pomoć u kući tijekom babinja

Citiraj:

---

BODULICA prvotno napisa

Veliki potpis.
Svoje prvo dijete sam rodila u jesen 91., bez struje i vode, pod granatama i ostalim strahotama rata. Imala sam nepuih 20 godina i najnormalnije nam je bilo da prihvatim pomoć, najviše
svoje mame kojoj nikad nisam stigla zahvaliti jer je iznenada umrla kad je moj sin napunio 2 god. Dan danas me boli kad se sjetim koliko je ljubavi imala za svog unuka i žao mi je što nije mogla duže uživati u njemu i kasnije u svojoj unuci koju nikad nije upoznala. Moj tata i drugi baka i djed su im također pružali ogromnu ljubav i pažnju i smatram da dijete s viškom pažnje i ljubavi mogu samo profitirati.
Žao mi je kad vidim kako se neki mladi roditelji namjerno izoliraju i smatraju da je njihova briga jedina adekvatna i dovoljna za dijete. Naravno da sad ne mislim na one poremećene obiteljske odnose i neko pretjerano uplitanje u roditeljski odgoj, ali smatram da treba djetetu omogućiti od najranijeg doba povezivanje s bakama, djedovima i ostalim članovima obitelji.
Posebno sam alergična na onu sve češću izjavu "sebi smo rodili dijete" koja mi zvuči tako egoistično kao da je dijete nečije vlasništvo.
Oprostite ako sam koga nehotice povrijedila jer mi to nije bila namjera, ali i mi ćemo valjda jednog dana imati unučad i mislim da nitko ne bi volio da se jednog dana kod svoje vlastite djece osjeti nepoželjno i odbačeno.

---

Nitko nikoga ne odbacuje i nitko nikome ne brani da se druži s dedama i bakama i nitko nije nedobrodošao.
Ali...govorimo o pomoći nakon poroda! Za koju sam ja mislila da mi treba kad sam rodila prvo dijete...Jer eto to je tak normalno da žena ima pomoć nakon poroda, svima mame i svekrve dolaze pomoći, skuhati...Pa sam shvatila da mi ne treba i da mi je 10 puta ljepše da smo sami i da neke stvari ipak može odraditi samo mm.
Vi ste sad prešli u tu neki generalni odnos s familijom što nije tema. A kad se dijete tek rodi dovoljno mu je da se povezuje s ocem i majkom. Stigne se povezivati s dedama i bakama i svima ostalima.

Ja sam od onih koja se poprilično junačila poslije poroda, dijelom i zato što nisam ni imala od koga tražiti neku preveliku pomoć pa sam se na to pripremila. MM je nakon par slobodnih dana morao na posao i koliko mi je god pasalo da mi se nitko ne miješa (pritom ne mislim na muža) i da se u miru "upoznam" sa svojim djetetom, toliko sam sigurna da drugi put ne bi tako. Bila sam doslovno-zgažena. Žena u babinjama treba odmarati i ležati što više. To nisu bapske priče. Tijelu treba mir i vrijeme da se vrati na svoje. To će svaki ginekolog reći. Ja sam iz rodilišta izašla maltene bez krvarenja, odmorna ko ptičica da bi kako sam se doma iz dana u dan sve više naprezala počela curiti sve jače i jače. Tri tjedna nakon poroda sam sva uplašena išla svojoj privatnoj ginekologici koja mi je rekla da se moram odmarati i ležati i MM-a zadužila da pazi da ništa ne radim dok krvarenje ne prestane i onda još neko vrijeme nakon toga.
Moj zaključak je da ću drugi put, ako ga bude i ako mi nitko dovoljno blizak ne bude na raspolaganju barem da kupi namirnice, skuha i pobrine za veš prvih minimalno mjesec dana i to svaki dan, da ću naći neku tetu čistilicu i platiti joj da dođe par sati dnevno. Ne želim ni da MM kad dođe u 17h s posla umjesto da uživamo svi skupa, da juri u dućan pa kuha pa pegla i onda ujutro ide raditi. Svaka čast ako nekome ne treba pomoć, ali ja sam na dosta težak način naučila da ne možeš i ne trebaš uvijek sve sam.

