"Darovita djeca - kako se nositi s njihovim posebnim potrebama". ???
Zar nije lakše nositi se sa darovitom nego sa nedarovitom djecom..... :zbunj:
Printable View
"Darovita djeca - kako se nositi s njihovim posebnim potrebama". ???
Zar nije lakše nositi se sa darovitom nego sa nedarovitom djecom..... :zbunj:
Da pratiš temu od početak , znao bi da nije. Osim toga znao bi da je ovo tema podrške gdje nedaroviti roditelji razmjenjuju probleme svoje darovite djece. Ako te zanima slobodno pročitaj temu da razabiješ predrasude.Citiraj:
mujica prvotno napisa
Citiraj:
mujica prvotno napisa
Hoćeš ga na samo na jedan dan? Samo bi ti se reklo. ;)
Osim toga, nebitno je s kim je lakše, a s kim teže. Ako su Japanci užasno stradali u potresu, ne znači da se mi ovdje ne nosimo s krizom i nezaposlenošću.
Točno. Daroviti imaju specifične probleme s kojima se oni i članovi njihovih obitelji moraju nositi.
Zdenka, Peterlin hvala, opet! Uvijek me spasite :)Smislit ćemo i mi s jeseni neku novu aktivnost i bit će sve bolje. Samo da se ja, nedarovita, naviknem na novu konstelaciju snaga i rasporede.S koliko godina su počeli sami ići na aktivnosti? Što radite preko ljeta? S koliko godina ste ih ostavile same doma? Joj meni je s to sve novo :/ Moram pitati Vas
To sam i ja pitala pred nekih desetak stranica, pa odustala od teme. Uf, al' me svrbe prsti, ali neću, neću više...Citiraj:
mujica prvotno napisa
Mene zanima dali je netko od forumaša koji povremneno svrate da bi se čudli pokušalo pročitati ovih 26 stranica ili neku neovisnu literaturu o darovitoj djeci pa barem djelom zadovoljiti svoju znatiželju ili jednostavno imate gotovo mišljenje koje vam je zabavno spomenuti. Ako imate neki argument, savjet, ideju koja bi mogla biti osnova za informiranu raspravu pokrenite taj topic- ovo je topic podrške. Vjerujte mnogo roditelja koja imaju darovitu djecu dugo odgađa s odlaskom po stručnu pomoć upravo zbog ovakvih predrasuda i kad jednom odu po pomoć i kad pročitaju stručnu literaturu shvate da su gubili vrijeme i vlastitom djetetu uskratili nužno zbog -eto ne znam bolju riječ - gluposti.uključnp samnom i zato me upornost u ovom pristupu na forumu iskreno smeta.No čak i kad otvoreno roditelji govore tome koliko im je teško zbog tog prozivanja i dalje popularan sport "narugaj se štreberu" ili "maminoj mazi" ili kako tko to već više voli zvati ne posustaje.
Pikula, moji su počeli sami ići na aktivnosti u trećem razredu, ali s time da im je zbilja sve blizu. Po kćer idemo na dramsku, jer joj kasno završava, pa ne želimo da ide sama po mraku doma, pogotovo zimi. Sina smo prebacili u bližu glazbenu, jedno vrijeme smo ga vodili, a onda smo ga pustili samog.
Preko ljeta je raznoliko. Jedan dio ljeta je rezerviran za zajedničko ljetovanje, a ostalo ispunjavamo kraćim izletima, pošaljemo djecu mojoj mami ili sestri, kamo oni žele ići, zatim tu je nekih godina bilo i Divlje ljeto; kćer smo poslali na par dana sa sestričnom na more. Oni uživaju i biti doma, bez školskih obaveza, više na računalu, igrati se društvenih igara, čitati, pričati...
Same ih ne ostavljamo na duže, ne više od sat vremena. Sin ima ključ, pa se ponekad dogodi da dođe prije nas doma - ne voli biti sam, ali je pouzdan; mogu biti sigurna da se neće riskantno ponašati. Zna si uzeti nešto za jelo, čak zna i pripremiti neka jednostavnija jela. Treba djecu polako puštati da se osamostaljuju, da se znaju snalaziti u raznim situacijama.
