Vijest o tuđoj trudnoći...

fritulica ....bila sam na jednoj radionici koju su vodile gdje psihologinje s FF-a i Verna, pa čuj ta znanstvena istraživanja obuhvaćaju svu složenost zaključka o sreći, razne su varijable i čimbenici...ali u zaključki na prvom su mjestu zadovoljavajući brak i dobri obiteljski odnosi što je po meni imanje djeteta za kompletnu obitelj, ne samo muž i žena nego i djeca....ako te zanima postoji neka popularna knjiga "dobra sreća" ili 10 pravila dobre sreće ne znam autora...a izvore znanstv litrature imam ako te zanima

Nisam se mislila uključiti na ovu temu, ali moram...
Mi smo trudnoću ostvarili prirodno nakon skoro dvije godine bezuspješnog pokušavanja, svih pretraga, nakon prvih konzultacija na odjelu za neplodnost i uoči dogovorenog HSG-a i AIH-a. Znam da nisam prošlu tu tešku borbu i same postupke oplodnje, ali se na nakin način osjećam kao jedna od vas. Prošla sam ta preispitivanja u sebi... zašto mi ne možemo, a drugi mogu, što radimo krivo itd., pa onda hoću li ja moći prolaziti kroz postupke, ja nemam snage za to... pa sve do toga ja želim bebu i ništa me u tome neće zaustaviti... Prošla sam ljubomoru, zavist i plač na svaku trudnoću za koju bih čula u svojoj okolini... ali nikad to nisam osjetila na vijest o trudnoći na ovom forumu, zaista nikada... Svaka objava tako ostvarene trudnoće i danas me tjera na plač, ali na plač od sreće jer mi je to dokaz da se čuda ipak događaju. Meni je naša trudnoća pravo čudo jer rezultati pretraga nisu bili obećavajući, a mpo trudnoće su mi nešto zaista posebno.
Zato ne mogu shvatiti niti ću ikad moći razumijeti kako netko može biti zavidan na tako teško ostvarenoj trudnoći. Takve osobe su totalno bezosjećajne i možda ih je bolje ne imati u svojoj blizini.
A svima vama, koje ste do svog sna došle putem mpo-a, želim i zahvaliti jer ste mi u ove dvije godine davale nadu da ću i ja jednom sanjati isti san...

ana39, onaj tvoj prethodni post se mogao protumačiti svakako pa sam zato i napisala da ne kužim...
i nisam ja toliko povrijđena njezinim ponašanjem, koliko mi je žao što stvari nisu kao prije
ako me kužiš... ja bih da je isto kao i prije (naš odnos), ali sam svjesna da to nije moguće, bar još neko vrijeme, ako ikad...
a kako naša ina33 kaže - a čekat ću...

Citiraj:

---

fritulica ....bila sam na jednoj radionici koju su vodile gdje psihologinje s FF-a i Verna, pa čuj ta znanstvena istraživanja obuhvaćaju svu složenost zaključka o sreći, razne su varijable i čimbenici...ali u zaključki na prvom su mjestu zadovoljavajući brak i dobri obiteljski odnosi što je po meni imanje djeteta za kompletnu obitelj, ne samo muž i žena nego i djeca....ako te zanima postoji neka popularna knjiga "dobra sreća" ili 10 pravila dobre sreće ne znam autora...a izvore znanstv litrature imam ako te zanima

---

Hvala ti ana39 :love:, ali je nekako ne vjeruem da ću otkriti recept za sreću u nekom priručniku. Ne vjerujem ni da može postojati jednoznačna definicija sreće, jer koliko ljudi - toliko ćudi, što je nekom bijelo, drugom je crno itd...

Ja u biti mislim, da svatka od nas, u kojoj god roli se našla, pa i onoj nepoželjnoj ((pre)dugo iščekivanje dijeteta, jednoroditelj-samohrana majka, rastavljena /prevarena žena...itd), sve mi u globalu odabiremo predznak našoj borbi, + ili -, pozitiva ili negativa, spokoj ili nemir, ljubav ili mržnja, sreća ili nesreća..