Poslije oba poroda (carska) imala sam pomoć svoje majke i nećakinje, uz MM, i mislim da bez njih ne bih tako bezbolno prošla kroz oporavak (i nakon prvog carskog katastrofalne glavobolje) i hvala im na tome, inače sam sposobna, organizirana, kontrolirana,(počela oba puta raditi nakon 6 mj, i organizirala život), ali u tim trenucima sam trebala , i imala sam pomoć, nije me smetalo što je netko u tom trenutku kod nas, i ne znam kao remeti naš mir i sl. Sretna sam što imam predivnu obitelj na koju se mogu u bilo kojem trenutku osloniti, pa tako i u postporođajnom periodu. Ne volim glumiti turbo modernu mamu, ženu, kućanicu, domaćicu, ......

oba puta sam imala pomoć mame i svekrve. jedna i druga su mi kuhale i donosile ručak, pospremale i pravile društvo. nakon drugog poroda stariji sin je prijepodne boravio kod bake kako bi mogao ići u šetnju i boraviti vani. muža ne računam pod pomoć nego pod normalno, mi uvijek dijelimo sve poslove po mogućnosti i vremenu. mislim da je pomoć uvijek dobrodošla, barem meni. a društvo mi je također pasalo. nakon prvog poroda dva tjedna mi nije odgovaralo da mi dolaze gosti jer sam bila sva "pogubljena", ali nakon drugog poroda zvala sam si najbliže prijateljice na kavu čim sam došla kući iz bolnice i jako mi je pasalo društvo, a i jedva sam čekala da im pokažem svoju novu bebicu.

Citiraj:

---

dorotea24 prvotno napisa

oba puta sam imala pomoć mame i svekrve. jedna i druga su mi kuhale i donosile ručak, pospremale i pravile društvo. nakon drugog poroda stariji sin je prijepodne boravio kod bake kako bi mogao ići u šetnju i boraviti vani. muža ne računam pod pomoć nego pod normalno, mi uvijek dijelimo sve poslove po mogućnosti i vremenu. mislim da je pomoć uvijek dobrodošla, barem meni. a društvo mi je također pasalo. nakon prvog poroda dva tjedna mi nije odgovaralo da mi dolaze gosti jer sam bila sva "pogubljena", ali nakon drugog poroda zvala sam si najbliže prijateljice na kavu čim sam došla kući iz bolnice i jako mi je pasalo društvo, a i jedva sam čekala da im pokažem svoju novu bebicu.

---

Evo, u ovoj recenici je sva mudrost. Cijelo vrijeme citam temu i nikako da shvatim sto mi je cudno s tim muzem i pomoci, a kad tamo, ja isto kao dorotea, muza smatram pod normalno.

Ok, i ja smatram muža pod normalno. Nisam ni mislila da muž inače ne radi i ne sudjeluje u poslovima po stanu. Čudilo bi me uopće da neki koji ništa ne rade odjednom postanu svevrijedni i sve znaju. Zašto je to uopće trebalo tako naglasiti?
Baš će neki koji doma samo sjedi sad odjednom i peglati i usisavati i kuhati...Zasigurno!
Ali opet moram naglasiti da je nama to dovoljno.

Nakon prvog poroda imala sam toliko problema da ne mogu zamisliti što bih da sam bila bez mame, tate i brata. Od mastitisa i pucanja šavova od epiziotomije do iznenadne jake upale sinusa praćene bolovima i visokom temperaturom. Doduše, bila sam mlada i sama s malim, tako da smo tamo ostali živjeti još godinama :-)

Sad kad rodim ići ćemo prvih mjesec dana svi opet kod mojih (na njihov prijedlog) i jedini nedostatak toga mi je što nećemo moći na početku malo biti sami mm, mali miš, veliki braco i moja malenkost, te se postupno upoznavati i privikavati na zajednički život. No činjenica je da mm vjerojatno neće dobiti nikakve slobodne dane (eventualno 1-2 dana, jer je zaposlen privatnika), a radi od ranog jutra do predvečer. Također stariji sin ide u školu pored bake i djeda (tamo gdje smo živjeli donedavno, od njegovog rođenja), te bi mi bilo teško da ga ne vidim isto cijeli dan, nego tek predvečer, kad ga mm pokupi, a ovako će biti s mamom i bratom cijeli dan nakon škole.

