Kako smo dobili i izgubili anđela-kritika Vinogradske

:cry:
iskrena sućut

pepina, iskrena sucut, vjerujem da je trebalo puno hrabrosti za napisati ovu pricu... :love:

:cry: :cry: :heart:

:cry: moja iskrena sućut.

Iskrena sućut. :cry: :cry:

najiskrenija sućut :cry:

Moja sućut :heart:

vjerujem da nema ništa teže u životu nego kad majka (i otac) izgubi dijete.
draga, stvarno mi je žao.
:cry: držite se :love: :heart:

Pepina,mislim o tebi još od onog dana kada sam saznala pretužnu vijest. :love: :love:

Hvala ti što si smogla hrabrosti i podijelila svoju priču s nama,dijelom da tebi bude lakše,koliko je to uopće moguće,a bome i da nas podučiš svojim iskustvom na što paziti i na što obratiti pažnju kada ne ide sve onako kao što bi trebalo.opasni su ti odgovori "izmoren od poroda" ,ja čak razmišljam s obzirom na nižu tjelesnu masu da su ti mogli napraviti i carski radije nego indukciju,pa bi poštedjeli dijete koje je neko vrijeme slabije dobivalo ono što mu treba zbog smanjene funkcije posteljice da dodatno gubi energiju. :/

Ovo je meni prvo palo na pamet.
Naravno,već za dijete koje završi na infuziji i u inkubatoru i dugo bude u bolnici ,činjenica da mu NIJE napravljen UZV srca je nevjerojatna i katastrofalna.

I dalje:ako je kasnije ustanovljena srčana mana,što je sa prenatalnom skrbi?Postavila bih ti jedno pitanje,a ti draga,ako ti nije prebolno,odgovori.Jesi li radila možda u trudnoći famozni 3D,anomaly scan -koji bi trebali otkriti nešto slično?Pitam se kolika je potreba da se izlažemo tolikim testovima i dajemo puste novce privatnicima ako ne vide ipak tako nešto,i ako smo kasnije prepušteni na milost i nemilost bolnicama gdje valjda o nečijoj trenutnoj inspiraciji ovisi hoće li djetetu pogledati srce ...čisto da eliminiraju mogućnost takve bolesti.

Još jednom oprosti ako čeprkam po onome što je tebi najbolnije,strašno me potresla vijest onoga dana kada si je objavila još na onom drugom,sličnom topicu,no stvarno bih voljela da sve mi na ovom primjeru nešto naučimo,na što paziti,što sugerirati...Bože dragi ispada da moramo doktore same učiti njihovom poslu :(

Još bih samo dodala da je tvoj tužni primjer i te kakav pokazatelj nedostatka izostanka rooming-ina jer ako je dijete non stop s nama onda bi mi prve primjetile da NE jede dva dana,a ne bismo se tješile mišlju da su ga oni tamo nahranila pa zato spava.

Želim ti draga da ti svakim novim danom bude mrvu lakše,i da jednog dana tvoj anđeo na nebu dobije bracu ili seku na zemlji. :heart: :love:

Ajme, Pepina.....

:love:

Ronin,eto,ja svratim svaki dan na kratko ovdje da vidim što ima novoga na ovoj temi koju sam otvorila.A svratim najviše baš zbog toga da odgovorim ovako kad me netko nešto još pita,jer sam ovu temu otvorila prvenstveno da bih eventualno pomogla drugima i upozorila ih na neke stvari.
Pa da ti odgovorim.Ja sam cijelu trudnoću vodila kod našeg uglednoga ginekologa koji u sobi ima baš 3D UZV,pa mi je svaki put napravio 3D.To me nije ništa dodatno koštalo,već je bilo dio uobičajenog pregleda.Bili smo i na razgovoru s njim i pronašli smo i mi i on sve snimke koje je on radio vezano uz srce našeg malog anđela.I bio je on sve mjerio i gledao,ali usprkos tome što je on osoba s dosta znanja on nije ništa vidio.Doktor je rekao da on sa svoje strane preuzima punu odgovornost za svoj dio.Ali je i naglasio da je to eto,tako,da su ginekolozi preuzeli djelomićno ulogu kardiologa u trudnoći,ali da to nije njihova uska struka i da oni mogu vidjeti neke stvari koje i gledaju(razvitak svih srčanih komora i slično),ali ne mogu vidjeti neke stvari koje mogu kardiolozi.
Naše sljedeće dijete će uz ginekologa od 11. tjedna kontrolirati i kardiolozi na Rebru,pošto to ulazi u standardnu proceduru kod ovakvih slučajeva.
Naknadno sam od kardiologa saznala da kardiolozi imaju drugačiju sondu na uzv,pa s njom mogu puno bolje pregledati srce djeteta već u trudnoći.A,naravno to je i njihova struka.
Dakle,kod nas se sve svodi na to-kad ti se dogodi tragedija,nakon toga nema što ne gledaju.Ali,prije toga ne postoji nikakva takva procedura koja bi omogućila da se svako dijete pregleda kako valja.
Opet ću ja-ako ti je suđeno da živiš-onda živiš,a ako ne onda ništa.
Ja sam stvarno napravila sve što se god moglo u trudnoći,a i nakon nje,pazila na sve,hodala na trepavicama,što se kaže,samo da ne bi bilo nikakvih rizika za dijete.Pazila na kilažu,pazila što jedem,što udišem,pazila da pijem vitamine i folnu,da ne radim ovakve ili onakve pokrete i što ja znam što sve.Išla sam super ginekologu,davala novce za to,radila test kombiniranog probira,mjerili su nuhalni nabor,...ma sve.I dok je naš sin ležao u bolnici,trčala k njemu,izdajala se,trudila da sve pojede,napravila optimalne uvjete za njega doma,da mu ne bude pretoplo ni prehladno,pazila da spava na boku ili leđima radi rizika od sidsa i sve živo.I ništa nije pomoglo.
Jer,izgleda da kad ti je vrijeme da odeš-onda odeš.Ali,na nama je da uvijek napravimo sve za našu djecu,bez obzira na sve.
Pa,zbog toga sam sve ovdje i napisala da bi sve savjesne mame znale na što još treba kod nas paziti,jer nam je organizacija zdravstva takva kakva jest.A to za rooming in što si rekla,definitivno se slažem s tobom,nakon mog iskustva.
Uvijek je bolje kad je dijete s tobom,jer nitko neće paziti na dijete onako dobro kako paze njegovi ili njeni roditelji.

Draga moja hvala ti na odgovoru :* :love:

Drži mi se,neću ti ni napisati da budeš hrabra jer to svakako jesi,samo ti šaljem tisuću poljubaca i mislim na tebe. :heart:

ronin, poučena svojim iskustvom definitivno bih u budućoj trudnoći otišla na 3D. Neke se stvari ipak daju viditi puno ranije i utjecati na reakciju lječnika po rođenju djeteta. Ali mislim da je statistika ipak na tvojoj strani, puno je više nasreću, urednih trudnoća.
Pepina :love:

Pepina :love: . Držite se i ti i tvoj muž.

žao mi je :cry:
sretno!

Pepina baš mi je žao :cry: .
Divim se tvojim postovima koji su pisani sa puno ljubavi, hrabrosti...
Jer ovakvu tagediju treba prihvatiti, preživjeti, a kamoli pisati o tome.
Hvala, jer ovakve priče pomoći će budćim mama.