Čuj, najbitnije je da se u prvom redu pobrineš ZA SEBE, da ostaneš u dobrom zdravlju i miru sama sa sobom, odnosno da uprtiš toliko koliko možeš nositi. Tek tada možeš djeci dati sve što treba, darovitoj ili nedarovitoj - svako dijete ima svoje "cvebe".Citiraj:
pikula prvotno napisa
Nema druge nego gledati vremensku prognozu i ploviti prema prilici, uz neke dugoročne ciljeve. Mislim reći - treba se prilagođavati potrebama djeteta/djece, ali ih i usmjeravati. Dobro dođe pomoć sa strane, pogotovo stručna, kakvu god možeš osigurati. Bude mi lakše kad porazgovaram sa stručnom osobom koja poznaje dijete/obitelj i kad imam koga pitati za savjet, iako je to zapravo teško, jer mi živimo s djecom svaki dan, a psiholog ih vidi 1-2 puta godišnje, osim ako ne ideš na neke radionice. Stalno razmišljam da bi i to trebalo, ali ne mogu se rastrgati na sto strana, pa evo - nismo još bili i ne vidim priliku u budućnosti.
Inače, moj stariji od ove godine sam ide na aktivnosti koje su u kvartu (škola, glazbena, knjižnica) a mlađi će od iduće godine, kad izađe iz boravka. Nije da ga ne bih pustila, ali nema ni potrebe ni prilike. Neke aktivnosti imaju zajedno, pa tako i idu.
Prvi put sam ih pustila same silom prilika (ležala na Sv.duhu, a mm na sl. putu). Snašli su se bez problema, ali nije to nešto što bi djeci uvalila kao stalnu obvezu. Povremeno - mogu se i trebaju sami servisirati. Isto tak su lani sami išli na trening i s treninga, ali to je u istoj ulici.
Preko ljeta - znala sam ih dati u kamp Medo, ali mlađem sinu se to nije sviđalo. Idu bakama, idu s nama na godišnji, a dio vremena provedu i sami doma dok smo mi na poslu. Vidim da im je to potrebno (u nekim kraćim periodima) i služi privikavanju na kasniju rutinu.
Da znate koliko mi znači što imate živaca pisati na moja zbrčkana pitanja, znale bi da odavno obje kod mene imate kavu, pa i kolače :)I moji ostaje maksimalno pola sata, sat sam kod kuće i vrlo je odgovoran, čita ili gleda crtiće, kad dođem vidim da je sve kako smo se dogovorili. I inače je jako savjestan oko zadaća i obaveza (da nadoknadi jako je zaboravljiv kad se radi o stvarima tipa kabanica ) tako da nekako imam stav da mu je malo vremena na samo nekako zaslužena nagrada. MA kod njega je bed što je nanek inačin kao šleper teško ga je pokrenuti u novom smjeru, ne može se brzo šaltati, ali kad se ufura vraća stostruko. Zato sma tako tužna zbog otkazivanja sporta, stalnih promjena u školi. No dobro kažeš, zdenka, tak je kak je, moram se snaći u zadanim okvirima. Do sad su bili preširoki, sad su mi preuski, eh nikad zadovoljna :/Tak je bilo i sa kampom medo, prva dva dana otpor 100%, a onda zadnje dane prvi u svemu. Šteta sa mu ne mogu platiti dva tjedna mislim da bi drugi tjedan konačno uživao. Nama je ovo ljeto još nereiješiva križaljka godišnjeg nigdje, možda sitno,rodbina sva negdje radi, putuje... Kaj ćemo smislit, pojma nemam... Platit čuvanje pa bit na nuli splaćom, valjda...Ma otvorit će se već nešto, nadam se prije nego nam ponašanje počne biti opet mrzovoljno -to je kod nas tipično kad je previše promjena u pitanju, jer se onda počenom vrtiti u krug s negativom. Priča o šleperu koji ide nizbrdo...N
da se i ovdje pohvalim sa svojom darovitom kćerkom - dobitnicom posebne rektorove nagrade :klap: :-D
Cestitam, nadice_b, to je stvarno razlog za ponos!
A sto kcer studira?
Cestitam, nadice_b, to je stvarno razlog za ponos! :klap: :-D
Bravo za M.!