A i neću se bunit na svježe kuhana, raznovrsna mamina jela, budući da inače nisam baš od kužine, nego to najčešće mm obavlja :mrgreen:

I da, ništa od navedenog mi neće bit nimalo bed, jer kao što rekoh, osim toga što ćemo počet samovati tek mjesec dana nakon rođenja mališana, pluseva ima puno više (a o tome da me veseli i mjesec dana manjih režija, neću trošiti puno riječi)

Ripcord svaka čast što imaš snage na mjesec dana otići negdje drugdje i to nakon poroda. Meni je nezamislivo tak nešto. Samo mi je u glavi kako sve što sam doma pripremila za bebicu i imam za stariju djecu sada moram pakirati i vuči negdje drugdje, pa onda opet pakirati i vraćati doma...Ajmeeeee. Meni osobno jako naporno!

ana.m ma odselili smo se mali i ja prije malo više od godinu dana i imamo još podosta stvari kod mojih doma, jer nemamo baš mjesta u stanu u kojem smo sad nas troje, tako da ne moram nešto posebno pakirat. Dječje robice neke što imam još od maloga kad se rodio i tako imam isključivo kod staraca tako da ću to ovih dana tamo srediti i pregledati i opet ne moram seljakat, nego tek kad ćemo dolazit doma s navršenih mjesec dana. Inače, mm se super slaže s mojima, tako da ni to nije problem, a stariji mali i tako zna ostat spavat kod mojih povremeno (on kaže da je sretnik jer ima sad dva stana na dvije lokacije, što mene nekad ubije u pojam :)

Inače, od obitelji će nam dok smo kod mojih dolazit samo najbliža obitelj i kumovi, a frendove ćemo zvat tek kad dođemo doma, što mi je i inače okey razdoblje za započeti s posjetama.

Nakon prvog poroda ostali smo mm, bebica i ja mjesec dana kod moje mame. Ima puno veci prostor za zivjeti od naseg stana, pa smo zakljucili da ce nam tamo biti bolje. Prevarila sam se. Nastalo je puno razmirica, moja mama je bila malcice ljubmorna sto se nas troje zatvaramo u svoju sobu. Uglavnom, jedva sam cekala da pobjegnemo. Od poroda sam se jako brzo oporavila i skoro da mi nije trebala pomoc.
Nakon drugog poroda, poucena prijasnjim iskustvom, odlucili smo se odmah nakon rodilista vratiti doma. E sad. Porod mi je bio tezi, a sa time i oporavak. Tjedan dana nisam mogla se dici iz kreveta, osim obaviti higijenu i wc. Tu je bila i nasa curica od godinu i pol. Muz se rastrgao od posla, brinuci se o kucanstvu, starijoj curki, nosio bi malenu bebu kad je plakao jer ja nisam imala snage. Dobro bi nam bila dosla pomoc, ali nismo znali kako da organiziramo nekoga jer nismo imali u malom stanu ni prostora za spavanje. Odlazak mami nije dolazio u obzir. Jeli smo iz restorana, cistili minimalno. Uglavnom, prezivjeli smo.

Bilo bi super kad se pomoc u obliku mame ili svakrve (ili nekog treceg) nebi mjesala u poslove oko bebice. Da ne govorim o kritikama da nesto dobro ne radim. To je meni najvise islo na zivce i zato smo se drugi put odlucili bez pomoci.

buduci sam imala dosta tezak porod (inducirani,epiziotomija) mama mi dolazi svaki dan (drugi tjedan vec), a sveki vikendom...mm nazalost nije dobio puni godisnji vec samo 5 dana, ali i on mi uvelike pomaze...da sam sama bilo bi mi jako tesko, i uopce mi nije zao sto mi dolaze pomoci jer ne zelim se inatiti nikome, a najmanje sebi kad osjecam da ne mogu sama...

Ja se divim vama koje ste prihvatile pomoć jer ja sam valjda luda i jedva da mogu podnijeti kad mi svekrva uđe u kuću, a kamoli da mi se useli kad rodim. Ne trebam, ne želim i ne podnosim pomoći te vrste, ni mame ni svekrve, moja šporka roba je samo moja, suđe, kućanski poslovi itd...sve me to čeka samu posli poroda ali ne mogu protiv sebe jer ne podnosim da mi se itko petlja u život. I ide mi jako dobro tako ,samo što budem duplo umornija nego da mi netko sve to radi

Moram se nadovezati na ovu temu.Moja mama je već isplanirala svoj kompl. godišnji pa nakon toga po potrebi bolovanje samo radi mene kako bi mi pomogla nakon poroda,i to da dodjem kod nje ,već je i pripremljena soba.ALI ja sam sve to odbila...prihvatila sam pomoć oko hrane (svaki dan će mi donijeti ručak),u super sam odnosima sa mojima ali ipak su me ama baš svi savjetovali da će mi biti najbolje u svojoj kući,jedino tako ću imati svoj mir.Iskreno,žao mi je opterečivati ikoga,znam da to sve radi iz ljubavi ...no ipak smo se uspjele dogovoriti,iako na početku i nije bila baš zadovoljna.
Prednost mi je ta što će MM mj. i pol biti samnom tako da imam njegovu pomoć...(on je već rekao kako će platiti nekog za čišćenje,peglanje itd. :))...bolje da pripazi da se nebih navikla na to).

