MROS = MZOS
Printable View
MROS = MZOS
Skrećemo s teme: ali potpisujem sve napisano. S obzirom da nema nikoga iz mog ceha zaposlenog u MZOSu, znam kako to izgleda, nažalost.Citiraj:
Joj, potegla si me za jezik. Ja stvarno ne znam čije je MROS ministarstvo, jer za nas znanstvenike nije, pogotovo ne za humaniste. To ministarstvo služi svom administrativnom aparatu i još ponekom lobbyju koji ima "svog čovjeka" unutra.
M. je imao ispit iz engleskog kojeg uči od jeseni. To mu je bio prvi ispit u životu, jer u glazbenoj školi nemaju ispite za takve male. Odgovorio je točno 20/20 pitanja. Poslije mi je rekla učiteljica da je sljedeće dijete s najboljim rezultatom točno odgovorilo oko pola pitanja, a većina djece i manje od toga. Ali, on nije došao sretan kući nego plačući, jer su mu neka djeca rekla da je varao. On je to doživio kao tešku nepravdu i uvjeravao ih da je znao, što ih zapravo i nije trebalo uvjeravati, jer su oni čuli i pitanja i odgovore i znali su da je znao. Ja sam ga utješila i pohvalila sam ga za njegovo znanje, pa je počeo pričati koja pitanja mu je učiteljica postavila i pomalo zaboravio na optužbe prijatelja. Poslije par dana mi je rekao da mu je jedan od te djece, inače njegov prijatelj, rekao da je "njemu lako, jer mama i tata doma s njim rade". Meni je to zazvučalo kao prenesena izjava roditelja tog dječaka, dakle oni nisu sinu rekli da čestita prijatelju na uspjehu, nego su ga umanjili. Inače, uopće nismo radili s njim engleski, samo nas je tu i tamo pitao za neku riječ.
Prvi takav ispit sigurno neće biti i zadnji - što mu reći kako da odgovori djeci i kako da se sam nosi s time. Nisam sklona konfrontaciji s drugom djecom i pouci u stilu "ti si pametniji" nego me više zanimaju vještine pomoću kojih bi se mogao bolje nositi s takvim situacijama u školi koja ga čeka od sljedeće jeseni.
Hm, mene muči suprotan problem: nekoliko darovitih učenika iz moje škole (viši razredi) postiglo je iznimne rezultate na državnom natjecanju iz jednog prilično zahtjevnog područja (ne bih detalje). Ostali učenici u razredima koje pohađaju cijene i priznaju njihov uspjeh, ali ga pripisuju njihovim visokim sposobnostima; ne prepoznaju izniman rad i upornost darovitih učenika i njihovih mentora.
Ukratko misle da je takav rezultat "pao s neba" i da je bogomdan.
No@, mislim da se tu ne radi o odnosu prema uspješnim učenicima nego o odnosu prema radu, u svrhu opravdavanja vlastitog nerada. Jer, ako je uspjeh na natjecanju rezultat iznimnih sposobnosti, onda se ja ne moram niti truditi.
Znam da se radi o odnosu prema radu. U oba slučaja je zajednički nazivnik pojava RELATIVIZIRANJA - bilo sposobnosti, bilo rada.
Valjda to ljudima/djeci dođe kao obrambeni mehanizam jer uspjehe darovitih doživljaju kao napad na vlastito samopoštovanje (btw: samopoštovanje = postignuti uspjeh/očekivanja).
Inače, "oduševljavaju" me reakcije takvih roditelja koje spominješ :( , a nažalost sve ih je više. Ljudi nažalost misle da je - poželjno i čak neophodno - sve što im je na pameti bez imalo zadrške iskomentirati s djecom.
Što se tiče eventualnih savjeta za Ma., za početak škole teško je davati recepte: Pitanje je kakvu će ekipu naći u razredu. Ako se u razredu ne "pronađe" s nikim po sposobnostima sebi sličnim bilo bi dobro uključiti ga u neku interesnu skupinu van škole. Barem povremena druženja s natprosječnim učenicima ojačat će ga i dati mu osjećaj sigurnosti (imat će priliku naučiti onu staru "Nije važno što ti govore, nego tko ti govori" )
Inače, mislim da se oko takvih stvari ne trebaš brinuti odmah na početku šk. godine (Osim ako učiteljica nije "stara škola"). U 1. polugodištu nema ocjena, ni previše uspoređivanja među djecom.
Zasad ima odlično društvo u muzičkoj školi, a nadam se da će pronaći i dobre prijatelje u OŠ. Do prošle godine je imao prijatelja u vrtiću s kojim se našao, ali ove godine je izvisio. Taj dečko je otišao u školu, ali ne u onu u koju će ići M. M. ide i na radionice kod TS i tamo je stekao prijatelja s kojim radi u paru. Vidim da se tome veseli.
Imam već neka iskustva preko nećakinje koja "rastura" prirodne znanosti, ali u razredu nije omiljena i može se reći da ima problema. Ona je sebi našla društvo u zvjezdarnici u Višnjanu - s tom djecom se odlično snalazi. M. je socijalno vještiji od nje, tako da se nadam da će se ipak dobro snaći u školi.
M je 2 razred glazbene. Nepogrešiv je na solfeggiu iz melodijskog diktata iako je najmađi u razredu - i to mu uopće nije plus jer djeca, pogotovo starija (10-12 god) okreću očima kad ga vide. Prošlo polugodište su ga djeca optužila da vara na diktatu jer gleda u tipke. Meni je to bilo čudno jer znam da je puno sporiji u povezivanju note s tipkom kad vježba klavir pa sam pitala profesora. On je rekao da je isključeno da vara i to je rekao i na satu ostalima. Sad su se svi priviknuli i sve je ok, a M čak i pomaže najboljim prijateljima.
Samo da dodam. Reakcije njegovih prijatelja su različite. Onaj kojem ide najslabije uopće se ne nervira kao ni njegova mama, ali je zato najspremniji poništiti vrijednost M-ovog rezultata nekom sitnom objedom. Drugi, koji je puno bolji od prvoga, ima velika očekivanja od samoga sebe, isto kao njegova mama, ali ne dovodi M-ove rezultate u pitanje, dapače on i M su iskreni prijatelji. Taj se često rasplače kad njegov rezultat nije očekivani i tada teško prihvaća da ga upravo M tješi, ali za desetak minuta bude sve uredu. Njihovo prijateljstvo jako je poljuljala objeda da M. vara na melodijskim diktatima, ali kad smo to razriješili, vratilo se i povjerenje između njih dvojice.
Pa da, i ja se pouzdajem u to da ima djece koja su odgojena tako da priznaju tuđe uspjehe, a ja ću se truditi da objasnim M. da treba pomoći onima kojima nešto slabije ide. Ne treba očekivati da sve bude glatko, ali mi je glavno da ne ostane sam u razredu.
Ovo je pametno, možeš uspjeti. Mi smo također izbjegli probleme etiketiranja od strane drugih učenika tako da smo M. često upućivali na to da pomaže drugima i rezultat toga je da je uvijek izaberu za "vođu grupe" ako je riječ o zajedničkom radu. Grupa je sretna jer ona to dobro radi pa svi profitiraju, a i M. je sretna jer može realizirati sve ideje koje ima. Srećom pa učiteljica to njeno "šefovanje" drži pod kontrolom.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Usput, jeste li primjetile kako nam se ponavlja inicijal imena djece?? ;)
Martin
Bez t.Citiraj:
Ivana2 prvotno napisa
Zrinka2, ponekad me plašiš. :lol:
Pardon, Zdenka2. Baš sam se zbunila.
Ne kužim, zašto te plašim? Preslična imena?
Slična imena, logika odabira nicka, sličan stil pisanja. Iako se ne slažemo u svemu, jako često mi se čini da bih ja upravo tako napisala kao što si ti formulirala. Zapravo, i kad se ne slažem s tvojim mišljenjem, znam da bih ga na tvoj način predočila kad bih se slagala.
To ništa ne znači, ali ne mogu ne primijetiti to.
Iako dojam možda vara jer napisani stav - moj, tvoj, bilo čiji - može znatno odudarati od stvarnih postupaka.
Tome bih dodala još i da obje imamo dosta čvrste stavove. Ovo što se tiče načina argumentacije vjerojatno proizlazi iz sličnog obrazovanja.
Stvarni doživljaj nekoga sigurno nije jednak virtualnom, ali jedno je sigurno - ja ne varam ni u jednoj ni u drugoj sferi. Ne predstavljam se drugačijom nego što jesam.
