta dječice oko sebe i ne mogu reći da se loše osjećam zbog toga, primim bebu u ruke i uživam u njoj, teško mi bude tek kad nakon susreta s bebom dođem u svoj prazan dom.... ali znam da nije skroz prazan, jer su moji anđeli uvijek tu samnom....:angel::angel::angel:
Vesele me sretne priče mojih bližnjih i prijatelja, ali opet s druge strane kad čujem za sretnu priču nekoga za koga znam da i nije baš dobra osoba i znam da je loš čovjek, osjetim neki bjes, jad i ljubomoru u smislu kako "budale" imaju sreće.....
Najviše od svega me boli kad Bog nekom podari jedno, dvoje, troje djece, a oni se o njima ne brinu kako treba, prvo misle na svoje dupe, a onda tek na djecu... takve stvari me doslovno guše.... ili kad čujem na vijestima (kao neki dan), žena je rodila i ugušila svoje dijete :evil:, pa dođe mi da ju nađem i zadavim golim rukama!!!!!
Svim trudnicama :heart:
A ostalim mamama skore lijepe vijesti!!!!
Drage moje, znam da je suvišno vama sve pojašnjavatai kada isto osjećamo i razmišljamo :heart:
Meni je bilo jako teško družiti se sa trudnicama, ali nisam imala nikakve loše misli - samo mi je kasnije bilo teško samoj sa sobom...
Imam u svojoj blizini mamu malog dječaka, a termini su nam bili na niti mjesec dana razlike...volim ih vidjeti, slušati ga i gledati kako napreduje, što sve izvodi :), zamišljam kako bi nama bilo sada...no, isto tako znam da ne bih bila u iščekivanju Maše :heart:...
Valjda je sa vremenom sve zaista lakše... jasnije možemo sagledati što nam se dogodilo, biti "objektivniji", sabraniji, realniji...
uglavnom, šaljem vam tisuću morskih vjetrovitih pozdrava...
meni je jos uvijek tesko biti u drustvu trudnica i mama koje su rodile oko mog termina, nije to ljubomora niti ista tome slično, ali jednostavno osjetim da to kasnije utjece na mene, kad dodjem kuci puno razmisljam o tim susretima, uopce nevolim razgovarati o kasicama, pelanama, grcicicma, to su mi jos uvjek prebolne teme, jednostavno tada kao da jos vise shvacam da sam to sve trebala i ja sad imati a nemam i zato boli, voljela bi i ja da sto prije prođe ova faza i da neokrecem glavu od djecijih ducana i svega sto podsjeca na bebe:-(
latika :love2: meni je ta faza prošla tek kad sam konačno dobila djetešce. isto tako godinama nisam mogla gledati trgovine, slušati priče mama o svim radostima majčinstva...čak sam samu sebe uvjerila da uopće ni ne želim dijete, valjda da mi bude lakše. što sve čovjek ne bi napravio da mu bude lakše, ali nije lakše, uvijek je teško. čak i kada dobijemo to maleno toliko željeno biće, biti mama anđela je nešto što te na neki način "obilježi", zauvijek promjeni i ostavi jedan neizbrisiv trag!
Cromy ja sam se isto zgrozila kad sam pročitala o toj majci :cry: ne volim suditi drugima, jer nikada ne znamo njihovu priču i nitko ne zna što se toj ženi događalo u glavi, ali ta mala bebica :cry: ajme meni, prestrašno!!!
mala Laia :love2: pusa našoj maloj, još nerođenoj Maši, djevojčici prekrasnog imena!
svima velike puse
tibić skoro 38 tjedana :-D pa vas troje ste super, super, super dogurali; ja sam svoje cure rodila sa 38+2 i 38 +5, to je odlično za blizanačku trudnoću; stvarno si bila super disciplinirana, prava mamica :klap: ; kakav je nastavak, čekaš termin ili indukcija ? ne znam kako to ide kod blizanaca ?