Ja mislim da svi mi imamo dobrih i loših dana.Neki put plačem kad vidim malu bebicu,a neki put mi to stvarno ne smeta.Evo danas sam baš u dućanu vidjela jednog malog dečkića,tek je prohodao,jedva je zadržavao ravnotežu,samo je gegao,tako je bio sladak,baš sam mu se nasmijala.Mislim da nitko,ali stvarno nitko tko ne prolazi to što mi prolazimo ne može nas skroz razumjeti.Moji na poslu stvarno svi imaju razumjevanja za moje probleme i brinu se za mene i stalo im je,ali ipak se neki put dogodi neki glupi komentar,neka riječ koja zaboli,ali mislim da oni toga nisu ni svjesni,ne shvaćaju kako se osjećam. Ne zovu se djeca rođena potpomognutom oplodnjom samo tako"čudesna djeca".Ona taj naziv i zaslužuju! A i mi smo na neki način drukčije i posebne! :love:

Kad mi netko iz moje blizine objavi sretnu vijest naravno da se žicnem i rastužim ali sve to ipak prođe.Imala sam kolegicu koja se dugo godina liječila od neplodnosti i samo je pričala o postupcima i sl... i svi su je počeli izbjegavati jer je postala naporna i frustrirala je svoju okolinu sa svojom nervozom i negativnošču i samo si s njom mogao pričati o njenim problemima.sad kad o tome razmišljam ona je tražila samo malo da je se sasluša i nije jednostavno mogla shvatiti da je naporna.Kad bi saznala za nečiju trudnoću možete zamisliti koja bi bila reakcija.I dan danas iako sam u istim problemima kao ona tada NE ŽELIM postati isfrustrirana a ni naporna svojoj okolini i zato nikome ne pričam o tome.Normalno je da nas pogodi zašto nekome ide glatko a nekome ne ali nikada se nezna prava istina jer ljudi glume i nećemo nikada doista saznati kako je nekome u njegovom životu i nemoj mo gubiti vrijeme na nebitne ljude i stvari samo gubimo energiju a ona nam je itekako važna u ovoj našoj borbi.Pustite da osjećaji prođu i odrade svoje jer nakom takvih tužnih trenutaka uvik dolaze oni sretni.......Povrijede nas bliski ljudi i neshavčamo zašto ali neki su ipak previše vrijedni da bi mi odutali od njih jer tko zna možda smo i mi njih jednom tako povrijedili!!!!

Citiraj:

---

ici prvotno napisa

I dan danas iako sam u istim problemima kao ona tada NE ŽELIM postati isfrustrirana a ni naporna svojoj okolini i zato nikome ne pričam o tome.Normalno je da nas pogodi zašto nekome ide glatko a nekome ne ali nikada se nezna prava istina jer ljudi glume i nećemo nikada doista saznati kako je nekome u njegovom životu i nemoj mo gubiti vrijeme na nebitne ljude i stvari samo gubimo energiju a ona nam je itekako važna u ovoj našoj borbi.

---

mene je ne tako davno jako povrijedila moja vjenčana kuma koja je osjetno zahladila svoj odnos prema meni baš u vrijeme prve stimulacije i hladno mi izjavila kako će se odnos popraviti "kada me prođu hormonalni ispadi". To je bio moj prvi stimulirani postupak, bila sam jako uzbuđena zbog njega, nimalo nervozna, možda ponekad malo plačljiva.
Jako me to povrijedilo, dirmulo baš duboko i baš tamo gdje me ful boli i baš u vrijeme kad sam najranjivija. Shvatila da baš u ovakvim situacijama čovjek razluči prijatelje za život od običnih prolaznika. I da, sada izbjegavam o tome razgovarati s prolaznicima.

