svi smo drugačiji, a unaprijed možeš procijeniti možeš li nekom bliskom nešto reć ili ne...
poslušaj svoj glas :heart:
Printable View
svi smo drugačiji, a unaprijed možeš procijeniti možeš li nekom bliskom nešto reć ili ne...
poslušaj svoj glas :heart:
erik, idi čisti stan ženo božja, još si na kompu :lol: :lol: :lol:
:oops: :oops: :oops: :oops:
idem.
obečajem :)
aj bok navratim večeras uživajte :mrgreen:
To sam si pitanje cesto postavljala i nasla odgovor u ovome:Citiraj:
krumpiric prvotno napisa
Na kraju krajeva, mislim da u dobrobiti djeteta uopce nije zanemariv i psihicki faktor od strane majke - npr. ako je majka sigurna da ne zeli radati bez epiduralne, a to joj se nametne (na ovaj ili onaj nacin), pitam se je li potencijalna steta za dijete od te epiduralne veca ili manja od stete zbog majcinog nezadovoljstva, straha, i sl. ?Citiraj:
erik prvotno napisa
Naravno, educiranje (razlicito od osvjestavanja!) je jako bitno - cinjenice uvijek ostaju cinjenice, a kako ce ih netko iskoristiti u svom slucaju, stvar je izbora koji ovisi i o tim objektivnim, ali i subjektivnim faktorima.
Inace, ja sam oduvijek bila nekako "osvjestena" (ah skromnosti moja :lol: ) u smislu da sam vjerovala da je porod fizioloski proces koji najbolje funkcionira u neometanim uvjetima (pomoglo mi je vjerojatno u tome i ucenje fiziologije), ali bila sam potpuno needucirana u smislu kako to ostvariti, kako se boriti za sebe i svoj izbor...
U početku nisam namjeravala čitati ovaj topic, jer sam mislila da u mojim porodima nema bogznašto traumatično. Scenariji više ili manje klasični, imam zdravu djecu i bok. To sam govorila i drugima.
Ali onda sam ga, ipak, pročitala, pa potaknuta nekim tekstovima malo prosurfala na istu temu. I uvidjela sam da traume ne moraju biti tako sveobuhvatne da bi postojale, da porod može biti generalno u redu ali u njemu se mogu javiti i pojedini trenuci s kojima se kasnije teško nositi.
Najteže mi je bilo spoznati da je i u mojim, općenito dobrim porodima, zapravo bilo pojedinosti prema kojima se odnosim na način tipičan za silovane žene: krivicu svaljujem na sebe, o tome ne pričam (iako sam druge pojedinosti poroda ponovila sto puta), nadam se da će "nestati" samo od sebe, umanjujem vrijednost bolnog iskustva pokušavajući ga izbrisati pozitivnim. A cijelo vrijeme mi podsvijest govori da nije sve baš tako.
Meni je drugi porod jako puno pomogao da dobrim dijelom vratim vjeru u sebe i prestanem se optuživati. Znam da to ne funkcionira za svakoga, osobito kad su traume stvarno duboke a posljedice još dugo vidljive, što kod mene nije bio slučaj. Hvala svima koji su imali strpljenja ovo pročitati :heart: Možda nije jako suvislo, ali trebala sam to napisati. Kad se jednom uspijem stvarno očistiti od svih tih negativnih osjećaja i prihvatiti sve što mi se dogodilo, možda zapišem i čitave priče sa svojih poroda, bez uljepšavanja, ali i bez gorčine.
Za one koje i dalje žele još djece: nadam se da ćete pronaći vlastiti način da smognete snage suočititi sa svojom tugom i krenete dalje :love:
argenta dobrodošla na ovu temu :)
zanimljivo je kakve nas sve stvari potaknu da razmislimo o svojoj nutrini..
mene je potaknuo porod od prijateljice,
a do onda sam bila zadovoljna svojim porodom,
sad kad gledam, za takav porod nisam trebala putovati u rijeku,
imala bih ga 100% i u puli :)
ali svako iskustvo vrijedi!
vjerujem da ćeš i ti posložiti svoj mozaik :love:
evo malo ljubavi za sve naše traume
:heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart:
sad sam tek pročitala topic otpočetka.....
meni je stravično iskustvo prvog poroda (da, dobro ste pročitale) završeno carskim počelo blijediti kad sam vrlo brzo ostala ponovo trudna
da nije došlo do takvog obrata moguće da se dan danas ne bih ohrabrila za drugo dijete...
druga trudnoća je ipak došla prebrzo, nisam imala vremena da prodrem u samu sebe i raščistim neke stvari, tako da za drugi carski 18 mjeseci nakon prvog ipak pomalo samu sebe okrivljujem (i čini mi se da nikad neću prestati)
nije da se žalim i znam da ima gorih priča, uvijek ih ima...u savjete vezane za porod se ne upuštam i mudro šutim dok se o tome priča
poantu sam zaboravila napisati: kod mene je bilo "klin se klinom izbija"
nemam odgovor kako izlječiti traumu jer sama sa sobom nisam načistu...