Citiraj:

---

Pepina prvotno napisa

Premišljala sam se da li da napišem išta ovdje o svom iskustvu u KB Sestre Milosrdnice ili ne,ali sam se napokon odlučila na to.
Nakon u potpunosti uredne trudnoće,sredinom prvog mjeseca ove godine,završila sam u spomenutoj bolnici,pošto mi je dva tjedna prije termina dijagnosticirana preeklampsija.Uspjeli su mi kontrolirati tlak s tabletama i čekali punih 39. tjedana da odluče kad će mi inducirati porod.Napokon je došao i taj dan,na 39+2 tjedna moje trudnoće,induciranim porodom,uz pet sati dripa i epiduralnu,rođen je naš sin.To je meni i mužu bio najsretniji trenutak u životu.Težio je samo 2650 g,pošto je posteljica slabije funkcionirala zadnja dva tjedna moje trudnoće.Ali ocjenu appgar je imao 10/10,i svi ostali rutinski pregledi su se pokazali kao dobri.Bila sam presretna.Nisam mogla prestati gledati naše malo sunce,svaki put kad su mi ga donosili.
Imali smo problema s dojenjem,koji su meni objašnjeni od strane sestara na odjelu kao problem koji se javlja radi premorenosti našeg sina nakon poroda.Ali,bit će sve ok.Naravno,rekli su i da nema problema,jer ga oni nadohranjuju kad nije sa mnom.Počelo se događati,kad mi ga donesu,da većinu vremena spava i nisam ga ni mogla nikako probuditi.Moj maleni je pao na težini,u roku tih prvih dva-tri dana na 2450 g.Ja sam bila jako zabrinuta,ali jednostavno mi nitko nije htio pomoći.Bio je i vikend,kao za inat,pa nije bilo uobičajene pedijatrice,a ove dežurne se nisu spuštale među nas obićne smrtnike sa odjela neonatologije na 4. katu.
Bila je nedjelja i nakon prvog donošenja u 6 ujutro,trebali su nam bebe donijeti oko 10,čini mi se.Meni sina jednostavno nisu ni donijeli,a ostalima u sobi jesu.Ja sam onda kao suluda,van sebe trčala po hodniku bolnice i tražila bilo koga da pitam gdje je moj sin.Zaboravila sam reči i da su mi radili i epiziotomiju,pa mi je,naravno bilo poprilično teško hodati okolo u to vrijeme.
Napokon sam našla jednu sestru koja mi je zamuckujući rekla da je moj sin na infuziji,ali da ga mogu vidjeti.Na moje izbezumljeno inzistiranje pozvala je dežurnu pedijatricu,koja je došla iznervirana zbog činjenice što uopće mora dolaziti.Kad sam joj spomenula da mi nitko ništa ne govori,bezobraznbo mi je rekla da što se tu meni uopće ima objašnjavati i slično.Kasnije je malčice promijenila ton i rekla da će ga oni rehabilitirati jer je on hipotrofično dijete itd.PAo je ispod 2400 g,a bio je i pothlađen s temperaturom od malo više od 35 stupnjeva.Kasnije tog dana su ga primili na četvrti kat na odjel neonatologije i stavili u inkubator,ne bi li se oporavio neko vrijeme.Kad sam ih kasnije pitala jesu li ga uopće hranili na obićnom odjelu,odgovorili su mi iskreno da,ako je plakako,dobio je.A,pošto je moj maleni više spavao nego li plakao,nije dobio puno :shock: ..kao,eto,što se može,gužva je u bolnici,takve se stavri dogode.Ponekad se previdi neka beba kao što je naša,kojoj treba malo više pažnje i slično.Što se tu može..
I,naglasili su da su oni pregledali sve ostalo,i on je u potpunosti zdrav;samo je malo hipotrofičan.Pa,oporavit će se kod njih i onda će ići doma.Tako,kroz nekih 14 dana,neka računam.Mene su uputili da radim na izdajnjau i neka im donosim to mlijeko,koje će mu oni onda i davati.Dok je bio u inkubatoru mogli smo ga vidjeti jednom dnevno i to je trajalo nekih 4-5 dana,a nakon toga je bio u krevetiću kod njih i dolazila sam ga dva puta dnevno hraniti na pola sata.Ja sam u međuvremenu otišla iz bolnice,pošto je bilo besmisleno da ostanem dalje,a živim relativno blizu.Sina ionako nisam mogla vidjeti između,nego li samo u tim vremenima koja su mi naznačili.Uglavnom,naš mali dečkić se fino oporavljao i napredovao.Doktorice s tog odjela su rekle više puta kako su mu apsolutno sve pregledali i da je zdrav k`o dren.
Došao je napokon dan odlaska doma.Bili smo presretni MM i ja.A i naše malo sunce je djelovalo sretno.Bili smo napokon zajedno i počeli smo se uhodavati i uživati s našim malenim.Patronažna sestra je bila dva puta u posjeti.Dobivao je na kilaži,napredovao.Morala sam ga malo češće hraniti,jer su me tako uputili na neonatološkon odjelu u KB Sestre milosrdnice.To je uobičajeno kod malo tromije,"kilave" djece,kako su ga nazvali tamo.