Kako ja i MM nismo godinama ništa pokušavali(trebalo nam je dugo da prebolimo činjenicu da nečemo imati djecu jer nam je tako bilo rečeno na početku svega ovoga)moja najbolja prija nikako nije mogla shvatiti zašto ništa ne poduzimamo i znala je nekada biti poprilično gruba prema meni a ja joj nikada ne bi uzvratila jer bi me sama činjenica bolila.Iako je ona to radila u dobroj namjeri uvijek bi bila ja ta koja bi sve progutala i krenula dalje i samo zahvaljujući meni se to prijateljstvo održalo i nakon nekog vremena je shvatila da ja ne želim snjom o tome pričati i točka.Kažem nije imala lošu namjeru ali bi pretjerala jer ona je tip kpji sve mora iamti po PS-u (sve mora biti točnouz uru ili nikako)i nije shvačala u kojem smo mi"stanju".Oprostila sam joj ali nažalost nisam zaboravila.Sada je sve drugačlije jer sam ja zauzela drugačiji stav i ne dopuštam da mi popuje nitko!!!!!

I ja sam imala identičnu situaciju sa svojom najboljom prijateljicom, isto tako uvijek bi nešto popovala, kao npr. šta vi čekate, znaš ti ideš dalje školuješ se, znala je poprilično biti gruba na riječima. Pretpostavljam da je to isto bilo u dobroj namjeri a ja glede dugodišnjeg prijateljstva bi dosta stvari progutala, ne bi protivrječila. A tek kada bi razvezala storiu kako su djeca toliki blagoslov da ja ne ne mogu zamisliti kako je to, da ništa na svijetu nije vrijednije od toga, ni karijera, da neki ljudi završavaju fakutet zbog prestiža itd. A znala je za sve, znala kako je se borimo za bebicu, znala je moju tugu, i opet nije znala stati.

A onda sam i ja polagano došla sebi, o svemu što sam poduzimala na MPO plju sam šutila, ni jedn riječi joj ne bi rekla. Čak i kada sam radila ICSI ona nije imala pojma o tome, i dalje bi pile kavicu ali o tome ni riječi.
Možda ona i ne misli tako, možda nij ni svjesna svega, ali ja sam zaključila možda je pred nekim ljudima bolje ništa ne pričati, već strpljivo nositi svoje breme, i pouzdati se u onu staru strpljen spašen.

Imam par prijateljica u gradu, koje sam upoznala preko foruma koje imaju iste probleme kao i ja i s kojima otvoreno pričam šta me tišti, detalje moje borbe i za koje znam da će me razumijeti i neću osjećati nelagodu. A uostalom imam i svoje sestre kojima se pojadam kada mi je teško.

A na kraju imam Vas mile moje RODICE, koje ste mi potporu u svemu i hvala vam na svemu. :love: :love:

meni se inače svašta dogadjalo kod ginikologa ali najviše me je začudio odgovor moje privat ginekol kad sam htjela njen savjet oko odlaska na MPO, kaže ona meni onako nonšalantno "ma što će vam ta obaveza, ako imate ispunjen život nemojte se opterećivati..." i sve tako "naše društvo ima predrasude prema vrijednosti žena koje nemaju djecu...bla bla"
nisam se mogla načuditi ...to me je samo navelo da se dodatno preispitujem i nađem vlastitu putanju koja me evo ipak dovela u vaše društvo
fritulica, malo se nismo razumjele oko one definicije sreće ali nije važno, ja ti želim da nađeš svoju!
po meni je sreća osobni doživljaj i relativan pojam kao i sve što postoji...ali ono s čim sam nas sve htjela povezati je doživljaj apsolutnih životnih vrijednosti koje ljubav imaju u sredini i sve njene odsjaje i oblike...pri tom ne mislim na ljubav prema svojoj četkici za zube ili svome konju, planinama, nego baš na onu između ljudi...