Moram se i ja nadovezati...
Sama sam mama i živim sa svojim roditeljima...
Raspored u našoj kući je sljedeći: radni dan: ja: kuham, peglam, spremam, čistim, dvorim baku od 85 godina, navažam gdje treba i ne treba...mama: posao 7-3, poslije 3: bavi se vrtom, kako koji dan završi ručak, dočeka staroga s posla i uživancija.. tata: poslije posla vinograd, voćnjak i uživancija, baba: apsolutno ništa... brat: živi sam u ZG (seka vikendom pere i pegla veš..i daje tjedne savjete za kasnonoćne večere..)..
Tako je bilo cijelu moju trudnoću, kada sam rodila mama je uzela godišnji od duuuuuugaaaaaa tri tjedna (roditelji od oca djeteta NIX, nisu ni pitali za unuče), i radila je sve ovo što sam ja radila, + svoje stvari, ali samo u prvih tjedan dana.. pomoć oko kućanskih poslova i bake NISAM ODBIJALA... ali sam uredno ODBIJALA pomoć oko Noića, jer sam sve htjela sama... i svaku njezinu POMOĆ sam smatrala UVREDOM i KOKODAKANJEM... i sad isto na to tako gledam, jer imam osjećaj da se previše upliće... ALI očito to tako mora biti... od prigovaranja i kokodanja u vezi oblekice (od boja do ne znam čega) do šetnji, do njegovog cicanja, do ispitivanja mene jel imam dosta mlijeka... itd... ne želim se sjećati toga u početku...
ŽELIM uživati koliko mogu i znam u Noiću, a i dati njegovoj baki priliku da ga muzga, gnjavi, priča mu i svašta nešto... IAKO to ponekad zna ići na živce.. drago mi je da ima baku koja ga obožava...

Evo Noić je sada 2 mjeseca, i rutina je postignuta, tako da ja i dalje obavljam kućanske poslove, dvorim baku, brinem se za njega...i ono što je najbitnije nađem vremena za sebe... mogu se otuširati u miru, mogu popiti kavu u miru, mogu sjesti za internet u miru, mogu s Noićem u šetnju u miru...
Jedino što još nisam uspjela je rješiti da odem sama u šoping sa Noićem, pošto čekam klokanicu i sling koji ću dobiti za mjesec dana, pa me to malo nervira...

Ja bih samo pitala ove koje se nakon poroda presele kod roditelja...Kaj se muž preseli?
Moj recimo nikada ne bi pristao na tako nešto, nije samo da ja ne bi. A ako se muž ne preseli, to mi je malo onak...:roll:

Mi smo isto dobili ponudu da se preselimo kod mojih, naravno da preseljenje bi uključivalo i mm...ali sam odbila jer želim da nas troje od prvog dana budemo zajedno u našem prostoru i stvaramo naše navike....jedino nisam odbila pomoć oko ručka, čišćenja i sl., to ćemo u hodu rješavati bude li trebalo....

Citiraj:

---

ana.m prvotno napisa

Ja bih samo pitala ove koje se nakon poroda presele kod roditelja...Kaj se muž preseli?
Moj recimo nikada ne bi pristao na tako nešto, nije samo da ja ne bi. A ako se muž ne preseli, to mi je malo onak...:roll:

---

Pa normalno da se mm preseli. Nama je bilo super tih mjesec dana iako nam je bilo i super kad smo došli doma. Jedino je mm znao prvih par tjedana nakon što smo se vratili doma povremeno zezat da mu fali ono kad bi došao 'doma', a dočeka ga kompletan meni na stolu :)

Ja to ne mogu zamisliti. Nemojte me krivo shvatiti, ne zamjeram nikome i razumijem svaku mamu u potpunosti ali eto, ja sam takva kakva sam. A da mi se muž preseli kod mojih nakon rođenja bebe, e to ne mogu zamisliti. Isto tako i da se mama preseli kod nas. Ne znam, mi valjda previše cijenimo svoju privatnost. O svekrvi da ne pričam, to bi mi bila teška zona sumraka, ja to nebi mogla izdržati i valjda bi pobjegla od kuće.