Naš je maleni bio sretan;napredovao je tih dana,izgledao kao zdrava sretna bebica,reagirao već na sve zvukove,htio vidjeti sve...sunce malo.
I,došla je ta večer....najgora u mom životu koju nikad neću zaboraviti,dok sam živa.Probudili smo našeg sina za hranjenje,ali on nije baš bio raspoložen za hranu,već je počeo neutješno plakati.JA sam ga pokušavala umiriti na sve načine.To je trajalo svega nekoliko minuta.I onda je prestao distai.Na mojim rukama,odjednom,iz čista mira. :cry: .Ja sam bila van sebe,a MM ga je pokušavao reanimirati.Došla je hitna,relativno brzo.Oni su ga pokušavali reanimirati još dugo,sigurno sat i pol do dva.Ali,nije bilo pomoći.Naš sin je izdahnuo i trenutno umro.
Nalazi s patologije,koje smo dobili tjednima kasnije ustvrdili su da je imao srčanu manu.Oni su sigurni da je umro zato.Otišli smo na razgovor s našim uglednim pedijatrom-kardiologom koji je to opovrgnuo i rekao da je umro od SIDS-a jer ta srčana mana nije bila toliko ozbiljna da bi od nje umro.Mogla se uspješno,bez problema korigirati,da se znalo za nju.Naravno,odmah je zaštitio Vinogradku rekavši da oni nisu krivi.Ali,kasnije je,pročitavši otpusno pismo našeg sina rekao kako ne piše da li su radili uzv srca.Pa,da mu je žao što nije rađen ekg itd...
Naš sin nije imao vanjskih simptoma da mu išta nedostaje.Pa,zato je to iznenadna smrt.To je krajnji zaključak.
MM je otišao,kad smo se malčice smirili i na razgovor u Vinogradsku.Oni su isto svi šokirani,potreseni i slično.Ali,svejedno uzv srca nisu napravili,jer se to jednostavno ne radi.Osim ako postoje vanjske indikacije za to.Kako ih naš sin nije imao,njemu to nije napravljeno.Gledali su mu i ostale organe,ali srce su samo poslušali i tu nije ništa bilo sumnjivo.Radi se uzv mozga kod sve djece koja su na odjelu,ali ne i uzv srca.(?)Zar srce uz mozak nije najvažniji organ u tijelu?!
Doktorica je rekla MM da ona ne zna da postoji ta praksa rađenja uzv kao uobičajene pretrage uopće igdje kod nas.Rekla je i da to nije ni skupa pretraga,a ni ne traje dugo.Ali,ne radi se.Ne znam uopće što reči na sve to.Politika našeg zdravstva je takva.Možda sam ovaj post trebala nasloviti kao kritiku našeg zdravstva,a ne samo Vinogradske bolnice.Jer,kao prvo,dogodi se da previde stanje tvog djeteta na odjelima,jer im je gužva,a onda opet,kad nešto i počnu poduzimati da mu pomognu,ne pregledaju sve.Dobro,on nije imao vanjskih znakova,slažem se,to smo i mi vidjeli.Ali,na njima nije da nešto pretpostavljaju,već pošto su doktori,da sve pregledaju,zar ne.Oni nemaju pravo pretpostavljati.Eto,uzv srca nijre rutinska pretraga.Možda bi trebala postati.
Ja ne kažem da bi naš sin bio živ,da su mu otkrili srčanu manu;pošto je vjerojatno zbilja umro od SIDS-a.Ali,ostaje činjenica da njemu nije napravljeno sve što se moglo napraviti,jer se to,eto,ne radi.A zašto.nitko ne zna.
Pretpostavljam da je to dobar prosjek,kad jedno dijete umre u nekom rodilištu na ne znam koliko živih.Ali,teško je nama koji ostajemo bez djeteta.Teško je kad si dio te negativne statistike.Jer...
Više ga nikad nećemo vidjeti ni osjetiti njegov miris.Nikad nas više neće pogledati svojim velikim očima.Nikad nećemo doživjeti da nam se nasmije.Da ode u vrtić ili školu.Nikad nećemo znati kako bi izgledao kad odraste i kakva bi osoba bio.
Zar je zbilja toliko teško neke pretrage uvesti u našu rutinu?Možda bi netko imao više sreće od nas s time i njihovo dijete bi preživjelo.Ne bi trebali prolaziti kroz ovu agoniju kroz koju mi sad prolazimo.
Bit ćemo još bolje,znam to,jer prije nekoliko tjedana ne bih mogla ovu priču ni napisati.I ići ćemo na drugo dijete,za koje će biti sve napravljeno sve što se trebalo napraviti i za našeg sina.I,iako uz ogromni strah da se ovo ne ponovi,nadamo se i molimo Boga da će nam omogućiti da ponovo budemo roditelji skoro i da više nikad ne doživimo da pokopamo svoje dijete.