Da li vam nekada dođe da poželite da ste prespavali dan, meni je došlo to baš danas. Prvo stigne poruka od prijateljice da je postala teta, onda me nona nazove i javlja da mi je sestrična u rađaoni i samo što nije rodila. Nakon toga odem kod sestre na kavicu i ona mi objavi da joj je šogorica upravo javila da je trudna. A ja, ja se držim za slamku i uvjeravam sebe da je jučerašnji test možda napravljen prerano i da ovi simptomi koje osječam su možda i trudnički ali čini mi se da me ta sreća nekako uvjek zaobilazi i ovaj put....

ameli :* :* . Ne daj se draga, bit ćeš ti nama trudnica ubrzo a onda ćemo svi na ovom našem forumu :D :D :D :D od sreće do neba i iskreno od :heart: se radovati s tobom.

Ameli :love2: :heart:

Ameli :heart:

Ameli :love:

ameli neka ti olakša činjenica da mi jako dobro znamo kako se osjećaš :love:
samosvoja imaš avatar koji obožavam, taj prizor iz crtića mi je presladak

Evo da se i ja priključim. Kao prvo užasno sam ljubomorna na sve trudnice oko sebe. Uvijek mislim kako svi mogu a ja ne. I onda evo me na forumu pa vidim da nisam jedina koja ne može. Kada u svojim ophodnjama po VV čujem za neku novu MPO trudnicu to ne jako veseli, ali ove kojima se desi :evil: :evil: :evil: . Eto baš neki dan mala na poslu tak je počela raditi, ima 19 godina, tipa upoznala prije mjesec dana i udaje se, Trudna je. Desilo se kaže, šta će sad jadna. Ja sam pozelenila od muke. A druga...udala se i pita mene da li planiramo klince. Ja kažem da planiramo ali nejde baš sve po planu. Pitam ja nju , a ti? Na to će ona meni ma kakvi još je rano, imam osječaj da bi mi klinci samo upropastili život :evil: :evil: :evil: :evil: .
I kako da sad čovjek ne poludi. Nadam se da se neće naći u mojoj situaciji kada odlući da joj sad možda klinci i neće upropastiti život.

nisam nikada bila ljubomorna.. uvijek kažem daj Bože da svi postanemo roditelji....

Ali kada sam izgubila dijete, nisam bila ljubomorna...već novorođenčad nisam mogla gledati.... počela bih plakati i okretala glavu.

Kada sam otišla kod psihologa rekao mi je da obzirom na mogju traumu oko gubitka bebe u visokoj trudnoći je to normalno i da će proći.

Hvala Bogu prošlo je za dva mjeseca.. :D

uf......................................... :(

danas smo mm i ja saznali da ćemo postati striko i strina i zaista se radujemo bebici u obitelji i sretni smo zbog njih....no, to nas je samo podsjetilo (i zaboljelo) kako je nekima jednostavno ostvariti trudnoću (vjenčali su se prošlu subotu), a tko zna koliko smo mi daleko od naše radosti, našeg :saint:

joj,u nas je ista situacija.i mi cemo u 3 mj,postati stric i strina.i ta nam je vijest u prvi tren razvukla osmjeh na lice koji se brzo pretvorio u suze koji su letile s naših obraza kaolude.nismo ljubomorni,ali ipak.......

Oko mene na poslu sve same trudnice. I meni je jako žao , ne mogu si pomoći ali užasno sam ljubomorna. Pogotovo zato što su to sve ženske kojima se etoo desilo. Danas dođe jedna i kaže da je trudna već 4 mjeseca a nije znala :? :? :? . Ko je tu lud? Kako se meni nikad ne desi :P .

da,stvarno. njima se desilo,i eto šta ce one jadne sada,kao pa moraju roditi.to mi je najgore kad netko kaže-pa sta cu sad,nisam spremna,dogodilo mi se......................

gledam naše žito, posijala sam ga još na sv. nikolu i nekako je slabo istjeralo...bojim se (iako nisam praznovjerna) da nam 2009. neće biti plodna!

Citiraj:

---

amyx prvotno napisa

Oko mene na poslu sve same trudnice. I meni je jako žao , ne mogu si pomoći ali užasno sam ljubomorna.

