:heart:
Printable View
:heart:
Jesi li Vivl mozda razmisljala o knjizi o posvojenju jednog dana? Lijepo pišeš a o toj tematici na hrvatskom nema ništa.
Samo to je jako osjetljiva tema, i nitko ne voli iznositi svoju intimu, ali mozda pod pseudonimom, i izmjenjenim nekim osobnim detaljima?
Ili mozda jos koja od vas mama na forumu koje tako lijepo pišete i imate već veliko iskustvo, neki i s više posvojene djece?
Vlvl :love:
ivanas ima dobru ideju!knjiga bi bila super uz ovako lijepo pisanje mislim da bi bila jaaako citana!
Vlvl, baš lijepi postovi, iako pomalo umorni ;) , vrlo pozitivni i zrače zadovoljstvom. :love:
ovo o knjizi je super ideja!
Hja, i ta me ideja privlači, kao i pisanje na desetak drugih tema ;) ali za sad ne mislim da bi bilo pametno. Forum dopušta ispuštanje ponečeg i istovremeno je aktualniji od knjige.
Meni bi se svidjelo da netko okupi 10-20 posvojitelja, zamoli ih da opišu svoja iskustva podijeljeno po temama, tipa prvi susret, prelazni period, razgovori s djetetom o posvojenju, održavanje veze s prošlosti/biološkom obitelji, čega ste se bojali, a što se zapravo pokazalo kao problem itd... Takav miks iz više obitelji različitih iskustava bio bi vjerojatno korisniji nego jedna priča za sebe. Isto vrijedi i za priče posvojene djece.
Vlvl odlična ideja :heart: !Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
Želim vam svaku sreću i uspešano roditeljstvo kao i sa prvim sinom :heart:
Da se malo i na ovoj temi javim s novostima. Iako nema pravih novosti, život ide. :)
Mali je sad prvoškolac, i sasvim se uklopio među godinu dana mlađe suučenike. Škola mu je bolje legla nego vrtić, nema svakodnevnog cendranja, i to nam je pravi preporod.
Još ima vidljivih zaostataka za vršnjacima, ali napredak je velik, u crtanju, izražavanju, općim znanjima. Sad zna jasno ispričati što treba, ako mu fali koja riječ precizno opiše da svima bude jasno ili na licu mjesta skuje novu - mamino dijete. :mrgreen:
Nema više onaj pogled djeteta izgubljenog u vremenu i prostoru.
Tvrdoglav je i uporan, samouvjeren i neustrašiv, stalno na rubu opasnosti koju ne priznaje i ne prepoznaje. U jednom tjednu je zaradio čvorugu na čelu, masnicu pod okom, ogrebotinu na ruci, da ne nabrajam, a epizodu sa šibicama u sobi samo spominjem. Tako smo više zabrinuti za njegovu fizičku sigurnost nego školski uspjeh, što možda nije loše.
Tek sam nedavno shvatila da je meni trebalo više od godine dana da mi postane stvarno drago da je baš ovo i baš takvo dijete sada naše. (Što nema veze s time koliko sam ga voljela i bila ponosna na njega od početka.) Očito mi je privikavanje na drugo, naizgled lakše i manje strsno posvojenje, palo teže i trajalo dulje nego sam mislila.
A veliki, što da kažem. Briga o izgledu, svirka, sve više samostalnosti. Računa već kad će moći na vozački.
Ljuti se na malog brata, i na nas da smo popustljivi, a onda spočitava da stalno nešto zabranjujemo malom. Malog smo neki dan zatekli u suzama jer mu je veliki rekao da će nadrapati kad se mi vratimo, zbog laži. Nikakva naša reakcija ne može tako ubedirati dijete kao prijetnja starijeg brata.
Međusobno su jako različiti, gotovo suprotni, ali oba se osobinama jako uklapaju u našu obitelj. Da su tu rođeni znalo bi se koji je na kojeg djeda. :mrgreen: To mi nije važno, nego zgodno-smiješno, osim toga olakšava prepoznavanje motiva i izlaženje na kraj u nekim situacijama. I pomaže nam da prihvatimo ono što ne možemo promijeniti. :love:
Vlvl :love: :heart: !
Baš mi je drago čuti novosti od vas :love:
Baš lijepo da si se javila s novostima. :love:
U zadnje vrijeme sam čula za nekoliko posvajanja veće djece, tvoja priča i iskustva će im sigurno zlata vrijediti.
kako krasno!! :D
Ah, to sporo privikavanje, ili bolje prihvaćanje.
Mlađi sin nakon nevinog uvoda (Mama, a vi ste htjeli dijete? A ja sam sad već dosta dugo kod vas?) izjavi da bi htio da je kod članova biološke obitelji. I doda: mogli bismo se preseliti kod njih, pa kad oni umru odseliti.
Neugodno iznenađenje za taj čas, taman sam mislila kako nam lijepo ide. I sjetim se kako je stariji sin ispoljavao svoje osjećaje prema posvojenju, biološkoj obitelji, cijeloj situaciji na jedan skroz drugi način, i nikad takvim riječima - ali ne može se poreći da su i njega te stvari mučile, ne samo dvije godine nakon posvojenja, nego i dulje.
Ne veseli me, ali ne uzrujavam se. Vidim da je to jedna od stvari koja dolazi u paketu s posvojenjem većeg djeteta, djeteta koje je sa članovima svoje prve obitelji provelo godine, i prestalo ih viđati kratko prije posvojenja (ili, kao stariji, uopće nije). Sjećaju se, vole ih, teško im je bez njih. Uspoređuju sadašnju situaciju i obitelj s nekadašnjom, i bilo bi naivno očekivati da su rezultati usporedbe uvijek na našoj strani.
Nama je teško čekati da svojoj djeci postanemo u srcu prava obitelj i da su u našem domu oni doma - ali to ide u rok službe.
(Još dodajem da sva sreća da ga veliki brat nije čuo, jer bi ga tu učvrstilo u uvjerenju da je mali blesav i nezahvalan. :roll: )
Prava obitelj je ona u kojoj se svatko osjeca dovoljno sigurno ispoljiti svoje osjecaje i misli. Posvojena djeca imaju potrebu nekako spojiti svoje dvije (ili vise) price i svakom od roditelja naci mjesto. Tvom sinu se mogucnost da svi zajedno zivite cinila kao jedna moguca solucija problema (barem teoretski). Da o tome tako otvoreno govori mislim da je samo izraz povjerenja i osjecaja sigurnosti u vasoj obitelji.
I da, imas pravo da se ne uzrujavas!
Mislim da o biološkoj obitelji razmišljaju i ona djeca koja ih nikada nisu vidjela. Ona imaju dva para roditelja i dvije obitelji i neminovno je da čitav svoj život o tome razmišljaju i nastoje ugraditi te činjenice u svoj osobni identitet. Kod M. (isto kao i kod moje B.) ta razmišljanja još uvijek imaju u sebi dozu dječje naivnosti, možda i fantazije, ali sve je to na putu razumijevanja i prihvaćanja vlastitog života i sebe samog. Slažem se s Evom da je dobar znak da M. o tome slobodno govori pred roditeljima i bratom - to je znak otvorenosti u obitelji i prihvaćanja djeteta onakvog kakvo je, s njegovom prošlošću koja uključuje i prvu obitelj. Bilo bi loše da dijete mora ta razmišljanja držati za sebe, kao što se to često događa kod posvojitelja koji se prave da su jedini roditelji.