---

:cry: ajme...ne mogu doći sebi! žao mi je i suosjećam s tobom, a u isto vrijeme sam sretna zbog Vas dvoje što imate snage ići dalje...Vas dvoje ste sada najbitniji! nitko drugi nije bitan...a maleni anđeo neka čuva svojega bracu ili seku kojeg vam od sveg srca želim! ne gubite nadu...

zanima me da li postoji neka veza između preeklampsije i srčane mane kod djeteta?
vrlo sličnu priču imam i kod prijatelja čija je žena imala do kraja urednu trudnoću, zadnji mjesec zbog preeklamsije je umro dječaćić u njoj, porađali je tako izmoždenu, biopsijom utvrđena mala težina zbog posteljice koja je pred kraj "umrla" i srčana mana zbog koje oni pretpostavljaju da bi beba kasnije sigurno umrla...i opet se radi o muškoj bebi...jesu li osjetljiviji? sam Bog zna?
tvoj slučaj nijerijetkost još uvijek, nažalost! da li kriviti samo Vinogradsku? možda bolje cijeli sustav! neke od nas su rodile u toj bolnici i sve je prošlo ok, nekima ne...previše je raznih iskustava, al ne ponovile se takve ružne stvari!
molit ću za tebe i muža da Vam da snage i da dobijete još puuuno zdrave dječice!
pusa!

JAKO ME OVO RASTUŽILO.
JOŠ JEDNOM BEBE TREBAJU STALNO BITI UZ MAMU JER NIKOM DRUGOM NIJE DOVOLJNO STALO.
:cry:

:heart: :heart: :heart:

sve hoću nešto da kažem al ne ide ... samo :love: :love: :love:

papak,nema veze preeklampsija sa srčanom manom.Tako nam je rečeno i od strane ginekologa i od strane kardiologa.
S preeklampsijom ima veze smanjena porođajna težina.To je zbog toga što je preeklampsija poremećaj u trudnoći kojega odlikuje visoki krvni tlak,koji nastaje zbog lošijeg rada posteljice,tj,slabijeg protoka krvi kroz posteljicu.
Srčana mana je slučajnost i u našem slučaju i u slučaju tvoje prijateljice.

