Printable View
Cure moje, ja sam valjda najdalje od nekog anđela, ali zamoljeni smo svi da ova tema bude tema podrške, u pomoć' andrei i curama koje su se osjećale slično, čak je i preimenovana kao takva, a ne tema rasprave, a rasprave možemo nastaviti na onoj izbor načina poroda ili nekoj tako sličnoj, ne čini li vam se?
U pravu si. :*
uz to se nadovezujem i na post trudnjace...ne zamjeram ja sebi carski. ja si (i ako si!!) zamjeram sto nisam bila glasnija, upornija...kada su mi odnosili dijete nakon sto je bilo samnom 2 minute jer ako lezim na ledjima 24h ne mogu je dojiti pa ni ona onda nema sta biti samnom...sto moje "mooolim vas vratite mi ju" je bilo jecaj u suzama a ne vrisak od kojeg pucaju stakla na prozorima.Citiraj:
Deaedi prvotno napisa
jer sam mislila upravo ovo o cemu ti pises.
sto kada sam cula na viziti doktoricu i sestru kako komentiraju da mi je dijete ostalo bez zraka i da je dobijalo kisik, ko da ja uopce tamo nisam, ko da me nema i ko da o tome nista ne trebam znati, sto sam stala nakon odgovore "ma nsta, sad je sve uredu"....sto kada sam dosla u 25. tj. u hitnu, sto su me bez ikakvog pitanja, komentara, uputa, skinuli, obrijali pripremili za porod. a mene je bilo strah pitati ista jer su se ljutile kako se ne sjecam svoje adrese. u takvoj situaciji.
i jer sam se prepustila doktorima kada su mi u sred pregleda bez upozorenja gurnuli kateter da uzmu uzorak urina i pri tome mi cijedili trbuh.
da, prepustila sam se doktorima, i TO si zamjeram!
bilo je dobrih i ljepih trenutaka, divnih doktora, ali bilo je i onih koj su me ponizili, uplasili, ostavili oziljke, trenuci zbog kojih sam se osjecala onako kako se nitko ne treba osjecati.....
osjećam li krivnju zbog CR
nimalo
ja sam bila totalno za prirodni porod,užasavao me je carski
30 sati od puknuća vodenjaka ni jedan trud
tri prsta otvorena :(
tada sam samo željela roditi
Bila sam pod spinalnom,čula plač svog djeteta,čak ga malo i pomazila
i za drugi porod sam imala dogovoreni CR
stvari su krenule svojim tijekom,opet pukao vodenjak ali trudovi opet nisu dolazili
i ponovo CR
Imam dvoje prekrasne,zdrave djece i ne žalim za ničim... :D
Citiraj:
Romina prvotno napisa
Upravo ovo je i onaj dio koji mene muči. Falit će i to do kraja života. Cijelih 9 mj. nosiš to svoje srčeko u sebi. Maziš ga nadaš mu se i onda ga dobiješ 16 sati nakon poroda još ti ne daju da ga staviš na cicu jer su ti dali neko sredstvo za smiranje (iz nepoznatog razloga).
Iako mi je drago što je barem MM osjetio ono što ja nisam. Čim su je izvadili, onako prljavu i tek izvađenu dali su je njemu. Još se je danima pričalo među osobljem kako on plakao po hodniku. Prvo od straha jer me vode na carski i nitko mu ništa ne govori, a jedan gubitak je iza nas.
A onda kad ju je taj prvi put primio i to on prvi i mazio je i pričao joj, i nije je htio dati da jer operu, stalno je odgađao. Nekako me to tješi, i kad ga vidim sa koliko ponosa on to priča prijateljima i rodbini "joj kako je bila mala, sitne ručice, sva se je tresla, a ja sam je prvi držao. Njen tata".
Nekako mi je to utjeha.
nenaa, razniježila si me :love:
bravo za tatu. :heart:
A što se tiče krivnje. Ne ja je nemam.Mi n ismo krive za neke stvari i ne vjerujem da nas doktor bez razloga tek tako pošalje u salu. To je operacija koja kao i svaka donosi svoj rizik.
Npr. Ja sam sretna da su konačno u 9.00 ujutro odlučili. Primljena u predrađaonu u 19.00, već u 2.00 sata se je znalo (svi osim mene) da mi je pupkovina zapala u porodni kanal i da će beba teško van. Ali doktor inzistira da se otvorim do kraja i na prirodnom porodu. U trudovima do 8.00 ujutro. Nakon toga manijačko tiskanje do 8.30 kad su zaključili da bebi slabe otkucaji, ja nemam trudova, ali još 30 min. tiskanja na suho (ili bez trudova).
Sreća da L. nije upala glavom u pupkovinu i to samio zato jer od nje nije mogla van. Da je, mi bi imali još jednog anđela, a ja to ne bih podnijela.
Tako da sam ja sretna i zahvalna svemu i svačemu da je sada sve uredu. Na neke stvari ne mogu utjecati i ako tijek poroda ide ka CR, a pa neka bude CR. Bolje nego da se šta desi.
Uvijek je na kraju važno da su mama i beba dobro.
Ako to imate, ne mate za čim žaliti ili biti ljute toliko da vas to izjeda, naravno nakon nekog vremena.
I ja sam dugo kalkulirala, bila ljuta na njih, ali evo već prolazi.
Ah šta da ti kažem. On ti je šoferčina, pravi macho tip, drži se frajer. A plakao je na porodu kao malo dijete. Stalno je obilazio sestru i pitao šta da radi kako da pomogne (ja sam se kao bezobrazna prasica derala na njega), ali nije se dao.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
On je i na našoj svadbi plakao, dirnut i ponesen osjećajima, a ja sam mu se smijala i rugala.
Meni je to super i on m i za porod dan danas kaže "šuti to je trebalo tako biti, pa to je moja curica i birala je prvo tatu, zašto ti moraš sve prva." I vjeruj mi to je takav ponos da u momentu zaboravim da je nisam ja prva primila.
ma ti se muški stalno raspekmeze kad je neka frka :lol:
:roll: zabunila si se u pe-de-efu. a i u topicu. mi ovdje - unatoč svemu - glorificiramo carski. :PCitiraj:
sori, ali gelovi i indukcije nisu pomagala nego odmagala. oni su razlog sto masa zena koja bi inace rodila prirodno zavrsi na carskom.
cak bi se u nekim bijesnjim trenucima usudila reci da je sramota za sustav da je jedan normalan fizioloski proces kao sto je porod nuzno preseljen u bolnicu, cak i kad za to ne postoje nikakve indikacije.
nenaa, baš ti je simpa tm :)
Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
Malo OT.
Čekaj Pomi, ako se naše poznanstvo razvije shvatit ćeš da je simpa baš kao i tvoj.
baš tak...Citiraj:
Freja prvotno napisa
Nisam pratila :oops:Citiraj:
leonisa prvotno napisa
Ma ja nemam nikakvih rupa, problema niti takvog nečeg zbog opće. Ali, možda je to zato jer sam prvi put imala spinalnu i sve vidjela, divila se onom čudu od pupčane vrpce (dan danas me trnci prođu kad se sjetim, totalno mi je supersonična onako debela, ogromna, plavičasto prozirna), vidjela sam sina još dok je bio većim dijelom u meni, pa onda samo glava van trbuha, pa hop cijelo (debeljuškasto i rozo) tijelo .. i tako. Nije mi uopće sada falilo, jer sam ovaj put imala nešto predivno, što nisam prvi put, bez obzira na čari spinalne. A to je rooming, pravi, normalni, prirodni, zajendnički boravak mame i bebe u rodilištu. Moju mirišljavu štrucu svo vrijeme pored sebe. TO je neprocjenjivo, TO je ono zbog čega bih se treći put ako treba odrekla spinalne (ovo je samo metaforički, jer em što nemam namjeru ići na treće, em se opća ne bira).
I da, ja nisam imala nikakvih problema, ni povraćanja, kašljala nisam ni malo, ustala sam se lakše i kretala bolje i prije nego prvi put. Sama sam prematala bebu već od drugog jutra. Nosala ga po sobi, gnjezdila se s njim po krevetu, dojila odmah. Mislim da nije toliko strašna ta opća. Barem meni.
Evo i mene u vašoj grupi :)
Cijelu trudnoću sam sanjala prirodan porod,da neću biti rezana :) da će sve biti onako kako sam sanjala..Međutim...Počelo je u 39tj.,doktori su se ustrtarili kada su vidjeli da dijete ime skoro 5kg,a imam još 7 dana do termina,i ja sam u nadi da čujem neko pozitivno mišljejne,išla od doktora do doktora,da mi da riječ potpore da mogu prirodno.Nisam je od nikoga dobila.Čak je moja doktorica željela obaviti carski u 40tj,jer se maleni nije spustio.Ne znam jel to bio problem u meni,što sam gledala carski kao nešto što nema šanse da se dogodi meni,ili me tijelo izdavalo.Kao da nije bilo moje.Nakon 7 dana od termina,maleno zlato je odlučilo doći na svijet.Puna mi je bila torba stvari koje sam pripremila za njega,jer sam očekivala da će biti samnom 24h,iako mi je mama nakon 4 poroda govorila-da se žena treba odmoriti od napornog poroda...
Dolaskom na sv.Duh-odmah su sazvali hordu,liječnika,ja sam ležala,s bocom infuzije u jednoj ruci,dripom u drugoj pojačanom na maximalu.Ne znam kako bi vam opisala taj odvratni osječaj.Plakalo mi se,plakala sam i plakala nije bilo moga muža uz mene koji je sve prolazio skupa -bio s nama na svakom pregledu,na svakom ultrazvuku....Plakala sam,nisam uopće od te sve strke bila svjesna da moj sinčić dolazi na svijet.Slijedilo je dugosatno skakanje po trbuhu da se maleni spusti,unatoč mojim molbama da ne mogu više namještanje ručno djetetove glavice,osječala sam se kao životinja.Točka na i mi je bilo kada su mi u svim tim mukama dali loptu da skaćem po njoj....
Moja doktorica je bila zabrinuta za mene,molia dr.B. da me ne mući,divili su se mojoj izdržljivosti.Ja sam plakala i molia Boga da završi,počela sam se gubiti.....
Nakon hrpe ljekova koje sam primila,vidjeli su da ne mogu roditi prirodno unatoč mojoj genetskoj pred.i daju mi opet sredstvo za smirenje luđačkih trudova koji me nisu ništa otvorili,svi oni maskirani ljud oko mene,spinalna i maleni došao na svijet..5160g,55cm...Dr.se počeo meni ispričavati,da su znali da ne bi čekali blabalbal....Ostalo mi se sve događalo u nekom polusvjesnom stanju,nadrogiranom..ufff..svi oni ljudi,s maskama,moj muž u magli,dolazak na odijel,nemam kontrole nad svojim tijelom ,stavljaju mi malog na prsa,vide da sam u komi,odnose....i ostajem sama,ne mogu se pomaknuti...Dr,.ica me dolazi pogledat,šokira se veličinom moga reza...Ostala sam sama...bezvoljna,kriveći svoje jadno tijelo što me izdalo,zašto je sve tako završilo....Cimerice koje su rodile na carski samo su kukale što im nisu nahranili djecu,samo su noskali djecu koja su plakala,vrištala,sestre su dolazile se zgražavati...Ja sam plakala...Gdje mi je dijete,kako je...
Dolaskom moga L samo je spavao,a ja sam ga gledala,osiječajući se manje mamom jer nisam imala mlijeka od toliko lijekova...osječala sam se nemama..Sve ono što sam čitala na rodii,nije vrijedilo...
Dijete mi je jedna sestra doslovno nabila na sisu,dijete poplavilo ja se naglo digla,vrištim plačem,dijete ne diše,Sestre se sjatile :( kommma...Nakon toga glavobolje koje su me paraliziirale..I dalje plačem..ne mogu vjerovati da je moje tijelo pokupilo sve najgore ...Da sam tako slaba :(...Krvna zakrpa i opet mirovanje,nema L ,nedju mi ga.Mame i dalje kukaju..Proklinjem svoju nemoć uzrokovanu carskim....Pedijatrice se izmjenjuju,sve odreda govore da nemam miljeka,da tako veliko dijete neću moći samo dojiti da prestanem s govorkanjima s rodinim babama,onda zovem sos telefon upućuju me na Dr.Stanojevića koji dolazi hladan kao led,samo kaže,mama truditese ako ne ide ne ide .:( i odlazi...
Tek se počelo smirivati nakon dolaska kući uz pomoć muža..Glavobolje unatoč krvnoj su se smirile tek nakon tjedan dana :(
Prvo dijete sam rodila vaginalnim induciranim porodom, a na indukciju smo morali jer ctg nije bio dobar i beba je morala van. Iako mi je san bio da rodim prirodno i dobijem svoje trudove, taj čas kada sam saznala da život moje bebe može biti ugrožen nije mi ni najmanje palo na pamet čekati svoje trudove i odbijati indukciju. nisam niti razmišljala o tome.
kod drugog djeteta se situacija ponovila s time da sam u dobila svoje trudove, ali i povišenu temperaturu i također ctg nije bio dobar kada je porod započeo. moji trudovi su odjednom stali iako sam ja bila potpuno opuštena i željno sam ih iščekivala, veselila se porodu. nisam se otvarala, stavili me na drip koji nije djelovao, od trudova ni t čak ni uz najjaču dozu dripa, vrijeme je prolazilo, a opasnost od prelaska infekcije na bebu se povećavala pa su se odlučili na carski. hvala bogu pa su se odlučili na vrijeme jer je mali ipak uspio pokupiti infekciju, a i onaj loš ctg je bio od toga što je pupčana vrpca bila svezana u pravi čvor i jadno dijete nije imalo dovoljno kisika. tko zna kako bi to završilo da smo čekali, a opet su učinili zaista sve da mom tijelu daju priliku da se izbori za nekakav normalan porod. i kome da ja sada opraštam? drago mi je da smo išli na carski jer je moje dijete rođeno živo. taj se čvor na uzv nije mogao vidjeti i tko zna kako bi sve završilo. infekcija je možda mogla preći u sepsu itd. naravno da mi je žao što ni prvo ni drugo dijete nisam rodila prirodno i da me sada pitate rađe bi inducirani vaginalni nego carski, ali zahvalna sam što taj carski postoji i što smo tako dobili šansu da budemo živi i zdravi. mislim da si možda pred sebe stavila prevelika očekivanja i da bi se trebala pomiriti s tim da jednostavno u nekim okolnistima neide. nekada su žene umirale pri porodu, danas im se može pomoći i nikako se ne slažem s time da je porod apsolutno fiziološki proces. vjerovatno kod većine je, ali ima dosta žena kojima je medicinska pomoć itekako potrebna i to ne treba shvaćati kao vlasitit neuspjeh nego kao sreću što se ta pomoć mogla na vrijeme i pravilno primjeniti. grli svoje dijete i uživaj u njemu. :love:
Ovo definitivno potpisujem.Citiraj:
dorotea24 prvotno napisa
Na početku i na kraju svega to je najbitnije. Ali eto, u sredini cile priče treba i psihu dovest u red.
ruza, stvarno si prošla kalvariju. Vjerujem da ti nije bilo nimalo lako.
Zagrli tog svog velikog malenog dječaka i neka svi ružni događaji što prije padnu u zaborav.
ma kakav oporavak :/ :shock: ........ja mislim da bi meni trebao psihicki oporavak da sam rodila forsirano vaginalno i samo zbog tog forsiranja da je doslo do problema..............
ja sam RODILA elektivnim carskim...i nimalo se ne krivim zbog toga, naprotiv bas sam ponosna na mog malenog rodenog carskim rezom i na sebe :mrgreen: i ako opet budem rodila to ce biti elektivni carski makar trebalo na privatno!
rodila sam pocetkom veljace na carski i tek sam danas nasla ovaj topic. ne mogu opisat koliko sam zahvalna.
bila sam spremna na sve osim na to sto se dogodilo - niz intervencija koje su zavrsile carskim pod epiduralnom. i dalje pomalo osjecam ko da se dogodilo nekom drugom i ko da sam gledala film. jasno mi je da sam morala otic iz tijela kako bih prezivjela, psihicki. problem je sto se jos uvijek nisam vratila. osjecam se neprisutna, nepovezana sa sobom i zbog toga nepovezana s bebom.
nemam osjecaj da me tijelo izdalo. tijekom trudnoce sam razvila posebnu njeznost i razumijevanje prema tijelu. bila sam zahvalna sto me podrzalo da zanesem (PCOS, 2. pokusaj klomifenom, 36 god) i odrzim trudnocu. imam osjecaj da sam ja izdala tijelo. poznavajuci ga mogla sam predvidjeti da se nece otvoriti u bolnickim uvjetima. i nije. imam osjecaj da sam izdala svoju bebu. umjesto "dajte mi moju bebu" u sok sobi sam vikala "dajte mi moj voltaren"! nisam uspjela, jednostavno nisam uspjela napraviti to kako treba. ali i dalje vjerujem da mogu roditi priridno i da je bila stvar loseg tajminga, lose srece, losih uvjeta a nikako mojeg tijela.
a onda drugi neuspjeh: nikako da uspostavimo dojenje! trudim se i ne odustajem, izdajam, mucim se....
imam svoju zdravu, predivnu bebu a placem. i da, naravno da se osjecam kriva zbog toga.
kad sve zbrojim i oduzmem, negdje sam imala vise negdje manje srece. kad stignem mislit pozitivno kazem si da imam cijeli zivot pred sobom biti joj mama i nadoknadit sve sto smo propustile dok smo bile razdvojene u rodilistu, cak i ako ne uspijemo dojiti. radim najbolje sto mogu, trenutno.
trudim se pomoci sebi kako bih pomogla njoj i pomogla nama.
Sandi5 :love:
bit će bolje s vremenom, gledaj prema naprijed. Sad je sve još dosta friško... I puno sreće s dojenjem!
Sandi5, nešto slično je bilo i kod mene.Citiraj:
Sandi5 prvotno napisa
Moje prve riječi su bile "Boliiiii".
Kad boli :mrgreen:
Želim ti da ti sjedne uskoro sve na svoje mjesto.
Uživaj sa svojom bebicom :)
Nije carski najgora stvar koja se može dogoditi. Tijekom trudnoće čitala sam puno o prirodnom porodu i naravno dogovarala se za prirodni porod na stolčiću (rodila sam u privatnom r.). Međutim kad sam na termin rano ujutro došla na pregled, ctg je bio jako loš, beba se uopće nije micala, na uzv se vidjelo da je plodna voda skroz kalcificirana(bila na pregledu dva dana prije i sve ok). Ništa, morala sam na carski. Izabrala sam epiduralnu, mislila sam da će me infarkt kad sam čula bebu da plače. Odmah su mi ju dali na malo maženja i onda ju odveli na kupanje, vaganje itd... Odmah poslije toga donjeli su ju k meni. Bila sam totalno zbunjena, činila mi se taaako malena(i bila je)bojala sam ju se taknuti. Imala sam problem s dojenjem, nije išlo, izdajala sam se cijele dane s rezultatom od par kapi. Imala sam podršku osoblja, kasnije kod kuće i evo, uz brojne poteškoće koje su me pratile još uvijek dojim svoju mišicu i ne nazire se kraj. :) Nisam nikad imala osjećaj da me tijelo izdalo, zahvalna sam što mi je beba u redu, što je sve završilo ok.Moralo je tako biti,šta sad. Možda slijedeći put bude prirodni, ali kako čitam nije ni taj baš super pogotovo poslijedice.
cure da vam se javim malo..vidim da ima jos slucajeva slicnih mojem ako ne i isti...kako je malo vrijeme izmaklo lakse mi je .... osjecaj krivnje je jos prisutan ali nije vise tako strasno veliki dosli su drugi dani moja malena govori MAMA i to me uvijek vrati na pravi put...ponekad znam "odlutati" u taj svijet krivnje ali se vratim...tako vidim napredak....sto sam pisala za glavobolje one su se nastavile i sad je vrijeme da odem na snimanje jer ovo ne vodi vise nikuda,grozno se osjecam ponekd jer zbog tih glavobolja propustam minute u njenome odrastanju....nije me dugo bilo na ovoj temi ali mi je drago sto se javljaju i druge rodilje i sto vi i dalje dajete savjete.....
Super da si bolje :)!
hvala......
Dijelim isto. :)Citiraj:
boškarin prvotno napisa
I ne kužim i dalje što bi si trebala oprostit?
Da sam kojim slučajem sama birala carski naspram vaginalnom i da je to bila kriva odluka, grizla bi se do smrti.
Ali situacija je bila da se morao hitni carski i to je to.
Dapače, ponosna sam na moj šav na trbuhu!
Kad me dijete bude pitalo kako se rodila, ponosno ću joj pokazat odakle je izašla! :lol: :mrgreen: :P
Ova tema me zbilja dirnula u za mene jako bolno mjesto pa se moram javiti. I ja sam s oboje djece imala carski rez, prvi put hitni nakon lošeg ctg-a i neuspjele indukcije, drugi put planirani (zato što je i prvi bio carski pa indukcija nije dolazila u obzir, a termin je debelo prošao). Razumijem Andreu u potpunosti. I ja i danas tri godine nakon prvog carskog osjećam isto kad razmišljam o svojim porodima. Mislim da tu treba razdvojiti racionalnu stranu s koje mi je jasno da nisam mogla ništa učiniti, da sam dala sve od sebe, da je carski u oba slučaja bio najbolja odluka za mene i dijete, da sam sretna što imam dvoje prekrasne, zdrave djece. Ali, u meni postoji i ona iracionalna, emotivna strana koja će cijeli život žaliti za propuštenim porodom prirodnim putem, za onim osjećajem "rodila sam svoje dijete". Vjerujte, kad čujem krike žene koja rađa, osjećaj koji me preplavi nije strah, nego zavist i istinsko žaljenje što i ja to nisam doživjela. Mislim da taj osjećaj nikad neće potpuno nestati, ali s vremenom postaje blaži.
pa istina mislim da nece nikada nestati,ali blazi ce biti...i ja sam nekad ljubomorna na neki nacin kad slusam zene oko sebe kako pricaju o porodu i mozda imam taj peh da su sve u mojoj okolini rodili vaginalni putem...jedino u meni postoji nada da cu mozda cari vaginalnoga poroda osjetiti prilikom drugoga poroda....