Cistični higrom vrata

Citiraj:

---

Jelka prvotno napisa

Pa zar se ne može napraviti CR, da mama ne prolazi agoniju poroda s tako strašnim ishodom?!! Gdje je tu ljudskost?!!!

---

Zato jer je carski operacija sa svojim rizicima, plus odgađa sljedeću trudnoću. Mislim da bi meni osobno bilo lakše porodit se u takvoj situaciji s CR-om, ali kako mogu znati zapravo... ne mogu nikako znati.

A propos je li svaki život vrijedan življenja... to nemamo svi svoje odgovore, svi isto mišljenje. Ja sam više na strani filma "Život je more", ali vjerujem da se to i inače kuži iz mojih postova. Mislim da tu nema univerzalne vrijednosti, nego da što je život vrijedan življenja definira čovjek o kojem se radi, a da za dijete trebaju odlučivat roditelji, ali to je stvarno pitanje koje se tiče i religioznosti i etičkih uvjerenja konkretnih ljudi koji su u tim teškim dilemama, ako jesu.

Hvala na informaciji za anencefaliju, nisam znala da je to stanje spojivo sa svjesnim životom.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Mislim da bi meni osobno bilo lakše porodit se u takvoj situaciji s CR-om, ali kako mogu znati zapravo... ne mogu nikako znati...

---

upravo tako...ne možeš znati dok se ne nađeš u takvoj situaciji...
možda bi ti CR upravo taj tren i bio neka solucija, ali za kasnije je to puno gore...
izvade dijete iz tebe, ti ostaneš "prazan"...niti neznaš što je bilo niti zašto si prazan...
kod vaginalnog poroda osjetiš bol rađanja i svjestan si svega, prije se možeš uhvatiti u koštac sa situacijom i pronaći naćin kako si pomoći...

Citiraj:

---

Jelka prvotno napisa

iva, oprosti što sam davež, ne ide ovo tebe, ali koji su razlozi protiv CR?!

---

Ja sam si protumačila da se ide u takvim slučajevima na vaginalni porod da mama "zaokruži" cijelu priču. Bez obzira koliko to strašno zvuči, ali možda je čak nakon normalnog poroda dugoročno "lakše". U smislu da je mama sudjelovala u oproštaju od bebe.
Nedavno su poznanici imali sličan slučaj, nakon poroda se beba obavezno stavlja na mamina prsa da se mama oprosti.
Zvuči okrutno i strašno, ali vjerujem da je važno za mamin psihićki oporavak. :cry::cry::cry:

Porod je bio u Hrvatskoj, u nekom rodilištu koje nije KB Rijeka? Zvuči nevjerojatno... i pozitivno, koliko može biti.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Nedavno su poznanici imali sličan slučaj, nakon poroda se beba obavezno stavlja na mamina prsa da se mama oprosti.
Zvuči okrutno i strašno, ali vjerujem da je važno za mamin psihićki oporavak. :cry::cry::cry:

---

Znam i ja za takav slučaj nedavno (možda isti).
Ali tu su sve ostale okolnosti bile prestrašne :-(
Nedaj Bože nikome.

Citiraj:

---

Jelka prvotno napisa

U principu je na roditeljima odluka, jel tako?

Inače, da pitam jednu stvar. Ovo što su malenoj dijagnosticirali (vjerojatno) znači da će se ona do kraja T uredno razvijati, ali da onog trena kad se rodi neće moći disati?

---

Upravo tako je bilo kod moje bebe.
Imala je veliku cistu koja je zauzimala prostor tako da se pluća nisu mogla dovoljno razviti .
To je ustanovljeno ultrazvukom u 30. tt, ležala sam na Patologiji trudnoće na SD, punktirali su cistu svakih nekoliko dana ne bi li ju smanjili i omogućili što nesmeteniji razvoj pluća, ali nije uspjelo. Bilo je predviđeno da se beba operira odmah po porodu, da se ukloni cista, ali dijete nije bilo sposobno za samostalno disanje i umrlo je nakon 45 minuta pokušaja na aparatima. Rodila sam vaginalno, beba je bila 3000 g, 47 cm, porod je počeo spontano, u 37. t.t. Nisu pomišljali na carski rez.
Ja nisam ni jednog trenutka pomišljala na loši ishod, i moj doktor u bolnici je bio pun nade i optimističan, shvatila sam da su se trudili mom djetetu dati šanse koliko je u to vrijeme bilo u dosegu medicine. No, kad sam odlazila iz bolnice na otpustu je bio drugi doktor koji je rekao da su me bez veze mučili, da je tu trudnoću trebalo odmah prekinuti.:-o

