Printable View
potpisujem Trinu.Citiraj:
Trina prvotno napisa
a mozda ono na sto je ona tu naisla je zapravo da je roditeljima prirodno tesko ne pruziti svom djetetu sve sto pozeli, zbog silne ljubavi koju osjecaju spram njega. pa je onda MOZDA malcice lakse kad te zivot prisili na to cisto cinjenicom da znas da ih je vise i moras biti pravedan pa si umjereniji u davanju. a dijete od tog naravno ima dugorocnu korist...
ja majke mi nemam takvih problema. mogu pružiti puno, ali ne pružim sve što požele. a volim ih najviše na svijetu. jesam ja neka anomalija prirode ili šta?
meni skidanje zvijezda s neba i stvaranje umjetnog centra svijeta nije opcija. dijeljenje (pogotovo međusobno njih dvoje) nije opcija nego je prirodna potreba, kao potreba za snom.
ne kažem da Karlo to u potpunosti shvaća, ali shvatit će ubrzo. zato će moja djeca postati prekrasni nesebični odrasli ljudi - kao i njihovi roditelji, teta, ujak i stric.
Točno.Citiraj:
sladjanaf prvotno napisa
Ja ne mislim da je roditeljsko davanje svega što dijete poželi i život u izobilju vezano uz broj djece (odnosno jedno dijete).
Ja dijelim jer to volim. Jer sam sretna kad dajem nekome nešto. Ne očekujem ništa zauzvrat. Naravno da sam sretna kad netko meni nešto da, ali nije to dvoje povezano- davanje radi dobivanja.
Netko gore se dotaknuo dijeljenja igračaka. Ja to potičem, dakle uvijek ću to svojim curama sugerirati, ne zato da se i oni mogu igrati igračkama drugog djeteta pa tako imati korist, već zato što smo prijatelji, volimo se, lijepo je podijeliti nešto s drugim.
Neću ih siliti ako ne žele. Odluka je njihova, ali uvijek ću im predložiti i pohvaliti ih ako nešto podijele.
Starija je po tom pitanju drugačija od svoje mlađe sestre (škrtice).
Meni je slađe kad svi u uredu pojedemo jednu čokoladu, nego da sjedim sama za stolom i pojedem sama cijelu.
Nije nije, još uvijek je tako. Znam iz dugogodišnjeg osobnog iskustva. Familija je svetinja, sva drugo pada u drugi plan. Meni je taj osjećaj pripadnosti i ljubav prema bližnjima :heart: :heart: :heart: . Divno je znati da još uvijek postoji tako nešto. Zar ti ne govori dovoljno da MBM kupuje robicu i igračke i mojoj mlađoj kćeri (polusestri od moje starije), a ona mu nije ama baš ništa. Tko bi to ovdje radio?!Citiraj:
Mony prvotno napisa
Drage forumašice koje ste mene i moje dijete proglasile sebičnima, a niti nas ne poznajete - možete vjerovati u taj segment svoga odgoja "trebaš znati dijeliti", ali ja vas uvjeravam da time ne činite nikakvo dobro svom djetetu. Ne će naučiti dijeliti tako da na roditeljski poticaj ustupi svoju igračku, ponudi slatkiš itd., nego u ozbiljnim situacijama promatrajući svoje roditelje, a bitan faktor je i genetika.
Reći da braća imaju naročitu čast "naučiti dijeliti" ne stoji, jer ako roditelji ne omoguće svojoj djeci pravo na raspolaganje vlastitim stvarima ili je previše zajedničkih stvari, veća je vjerojatnost da će razviti potrebu da grčevito brane svoje granice kasnije.
Ja sam osobno u tom segmentu jako zadovoljna svojim djetetom. I da, on zna dijeliti bez da išta traži zauzvrat, a nitko ga to nije podučavao niti ikad spominjao.
[quote="AnciNetko gore se dotaknuo dijeljenja igračaka. Ja to potičem, dakle uvijek ću to svojim curama sugerirati, ne zato da se i oni mogu igrati igračkama drugog djeteta pa tako imati korist, već zato što smo prijatelji, volimo se, lijepo je podijeliti nešto s drugim.
Neću ih siliti ako ne žele. Odluka je njihova, ali uvijek ću im predložiti i pohvaliti ih ako nešto podijele.
[/quote]
Isto ovako.
mozarela :shock: , nisi me baš utješila. Ništa, slušat ću anci :mrgreen: .
Pa naravno da im i svojim primjerom to pokazujem.Citiraj:
Ivana2 prvotno napisa
Dajem im svoj neseser (istina da se mogu u miru otuširati, ali one to ne znaju :mrgreen: ), svoju robu da se igraju... ne tražim ništa zauzvrat.
Samo ne vidim što je loše u tome da djetetu predložim nešto.
Nekad ona i sama bez da ja bilo što kažem, ponudi čokoladu. Nekad joj ja predložim. Ne forsiram.
uporno, ali upornooo i svaki svakcati put sto otvaram ovaj podforum, citam naslov ovog topika kao: odgoj indijanaca.
sori za offT. morala sam to javit. mozda cu sad prestat konacno.
mozete slobodno brisati ovaj moj komentar. :mrgreen:
pa naravno da promatraju svoje roditelje koji dijele - zar stvarno misliš da bih svoju djecu učila nečemu što niti sama ne prakticiram? kao što sam napisala na jednom drugom topicu, i moja torba je posudbena i uvjerena sam da svojoj djeci činim najbolje moguće kad god ih podsjetim da mi dijelimo.Citiraj:
Ivana2 prvotno napisa
i naravno da se ne dijele sve stvari koje imaju, čak niti međusobno jer to, na kraju krajeva, niti ne žele. Diani uopće nije stalo do Karlovih autića kao niti njemu do njezinih barbika (više :) ).
i tvoja zadnja rečenica je čista suprotnost onome što si o svom djetetu napisala jučer.
pa prema tome, ne ljuti se na mene jer sam ja samo komentirala napisano. a nisam bila jedina. mora da je do tvog komentara
:)
Ovo nema previše veze sa malom djecom ali ima sa braćom i sestrama.Baš u zadnje vrijeme i moji i muževi (roditelji,tete,ujci,stričevi) su imali nekih nerazriješenih stvari,moji nažalost sprovod a njegovi neke imovinske nesuglasice.I gledam i jedne i druge,moja mater je najstarija od 4 djece,otac najmlađi od 4 a svekar najstariji od 5.Svatko živi svoj život,neki su bliže,neki dalje,svi imaju svoju djecu i unuke,svoje probleme,rastave,preljube-....ma svašta.I onako naizled rekli bi da nema tu pretjerane povezanosti.Ali ovo što sam viđala ovih dana bilo mi je toliko dirljivo da sam samo sebi dala potvrdu onome što oduvijek tvrdim-da među "svojima" postoji ta neka posebna veza koja je neobjašnjiva i baš posebna.Gledajući ih svih skupa dogodi se taj nekakav spoj energije,spoj zajedništva i ljubavi.Vidiš da ti ljudi dolaze iz svojih vanjskih svjetova u ono otkud su potekli,u svoju bazu,sigurnost,mjesto gdje si prihvaćem samo zato što si tu,što si njihov dio.Kad se otvore neke bolne teme vidiš koliko su ustvari osjetljivi na probleme tog svog brata ili sestre,da će se iskreno potruditi pomoći bez postavljanja bilo kakvih uvjeta ili traženja protuusluge,pomažeš jer ti srce tako kaže.I onda zamislim jednog odraslog čovjeka kojemu su roditelji već prestari ili su umrli a nađe se u teškoj životnoj situaciji.Zar je uopće potrebno pričati o tome koliko ti netko tvoj znači u takvim situacijama?Ovo naravno nije utjecalo na moju odluku da imam više djece ali mi ipak donese nekakav mir kad ih zamislim kao odrasle ljude.
moja kćer je bila jedinica punih deset godina i nikada nije bila sebična, ali stvarno nikada. ona je više naivka koja će sve razdijeliti da svi budu sretni i zadovoljni.
a mali... čista suprotnost, on je sad već sa nepune dvije godine škrtica i teško da će nekome nešto dati, baš je mali sebičnjak i ima pravo šefovsko ponašanje.
iako ih odgajam potpuno identično, oni su dva različita svijeta. samo ih trebam s različitih strana usmjeravati negdje prema sredini.
Trina, lijepo si to napisala. obitelj je obitelj, i ja tako gledam na to.
no, evo moji rođaci - dva brata, jedan bolji od drugog, ne pričaju već 20 godina. neka starina bila u pitanju. nedavno im je umro tata i na sprovodu mi se činilo da će se pomiriti. ali ne - oči pune suza, ali ni riječ - prošli jedan pored drugog kao pored turskog groblja.
nije ni to neka rijetka situacija.
ponavljam, ne znam što bi se to trebalo desiti, a da mene posvađa s mojom sestrom. ili da posvađa juraja i maru.
i mislim da nema veze ono jedinci - sebični, ja sam do prije godinu dana odgajala jedinca i ništa se specijano nije promijenilo. nemamo baš nešto previše love, ali on ima svoje igračke, svoju sobu, svoj stol. mara ima svoje igračke, i ona će imati svoju sobu. hranu ne trebaju dijeliti, za svakog ima dovoljno.
jedinac - ne jedinac, mislim da nema to veze s njihovim karakterima. ima veze s ovim što piše trina u zadnjem postu.
Dijete od dvije godine ne može ne biti škrt,to je normalan razvoj djeteta kad on uopće nije sposoban išta dijeliti.Nebi valjalo da nije tako.Škrtost ili velikodušnost će doći do izražaja kad odrastu,kod djece to ne ide baš tako lako.
Moj post je bio za Tashunicu.
Cvijeta,je,ima svega.Nitko ti ne može garantirati ništa u budućnosti.Ali srećom,još uvijek su rijeđe takve priče nego one pozitivnije
potpisCitiraj:
Trina prvotno napisa
Točno.Citiraj:
Trina prvotno napisa
Nešto slično sam i ja gore rekla.
Moja starija kći bez problema dijeli svoje igračke, čokoladu (osim sestri :mrgreen: )... ali ona kaže "da je se mora pitati" :mrgreen:
A mala valjda misli da će se svatko tko pogleda njenu guralicu upisati ko vlasnik u knjižicu vozila. :roll:
trina znam ja da je to razvojna faza, ali kod njega poprilično izražena. on misli da je cijeli svijet njegov da može prisvojiti sve što vidi oko sebe.
naravno da to neće ostati baš tako jako izraženo, ali ipak mislim da je to dio njegove osobnosti i da će nešto od toga ostati.
starija nikada nije bila takva, ni kad je imala dvije godine.
Moja je :lol:Citiraj:
starija nikada nije bila takva, ni kad je imala dvije godine.
pa upravo o tome i govorim. ipak se neke karakterne crte vide i prije nego odrastu.Citiraj:
Anci prvotno napisa
Gle, moja starija je stvarno bila mali škrtac, sad nije.
Ma nije to dio njegove osobnosti,vidjet ćeš.Škrtost je baš normalna faza u maloj dobi (i puno većoj od dvogodišnjaka) jer oni jednostavno nisu sposobni dijeliti,ne vide dobrobit davanja.I ne samo davanja nego još uvijek ne mogu znati ni da sve tuđe nije njihovo.pa npr moj dvogodišnjak misli da su sve igračke na plaži od sve prisutne djece njegove. :mrgreen:Citiraj:
Tashunica prvotno napisa
Nemoj ga uopće tjerati da išta dijeli ako neće.Proći će ga
ne tjeram ja njega uopće, nego mi je komičan, sav se uspjeni i počme vikat na nekom svom jeziku ako netko pipne ono što je on pikirao pa makar bilo kilometar od njega.
a to na plaži :roll: strahota. svi ručnici, sve ležaljke, igračke, frižideri, sve je bilo njegovo.
:lol: :lol:Citiraj:
Tashunica prvotno napisa
Ovo mi zvuči jaaaako poznato! kloklo, kao da pišeš o meni! Ni zbog čega u djetinjstvu nisam bila tako nesretna kao zbog toga što nisam imala brata ni sestru i ni zbog čega tako sretna kao kad su napokon stigli!Citiraj:
kloklo prvotno napisa
Stereotipi o jedincima i dijeljenju mi se ne sviđaju, a i ne mislim da je dijeljenje materijalnih stvari najvažnije područje na kojem bi jedinci mogli biti uskraćeni. Meni je puno teže padao nedostatak duhovnog zrcaljenja i razmjene, ne zato što ih nisam imala od obitelji i prijatelja, nego zato što sam vjerovala da bratsko-sestrinski odnosi tom iskustvu daju potpuno novu dimenziju. Jedino sam se zbog toga osjećala siromašnije.
ja sam jedinica i nikd, ama bas nikad nisam pomislila kako bi bilo lijepo imati brata ili sestru, i to je u biti razlicito.
ivka, kazu da u psiholoskom smislu granica izmedju djece kad je veca od 5 god. onda ta djeca imaju vise karakteristika jedinaca nego brace i sestara, odnosno utjecaj tog starijeg djeteta se izjednacava s utjecajem odrasle osobe.
Citiraj:
flower prvotno napisa
Onda sam ja odgojena ko jedinica :shock:
Ovo nisam znala.
To vrijedi za oba djeteta, jel?
kakve veze ovaj uvod ima sa odgojem jedinaca i odgojem uopce, nije mi bas jasno.Citiraj:
Trina prvotno napisa
valjda zivim u nekom paralelnom svemiru, pa mi je jednako tako nejasno sto bi to bio odgoj jedinaca, ili odgoj nejedinaca.
odgoj moze biti "dobar, los, zao" sto prvenstveno ovisi o kvaliteti roditelja kao osoba i sire. svi zivimo u razlicitim konstelacijama, pa je i to da li imas ili nemas, i koliko imas sestara i brace, jedna od mogucih konstelacija.
a uvjerenja da si time sto imas vise ili manje djece / vise ili manje sestara i brace, bolja ili gora osoba / roditelj, spada u "bespuca populizma, jeftine psihologije, itd.
mada ljudima to mozda pomaze u traganju za "zlatnim gralom".
uvijek ostanem "sprachlos" kada mi ljudi za moju i. kazu:
ma nikad ne bi rakla/o za nju da je jedinica...
ili
da, da tako ti je to kad je jedinica...
ps. a interesantno je kako se vrlo rijetko razgovara o recimo tome kako poneka djeca koja nisu jedinci, razviju prilicno manipulativne metode ophodenja u grupi djece (recimo u skoli ili vrticu), jer su u roditeljskoj kuci (sto ide na dusu takvim roditeljima) prisiljeni na bespostednu borbu za paznju i naklonost....
ovim nikako ne zelim reci da biti ili ne biti jedinac je bolje ili gore, ili se upustiti u populisticko razglabanje (posto postoje i teorije da bi svako dijete trebalo imati jednu odraslu osobu samo za sebe, sto je meni nonsens, jednako kao i to da svako dijete mora "dijeliti" odraslu osobu sa bracom i sestrama), vec samo da kad se vec ide u raznorazne analize, da se ide duboko, ne plitko.....
ako uopce razgovor koji bi isao u smjeru da je jedno bolje ili gore od drugoga, moze ici duboko, a ostati na pocetnoj tezi.
i da ne zaboravim...
u povijesti ljudskog roda su obitelji s vise djece bile debelo pravilo, a obitelji s jednim djetetom prilicni izuzetak.
i gle cuda, u doba starih rimljana, osmanlijskog carstva, itd... svijet ne bijase nista bolji, nego danas, kada je barem na zapadu nesto veci broj obitelji s jednim djetetom.
ako me pamcenje povijesti u skoli dobro sluzi, bijase tu krvi do koljena, ratova, boli, jada i cemera, a divni nam sultani prvo sto napravise nakon dolaska na vlast bijase ubijanje vlastite brace, oceva, striceva, uze i sire...
valjda su lose naucili djeliti... :mrgreen:
ps. ima jedna pametna knjiga:fromm, imati ili biti.
medutim iz nje nikako ne proizilati
da ne imati znaci vise biti, niti da imati znaci manje biti. sto nam nas zdravi razum, a i pogled oko sebe i u sebe ionako kaze.
Citiraj:
seni prvotno napisa
Citiraj:
Trina prvotno napisa
krivo sam pokopcala. izvin, izvin :)
:lol:
ja sam kriva za nesporazum
meni se cini da jednaku kolicinu predrasuda imaju sve obitelji koje se neuklapaju u neki standard tipa - jedno zensko, pa jedno musko (ili je bolje obrnuto). pa time i jedinci dobiju svoju porciju predrasuda.
O daaaaaa :roll:
Od svih predrasuda s kojima sam se susretala te o jedincima mi još uvijek uspješno dižu tlak
neka si, baš mi je drago jer mi se sviđaju tvoji postovi na ovu temu :*Citiraj:
seni prvotno napisa
Sve super,sve pet ali najzanimljivije od svega je to da je sve do jedna mama koja ima jedno dijete(i namjerava ostati na toj brojci) rekla da su sve one stvari napisane o jedincima predrasude.Znači,vi tvrdite da je za dijete ustvari svejedno jeli jedinac ili nije?
Ja recimo radim s jako puno djece različitih uzrasta i sa vrlo velikom sigurnošću mogu tvrditi da su jedinci sasvim normalni i da ne rade više sranja od dejce koja imaju braću i sestre.
a kad bih baš bila napasna i išla gledati u obiteljsku strukturu najproblematičnije djece s kojojm sam ove godine radila -nitko nije jedinac.....
i da unteršift pod seni
In the world I grew up in, a typical family had two or three children. My childhood friends were all members of such stereotypical families. If not two kids in the family, then three; if not three, then two. Families with six or seven kids were few and far between, but even more unusual were families with only one child.
I happened to be one of the unusual ones, since I was an only child. I had an inferiority complex about it, as if there were something different about me, as if what other people all had and took for granted I lacked.
I detested the term "only child." Every time I heard it, I felt something was missing from me--like I wasn't quite a complete human being. The phrase stood there, pointing an accusatory finger at me. "Something's not quite all there, pal," it told me.
In the world I lived in, it was an accepted idea that only children were spoiled by their parents, weak, and self-centered. This was a given--like the fact that the barometer goes down the higher up you go and the fact that cows give milk. That's why I hated it whenever someone asked me how many brothers and sisters I had. Just let them hear I didn't have any, and instinctively they thought: An only child, eh? Spoiled, weak, and self-centered, I betcha. That kind of knee-jerk reaction depressed me, and hurt. But what really depressed and hurt me was something else: the fact that everything they thought about me was true. I really was spoiled, weak, and self-centered.
(Murakami, South of the Border, West of the Sun)
Ja takodjer mislim da je razlicito za dijete raste li uz bracu i sestre ili kao jedinac. I koliko god znam da nije to ni izdaleka jedino sto utjece na dijete i da odgoj moze biti ovakav ili onakav neovisno o broju djece - ostaje cinjenica je da svi jedinci koje poznajem dijele tu neku zajednicku crtu - ne te famozne sebicnosti, jer su neki izrazito darezljivi, ali kod razlicitih osoba na razlicite nacine i razlicitim intenzitetom se vidi da su bili centar paznje roditelja. Kod nekih su to osobine koje se inace smatraju negativnima, a kod nekih je upravo suprotno. A mozda je cista slucajnost.
Ali cudno mi je s jedne strane tvrditi da npr. (ne)koristenje ja-poruka moze uciniti cudo za djetetovu samosvijest i samopouzdanje, a cinjenica odrastanja i dijeljenja s bracom/sestrama ili sam uopce ni na sto ne utjece.
Posebno ne razumijem, maria, da si nasla braniti jedince od problematicnosti, ne-normalnosti ili cinjenja s*anja - kad to nitko nije ni spomenuo vezano za njih.
Niti zasto seni spominje da svijet nije prije bio 'bolji' iako su vecinom obitelji imale puno djece - pa nitko nije tvrdio da su jedinci po necemu losiji, gori, da su neke osobine rezervirane za jedince i da je osiguranje za divan i blag karakter djece imati ih vise.
Pa upravo to , nema pravila, jedinci, nejedinci .... nema algoritma koji bi mogao predvidjeti kakav bi tko mogao biti