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Ja to ne mogu zamisliti. Nemojte me krivo shvatiti, ne zamjeram nikome i razumijem svaku mamu u potpunosti ali eto, ja sam takva kakva sam. A da mi se muž preseli kod mojih nakon rođenja bebe, e to ne mogu zamisliti. Isto tako i da se mama preseli kod nas. Ne znam, mi valjda previše cijenimo svoju privatnost. O svekrvi da ne pričam, to bi mi bila teška zona sumraka, ja to nebi mogla izdržati i valjda bi pobjegla od kuće.

---

x

Ne znam, ja imam super roditelje i poštujem ih, cijenim i volim. Bili su mi podrška u teškim situacijama, pomagali su mi uvijek i dalje to čine. Meni je to normalno kao što mi je i sad normalno, a biti će i u budućnosti, biti uvijek tu za svoju djecu. Zato mi valjda i ne pada teško s njima provodit vrijeme (sad se recimo vidimo jednom, eventualno dva puta tjedno po par sati, no s mamom se čujem jednom svaki dan).

A mm i ja smo i tako imali svoju sobu kod njih i bili bismo sami i kad bi on došao s posla, a i ranije bi otišli u sobu biti sami navečer. Kao i vikendom kako nam je pasalo. A cijenimo svoju privatnost itekako. No da smo se mjesec dana patili, bogme nimalo.

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Ja to ne mogu zamisliti. Nemojte me krivo shvatiti, ne zamjeram nikome i razumijem svaku mamu u potpunosti ali eto, ja sam takva kakva sam. A da mi se muž preseli kod mojih nakon rođenja bebe, e to ne mogu zamisliti. Isto tako i da se mama preseli kod nas. Ne znam, mi valjda previše cijenimo svoju privatnost. O svekrvi da ne pričam, to bi mi bila teška zona sumraka, ja to nebi mogla izdržati i valjda bi pobjegla od kuće.

---

Potpis! Najbolje je da se cijela obitelj preseli... :)
Mi smo sve sami obavljali, sva tri puta, nismo nadljudi nego obični mama i tata :)

danas imamo 3 tjedna :zaljubljen:, baka nam vise ne dolazi sad hendalmo mm i ja sve sami i jako smo ponosni...najvaznije je da sam ja napokon stala na noge i sve mogu odraditi,a cini mi se da i beba osjeti mir u kuci :zaljubljen:

Ja sam nakon poroda prvih deset dana jedva mogla ustati, a kamoli da mogu sama oko bebe ili stagod skuhati isl. Osim toga, beba je dojila skoro pa neprekidno, da ni u wc nisam mogla otici kako treba bez placa i vriske...Prvih 15 dana mama je uzela odmor i bila s nama, a kad sam ja mogla koliko-toliko normalno ustati, dosla je muzeva mama... Vec sam mogla oko bebe sama, ali kuhanje, ciscenje, pranje i peglanje odjece ne bi dolazilo u obzir: tu je sveki nastavila gdje je mama stala. Malkice mi jeste bilo neugodno kad sam se vec oporavila da ja sjedim i gledam tv a sveki kuha, ali sam onda sebi rekla "Zeno, tek si rodila, ne spavas, krvaris, sve jos treba da se vrati na svoje mjesto, odmori pet minuta kad ti beba dopusti, a nek kuha ko nije rodio neki dan" :) Uglavnom, mjesec dana kasnije, sveki je jos tu, ali i ja se vracam kucnim poslovima kad bebi spava

Citiraj:

---

Ripcord prvotno napisa

Ne znam, ja imam super roditelje i poštujem ih, cijenim i volim. Bili su mi podrška u teškim situacijama, pomagali su mi uvijek i dalje to čine. Meni je to normalno kao što mi je i sad normalno, a biti će i u budućnosti, biti uvijek tu za svoju djecu. Zato mi valjda i ne pada teško s njima provodit vrijeme (sad se recimo vidimo jednom, eventualno dva puta tjedno po par sati, no s mamom se čujem jednom svaki dan)..

---

tek sad vidim ovo. ne misliš valjda da ja nemam super mamu i da je ne poštujem, ne volim i da ne voli ona mene ili ja nju. Ja i moja stara ti imamo odnos ko prijateljice, skupa na kavu, skupa u šoping, tema za razgovor more sinje. Ali potegla sam granicu iza koje nedam nikome.