Nazalost, mislim da medicinski razlog zasto se inducira porod a ne radi CR nije zbog majcinog psihickog oporavka nego bas kao sto su neke rekle, zbog rizika same operacije. Tako je meni objasnio Hafner jer sam i ja pitala jel mogu na carski, bilo mi je nepojmljivo roditi s trudovima dijete koje nikad necu vidjet. Iako sam nakon prve doze gela imala osjecaj da cu umrijet jer mi je tlak pao na 70/50 i srce mi je skoro explodiralo. Da nisam imala dovoljno pribrane cimerice koje su uzbunile sve sestre i doktore u blizini ko zna sta bi bilo...
No nisam sad bitna ja, prijateljicu od Mitovski ceka uzasno teska odluka i ja stvarno ne znam sta bi na njenom mjestu. Sa iskustvom koje imam moguce da bi odlucila riskirat i ne prekidat trudnocu ali ona nema moje iskustvo, ima samo misljenje doktora kao sto sam imala i ja.

Mitovski, ako se odluci na porod poslje je posalji ovamo, na pdf roditelja andjela da joj mi pomognemo koliko mozemo.

Citiraj:

---

roman972 prvotno napisa

Upravo tako je bilo kod moje bebe.
Imala je veliku cistu koja je zauzimala prostor tako da se pluća nisu mogla dovoljno razviti .
To je ustanovljeno ultrazvukom u 30. tt, ležala sam na Patologiji trudnoće na SD, punktirali su cistu svakih nekoliko dana ne bi li ju smanjili i omogućili što nesmeteniji razvoj pluća, ali nije uspjelo. Bilo je predviđeno da se beba operira odmah po porodu, da se ukloni cista, ali dijete nije bilo sposobno za samostalno disanje i umrlo je nakon 45 minuta pokušaja na aparatima. Rodila sam vaginalno, beba je bila 3000 g, 47 cm, porod je počeo spontano, u 37. t.t. Nisu pomišljali na carski rez.
Ja nisam ni jednog trenutka pomišljala na loši ishod, i moj doktor u bolnici je bio pun nade i optimističan, shvatila sam da su se trudili mom djetetu dati šanse koliko je u to vrijeme bilo u dosegu medicine. No, kad sam odlazila iz bolnice na otpustu je bio drugi doktor koji je rekao da su me bez veze mučili, da je tu trudnoću trebalo odmah prekinuti.:-o

---

Ja sam isto čula u svom slučaju takvim (najblaže rećeno) neukusnih komentra, iako je moja priča završila najbolje što je mogla. Meni nije jasno kako neki liječnici ne razumiju da su neke majke spremne pružiti svojoj djeci život u maternici i najbolju šansu u čudo, iako su svjesne da je život unutar maternice možda jedini život koji će njihova djeca imati.
Ali pričati o prekidu trudnoće da se smanji mućenje u tako visokim tjedinima trudnoće 26 tj, 30 tj. , totalno je neumjesno.
Mučenje koga? Majka i otac će i tako patiti zbog gubitka, zbog traume koju prolaze, zbog neispunjenih očekivanja...i očekivati da će prekid trudnoće donjeti olakšanje nema smisla. Donijeti će olakšanje u smislu da će završiti neizvjesnost i da će majka konaćno moći otići kući, ali tada i tako nastupa tugovanje zbog gubitka, a ponekad i pitanja da li je ispravna bila odluka da se trudnoća prekine (bez obzira da li je realno bilo nade ili ne).

Točno tako, draga Sirius.
Vidiš kako mi koje smo prošle kroz nešto slično, jednako mislimo.

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Ja sam isto čula u svom slučaju takvim (najblaže rećeno) neukusnih komentra, iako je moja priča završila najbolje što je mogla. Meni nije jasno kako neki liječnici ne razumiju da su neke majke spremne pružiti svojoj djeci život u maternici i najbolju šansu u čudo, iako su svjesne da je život unutar maternice možda jedini život koji će njihova djeca imati.
Ali pričati o prekidu trudnoće da se smanji mućenje u tako visokim tjedinima trudnoće 26 tj, 30 tj. , totalno je neumjesno.
Mučenje koga? Majka i otac će i tako patiti zbog gubitka, zbog traume koju prolaze, zbog neispunjenih očekivanja...i očekivati da će prekid trudnoće donjeti olakšanje nema smisla. Donijeti će olakšanje u smislu da će završiti neizvjesnost i da će majka konaćno moći otići kući, ali tada i tako nastupa tugovanje zbog gubitka, a ponekad i pitanja da li je ispravna bila odluka da se trudnoća prekine (bez obzira da li je realno bilo nade ili ne).