bzara nia je stvarno velika :zaljubljen:
što se tiče razmišljanja o našim anđelima : odavno već znam ( još iz djetinjstva i vjeronauka) da su anđeli u vjerskom smislu nešto sasvim drugo od onog za što ih mi smatramo; naime, vjera tumači anđele kao bića na višem nivou od ljudi, ljudi ne postaju anđeli kad umru, niti su anđeli ikad bili ili će biti ljudi; Bog ih je stvorio kao duhovna bića koja pomažu ljudima; zato što čitav život znam za to ne doživljavam svoju djecu kao tipične anđele, već sam ih smjestila na jedno drugo mjesto, ljudima nedodirljivo, gdje ćemo se jednog dana sresti na neki drugi način :angel: ;
i meni je knedla u grlu sa trudnicama i u baby dućanima; nije mi krivo ali mi je teško i bez obzira što imam dvoje djece i beskrajnu ljubav u njima, mislim da će ovaj osjećaj nestati tek kad budem još jednu bebicu držala u naručju; kad razmišljam na ovaj način teško mi je i pomisliti na vas mamice koje još nemate svoje bebice i na osjećaje ljubavi koje još niste podijelile sa svojom djecom; ne želim biti melodramatična i sigurna sam da su se kod mene stvari bitno promijenile nakon 2 godine i 2 loše trudnoće, ali ovo su zaista događaji koji su me trajno promijenili kao osobu i obilježile moj život; zato se iskreno nadam da će nam svima skupa (kao i rozi, bzari, sandri, a72, tibi, bambus,lai, osijek...) ubrzo sve sjesti na svoje mjesto i da ćemo svi završiti sa happy endom :yes:
pusa svima s hladnog mora
Dosla sam vam se pojadati, uzasno sam tuzna, sad potkraj ove trudnoce, kad bi najvise trebala uzivati...MM-a firma salje na Grenland, danas je dobio poziv i trebao bi ici vec 20.6. :-(
Znaci, ako ode, nece biti tu kad rodim a da ne pricam kako ce Svenu puknut srce jer je jako vezan uz njega. Nebi ga bilo po 6 mjeseci u komadu, to je uzasno dugo za jedno maleno bice, ma dugo je i za mene :cry:
Grozno mi je, ne mogu prestat plakat, ne znam dal ce se ikako uspjet izvuc iz toga a i on se boji otkaza ako odbije.
Financijski bi nam pomoglo, nebi nam bas osiguralo daleku buducnost ali mogli bi rjesit kredite. Ali je li to vrijednije od obitelji?
Uzasno mi je, on se bori sam sa sobom jer ni sam ne zna sta je pametnije a ja bi najrade vristala da neide....
Uh Koksy...mogu samo zamislit kako se osjećaš. Ja kad moj ode na 2 dana od mene padnem u neku depru, jednostavno je sve na svom mjestu kad je on tu i sretni smo, a kad ode, tužna budem. Nemam objektivan savjet za dati, al po meni nikakvi novci nisu vrjedniji od obitelji. Al realno, ako bi vam pomoglo, ako bi se rješili tog vraga od kredita, nije sve crno. A sigurno bi mogao odgibat na tjedan dana kad se mrva rodi!
Cure svima šaljem puse, vidim da ima nekoliko novih cura, žao mi je da ste nam se priključile. Ja ne pišem ovih dana jer sam upravo u toj depri o kojoj sam pisala Koksy, mm je pošao u DUbrovnik po naše stvari i rješit neke poslove, i ja sam jednostavno tužna i bezvoljna.
koksy ne znam da li će ti šta pomoći moje iskustvo ali evo.mm ne odlazi na mjesece,ali realno gledano mjesecima ga nema doma.I Karlo,star godinu dana,zna da je tata na telefonu.Vide ga vikendom,nekad niti to.Ne može novac zamijeniti obitelj,ali bez novca će obitelj loše ili teže živjeti.Nakon 3 trudnoće,2 porodiljna i bolovanja zbog povrede,nama trebaju novci i mm radi i ja sam to prihvatila i ne mislim više o tome.Bitno je da guramo nekako,a i zapravo je najbitnije da smo svi zdravi,a sve drugo ćemo nekako. Sad mora više raditi,tako je kako je,doći će i drguo vrijeme kad možda više neće tako morati. Nije da mi nije teško,ili da nisam živčana ili nezadovoljna ponekad.Ali ništa nije vječno,tako niti ova situacija ne može vječno trajati.Probaj si to postaviti tako. Žalosnija si jer si trudna i poseba potreba za pažnjom je željena...ali ako će vam život osjetno postati lakši...možda da razmisliš.Ili ako kad to odradi i kada se financijski skockate da potraži drugi posao i više ne mora tako izbivati. A s druge strane u situaciji kakva je gdje ljudi samo svaki dan dobivaju otkaze i nema se novaca te je opća besparica...s te strane treba možda čovjek biti zahvalan da se ima prilika nešto zaraditi.