---

Draga, i oko mene isto. Iako se i meni osmjehnula sreća, znam da će zvučati ludo, ali još uvijek sam ljubomorna na tuđe trudnoće... Možda zato što još nisam osvjestila svoju trudnoću (samo je zamišljam...), a možda i zato što je teško odjednom iskočiti iz uhodanog obrasca razmišljanja i promatranja okoline.... Želim ti da uskoro budeš najsretnija i najposebnija trudnica! Vidjet ćeš, nakon borbe, čekanja, postupaka, iščitavanja medicinske literature, isplakanih suza.... ipak je to daleko posebnije nego što će se činiti nekom tko je "na jednostavan način" došao do svog djeteta... :love:

Citiraj:

---

ivica_k prvotno napisa

gledam naše žito, posijala sam ga još na sv. nikolu i nekako je slabo istjeralo...bojim se (iako nisam praznovjerna) da nam 2009. neće biti plodna!

---

Ma ne dolazi u obzir! 2009. je vaša! A za uzgoj jako lijepe božićne pšenice samo je bitna primjenjena tehnika uzgoja....i uspjeh ne može izostati! ;) Isto tako, uzgajajte lijepe misli i na taj način dočekajte svoje najmilije...
Krenite veselo i sretno u 2009. po vašu bebicu! :)

hvala supermen, tako si to lijepo rekla :heart:
nema nam druge, već veselo i naprijed pa našeg bebača u 2009.!

moram se uključiti...

ja sam jako patila što nemamo djece, bila sam ljubomorna na tuđe trudnoće, sa svakim mojim spontanim bol je bila sve veća i neizdržljivija.
Onda se dogodila moja prva trudnoća, preležala sam je, šta kući, šta u bolnici i tiho sam se u srcu radovala, ali golemi strah nije dozvoljavao da se potpuno prepustim sreći.

Sjećam se situacije, moja je draga prijateljica bila trudna i došla me posjetiti s golemim trbuhom, mene je ubolo u duši jako, odjednom, i tek sam onda shvatila koliko sam bila tužna, moja beba je bila pored mene, a ja sam JOŠ bila ljubomorna na trudnice...
Kada je otišla, isplakala sam svu bol i od tada sa velikom srećom promatram te trbuhe kako šeću gradom.
Dobila sam još jednu bebu nakon toga, ja koja sam govorila kako se meni ne može desiti slučajno, kako netko može ne znati da je trudan 2 mj. ???, eto, ja sam bila i ta...

Želim svima vama, mojim suborkama, svu sreću ovoga Svijeta i da što prije zagrlite svoje bebice, nikada ne odustajte ma koliko se teško činilo jer nagrada je neprocjenjiva.
:heart:

meni je najteže pala trudnoća moje prijateljice koja je imala 2 spontana i ostala je trudna nakon 6 mj,pracenja folikomerije,i hvala bogu trudnoća joj je bila uredna,školska,i rodila je prekrasnu curicu. i sada I god,nakon poroda,s njom se više ne može pričati o svim mojim problemima,jer od kada joj je krenilo kako treba,ona zna rec-DA NJOJ NIJE JASNO KAKO MOGU PRIČATI VIŠE O TRUDNOĆI I O SPONTANIM,DA SAM SE POPELA NA GLAVU I PTICAMA NA GRANI.DA SAM JOJ DOSADNA,NAPORNA. JA,koja sam s njom prošla sve,našalost,zajedno samo prolazile,bodrile se,podupirale,razumjevale.imala sam osjecaj da me samo ona razumi. i nazalost,od svog prijateljstva je ostala jedna sms mjesecno,eto cisto da se kontakt odrzi.jer eto bas neki dan kaže mi da joj o tome ne pričam,jer ona ima drugih briga u glavi.........................

Ja na svu sreću imam oko sebe dvije-tri jako dobre prijateljice koje su u istoj situaciji kao i ja tako da se potpuno razumijemo i tješimo međusobno nakon svake negativne ß a drugima se ni ne trudim ništa objašnjavati.