Meni je pomoć sva tri puta bila neophodna,
prvih deset dana nisam od šavova doslovno na noge mogla stati,
sve bih zvijezde vidjela kada bih potegla do kupaonice i natrag,
a vjerujte mi, nisam nikakva mimoza.
Ako možeš - možeš,
naravno da bi svatko najviše volio da sve može sam bez da mu se itko petlja,
ali kad ne možeš- ne možeš,
i sretan si da ti ima tko uskočiti.

Ja sam se porodila u zimu u sezoni gripa, nasi su bili ili bolesni ili rade, morali smo sve sami. Muz ni dana odmora, ja prvo mastitis, temperatura 39 sama sa bebom, posle toga od silnih lekova iritabilna creva - na infuziji tu u stanu svaki cas, lohije trajale dva i po meseca, anemicna, problemi sa ranom... kosmar mi je taj prvi period. I sve se pregrmi, sve se moze, dok te ne snadje ni ne znas koliko snage imas.
U svom tom haosu, drugarica koja se u isto vreme porodila mi se zali kako nema pomoci, "samo" joj svekrva posalje skuvanu hranu. Cuj - samo. Sta bih ja tada dala da sam makar to imala...
Sad mislim da sam spremna za svaku situaciju kad sam to pregrmela.

možda mi je promaklo, ali ipak pitam - zar se ne oglašava nitko tko ne živi u rodnom gradu?
Zanima me kako brigu oko rođenoga djeteta, starijega ili starijih te kuće vode one koje nemaju ni svekrvu ni mamu ni rodbniu u gradu u kojem žive, muž ne može izbivati s posla dulje od dva tjedna (neovisno o prinovi), a prijateljice rade i po 10 sati dnevno?

Ja nisam u svom gradu, pa je moja mama htjela uzeti godišnji da mi dođe pomoći, ali kako smo u jako malom stanu, neću uopće imati privatnosti ako mi bude tu 24 sata dnevno. Mislim da će mi to biti stres koji bi se mogao odraziti na odnos s bebom u tim prvim danima, pa sam joj danas rekla da nas pusti same prvi tjedan (naravno zavisi od tijeka poroda). Mislim da nam je važnije da se MM i ja povežemo s djetetom i osjetimo kao obitelj nego jeli suđe oprano ili tepih usisan.

Citiraj:

---

MASLINA1973 prvotno napisa

možda mi je promaklo, ali ipak pitam - zar se ne oglašava nitko tko ne živi u rodnom gradu?
Zanima me kako brigu oko rođenoga djeteta, starijega ili starijih te kuće vode one koje nemaju ni svekrvu ni mamu ni rodbniu u gradu u kojem žive, muž ne može izbivati s posla dulje od dva tjedna (neovisno o prinovi), a prijateljice rade i po 10 sati dnevno?

---

Ja sam u rodnom gradu, ali roditeji nisu! Ni moji ne žive u Zg, ni MM-ovi, daleko su....Rodbina? Pa toga imam, ali samo za kavu popit i rođendan proslaviti. Koja 2 tjedna doma, muž je dobio 3 dana!!! Ajde sad zadnji put čak i GO 5 dana...Zašto misliš da je to nešto ekstra i nemoguće?

Ja baš želim da mi dođe mama, ne zato što ja nešto neću moći, nego da i ona uživa u unučetu. Mojoj sestri je jako dobro došlo jer joj je prva dva tjedna pomagala. Moji neće biti kod mene jer imamo mali stan, nego će biti smješteni kod rodbine i dolazit će mi svaki dan. MM sam već rekla gdje će nositi košulje na pranje i peglanje, jer na to stvarno neću moći misliti. Sva sreća imam dvije rodice koje su studentice, pa će mi i one dolaziti kada meni bude pasalo. Želim da svi uživaju u bebi, a ne samo MM i ja.

vec sam ranije citala ovu temu cisto da mi se stvore neke smjernice kad budem baka jednog dana ;)

moji ne zive u istom gradu kao mi, a i bolesni su. sveki takodjer je starija gospodja, koja se brine sama o sebi i zivi takodjer daleko od nas.

kako sam si organizirala zivot nakon poroda?

prvi porod mi je pomagala moja maldja sestra tako da je peglala i stavljala robu prati, a jednom tjedno bi spremila kucu. zivjela je jednu tramvajsku stanicu od nas. ponekad je i mene zabavljala. kako je bila studentica za sav posao je dobivala od nas neku lovu.
sad ce krenuti drvlje i kamenje, ali ona bi lovu zaradjivala negdje drugdje. uglavnom ona za svoju pomoc nije trazila nista, ali je dobijala. jos cu dodati, da je ona meni za lovu sprmala kuci i prije nego sam rodila. to joj je nacin na koji je zaradjivala novce za svoje studentske dane. jos jedno ona je dosta mladja od mene. i kad jednom ona rodi planiram joj pomoci koliko mogu, ali sigurno cu joj platiti nekoga da joj spremi kucu kako ona zeli, i da joj popegla robu.

MM ima fleksibilno radno vrijeme, pa je ujutro mogao obaviti plac i ostalu kupovinu. prvih dana je on kuhao, a onda sam pocela ja.

drugi porod je bio u sred ljeta. bili smo zajedno prvih dva tjedna, a onda je MM otisao s starijim sinom na more, a ja sam ostala sama s balerinom. super sam se oporavila, mogala sam skakutati kamo god.
moja mladja sestra je tad vec pocela raditi, pa sam nasla tetu koja mi je cistila i malo peglala.

sveki koja ne zivi u istom gradu mi je pomogla financijski tako da je platila jednu mladu studenticu, koju smo mi izabrali da se prvih mjesec dva posveti mladjem sinu. i to bas onako kako neki pisu, da se s njim proseta, prijepodne. i danas nam je nasa tzv. teta igralica nezamjenjiva. pricuva klince jdnom tjedno da MM i ja mozemo nesto napraviti za sebe ili da obavimo stavri koje su jednostavnije bez klinaca. npr. kad smo kupovali novi zivotni prostor, kad treba recimo napraviti novu osobnu i jos puno takvih napornih stvari s klincima.

ja nisam tip koji bi tražio pomoć; ne zato što mislim da ja sve mogu i znam, nego zato što se ne osjećam komotno.
sa prvim djetetom je muž od moje mame donosio ručak u termosici; to mi se činilo prihvatljivim jer kad kuha za njih dvoje, skuha ujedno i nama i ne opterećujem je previše.
muž je tada bio dva tjedna kod kuće, ali nije mi ni trebao, što se pomoći tiče.
ono što je nedostajalo je bilo društvo.
najgore je biti sam.
sve moje prijateljice su radile i to usamljeno prijepodne je bilo grozno.
izašla iz kuće nisam šest mjeseci, toliko su me izrezali epiziotomijom.
mamu i svekrvu mi nije palo na pamet zvati, ni zbog remećenja moje, a niti njihove rutine.
one imaju svoje živote i svoje obaveze.

s drugim djetetom je sve bilo lagano; iako je muž mogao ostati doma ta dva tjedna, sljedeći dan sam njega poslala na posao, a stariju u vrtić.
i sve sam mogla, sve je bilo drugačije...
nakon dva tjedna organizirala tulum kod nas...

Odlična tema za mene još malo pa mamu.
Živimo u kući sa svekrom od 85 godina, (svekrva je pokojna) koji je srećom u odličnoj formi, kuha, posprema, šeta psa... ali ne mogu, a i ne želim računati ni na kakvu pomoć, možda da mi ponekad dobaci ručak (kao i do sad) i to je sve. MD ima svoju firmu, radi non stop, rijetko koji dan dođe doma prije 7... Moji roditelji žive u drugom gradu, a zapravo čini mi se da bi mi samo išli na živce da mi se usele i počnu čarobirati po kući.

Do poroda me dijeli još 10 tjedana... sad, za vrjeme trudnoće sam pokušala sve odrađivati sama, čisto da vidim kako će ići kad beba dođe... i nema šanse da sve pokrijem, a pritom ne padnem mrtva od umora. Sad radim na tome da nađem neku tetu čistilicu koja bi došla svaki dan po par sati, ispeglala, počistila, zalila cvijeće... što već treba... to su sve stvari koje po mom mišljenju mogu povjeriti "servisnoj službi"... dok kuhanje i bavljenje bebom ne želim. To je isključivo naš "posao", moj i MD-a. Teta čistilica mi se čini kao optimalno rješenje, tu je par sati dnevno, a ne 24, mora se držati na distanci, a opet mogu ju lako odpiliti bude li nametljiva, dok se familija uvijek osjeća pozvana da se umiješa... a lako se vrijeđa u slučaju da ih se pokuša isključiti.
Dođu li, a doći će, to im na mogu zabraniti... maksimalno što mama može dobiti je kuhanje.
Bilo bi idealno bez tete čistilice... ali vać sad znam da to ne mogu, previše je to prostora za održavati, dva psa koji imaju pristup cijeloj kući, kad krenu kiše i njihovi tragovi po cijeloj kući... nema smisla, zašto se ubijati od posla kad to netko drugi može obaviti to umjesto mene/nas. Važnije je da budemo s bebom.