Koksy, potpuno te razumijem. Ispricat cu ti svoje iskustvo. MM i ja smo bili jako dugo razdvojeni zbog posla. Ja ostanem trudna i okoncamo tu razdvojenost tako sto muz da otkaz i promijeni posao, medjutim odemo tako reci na drugi kraj svijeta. Tek sto smo se smjestili nakon te tako duge razdvojenosti, mi izgubimo bebu. Sada u tom novom gradu, on na tom novom poslu, oboje kao da na staklu i ledu sjedimo. Nekada neke stvari ne mozemo izabrati. Bitno je da se ne brines previse, zbog mrvice. Mozda vam se jednostavno pruzila sansa da se rijesite duga. Glavu gore, bice sve dobro.
Sandra, razumijem te ja, vec 9 godina tako zivim, MM je doma samo vikendom ako radi blizu, ponekad, doduse rijetko, se dogodi da ga nema i po 2-3 tjedna. Nije meni problem bez njega ali Sven....zadrhti mu glas svaki ponedjeljak ujutro kad se probudimo bez tate i kad onako sa suzama u ocima kaze "tata ce doci u petak jel da?" I svaki dan brojimo dane do petka i svaki petak je to jedna nevjerovatna sreca kad tata dode doma. Ne odvaja se od njega cijeli vikend.
A sad dolazi i beba...cinjenica da MM nije uz mene prve sate bebinog zivota, prve dane, mjesece...da dode doma kad beba vec maltene puze i da ga ni ne prepozna jer ga nikad u svom malom zivotu nije vidjela...Ne mogu si to zamislit, za nikakve novce! Znam kakva je situacija u drzavi, znam koliko trebaju biti sretni oni sto imaju posao ali znam da bi mnogi koji i rade vise voljeli biti na mom mjestu, imati obitelj. Eto i mnoge od vas bi dale sve novce svijeta da imate to sto imam ja, jel tako?
Jednostavno osjecam da sam vec i previse toga izgubila, MM je uvijek bio tu, bez njega nebi izdrzala 2 gubitka, ali zelim da bude tu i da podjelimo najvecu srecu, dolazak bebe.
Mi tako živimo godinama. Nije lako, ali moj muž ima posao koji ga vodi po cijelom svijetu, stručan je u svom poslu i morali smo urediti život tako da smo mjesecima odvojeni, a zatim mjesecima stalno zajedno. Nije lako, sve je godinama na meni, ali znala sam koji mu je posao kad sam se udala i prihvatila sam to. S vremenom smo ga i posjećivali, vidjeli svijeta, a ne mogu zanemariti ni financijski dio. Sad se više ta odvojenost ne mjeri mjesecima, nego tjednima i lakše je.
Malena je imala deset dana kad se pojavio na vratima iako ga nisam još očekivala, ipak je uspio doputovati ( i brzo se vratiti nazad, na žalost). I djeca su se naviknula. Život je to i što ćemo. Treba odvagnuti i odlučiti.
Drage moje.... Evo i mene opet malo poslje dosta vremena.... vidim da su se pridružile još neke mame, tako mi je žao. :(
Šta da vam kažem....za ovo vrijeme koje me nije bilo na forumu sam radila, putovala, radila zadnje pretrage, (briseve ) da bih ponovo krenula. Međutim opet je stalo i zapelo. Mene neće sreća. Dragi je dobio streptokoke, a meni ni jedan bris nije u redu. Imam i gljivice i pozitivnu ureu i čudne neredovite cikluse i krvarenja koja evo traju već preko dva tjedna i već sam umorona i svega mi je dosta. Ljuta sam i jadna i užasno umorna od doktora, čekanja, moljakanja i izvlačenja s posla. Sama sebi previše. Strašna kriza.
Kad se idući put javim nadam se da ću biti koliko toliko u normalnom stanju....
puse svima....
ovo što izlupam ljuto po tipkovnici mogu reći samo vama, veliko je to olakšanje.
Beti, svaka ti cast! Ma mene samo tajming muci, da mi kaze da ide za 5-6 mjeseci bilo bi mi lakse. Ne mogu ni zamislit sta ce bit sa Svenom, koji je dosta osjetljiv, kad mu u zivot ude jos jedan mali clan obitelji a nestane tata. Bojim se toga. Nedavno sam bila kod djecjeg psihologa jer je imao tesko razdoblje jer mu nedostaje tata i bilo je dosta problema u ponasanju prema drugoj djeci, piskio je u gace, sisao palac..dakle bas se na njemu vidjelo da ga nesto jako pogada. Rijesili smo to polako, nije to jos 100% ali ako mu sad priustim takav sok da se odvoji od tate na toliko dugo a jos mu se ni ja necu moc skroz posvetit zbog bebe...Bojim se....