Hvala vam još jednom na vašoj potpori.Nadam se da će netko uspijeti izvući neku pouku i korist iz naše priče.

Iskrena sućut! :heart:

Budite hrabri i dalje.

Vaš maleni Anđeo će vas uvijek čuvati i biti uz vas i iz vašu buduću dječicu :heart:
MOja iskrena sućut, nemam drugih riječi

Moja najiskrenija sucut.
Iako znam da nikad neces zaboraviti, zelim ti da sto prije prestane tako jako boljeti! :love:

ne mogu ni zamislit vasu tugu i bol... :cry:

pretužno :cry: :cry:

mlimo za malog :saint:

Već me dugo nije nešta ovako jako pogodilo i rastužilo... :cry:

Imaš pravo - neke stvari nikad nećemo moći u potpunosti shvatiti, ali lakše je ako vjerujemo da sve što nam se dešava ima neke razloge, ma koliko nam se čine nelogični.

Drago mi je da imate hrabrosti ići dalje, čvrsto vjerujem da će Bog imati milosti i da će vam podariti toliko željeno roditeljstvo.

:love:

:cry: :cry: :cry:

Ne mogu ti opisati kako mi je zao sto si to prosla i koliko sam plakala kad sam procitala tvoju pricu. :cry:
ja namjeravam roditi u Vinogradskoj i beskrajno sam ti zahvalna na ovome, jer sada znam kako da postupim ako mi bilo sto ne bude jasno ili mi bude sumnjivo...
Hvala ti i drzi mi se.. Mislim na tebe :love:

Draga pepina iskreno mi je žao i razumijem kroz što prolaziš i znam kako boli i još više ljuti kada znaš da se boriš s vjetrenjačama.
No dobro je da druge mame/trudnice takvo nešto čuju,možda se ipak nešto promijeni u rodilištima.

Citiraj:

---

Do novaca nam nije.Jer ne postoje ti novci koji ti mogu nadoknaditi jedan život.Kad si u ovakvoj situaciji,moraš izabrati da li ćeš se neprestano,svakog trenutka podsjećati na bol gubitka koji si doživio,ili ćeš usmjeriti snagu i nastojanje da se izvućeš i nastaviš živjeti.Mi smo izabrali ovaj drugi put.Nikada neće neko naše drugo dijete moći zamijeniti našeg pokojnog sina,jer on je bio mala osoba za sebe.Naša druga djeca će,ako nam ih Bog podari,biti druge osobe koje ćemo zavoljeti vjerojatno još i jače.Oni će ispuniti prazninu u našim dušama i životima koja je nastala kad nas je naš dečkić napustio.
Teško je prihvatiti činjenicu da ga više nema,ali,eto,..nekako si to objasniš,jer na neka pitanja jednostavno ne postoji odgovor.Ovo je bio njegov životni put,koji je bio kratak.A,zašto je morao biti tako kratak i zašto mu je sudbina namijenila takav životni put,ljudski mozak ne može shvatiti.

---

Teško je ali vrijeme će učiniti svoje.Drži te se :hug

iskreno mi je zao zbog ovog ogromnog gubitka
nemam rijeci utjehe, i molim dragog Boga da vam ublazi patnju :heart:

draga pepina, ne mogu niti zamisliti tvoju bol. :cry: :cry: :cry:
moja iskrena sućut. i tebi i tm.
:heart:

Jako mi je žao

:cry: Jako sam tužna sada i iskreno suosjećam s vama. Nadam se da će vam biti poslan novi anđelek koji će ostati uz vas, čuvat će ga braco. :cry:

Hvala vam svima na podršci i toplim željama...nadam se da će nekome koristiti ova naša priča

:love:

:heart:

Jako mi je žao
:heart:

Iskrena sućut

jako mi je zao :love: :cry: