odem tako u ducan. trazim za sebe kupaci kostim. malo sam na nekim strateskim dijelovima "pogolema" pa mi ne uspijeva naci neki da mi pase i donji i gornji dio.
i prodavacica se ubi trazeci mi neki model za koji pretpostavlja da bi mi mogao odgovarati, pretrazi sve izvjesene, sve spremljene u ladice, neke reklamacije... utrosi dobrih dvadesetak minuta (ako ne i vise) da mi izadje u susret. cijelo vrijeme mi se smjeska, uvjerava me da ce biti sve u redu, da cemo naci nesto stvarno lijepo za mene koja nisam po jus-u...
i nadje taj kostim, svi sretni i zadovoljni. ja ga isprobam, odusevim se, platim.
na vratima ducana stoji mm i ceka da vidi kako se odvija situacija, pa sad, kad je vidio zeninu pozrtvovnost - daruje joj (iza ledja skriven) veeelik buket s orhidejama.
ipak je red da se zahvalimo zeni sto je bila ljubazna, profesionalna i nije me otkantala na prvu loptu nekim komentarom u stilu: ah, nemamo takvih brojeva...
vama bi ovakav scenario bio ok? koristite li ga u svakodnevnom zivotu?
nikad vam ni u jednom ducanu, banci, salteru, pekari, trznici, taksiju, restoranu, gdjegod, nitko nije bio posebno ljubazan, nasmijan, simpatican, drag...
kolikima od njih darujete "samo" kavu, bonbonijeru, buket cvijeca... za dobro (u stvari - za regularno!) odradjen posao?
evo, npr. ja radim u dnevnim novinama. svaki dan one izadju redovno iz tiska. i nitko od nas koji sudjelujemo u procesu izrade, tiska, distribucije - ne dobije buket cvijeca jer je super savjesno, s osmjehom na licu - svaki dan ispocetka - obavio svoj posao... sto smo mi? radnici drugog reda? ne trudimo se dovoljno?
gdje i kako povlacite crtu?
zasto vam ovo, sto sam tu gore napisala, ne bi palo napamet napraviti, ali medicinskoj struci - i tele bi odnijeli? :/