Znam da, kad se usporedim s tvojom pricom a i s pricama mnogih zena pomoraca i sl. mogu biti samo sretna da je muz doma i toliko koliko je. Al eto, svakom je njegov kriz najtezi, meni je moj zbog Svena, sta se mene tice ja bez muza mogu, kako sam dosad tako bi i dalje.
a joj, koksy, znaci ipak ce ici? bas mi je zao sta se sve namistilo bas u vrime kad trebas roditi. neznam sta da ti kazem...
evo moj je vec zadnja dva mjeseca na terenu ( u RH) 15 dana ga ne bude doma, 4 je doma i sve tako, tko zna do kada.... stvarno mi je tesko, jer sam navikla da mi je tu... al u drugu ruku, nije imao izbora, ili prihvatit tako ili dobiti otkaz... da je odbio, sami smo bili svjesni posljedica koje bi nas snasle.. nekako se sve nadamo da ce brzo zavrsiti.
drzi se draga....:love2:
i jos samo da posaljem ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ za nasu tibi i njenu djecicu! jos malo draga :love2: :zaljubljen:
i zaboravil sam Vam napisati, moram vam reci, u nedilju sam po drugi put postala teta, predivne curice Mariji, nasa mala mrvica ( u svakom smisliu te rijeci) teska je 2500 i duga 46 cm. sunce tetino! :zaljubljen:
Divno!!! Čestitam od srca! Kako je Mate reagirao?Citiraj:
bambus99 prvotno napisa
Koksy, skroz se slažem s tobom. Em što je rođenje novog djeteta nešto što ste toliko čekali i radovali se, skroz je prirodno da ste zajedno i da zajedno dočekate bebicu. A pogotovo radi Svena. NAdam se da će te uspjeti nekako sve to isplanirati, ja osobno bi radije zube na policu nego odvojenost.
curejoj cure čitam vaše postove i zasita mi je žao što ste tako razdvojene od vm i ponekad kad vam najviše trebaju.Ja eto nemam taj problem, moj je nekad i previše doma:lol:, ali ipak kad nekad promislim da mi sada ode na neko duže vrijeme vjerojatno bi mi to bio šok.
Mate je nece niti da pogleda, ponasa se kao da nije tu. a tek krenu krokodilske suze kad ju uzme moj brat ( njegov tata).pocme plakati i zove ga: " tata, ti si samo moj! ", a dok ju nevista doji on na to : " nece ona, ja cu" ! :-))) jos je mali pa i ne shvaca bas , al dobro, vec ce se priviknuti :-)))Citiraj:
RozaGroza prvotno napisa
Koksy ajoj baš mi je žao što ste u takvoj situaciji, i što je Svenu tako teška ta razdvojenost od tate, još i dolazak bebe..nadam se da će uskočit sva vaša rodbina da ti pomognu, a i da Sven bude okružen s obitelji..iako nije isto kad nema tate..:love2:
Bambus još jedanput da ti čestitam!!super :-D
Optimistična javi nam se češće, da tebi bude lakše, iako ti nemam neki pametan savjet za dati, samo zagrljaj i utješne riječi, to je valjda još jedan grozan period kojeg treba "odraditi"..tako je i meni bilo, sto muka posli prvog gubitka, čovjek bi pomislio pa do kad ovako može biti? nadam se da će te brzo proći ovakvi dani, i da će ti zdravlje biti baš kako treba :love2:
Tibi tako si blizu!!mislim na tebe i tvoje radosti :heart:
Roza šaljem vam puno puno poljubaca :-)
drage moje, da bar što prije stignu lipi dani, mora i to kad tad doći..
koksy ima li bilo kakve šanse i načina da idete kod njega , barem kad rodiš? ne znam što da ti kažem : ako ćete dugoročno riješiti financije i osloboditi se kreditnog ropstva onda je vrijedno, s druge strane stoje premala djeca...a s treće što će se dogoditi ako odbije premještaj ( otkaz + krediti = katastrofa); kako stojiš s mamom, svekrvom, može li ti netko uskočiti i emocionalno i fizički ?
- mm radi po cijele dane po terenu, doma doleti samo na obrok, oprati se i leći, tako da mi vjerovatno ne bi puno falija, tako funkcioniramo od početka i usprkos tomu smo jako povezani i zaljubljeni; često znam reći da više viđam susjede nego njega, o kolegicama s posla da ne govorim-s njima sam, pak više nego sa svima skupa u obitelji...
visnja što se s tobom događa ?
bambus čestitam ti od srca :klap: ( ja nisam ni teta, ni ujna, ni strina i neću ni biti....baš bez veze :-( )