---

sirius, ovo si jako lijepo, i sažeto napisala. Pogotovo boldani dio, to je upravo onako kako ja razmišljam. Iako kažem, ni u kojem slučaju ne mogu niti zamisliti kako je trenutno biti u cipelama ovih roditelja.

Biti u cipelama takvih roditelja (posebno majke, obzirom da se o njezinom tijelu radi) jednostavno je neopisivo. Ja još i danas kažem da neka iskustva nije moguće opisati rijećima i da sam jako podvojenih osjećaja o prenatalnoj dijagnostici iako ona ponekad zaista odlučuje o životu ili smrti dijteta nakon poroda (u našem je slučaju tako bilo).
Ali trudnoća je stanje nadanja, nadanja čudu novog života , jednom novom potencijalu koji se rađa...i onda reći majci da sav taj trud , sve te emocije su beskorisne, sav fizički trud koje tijelo prolazi, sve te želje i nade...nizašto i da to dijete ne vrijedi svijetu i društvu jer je bolesno, jer neće preživjeti, jer suviše skupo košta njegovo liječenje...
ne znam meni je to grozno ...ne postoji osjećaj jedne majke u tim momentima - osim beskorisnosti i besmisla njezinog postojanja.
Ali to nije točno, nekad i djeca koja nisu sa nama, koja ne mogu ostati sa nama, izvlaće iz nas stvari , dobre stvari , za koje nismo niti znali da su u nama. I to je dar ovakvih trudnoća bez nade. i zato treba donjeti odluku u miru iz srca, da bi život kasnije bio lakši, iako pitanja "što bi bilo kad bi bilo" ostaju bez obzira kakva je odluka. Ali ljudi smo i to je normalno.

A patnja bebe? Ja nekako mislim da tako bolesne bebe osjecaju bol... Tako da pretpostavljam da je to mucenje na koje doktori misle...

Citiraj:

---

koksy prvotno napisa

A patnja bebe? Ja nekako mislim da tako bolesne bebe osjecaju bol... Tako da pretpostavljam da je to mucenje na koje doktori misle...

---

Unutar maternice ? U mom slučaju sam pouzdano znala da ne unutar maternice.
Što se tiče ostalih problema , ne znam, vjerujem da u većini slučajeva zapravo ne, obzirom da ti sustavi ne funkcioniraju kao nakon poroda.
Ali patnja se i tako ne može izbjeći, obzirom da se rode i umru nakon poroda, prije ili kasnije.
Zapravo nitko poudano ne zna kad i kako fetusi doživljavaju bol, i da li ju manje doživljavaju sa 26 tj. ili 36 tj.

Hoću reći da ja mislim da majka u ovom slučaju mora odlućiti na izbor sa kojim se može lakše nositi i mirnije živjeti kasnije , i to je to. Od boli se pobjeći ne može. Ali ono što ja duhovno osjećam je da nerođena beba sigurno ne zamjera majci koji god ona izbor odabrala.

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Hoću reći da ja mislim da majka u ovom slučaju mora odlućiti na izbor sa kojim se može lakše nositi i mirnije živjeti kasnije , i to je to. Od boli se pobjeći ne može. Ali ono što ja duhovno osjećam je da nerođena beba sigurno ne zamjera majci koji god ona izbor odabrala.

---

Ovo je sukus cijele priče, po meni. Pokušala sam to sve prevrtiti dok sam se odlučivala za amniocentezu nakon teško stečene trudnoće - kako bismo živjeli s odlukom nastaviti ili prekinuti trudnoću, ali sam bila i dijelom svijesna da to ne mogu skroz znati dok nisam u baš toj situaciji, tj. da je teško takve stvari "projicirati". Mogli smo se nadati samo da se koliko-toliko poznajem(o) i da znamo s čime bismo mirnije živjeli.

Pa ne znam, mislim da je moja beba bas patila jer se sva plodna voda skupljala u njemu, jedan bureg je otkazao, drugi samo sto nije...Ne vjerujem da to nije osjecao, ipak je to otkazivanje organa. Cinjenica da mu se pluca nebi razvila je bio kljucni dio za moju odluku, to on vjerovatno nije osjecao ali sve ovo ostalo...Ipak je to tijelo, ako cuju i vide ja nekako vjerujem i da osjecaju...

Navodno se dg. anencefalija "ne pati". Vjerojatno ovisi od dg. do dg. Teško je to sve skupa... iz kruga poznanika imam majki koje govore suptrotno - da su znale koliko će se dijete u prvoj godini patiti, toliko operacija, sa smrtnim ishodom, da su mogle, da bi odlučile drugačije. A možda se uvijek čovjek pita oko svojih odluka i sumnja u njihovu ispravnost, kad se radi o tako teškim stvarima, ne znam :(.