Čestitke, krasan uspjeh!
hvala, ona se jako uključila u to ...
To vam pričam da imate nešto kao svjetlo u tunelu u trenucima kada vas uhvati kriza :)
Čestitam od srca!
Bravo!
Novi list radi temu o darovitoj djeci u skoli, kako se skola prilagodila(ili nije) njihovim posebnim potrebama
koja od vas bi se javila?
novinarka je super, znam da ce temu dobro odraditi
pliz javljajte mi se na rodin mail roda@roda.hr
odradili, članak je zbilja dobro napisan
Postoji li neki link do članka?
Čitam neko vrijeme. I polako se ubacujem. Nemamo dvije godine, zna abecedu, brojeve, uz to je izražena nevjerojatna želja samodostatnosti i samostalnosti... Jel će se to pokazati da je darovit, ne znam... ali pratim vas.
Pišem prvi put na ovoj temi, ali pročitala sam vaše postove i pomogli su mi da lakše prebrodim svakodnevne frustracije radi raznoraznih sukoba, nadmudrivanja i uvjeravanja s mojim malim pametnjakovićem. Između ostalog, poduzela sam i nešto pametno - odvela ga na testiranje u PCM i dobila preporuke za učiteljicu, koje danas nosim u školu (nadam se da će biti dobro primljene). Nama se proces pisanja zadaće i učenja doma poprilično poboljšao otkad primjenjujemo preporuke prof. Vranitsky, nadam se da će i učiteljica prihvatiti preporuke i da će malom zvrkonji olakšati boravak u školi.
Eto, uglavnom, pratim vas...
Hm, u našem slučaju, pokazivanje papira iz PCM u školi nije ostavilo nikakva traga.
Pedagogica je preletjela očima papir, vratila mi ga uz riječi "vidjet ćete da neće biti nikakvih problema", i to je bilo sve. Učiteljici nisam ni nosila nikakve papire, bar ne sad na početku. Ona je ok u smislu da je strukturirana i da drži disciplinu u razredu, ali imam dojam da je A. svrstala u ladicu "mirna djeca koja ne rade probleme" i to je to.
Ne bih ni protiv toga imala ništa, ali primjećujem, kako vrijeme odmiče, da mu motivacija slabi. U početku je bio pun oduševljenja za školu i sve predmete, sad toga više nema. Jedino što ga fascinira u školi je nogomet (koji igra osrednje, ali zdušno). Doduše, moguće da je već malo i umoran. Vidjet ćemo u drugom polugodištu.
Hm, da, nije ni kod nas.... Nadala sam se da će biti bolji odaziv, jer nam je inače učiteljica odlična - topla je osoba, ulijeva povjerenje... ali ono što sam ja željela da se promijeni - a to je da ona prestane tražiti od F. da piše točno, uredno i brzo, po tri reda istog slova, pa još da mu u to vrijeme dade neki zanimljiviji zadatak kojeg bi on s veseljem riješio, eh, ne ide to tako... Pročitala sam ovdje post i jedne učiteljice iz RL pa mi je jasno da to nije tako jednostavno a i trebalo bi sastaviti poseban program za svako pojedino dijete, malo sam ja ipak prenaivna za 21. stoljeće. Probat ću mu naći neku izazovniju slobodnu aktivnost tipa modelarstvo, robotika, violina - a glede škole bit ću sretna da ga učiteljica tolerira i ne stvara nam probleme i hvala joj i na tome...
Do daljnjeg nam pisanje zadaće ostaje najgora noćna mora :( (jedino sto ja ne trazim tri reda slova xyz, ja zadovoljna s pol reda, a ostatak vremena mi čita viceve iz dječjegčasopisa)
Znam da to i nije neki naročiti problem, ali mene kod škole smeta to što uopće ne djeluje na njega poticajno. Učiteljica mi je na prošlim informacijama sa zadovoljstvom objasnila kako se A. dobro uklapa, eto, "više ne diže ruku svaki put kad nešto zna, shvatio je da i drugi moraju doći na red" :roll:
Mislim, pa na njoj je da odredi koga će prozvati, zašto on ne bi smio dići ruku ako zna? A on je dijete koje će se povući i utopiti u masi ako ga se onamo gurne jer, kako rekoh, on spada u ladicu s natpisom "mirna dobra prilagodljiva djeca". Samo, takva djeca su obično i bojažljiva i neće se sama javiti ako nisu 100% sigurna u ishod. Što znači - nikad.
