Meni je jako žao što su prošlog tjedna MM i moj tata brutalno ubili zmiju koja je mirno i sklupčano sjedila u drvenoj poličici iza leđa moje kćerkice, na vikendici.
Ne znam kakva je bila, koje vrste, jer nisam bila sa njima, ali znam da se svaki put kad su se maknuli od nje, jadna zmijica opet sklupčala u krug i nikoga nije dirala, niti pokazivala znakove agresije, sve dok je nisu napali lopatom koju je onda prilično žustro grizla.
Isto tako znam da ne bih mogla dopustiti da mi dijete ostane na vikendici dok je tamo zmija za koju znamo. :/
Sad vidim da je osnova gotovo svakog straha - neznanje i dobro ću se educirati o vrstama zmija, posebno jer se priča o njihovoj brojnosti i na moru, a mi imamo jedan puteljak šumom do plaže.
Svaki put se razočaram sa sobom i odnosom prema prirodi. Kao, ja volim prirodu, biti dio nje, uživam u njenim blagodatima, a zazuji malo veća buba ili zašušti nešto nepoznato i u meni se budi "ubojica".
Pomoć za to je?