Ne znam kako tvoj, ali moj nick je čista slučajnost. Naime, jedna Zdenka se već odavno registrirala, ostavila samo 2-3 posta i nestala, a meni ostavila drugo mjesto. Često mislim kako bi bilo lijepo da dobijem još jedno dijete, pa da taj moj nick dobije neki smisao.
To se zapravo može povezati i s temom ovog topića. Možda roditelji humanističkih struka lakše prepoznaju sposobnosti svoje djece, a kako i sami, kroz svoju struku, neprestano utvrđuju raznolike načine komunikacije i izražavanja, više mogu pomoći djetetu da se izraze u svojim sposobnostima.
To sigurno. It takes one to know one. Kad sam ja prvi put pogledala svog M. u oči vidjela sam u njima njegovu pamet. Bio je uvijek poseban, uvijek drugačiji od većine djece, u svakoj dobi. (Doduše, ja ga znam tek od prvog rođendana, ali po pričama iz doma bio je i kao sasvim mala beba drugačiji, već tada miljenik sviju, moj šarmer). Osim tog prepoznavanja važan je i rad s djecom. Nama često kažu da se na M. vidi da mi s njim radimo. U onom klasičnom smislu, da ga posjednemo, radimo s njim, dajemo mu neke zadatke, tražimo nešto od njega, to je potpuna neistina. Tako nikad nismo s njim radili. Mi ne spadamo u onaj tip roditelja koji gone djecu na aktivnosti i ostvaruje se kroz njihove uspjehe. Ali, na drugi način, zapravo puno s njim radimo. Prije svega, odgovarali smo na njegove potrebe za znanjem koje su uvijek bile povećane. Nikada ga nismo "denfali", iako je to odgovaranje na njegove potrebe znalo biti itekako naporno. On je svojim profiliranim pitanjima usmjeravao naše napore i stekao je prilično znanje za svoju dob. Naročito je jak u verbalnoj domeni, ima izuzetno bogat rječnik i uspijeva se odlično izraziti, pa čak i o finesama svojih osjećaja, što se ne očekuje od djece njegove dobi. Prema onom što sam čula nakon testiranja, on je tu urođeno jak, ali je taj dar s kojim je rođen razvijen i zbog povoljne okoline. On živi u okruženju umjetničkog (tata) i intelektualnog rada (mama), upija to, to je njegova svakodnevica i nešto posve normalno. To sve utječe na djecu, zato i treba posebno paziti na rad s njima, u obitelji i u školi.
Kod nas je tata isto umjetnički faktor (dapače operiran od svake građanske sređenosti) tako da M stalno ima u horizontu raspršen svijet tatinog "čuđenja u svijetu" i mamine sređenosti činjenica i podataka. Vidjet ćemo kuda će ga to odvesti.
Vidiš i to nam je zajedničko. S tim što je naš tata baš "građanski sređen".
i obje ste u istom kvartu - Medveščak, kao i ja. :D
Mi smo oboje tehničke struke, možda zato njoj i ide jako dobro matematika
Imena tvoje djece počinju na M ili širiš našu abecedu?Citiraj:
nadica_b prvotno napisa
E, ovo mogu samo potpisati. Sjesti s djetetom i razgovarati, listati knjige, gledati dokumentarce, objašnjavati...To nije rad nego zadovoljstvo. Kod nas je još i glazbena komponenta u pitanju jer svi nekaj sviramo pa je bilo sasvim normalno da M. u visokom stolcu svira klavir :mrgreen: . Danas nam se dogodi da svo troje sjednemo i sviramo. Ni to nije rad s djetetom, ali ono puno uči. Šetnja prirodom i učenje o bilju, životu...Ni to nije rad, ali se pokazalo da M. pamti latinske nazive biljaka bolje nego imena likova iz crtića (egzotične riječi baš voli i rado ih izgovara).Citiraj:
Nama često kažu da se na M. vidi da mi s njim radimo. U onom klasičnom smislu, da ga posjednemo, radimo s njim, dajemo mu neke zadatke, tražimo nešto od njega, to je potpuna neistina. Tako nikad nismo s njim radili. Mi ne spadamo u onaj tip roditelja koji gone djecu na aktivnosti i ostvaruje se kroz njihove uspjehe. Ali, na drugi način, zapravo puno s njim radimo. Prije svega, odgovarali smo na njegove potrebe za znanjem koje su uvijek bile povećane. Nikada ga nismo "denfali", iako je to odgovaranje na njegove potrebe znalo biti itekako naporno. On je svojim profiliranim pitanjima usmjeravao naše napore i stekao je prilično znanje za svoju dob. Naročito je jak u verbalnoj domeni, ima izuzetno bogat rječnik i uspijeva se odlično izraziti, pa čak i o finesama svojih osjećaja, što se ne očekuje od djece njegove dobi.
Nego, samo sam htjela podijeliti s vama radost: dijete mi je prvi puta sa strancem pričalo španjolski koji je progovorila uz 2 CD-a i jednu staru kasetu za učenje. Nitko joj nije pomogao iz jednostavnog razloga: mi ga ne govorimo. Možda joj je znanje talijanskog pomoglo, ali bilo je divno slušati je kako izgovara meni nepoznate riječi i gledati čovjeka s kojim je pričala kako je razumije i priča s njom.
Ne nalazim načina da njen trud nagradim i lovim sebe kako se divim tom malom stvoru: ne kao majka nego kao odrasla osoba fascinirana mogućnostima jednog djeteta.
Usput, Zdenka, kako prolazi izbor škole i učitelja??
:heart: za tvoju M.
Što se tiče škole, ovaj prošli tjedan mi je bio tako pun stresa da sam mislila da ću eksplodirati. Presjekli smo gordijski čvor i prijavili ga u Miroslav Krleža i sad ide sve svojim tijekom.
Zdenka2 i Ivana2 s malim M-ovcima: na drugom roditeljskom forumu sam Zoila22, a djeca su mi M...... i M...... :mrgreen:
Mozda ovo zapravo nije slucajnost...
Mim, svaka cast tvojoj curici! :heart:
bas si ovo lijepo rekla:
Citiraj:
Ne nalazim načina da njen trud nagradim i lovim sebe kako se divim tom malom stvoru: ne kao majka nego kao odrasla osoba fascinirana mogućnostima jednog djeteta.
premda ne pisem, redovito citam ovaj forum, a moja kcer je isto M.
bilo kako bilo mi smo se narucili kod TS i dobili termin na jesen
tridesetri, a u nicku su ti TRI i TRI
Nadica_b sve mi se vise cini da si ti je nick tipfeler, trebao je biti Nadica_2 :lol:
evo friskog primjera kako se moj sin zabavlja, jutros je brojio koliko ima stepenica do prvog kata (9) i onda mi je reka, "mama, ako ima 9 stepenica do prvog kata, a imamo 9 katova u zgradi, onda ima ukupno....81 stepenica, jelda!"
a da sam ja njemu rekla, "hajde sine izracunaj koliko imamo stepenica u zgradi" pred nekom publikom,ljudi bi mislili da ga zlostavljam....
A učitelj/ica?? Imate poznatu ili ste sve prepustili slučaju?Citiraj:
Što se tiče škole, ovaj prošli tjedan mi je bio tako pun stresa da sam mislila da ću eksplodirati. Presjekli smo gordijski čvor i prijavili ga u Miroslav Krleža i sad ide sve svojim tijekom.
Ja sam prošli tjedan bila na informacijama i sama učiteljica mi je skrenula pozornost na brzinu kojom M. pamti podatke te savjetovala da razmislim već sad o srednjoj školi matematičkog smijera. Kaže kako nju fascinira lakoća i veselje s kojim M. rješava zadatke i da bi vjerojatno to bio dobar izbor škole. Imamo još puno vremena, ali dobro mi dođe takav podatak jer sam uvijek mislila kako su joj jezici i književnost jača strana od matematike. Vidjet ćemo u višim razredima.
Ustvari, pišem o tome samo zato jer mi se čini kako učiteljica zaista, unatoč velikom razredu, posvećuje pažnje svakom pojedinom učeniku. Zdenka, vama treba netko takav.
Nismo ništa prepustili slučaju. Poduzimam sve da dođe kod preporučene učiteljice i nadam se da ću u tome uspjeti. Mislim da hoću, jer osjećam dobru volju u komunikaciji s nadležnima u toj školi.
Ovo vec neko vreme razmislam da se javim ili ne.