Kod nas je nalaz, srećom, imao odjeka. Ponajprije kod psihologijnje, koja mu je odabrala predivnu učiteljicu, baš po njegovoj mjeri. Rekla mi je da je i ona pročitala nalaz i zaista mu pristupa u skladu s nalazom. Našli su zajednički jezik, on se nije utopio u masi. I on se prestao javljati, ali ona ga obično prozove na kraju ili ga pita ono za što vjeruje da drugi neće znati/ne u tom opsegu/ne na taj način. Čuva ga, recimo, kao džokera - to odgovara njoj, a i njemu. Razvili su neki svoj oblik neverbalne komunikacije i kaže da se razumiju pogledom (recimo, ne mora mu ništa reći kad su mu noge na naslonu stolca, samo ga pogleda, on sjedne kako treba; za 15-ak minuta moraju doduše ponoviti proceduru, ali ne smeta; njemu je važno da ga se ne kori pred "publikom"). Uključuje ga da joj pomaže, ili da pomaže drugima. Njemu na taj način nema vremena biti dosadno, a i osjeća se korisnim. Dopušta mu trenutke da nešto pokaže razredu (npr. neki dan je nosio sol s Mrtvog mora i održao kratko predavanje razredu o posebnostima te soli i Mrtvog mora). I druga djeca to odlično prihvaćaju (nije on jedini takav, da se razumijemo, i drugi dobiju prostora) i jako su ga lijepo prihvatili (sam nije baš nužno druželjubiv tip, kako kad).
Zasad je više nego dobro. Presretni smo odabirom i iskreno se nadam da će tako i ostati.
Da, naša škola uopće nema psihologa, a pedagogici sam dala nalaz, ona ga je preletjela pogledom i izjavila "vidjet ćete, neće biti nikakvih problema". Pa istina, i nema ih, ali zato što je on takvo dijete koje će probleme zadržati u sebi.
Osim toga, tu je i pitanje motivacije. Recimo, krenuo je na dodatnu matematiku (a za matematiku stvarno ima dara, tu je posebno jak). Ali učiteljica im to prezentira riječima: "oni koji idu na dodatnu matematiku ostat će peti sat u razredu i raditi zadatke, a ostali se za to vrijeme igraju vani" (a to čini sa svrhom da ih ne bude previše u grupi). Naravno, A. je nakon dva puta izjavio da bi htio odustati od dodatne :roll: Uz takvu argumentaciju od strane učiteljice moraš biti ili Gauss ili totalno nezainteresiran za nogomet, pa da ostaneš u razredu. A on nije ni jedno ni drugo. Ali za matematiku ima kliker, samo će uz takav pristup to na kraju proći nezapaženo i neostvareno.
tanja_b, je - motivacija je ključ... kako je nama Julija rekla da je važno da se Fran u nečemu istakne kao dobar, a neće se i ne može istaknuti u jednoličnom ispisivanju jednog te istog slova 100 puta (em jer je to monotono i brzo ga umara em jer je ljevak sa užasno lošom grafomotorikom), mislim da bi Franu bilo izrazito motivirajuće da dobije neki izazovniji zadatak koji bi on s veseljem riješio - eto motivacije za rad i eto prilike da dobije pohvalu za nešto u čemu je dobar - ovako on kao hiper osjetljiv dobija sve samo ne pohvale... i ode motivacija fijuuuu! Steta je da tako pametno dijete u startu zamrzi školu - a kako da ja od doma utječem na njega da razvije ljubav prema školi!?
Ne znam da li i kod nas ima ta dodatna matematika, to ću se morati raspitati...
Ja sam očekivala probleme baš kod tih monotonih zadataka s ispisivanjem slova, ali na kraju se pokazalo skroz suprotno - on se strašno trudi biti uredan i uopće mu nije bila tlaka ispisati red-dva slova. Jedno vrijeme je to čak radio kod kuće, samoinicijativno :-o ali brzo ga je pustilo. Isto tako s matematikom - na Interliberu je tražio da mu kupimo svu silu raznih vježbenica koje je neko vrijeme rješavao kod kuće kao mahnit - ali poticaj za dodatnu nastavu matematike je izostao, kad mu je to prezentirano kao dobrovoljna kazna. I jako mi je žao gledati kako dijete koje je u školu krenulo puno entuzijazma i dobre volje sad samo odrađuje zadane zadatke, a trudi se tek oko nogometa pod odmorom.
Na sreću, ide i u glazbenu školu (upisali smo ga, iako je tek 1. razred, ali ne ide na solfeggio ove godine), i čini mi se da postaje sve zadovoljniji svojom izvedbom, ima kriznih trenutaka i često mu se ne da vježbati, ali kad na kraju odsvira kako treba, sav cvate od ponosa. I ondje ima individualnu nastavu s profesoricom koja ga dosta potiče da grabi naprijed.
I nama je glazbena škola psihoterapija, a osnovna nužno zlo i tlaka. Živim u iščekivanju petog razreda, a do tada moje dijete je u osnovnoj školi dospjelo do prosječnog (ako ne i ispodprosječnog) učenika jer on se jednostavno isključuje na dosadnoj nastavi i uopće ne pazi, bavi se svojim mislima. Uporni pokušaji suradnje s učiteljicom nisu donijeli ništa bitno jer sastav razreda je takav da ona nema vremena, živaca, snage (a ni smisla) za ovakvo dijete koje je isto sasvim zadovoljno "lijepim uklapanjem". Tko zna koliko je takve djece izgubljeno u sustavu. Sva sreća da postoji glazbena škola. Imamo javni sat u ponedjeljak, bit će prilike za malo duševne hrane.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Ja sam odustala od velikih očekivanja (zapravo sam odustala od očekivanja uopće).
npr. jućer M. treći razred ima za zadaću prepisati i izračunati 38 zadataka iz zbirke zadataka , u pitanju je oduzimanje troznamenkastih brojeva koje on ima u malom prstu. Dakle , nastaje teška frustracija jer on mora prvo prepisati zadatak , a tek onda računati. Neka mi netko objasni smisao prepisivanja zadataka jer su u uđbeniku nacrtani umjetnički? To je trenutak kada meni puca film i tada prepisujem sve što je zadanao, a naravno M. prepuštam da napiše rezultate. Ja inaće apsolutno inzistiram da M. piše sve samostalno, ne pada mi na pamet izmišljati sastavke (ma koliko njegovi bili loši, a jesu) , ali kad nešto zaista nema smisla tada napravim po svom. Kupimo tri knjige iz matematike , da bi se pisanje zadaće često svelo da se zadatak prepisuje u bilježnicu. Ludilo. Ignorirajte me, ovo je mala ventilana.
Pa zar nitko u Ministarstvu obrazovanja nema sluha za darovite?
Osim što njihov broj i nije tako malen, pa bi i sama i ta činjenica trebala imati svoju težinu, država bi svakako trebala shvatiti da je vrlo oportuno ulagati u njih, kao potencijalne stručnjake koji mogu napraviti za državu jako mnogo, od znanosti, umjetnosti, izvrsni stručnjaci na svim područjima...
Dopustiti da se djeca izgube u dosadi, ponavljanju, nebulozama...da od nadprosječnih postanu ispodprosječna jer je njihova darovitost u razredu teret učitelju/profesoru koji mora, to je suludo!
Za djecu s poteškoćama u učenju postoji daleko više razumijevanja, osigurani su obavezni dopunski sati - što apsolutno treba, razred kasni s programom kako bi ga svako dijete savladalo itd.
No, treba se i onima koji su sa druge strane krivulje omogućiti maksimalno iskorištavanje, a ne uništavanje potencijala. :-(
Možeš misliti. Ministarstvu je do darovitih stalo koliko i državi do tog ministarstva. Evo friškog primjera: sad, nakon izbora, sve novine pune su kadrovskih križaljki tko će biti koji ministar, ali za MZOŠ se još ne zna.
Ja uopće ne očekujem ništa od Ministarstva, ali očekivala bih malo više senzibiliteta od učiteljice. Inače je učiteljica ok, čini mi se da dobro radi s njima, i drži disciplinu u razredu, ali princip rada je za sve učenike isti. Jest da mi je jednom izjavila da bi A. mogao i u drugi razred, koliko je ozbiljan i mentalno zreo, ali njezina zapažanja ostala su na toj izjavi.
S djetetom vrtićkog/predškolskog uzrasta roditelji bez problema mogu raditi kod kuće i poticati ga na ono što mu dobro ide. Ali sad, u ovoj dobi, primjećujem da su mu sve važniji ljudi iz vanjskog svijeta. Poticaj učiteljice doživio bi sigurno snažnije nego poticaj mame ili tate. Na žalost, ni u razredu nema nijednog djeteta koje mu je bar donekle slično, pa se on zaista trudi ukalupiti u većinu.
ne znam sto bi rekla za nasu uciteljicu, niti sam previse zadovoljna, niti nezadovoljna....
razred nam je pun individualaca koji ne postuju autoritet, tako da je vecina njene energije i vremena usmjerena na njih, a moje dijete je svrstano u kategoriju dobro-brzo-pametno i naravno da to nije problem.
nisam pokazala nalaz od sever i mislim da nisam pogrijesila, uciteljica ju je vrlo brzo okarakterizirala istim rijecima koje smo dobili kod sever. mojoj curki je sada najbitnije da je uciteljica ne izdvaja iz grupe i ja to postujem. zato i nisam trazila "individualni tretman" jer kod nas ne dolaze u obzir posebna zaduzenja, samostalni projekti ili pomaganje drugima. najvise sto zeli da joj ja, nikako uciteljica, svaki dan isprintam ili napisem dodatne zadatke koje ce rjesavati dok drugi jos zavrsavaju zadacu. u vrticu se u puno stvari izdvajala i sad joj je najbitnija preokupacija da bude dio grupe. sad je vec dovoljno zrela da neke svoj zelje-osjecaje-potrebe zna tocno odrediti i verbalizirati i ako joj je bitno da bude sto nevidljivija i manje posebna, meni je to skroz ok, kad utvrdi svoj status u grupi, sigurna sam da ce se nesmetano dalje razvijati.
uciteljica kaze da se puno javlja, da je vrlo aktivna pod satom i da je ona cesto proziva, pa se nadam da je zaista tako. naravno, dosada je sastavni dio dnevnog raporta, radili smo slova, brojeve, dosadnoooo, prirodu, dosadnooo, engleski uuuh sve smo ponavljali 3-4x dosadnooooo...... i tako iz dana u dan.
moze li mi netko od vas muzicara napisati kako izgleda tjedni raspored muzicke skole. da li 7-godisnjakinja uz muzicku stigne imati jos neka slobodna aktivnost? po kojem kriteriju ste izabrali muzicku? postoji li testiranje prije upisa? ne zelim ni misliti kako bi joj objasnila da nije primljena iz nekog razloga.
mi još nismo u dobi za šklu, ali glazbena ti ide u pravilu od 3-eg razreda OŠ... bar je nekad bilo :-) i stigneš imati još jednu aktivnost
sad sam vidla da je tanja b poslala svoje dijete u 1om , bez solfeggia :mrgreen: daklem zanemarite moj post od gore :-)
Naš slučaj je malo drukčiji od uobičajenog :mrgreen: jer je prije toga dvije godine išao u glazbeni vrtić pri istoj školi i još je izabrao instrument za kojim ne vlada tako velik interes kao za npr. klavir ili gitaru. Upisali su ga u tzv. predškolski program po kojem još ne mora na solfeggio, to ga čeka sljedeće godine. Mislim da većina glazbenih škola upisuje djecu u 2. ili još bolje 3. razredu redovne osnovne škole, ali za to se treba raspitati na onim drugim temama (na pdf Škola).Citiraj:
miniminia prvotno napisa
A broj aktivnosti ovisi o djetetu - mojem je glazba 2× tjedno (uz svakodnevno provježbavanje gradiva) više nego dovoljno.
tanja, a što ga ne upišeš na nogomet? :mrgreen:
nije smiješno, al umrla sam od smijeha na motivaciju djece za dodatnu matematiku :lol: užas.