Slažem se s Trinom, cijenimo svoju privatnost... do sad smo inzistirali na tome, zašto bi sad bilo drugačije. Pa svekar koji živi u istoj kući nam nikad nije došao u stan, bez da je prvo provjerio da li je zgodan trenutak.

Spajlica, da imam mlađu sestru studenticu, vrlo rado bi joj platila da mi pomogne. Po meni nema tu ništa sporno. Win-Win situacija. :)

Citiraj:

---

Želim da svi uživaju u bebi, a ne samo MM i ja.

---

Babinje nisu vrijeme u kojem drugi trebaju uzivati u bebi.
To je vrijeme obnavljanja energije (za mamu), prilagodbe na vanjski svijet (za bebu), upoznavanja i prilagodbe svih clanova najuze obitelji na novog clana i lovljenja novog ritma.

Skuhati, pospremiti, pricuvati starije dijete/djecu, ok, ali samo onda kad babinjaca izrazi zelju/potrebu za time.

meni je najveća pomoć bila ako bi mi mama ili sveki skuhale ručak i donjele, to je trajalo 10tak dana po povratku kući
i to po mogućnosti kod sebe, to je trajalo 10tak dana po povratku kući, možda 2-3 puta mi je netko speglao veš i kad bi prošlo 2-3 mjeseca, mama bi znala doći i pričuvati nahranjenu i uspavanu bebu dok ja odem do dućana ili na masažu jer su me boljela leđa
i meni bi bila tlaka da mi mama visi pol dana, to mi je veće opterećenje
tete spremalice nemam
mm pomogne koliko može ali tek iza 4 u smislu da s s većom djecom on obavlja sve pripreme za spavanje i provodi više vrmena s njima

Citiraj:

---

BusyBee prvotno napisa

Babinje nisu vrijeme u kojem drugi trebaju uzivati u bebi.
To je vrijeme obnavljanja energije (za mamu), prilagodbe na vanjski svijet (za bebu), upoznavanja i prilagodbe svih clanova najuze obitelji na novog clana i lovljenja novog ritma.

Skuhati, pospremiti, pricuvati starije dijete/djecu, ok, ali samo onda kad babinjaca izrazi zelju/potrebu za time.

---

E da baš, lijepo si to sročila, točno tako. Kakvo uživanje u bebi kad se dođe iz rodilišta...? Mislim, uopće ne kužim kako bi to bake, dede, rodice ili prijateljice mogle uživati u tako maloj bebici??

ardnas, kako lijepo i nesebično rečeno. I osim toga, brže ćeš dobiti snagu ako imaš pomoć.

Pa tu je još cijela jedna stranica koju nisam vidjela:oops:, ali moj se odgovor odnosi na zadnji post na str.3.

Hehe, baš mi je lakše kad vidim da nisam jedina kojoj bi starci bili opterećenje... Grizla me savjest što sam im morala reći da ne dolaze, ali kad bi mi stara počela preslagivati po kući žici bi me uhvatili, to znam već znam, i želim spriječiti. Sad vidim da nisam jedina.

Ja sam pomagala sestri kada je rodila, jer je imala težak porođaj i nije se mogla sama ni obući prvih nedelja. Imala sam 18 godina tada i nije mi bilo ni do buđenja u 5 zato što je beba gladna, pranja i peglanja pelena, vođenja njihovog domaćinstva...ali sam izdržala, jer joj je to tada bilo potrebno. Bila je u očajnom stanju zbog svoje bespomoćnosti i nadam se da sam joj bar malo olakšala. Mada i danas govori kako joj se srce cepa kada se seti da je njena devojčica plakala, a ona nije mogla ustati da je uzme i nahrani, nego sam je ja morala doneti.
I zet i ona su mi rekli da ako mi budu bili potrebni mogu računati na njih, ali ako možemo MM i ja da se sami organizujemo, da držim na distanci babe, dede i druge rođake pune saveta, jer u tom trenutku treba da budemo samo nas troje koji gradimo poseban odnos i stvaramo našu malu porodicu.
MM je tražio godišnji tako da mu se poklopi sa terminom, a dobiće i 5 dana porodiljskog, tako da mislim da ćemo uspeti sami. On se odlično snalazi u kućnim poslovima, a nije ni frka ako se neki dan ne stigne očistiti i spremiti. Roditelje smo zamolili da nas ne opterećuju, što ne znači i da će poslušati, ali neke stvari ćemo morati i istrpiti.