Znam da hoću :* Mislim da je važan korak u tome shvatiti kako ipak postoje neke stvari s kojima se moram suočiti, ma koliko mi to teško bilo.Citiraj:
erik prvotno napisa
S druge strane, meni je bilo super što je Kanga pisala o svojim porodima, kako joj je, bez obzira na nesavršenosti, svaki njezin porod bio važan. To i ja osjećam, a mislim da je to slično kad otkrijemo da nam djeca nisu savršena (i naše odgajanje njih), ali su nam svejedno neprocjenjiva iskustva. Makar bili drugi ti koji su nas povrijedili, porodi zapravo puno otkrivaju o nama samima i, u konačnici, nitko nam ih ne može otuđiti. Ja vjerujem da su moja (loša, ali i dobra) iskustva poroda imala svoju svrhu.
imala sam školski primjer divne trudnoće. do zadnjeg dana sam šetala, penjala se uz brdašce (divno moje Sarajevo) do posla. stepenice kao od šale, spremanje kuće isto tako... ma cijelu sam trudnoću bila na nogama. svi mi govorili da ću roditi kao od šale. kad ono...
primljena u bolnicu zbog "silentnog" CTG-a, u 40+6 sedmici. ni centimetra otvorena. sutradan ujutro, nakon vizite moja doktorica predlaže gel za omekšavanje grlića, nakon ubrizgavanja, počinju lagani trudovi, odlazi čep, a u međuvremenu tri užasno bolna vaginalna pregleda (za koje tek sad kontam da su nasilno "otvaranje"). trudovi se javljaju sporadično i nisu toliko jaki. tako dočekujem noć, CTG bilježi trudove, a ja čekam... sestra mi govori da se idem naspavati, jer "nema od poroda ništa, večeras", i ja odem spavati. bude me trudovi, i ja prodišem svaki i nastavim spavati. budim se ujutro, ponovo vizita, spuštaju me u rodilište. ja kontam, šta sad... nakon pola sata, moja doktorica (koja me je vodila) me pregleda i nakon toga dolazi u sobu i kaže mi da je došla da mi kaže da se ona ipak opredjelila za sekciju, ali da ipak želi i moju saglasnost. objasnila mi koje su indikacije. i već dvadeset minuta kasnije, ja sam bila u operacionoj sali. otvorila sam se za 24 sata svega jedan centimetar, CTG nije bio dobar, i beba je bila pred prijetećom asfiksijom.
ono što ne znam, a pretpostavljam da je bilo, i da me nisu htjeli paničiti je da je E. vjerovatno već bila ispustila mekonij i da se tu noć popriječila u mom stomaku. naravno, to su moja nagađanja. osim toga, kad mi pričaju kako su žene dobro podnijele carski, sa mnom to baš i nije bio slučaj. u postoperativnom periodu nisam smjela jesti ni piti cijela tri dana. bila sam užasno slaba i nije boljela rana, koliko sam bila iscrpljena, i nisam mogla uskladiti disanje dok bih hodala, jer je bilo previše naporno. rez mi je od kuka do kuka. i nisu me šivali onim koncima što sami otpadnu, već onim pravim. i dan danas mi to nije baš jasno, ali najvažnije je da je moja bebana dobro, da je divna i da je gledam kako raste iz dana u dan.
:*
Slabo stignem do neta ovih dana, uglavnom hvala curama na podršci :*
bjuma kako si to skužila?Citiraj:
bjuma prvotno napisa
Zanimljiva mi je ova usporedba s nesavrsenoscu nas kao roditelja, ali jos mi vise u ovom kontekstu lezi usporedba s nesavrsenoscu odgoja koji smo mi primili od svojih roditelja. Da sam birala svoj odgoj, neke bih stvari sigurno drugacije postavila, na nacin kako danas pokusavam u odgoju svoje djece - nisu to neke drasticne razlike, ali meni su bitne. Ipak, taj je i takav odgoj, pored ostalih faktora, napravio od mene ono sto ja danas jesam i zato mi je sve od neprocijenjive vrijednosti - cak i ono sto bih radije da je bilo drugacije. Malo apsurda ne skodi, dapace :)Citiraj:
argenta prvotno napisa
Kanga, evo ti jedan :love: (i za onaj drugi topic isto)
Nije neka mudrost ali je istina - svaki porod je priča za sebe kao što je i svaka trudnoća. Meni je sam porod bio više manje ok ali mi je ostala trauma kad su me odvojili od mojeg malog sunca na nekoliko dana. Sada znam da nije postojao niti jedan medicinski razlog za to nego je sve bila samo rutina. O tome što me čeka idući put ne razmišljam jer to ne mogu predvidjeti ( kao što nisam mogla ni za ovaj ) pa se niti ne živciram ili strahujem jer nema smisla.
Upravo ovo bio je glavni razlog zašto sam tako žarko željela vaginalni porod nakon prvog carskog! Na svu sreću to mi je i pošlo za rukom. Evo sad svaki dan iščekujem treći porod, naravno opet vaginalni, ali sad me već pomalo strah samog poroda iako je moje iskustvo više nego pozitivno...Nadam se ipak "ekspresnom" porodu jer sam već na prošlom pregledu (38+3) bila otvorena 3cm, svaki dan me lagano peru trudovi i sluzni čep se topi...Ipak mi je lakše kad vidim da se tijelo priprema za taj božanstveni događaj!Citiraj:
ali mi je ostala trauma kad su me odvojili od mojeg malog sunca na nekoliko dana