Citiraj:

---

ivica_k prvotno napisa

gledam naše žito, posijala sam ga još na sv. nikolu i nekako je slabo istjeralo...bojim se (iako nisam praznovjerna) da nam 2009. neće biti plodna!

---

Draga moja ja svake godine sadim tu pšenicu baš na Luciju, do Božića izraste da je maltene spremna za žetvu, a ja na VV. Toliko o plodnim godinama i pšenici. :lol: :lol: :lol:

bambus99 ovo što ti je rekla prijateljica je meni prestrašno...
Očito ona ne zaslužuje tvoje društvo, ako si ti mogla biti uz nju, a obrnuto ne funkcionira...
Moja zaista najbolja prijateljica, od vrtića se znamo, ne planira trudnoću, nije u nikakvom postupku i ne muči se s neplodnošću, pruža mi potporu i kad ni sama ne zna što govorim. Poškaklja me po trbuhu i veli, a di je moje jaje... Zato je i volim, i što da mi i ostane trudna, pa neka, bila bih presretna zbog nje. Kad i vidim trudnicu obuzme me neka blagost i ne mogu maknut pogled s buše, unutra se skriva mala osoba... Vjerojatno te iste trudnice misle da sam luda i idu im na živce žene koje to rade, ali ne mogu si pomoći, suzdržavam se da nepoznatu ženu ne pomazim po trbuhu... uhvati me nekakva sjeta, ali ne i ljubomora.
Jedna prijateljica je mjesec dana skrivala da je trudna, jer ju je bilo strah moje reakcije... Kad mi je to rekla osjećala sam se grozno... Naravno da sam sretna zbog nje (ona je btw rodila 04.12.prekrasnu curicu, i budući da znam da čita, velika joj :*

jako sam se ugodno iznenadila prije mjesec dana kad sam
bliskoj kolegici s posla javila da je beta 0
ona ima troje djece i planira još, nakon neodgovorenog sms-a
priznala mi je da nije znala što reći i kako me utješiti
jer je osjećala kako bi svaka riječ s njene strane bila nedovoljna s obzirom da ona ne zna kako je to nemoći začeti dijete
time mi je zapravo rekla najviše jer je upravo to za mene bilo pravo
razumijevanje-iskreno priznanje nemogućnosti razumijevanja...

jako dobra tema.

nakon naseg prvog neuspjelog ICSI-ja, nas mali necak, kojeg MM i ja obozavamo, objavio je da dobiva sekicu ili brata. objava je bila na obiteljskom rucku i nije nas ujeo crv ljubomore, nego nam je tada nas nedavni neuspjeh izgledao jos vecim. naravno krivo, ali ljudi smo.
poslije smo o tome razgovarali, MM i ja, osjecala sam se krivo jer se nisam veselila novom djetetu brata i njegove obitelji koje jako volim.
oni su primijetili da je nasa reakcija bila vrlo tiha. jedino sto nam se vrtilo po glavi jest kako oni mogu vec drugo (a nije bas bilo planirano koliko znamo) i to prirodno, a mi niti jedno. :(
i nasoj mami , koja je bila prisutna, bilo je tesko zbog mene.
poslije sam o tome razgoavarala s bratom, mislim da bas nije shvatio, ali i ne treba.

u mojoj okolini i nemam bas bliskih trudnica prijateljica, s onima koje su rano postale mame nekako sam izgubila kontakt (hm, a mozda i namjerno) jer me zivot na neko vrijeme odveo izvan HR. dok nisam srela MM bavila sam se svojim poslom kojeg jako volim, skupljala dobru karmu ;) (posao je vezan uz djecu, ali ne direktno) i bila tuzna onako sama i bez djece koju obozavam. :(
za svoje suborke, MPO-ovke nikad nisam osjecala ljubomoru, vec veliko i iskreno veselje jer su maratonke i pretpostavljam sto su sve prosle, prema tome, iako nam je dijagnoza teska, moj put do T i nije bio toliko tezak. sada se samo nadamo da ce sve biti u redu s T i da dobijemo to malo prekrasno bice koje ce nam uljepsati zivot. :heart:

i vama svima od :heart: zelim da sto prije docekate troznamenkaste bete i dosadnu trudnocu pa da guramo kolica, naucimo sve o dojenju i autosjedalicama, i raspravljamo o tome s clanicama ostalih podforuma Rode... :love:

Nisam ni ja ljubomorna na svoje MPO suborke, štoviše veselim se svakoj njihovoj trudnoći ka da je moja vlastita i plačem nakon svakog njihovog spontanog pobačaja kao da je moj vlastiti. Ali pogađaju me izjave tipa " joj desilo nam se, sad se moram udati i roditi, a baš to još nisam planirala" i sl. To mi je :x :x :x

imam ja 2 prije,od koji se jedna udala ima 2 mj,a jedna još ne,uskoro će. i one su mi velika potpora i podška.ova udana još ne planira djecu,i one me dvije stvarno nastoje razumiti i shvatiti kako mi je. i stvarno mi ponekad dobro dođe njihovo uginjanje ramenima i poljubac da ce to na kraju ipak sretno završiti. ali nije mi nikako jasna ta dotična koja je prošla svašta da se tako ponaša sada kad je ona došla do svoga cilj.................. :cry:

Ljudi se jako znaju promjeniti u raznim situacijama. Ona je sada dobila što je htjela i briga ju za cijeli svijet. Ma pusti nju. Drži se ti iskrenih frendica i posveti se sebi i svojim planovima i ciljevima a ovoj jednog dana možda i dođe iz dupeta u glavu. :*

Ja sam primjetila da me ljudi na poslu,od kad znaju da hodam na mpo više ne pitaju što ja čekam sa djecom,a prije jesu.
Meni moja sestrična sa kojom sam jako dobra,nije htjela reći da je trudna,jer je znala da će meni biti teško.Priznajem da i malo je,jer je ona pokušavala zatrudnjeti jedva dva mjeseca,one dane je cijele noći tulumarila,pila i eto,trudna bez problema. A,ja imam neki put osjećaj kao da živim pod staklenim zvonom. Kad sam u postupcima,pazim da ne dižem teško,da se ne prehladim,da ovo,da ono...htjela bi i ja da sam opuštena i da ne trebam stalno paziti na sitnice,na koje cure koje ne hodaju na mpo uopće ne paze i ne razmišljaju o tome.

ni mene više nitko ne ispituje na poslu, oni koji ne znaju nekad pitaju, ali zasad bez velikih trauma.

na tuđe trudnoće reagiram - svakako! na trudnoću jedne prije koja je prije bila trudna pa je izgubila bebu, sam se rasplakala od sreće kao da sam ja trudna.

a ima i onih koje teško podnosim. taman kad sam saznala za MPO, zove me druga i pita jesi trudna, reko NE, kad ona je. tad sam se rasplakala... ona nije ni planirala i uspjela iz prve, a mi nikako.
zove ona nekidan - rodila je... čestitam i to i krene priča o porodu. i priča i priča i priča, i na kraju veli ako te netko pita kako da rodi reci da tako ni slučajno (bio je vakuum u pitanju). mislim si: DA, BAŠ ĆE PITAT ŽENU KOJA NIJE RODILA ZA SAVJET! :roll: Tad sam poludila!

evo oko mene sve mlade mame i tudnice i to me ne smeta. kada sam ja krenula u prvi postupak i moja znanica je krenula i uspjela to je bilo super veselila sam se s njom i to mi je dalo snagu da odmah krenem dalje kuma je u u to vrijeme zatrudnjela i šalile smo se kako ćemo zajedno šetati.uvijek su mi bili podrška.sada na poslu imamo dvije trudnice i mislim da je njima više neugodno nego meni bolno.upravo se spreamo u posjet novom članu obitelji,malo je knedla u grlu i uvijek visi pitanje iznad glave ˝kada čemo mi˝ ali onda se se poigram s nečacima i popričam sa sestom ili bratom i krenem dalje.doći će i naš dan