Problem mi je sto ne govorim ljepo hrvatski, pa imam problem sa izrazavanje.
*
ja sam darovito djete sa visokim koeficientom inteligencije, u umjetnickoj verziji problema. Nisam imala probleme ni sa matematikom ni ostale prirodne znanosti, ali sam slikala, crtala, pisala i citala od malena, naucila puno jezika i sl. Ne pisemo ovo da se hvalim, vec..
moji roditelji su ljepo sljedili moj razvoj, ja sam rasla u AP principima i sl. Medjutim zaboravili su jedan bitan fakt, a ja zelim da obrnem paznju na njega - socijalni kontakt. Vidim da neka od vasa djeca (M. od Zdenke - preljepo i prepametno djete) nema problema sa socijalnim kontaktima. Od puno knjiga koje sam procitala pise se i o tom problemu. Ja i danas imam taj problem. Ne trebaju mi ljudi. Imam nekoliko dobrih prijatelja ali visem sam sama i volim taj osjecaj samoce.
*
Mozda je ovo off topik, ali sam zeljela da vam kazem kako morate pazljivo sa darovitim djecama, t.j. razvijati i emocionalni u IQ i socijalne kontakte i sl. I naravno uzivajte s njima :heart:
Hvala ti na savjetu :*Citiraj:
Arkana10 prvotno napisa
Mislim da i Zdenka razmišlja na sličan način jer u dosta njenih rečenica prepoznajem svoje misli. Trudim se, nastojim da moja M. savršeno razlikuje zdrav od nezdravog socijalnog konttakta, da lako izražava emocije i da sama sebi, a i meni definira kako se točno osjeća. Od malena je učim da kaže: "Ljuta sam", "Sretna sam", "Muči me...", da sama sebi tom definicijom olakšava neke situacije u kojima se nalazi, da ocijeni tko joj je prijatelj samo zato jer uvijek zna zadaću, a tko zato jer mu je istinski draga. Nastojim biti otvorena za njene sugestije, osigurati joj vrijeme i prostor za druženja s prijateljima i nekako ispada da smo često okružene drugom djecom, odlazimo zajedno na izlete, druženja.... Želim da jedan segment njenog života bude potpuno udaljen od onog intelektualnog. S jedne strane ostavljamo njen uspjeh u školi i sve znanje koje ima, a na drugu stranu, jedanko važnu, stavljamo činjenicu da je ona dijete i da se tako treba ponašati. Eto, ispada da je dijete koje lako uči, zaprepasti postignutim, pita puno toga što je tako daleko od njene kronološke dobi, ali u tom djetetu ja vidim moju dragu, milu curicu i nastojim to nikada ne smetnuti s uma.
Drago mi je što si imala potporu roditelja i mislim da još nije kasno da ispraviš ono za što osjećaš da si propustila. Ima toliko divnih stvari kojima se možeš baviti i upoznati prekrasne ljude-istomišljenike. Razmisli o nekom druženju takve vrste. Za početak organiziranom, a kasnije, kad upoznaš krug ljudi koji ti odgovaraju i s njima ostvariš neki odnos moći ćeš i sama dalje. :love:
Arkana10, nisi napisala koliko imaš godina, ali pretpostavljam da si mlada i mislim da ćeš naći načina da se etabliraš u društvu. Ja sam sličan slučaj kao ti, samo što sam od kad znam za sebe bila usmjerena prema književnosti i humanističkim disciplinama. U djetinjstvu mi se lako moglo dogoditi da više živim u knjigama nego u stvarnosti, ali me je izvuklo to što sam imala dvije sestre, tako da sam bila prisiljena svakodnevno vježbati socijalne vještine. Kasnije su se moje socijalne vještine izuzetno razvile, tako da odajem dojam izuzetno društvene osobe, iako se i dalje veliki dio mog života okreće prema unutra, prema sebi. Ipak sam uspjela ostvariti socijalnu ravnotežu. Moraš uzeti u obzir i to da je svakoj darovitoj osobi samoća koliko teret toliko i potreba - darovita djeca/ljudi vole biti sami i moraju biti određeno vrijeme sami da bi mogli odgovoriti svom daru. Vjerojatno je to slučaj kod tebe.
