Neman savjeta za to :mrgreen:
Ja sam sigurna da ja necu imat vise djece :mrgreen:
Printable View
Neman savjeta za to :mrgreen:
Ja sam sigurna da ja necu imat vise djece :mrgreen:
Palčice, ja imam dvoje djece s dva različita partnera, a i moj ex ima curu s djetetom iz prvog braka. Moj 1. sin znači ima starijeg i mlađeg brata i obožava ih obojicu. Ne zbunjuje ga to baš nešto. Dapače, htio bi još braće i sestara :) Njemu je bitno da se ima s kim igrati, da su svi dobri prema njemu, i the more, the merrier.
Ali mi smo se rastali kad je on bio jako mali, to je njegov život praktički oduvijek.
Odlično, hvala na dijeljenju pozitivne priče.
Nemam osobno iskustvo, ali vjerujem da je sve moguće i izvedivo.
I ja sam uvijek za ljubav pa ako dođe i beba, sreća je još i veća.
Inače ne volim majke patnice, kraljice koje god. No u zadnje vrijeme sve mi se više ljudi, odraslih ljudi obraća sa pričama samohranih majki koje su se toliko žrtvi koje su se toliko žrtvovale za njih, podigli ih na noge same u ne znam jadu i siromaštvu. Kao da jada i siromaštva nema i ako su roditelji skupa...Citiraj:
palčica prvotno napisa
Možda ja sad samo više primjećujem takve priče.
Definitivno se moram izboriti za status mame, samo mame, bez žrtve i patnice, u nekom novom normalnom...
Jer normalno mi je da roditelj stavlja svoju djecu ispred sebe, a opet samo sretan i ispunjen roditelj može biti dobar roditelj...
Inače Palčice imam u okolini predivne priče sa moje i tvoje, pa i naše koje je bilo neplanirano i bilo pravi blagoslov.
To moje i tvoje imaju puno iskreniji bratsko/sestrinski odnos nego neki ljudi sa svojim krvnim srodnicima, mislim da "naše" može samo pojačati ljubav i nekakve obiteljske spone...
Super, Kosjenka!
To sam si isti dan kad sam ostala solo rekla, neću djetetu staviti breme mame patnice na leđa, nikada. Nek me pamti kao nekog tko se objeručke lovio u koštac sa svime što život nosi. Ali da, ljudi vole žaliti druge da umanje svoje nesreće. Dio folklora.
Ovo što sam se u zadnje vrijeme naslušala je nasljeđe, dakle djeca uzvisuju svoju majku kako se patila, kako se ona mučila. Da kada je majka oboljela, nikakav dom mi smo majku sami zbrinuli...
Mislim, sigurno da je svaku patnju ako se dvoje slažu lakše podnijeti, ali opet imati partnera ne znači da si zaštićen od problema i da se roditeljstvo odrađuje bez muke.
Da .
To i ja imam samo moj je mlađi. I skužio je da tata sve rijeđe zove, pita , interesira se...
Nikada mu nisam ništa ružno rekla o ocu niti ne namjeravam, djeca su jako pametna, sama skuže sve , a i vidi okolinu u kojoj odrasta gdje otac nije prisutan, uopće.
I prepostavljam da če kada i ako upoznam nekoga novog više prigliti nego svog oca, jer se bliskost stvara dodirom i prisutstvom, djeljenju uspomena.
A njegov tata jednostavno nije prisutan, osim virtualno, ali mom sinu več s 4 godine sve manje i za to pokazuje interes , jer već shvaća da mu nije zanimljivo svake srijede s njime voditi neke razgovore na telefonu, pa je na moje zaprepaštenje, a i iznenađenje rekao tati nebih više pričao s tobom, neda mi se:-o
Onda shvatiš koliko su pametni. Ljubav je vrijeme, dosjednost, bliskost i prisutnost. On vidi koliko se svi mi dajemo u njegov odgoj, koju energiju ulažemo, a i trud , a oca vidi ako ga vidi jednom godišnje na tjedan dana , tak da pametne su to male glavice, shvate oni sve sami :heart:
Ja nemam baš neko pozitivno iskustvo pa da ga podijelim. Možda bi priča trebala počet iz vremena kada je moj sadašnji partner bio još u braku, ali preskočit ću taj dio i reć samo da su napravili klasičnu grešku "spašavanja braka bebom" koji naravno nije uspio, a onda sam ja bila ta koja je njega "otela" iz savršenog braka.
Pa da krenemo. Dakle ja i moj partner sada smo već 5-6 godina skupa on ima dijete (9g.) iz prvog braka. Jako ružan razvod, do te mjere da ga dan danas još maltretira porukama, bio na policiji, na socijalnom, niko ništa ne može. Majka djeteta i njena familija uporno "truju" dijete protiv oca i njegove familije i mali je naravno pokupio neke stavove, da ne govorim da je strašno razmažen, kenjkav i sve mu se pusti, a još ga mama zove kad je kod nas i obmanjuje lažima kako će mu kupiti i ovo i ono i ...uglavnom ružno sve skupa.
S naše strane nikada ništa ružno o mami nije čuo, mada bi mu ja svašta rekla, ali eto dovoljno sam pametna da znam da ću time samo djetetu naštetiti. E sad naš odnos, to je priča za sebe. Iz svega gore navedenog, mogu reći da sam puna gorčine prema toj ženi, a s obzirom da i to djete ima ispade, na žalost ne svojom voljom, već ispranim mozgom, ja nemam odnos s tim djetetom kakav bi trebala imati s obzirom na mog partnera i njegovo nastojanje da "MI" budemo obitelj. Iako je to nemoguće jer majka djeteta ne dopušta da ga vidi više od jednom tjedno i svaki drugi vikend.
Ima dana kada nam je dobro, ali meni je većinom grop u grlu, to dijete me nervira, nervira me njegovo ponašanje i mrzim se zbog toga znam da dijete nije krivo, ali ja se ne mogu riještiti tog osjećaja u sebi. Znam da kažu da te obično nerviraju stvari na drugima koje te nerviraju i kod sebe, ali stvarno nisam još našla neko rješenje za to sve skupa.
Pa eto ako ima neko rješenje, ja ću rado poslušati :) ovo je moje iskustvo koje još traje ne znam do kad, jer meni je sve teže nositi se s tim i naša je veza počela patiti radi toga svega skupa, a kako kažu malo dijete mali problem, veliko dijete veliki problem, teško da će ići na bolje.
Rjesenje je prihvacanje partnerovog djeteta ili trazenje novog partnera jer mi se nekako cini da partner nece prestati vidjati dijete kako bi tebi bilo bolje.
Sto se odnosa majke i djeteta tice, tu ne mozes nista pa je bolje fokusirati se na tvoj odnos s djetetom jer tu drzis konce u svojim rukama.
Mozete biti obitelj i ako se vidjate jednom tjedno i svaki drugi vikend. Bitan je samo trud. (Ako majka ne dopusta vidjanje, onda otac vjerojatno ima pravo to i prijaviti. Ako su se tako dogovorili, onda to opet nije tvoj problem.)
sexyspru, teško ćeš izgraditi odnos s djetetom ako te ono nervira, djeca su jako dobra da osjete takve stvari
Znam da ti okolnosti ne idu na ruku i da su jako izazovne, ali njegovu mamu i tu cijelu situaciju ne možeš promijeniti, jedino što možeš je raditi na sebi, što vidim da si već i radila kad tražiš u sebi razlog zašto to toliko nervira.
Iako nije istina da nas nervira kod drugih samo ono što nas nervira kod nas, to je jedan mogući uzrok, drugi je da možda drugi imaju ponašanja koja su jednostavno iritantna, npr ako dijete tuče, baca i razbija stvari svaki put kad nije po njegovom - to većini ljudi ide na živce.
Možda ti više pomogne da u sebi razmisliš o tome kakvo je sve to dijete, i ima li neke osobine koje su ti i simpatične ili se s njima možeš poistovjetiti i da veći fokus stavljaš na to. Ima li neke interese koji su vam možda zajednički? I onda se na to uvijek hvataš, da pokušate slagat te male ugodne trenutke, koji će se akumulirat kroz vrijeme i pomoć igraditi odnos.
Pozdrav svima.. Da ispricam svoju situaciju pa da cujem koju pametnu jer i sama sam vec jadna i luda od svega. 7 godina sam sa uskoro bivsim muzem. 4 godine trpim psihicko zlostavljanje. Trazila sam rastavu i bilo je natezanja na socijalu i svakakvih drama, ali sad cekam samo iduci tjedan da potpisemo i da se rijesim muke. Imamo sunce od 4 i pol godine. Koje on i njegova mama manipuliraju protiv mene. Maleni mi je znao reci grozne stvari tipa da ga bar nisam ja rodila nego neka druga, da ga je tata rodio kroz guzicu i ima puno takvih stvari. Doticni se svima predstavlja kao divan i krasan, a ja sam losa mama, zena, on sve radi, ja nista. Napominjem da zadnju godinu i pol zivimo doslovno kao cimeri, jer mi se zgadio uvredama i postupcima, zaplasio me da mi nece dat malenog. Uzas. Prosle godine sam nasla posao u drugom gradu, sad sam nasla i stan. Kako sada djetetu objasniti ista, s obzirom da on ne zeli kao roditelj sjesti i da popricamo lijepo s njim, tvrdi da sam ja sve zakuhala pa nek i sama obavljam sve. A drugi partner.. Uletio mi je u zivot andjeo, kad mi je bilo prestrasno. Cijelo vrijeme me slusa, podrzava. Sve prihvaca. Pomaze. Prije mjesec dana sam saznala da imam benigni tumor na mozgu, uz ostala sranja ne mogu vise imati djece. Uz mene je 100%,sta god da treba, van ce me odvesti ako treba operirati. Nije da trcim u nesto novo, i strah me i sretna sam sto imam nekoga. Samo se bojim kako ce mi maleni sve to proci..