M&T :love:
Citiraj:
Sram me je priznati ali ponekad od umora u ljutnji i bijesu znala sam mu predbaciti da sam samohrana majka. Znam, nije fer. I on pati jer je razdvojen od nas.
Ne treba te biti sram, nisi jedina. I ja sam to znala govoriti...
Kad sam bila jadna i ljuta što je sve na mojim leđima, što me ostavio samu s dvoje djece i recimo pobjegao od obaveza i problema. Kao u onoj pjesmi, "...svatko od nas križ svoj nosi, a ja nosim za nas oboje..." A zapravo sad kad gledam iz malo drugog kuta, kad nisam više bijesna to uopće nije tako jer on se isto jako puno žrtvovao. Ja ne bi mogla da ne vidim djecu, da ih ne zagrlim ujutro i navečer... Pa kad se sjetim da mu je padalo na pamet da da otkaz i dođe kući samo da nas zagrli... Nije pobjegao od žičane, debele žene i dječje dreke i pokakanih pelena nego je zajedničkom odlukom otišao zaraditi kako bi imali za pristojan život. Da sam ja rekla da ne može otići sigurno ne bi išao nego bi skupa sa mnom nespavao, mijenjao pelene- samo što onda možda ne bi ni imali za pelene
I recimo njemu je povratak sigurno strašan, ne zna što ga doma čeka, koliko su djeca narasla- vido je slike i stalno smo se čuli/ gledali prek kompa (Hvala Bogu na internetu, na skypu, yahoo, MSNu...) ali ne znaš kak će te prihvatiti, koliko se žena psihički promijenila, kak će se ponašat prema tebi sad kad je dokazala da te ne treba i da može preživjeti bez tebe, da joj ne treba nitko da popravi auto, zavrne žarulju, izbuši rupu u zidu...
Ali to mogu misliti sad hladne glave, pokušavajući razumijeti i njegovu stranu... Kad sam bila sama s bolesnom djecom, praznim frižiderom jer mi je problem otići po špeceraj i hrpom smeća na balkonu jer mi je problem odnjet ga u kontenjer dok mi se netko od familije ne smiluje i dođe mi pomoć onda nisam uopće razmišljala kako je njemu...
Znala sam biti strašno sebična i gledati samo kako se ja tu patim... I mislim da sve mi to radimo. Kao i da u tim trenucima razmišljamo pa što će mi uopće, ionak sam samohrana mama ili što će mi njegov novac meni treba netko s kim ću dijeliti sve obaveze, kućne poslove i tekuće probleme, tko će me navečer zagrliti kad sam umorna i tužna...
A ne netko tko će mi se javiti za dva dana ako bude imao sreće da u isto vrijeme možemo na net, kad ću ja već zaboraviti što me danas mučilo i riješiti sve što treba (popravit auto, otići u dućan, obaviti pedijatra...)...
.