Kod mog M. je suprotno, njemu su socijalni kontakti toliko bitni i toliko u njih ulaže, pogotovo posljednju godinu, dvije, da se ja prije bojim da bi zbog toga mogao funkcionirati ispod svojih mogućnosti na kognitivnom planu nego što bih se bojala da se neće snaći u društvu.
Zdenka2 imam nepunih 30. Moj problem nije etabliranje u drustvu, ja imam kontakte i sve ostalo, ali meni je to kao duznost. nije mi hrvatski maternji pa ne znam se ljepo izraziti. Ja ne zelim biti u drustvu. Imamo i ja i mm prijatelje idemo kod njih, oni dolaze kod nas, i sve kao i ostali, da ne nabrajam sad. Problem je u meni. Nije to nedostatak samopouzdanja vec neki licni stav da je meni bolje sama sa sobom.
I ja sam citala puno, citam i sad. I imala sam puno drugarica i drugova kao klinka. Bila sam temperamentno dijete. Igrala nogomet sa klincima, trenirala kosarku i sl. Isla u muzicku skolu, dramsku sekciju i sl. Ali uvijek i dan danas taj osjecaj da mi je bolje sama ostaje u meni. Jos imam i neke velike empaticke sposobnosti i tako procenjujem ljude, pa se unaprijed povlacim iz nekog drustva ako mi ne pase.
Zelim reci da duboku u sebi, danas nakon citanja puno literature i od psihologije i psihijatrije, i nakon osobitog iskustva (a radim na fakultetu i predajem pa moram imati i socio kontakte), ja imam problem sa tim mojim stavom, da sam si sama dovoljna.
Nadam se da razumijete na sta ciljam. Gdje da obratite paznju pri pomoci vasim klincima da bolje iskorace u svijet.
Darovita dijeca nisu kao ostala, a to vi sami znate. I ta razlicitost pravi svoje. Ali nije to neki pretenciozan stav, ja sam najbolji od svih, bar nisam ga ja imala, vec nepotrebe da budes sa ostalima. I u svim tim knjigama to se naglasuje puno -- darovita dijeca imaju socijalni problem.
Sorry zbog duzine topika. Kako kaze mm nije i njemu lako sa mnom.
ali to je neka druga tema, nije za dijecu ;)
Arkana10, sa mnom je isti slučaj. Volim ljude, ali još više volim živjeti prema unutra. Mene je silom prilika dosta otvorio moj posao profesorice koji me je silio da komuniciram s velikim brojem ljudi i to mladih. Vidim da je to i tvoj slučaj, pa vjerujem da će ti to pomoći. (Međutim, ja sam jedva dočekala da zbrišem u osamu znanstvenog rada i tu se osjećam kao u svojoj koži.) Nemoj tražiti problem gdje ga nema, ne moramo svi biti isti. Osjećaj se dobro u svojoj koži. Imaš muža, prijatelje, posao, socijalne kontakte, znači da si normalno socijalizirana, a za to što voliš biti sama ne moraš se nikome ispričavati. Samoća ti je potrebna za čitanje i stvaranje i time ćeš na svoj način dati nešto drugima. Ja tako shvaćam svoju potrebu za samoćom. Pretpostavljam iz tvojih postova da nemaš dijete, a kad ga dobiješ, vidjet ćeš da će te dijete socijalizirati na nov način. Ali, ova tvoja osnovna karakteristika će ostati i neka ostane.
Zdenka :love:
*
Bebu nazalost jos nema. Borimo se vec 3 godine.
OT, ajde zaviri katkada na ovaj pdf: http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewforum.php?f=16Citiraj:
Arkana10 prvotno napisa
Zdenka virkam i tamo i na Potpomognutu, jer sam moderator za neplodnosti na M&B i puno toga mi je poznato. Sorry zbog offtopicarenje
Hmm.. samo da potišem. :)Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
p.s. škicam ovu temu već neko vrijeme.. i sve gledam bi li se uključila. al moje "maleno" je stvarno malo, tek je napunila 18. mjeseci..
Al mene zadivljuje svojim mogućnostima (mada se pokušavam uvjeriti da sam samo ponosna mama, ne mogu ne primjetiti što sve i s kojom lakoćom usvaja). Bilo bi mi drago čitati još ovakvih tema.. barem kao smjernice kako postupati s našom dječicom. Želim joj omogućiti da se razvije, u punom potencijalu (ili barem najbliže tome)