Čula sam i suprotnih slučajeva - odlučili se na prekid trudnoće i jako teško živjeli s time.

Na kraju je jedina nada postupit što bliže svojim uvjerenjima i živjet što mirnije s time, koliko uspijevam shvatiti.

Mislim da bez obzira na sve, na sva uvjerenja, svaka, ali bas svaka majka koja donese ovu ili onu odluku kad-tad zapita "sto bi bilo kad bi bilo". Nema laganog rjesenja u tim situacijama. Nazalost...

Cure napisale ste ovdje toliko lijepih i toliko teških rečenica u ovom trenutku :cry::cry::cry:.
Vidim da ste mnoge prošle iste ili slične stvari i hvala vam svima što vam je stalo bez obzira što ne poznate ni mene ni moju prijateljicu.
Već sam joj rekla kad se jednom ovo završi da dođe na forum potražiti utjehu od žena koje nažalost imaju slična iskustva.

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Ali to nije točno, nekad i djeca koja nisu sa nama, koja ne mogu ostati sa nama, izvlaće iz nas stvari , dobre stvari , za koje nismo niti znali da su u nama. I to je dar ovakvih trudnoća bez nade. i zato treba donjeti odluku u miru iz srca, da bi život kasnije bio lakši, iako pitanja "što bi bilo kad bi bilo" ostaju bez obzira kakva je odluka. Ali ljudi smo i to je normalno.

---

ovo mi je predivno napisano, ništa nije uzalud

Ja ću samo napisati da mi je strašno žao i jako teško makar i čitati o ovome.Želim sve najbolje tvojoj prijateljici,i da se što prije oporavi kakva god odluka bude donesena.

uh, užasss :-( :cry:.
da sam na njenom mjestu i ja bih teško donijela bilo kakvu odluku jer u pitanju bi bile ne samo moje želje već i posljedice po dijete i mene (mislim na svoje psihičko stanje prije svega). teško je nekome reći: "ja bih napravila to i to". pogotovo ako se ne nalaziš u takvoj situaciji.
htjela sam, u stvari, čitajući vaše komentare, odgovoriti ili pitati baš isto ono što je i Jelka pitala i komentirala pa ju ovim putem potpisujem!!
a tvojoj prijateljici, draga Mitovski, držim fige da donese najbolju moguću odluku, s kojom će moći jednoga dana živjeti i grlim je najjače i najčvršće, na žalost na daljinu.
neka se drži i neka izdrži!!!
:*

Prije definitivne odluke neka pokušaju (oni ili doktori) kontaktirati nekog van Hrvatske za eventualni porod u Klinici koja ima iskustva sa takvim operacijama ili liječenjem.

Potpisujem Koksy,sta god odlucila uvijek ce stajati ono sta bi bilo kad bi bilo,iako mi je 20 doktora dalo skoro istu dijagnozu i skoro nikakve sanse za zivot(odlucila sam to sto jesam iz razloga jer nisam zeljela da se beba pati niti u trudnoci niti u kasnijem zivotu)svaki drugi dan me muci pomisao sta bi bilo da sam pobjegla od doktora i odlucila roditi da li bi se dogodilo cudo i beba bila zdrava rodjena,a onda se sjetim svih malformacija i patnje koju je beba prolazila jer vjerujem da one sve osjecaju i boli ih kao i nas,i pomirim se sa odlukom al onda opet sumnja i sve tako,znaci sta god odlucili u tom trenutku uvijek ce biti ono sta bi bilo kad bi bilo :-(
Iskustvo je uzasno,ophodjenje u bolnici jos uzasnije al eto covjek nekako sve prezivi,oporavi se nekako i trudi se ici dalje....

Uzasno mi je zao sto mora prolaziti kroz sve tu umjesto da uziva u trudnoci i nestrpljenjem ocekuje svoju bebu,teska je odluka pred njima i ukoliko se odluci na prekid znam sta je sve ceka i kakve boli mora proci to je uzas :cry:,prosla sam to i nedao bog nikome :-(

Citiraj:

---

bibai prvotno napisa

Prije definitivne odluke neka pokušaju (oni ili doktori) kontaktirati nekog van Hrvatske za eventualni porod u Klinici koja ima iskustva sa takvim operacijama ili liječenjem.

---

samo da kažem da ima pravo da troškove poroda i liječenja dijteta u inozemstvu pokriva HZZO , uz uvjet da specijalist (u ovom slučaju neonatolog) napiše službeni prijedlog sa konstatacijom da liječenje nije moguće u Hrvatskoj. Možda da kontaktiraju neonatologe na Rebru (dr. Dasović , intenzivna) , a oni bi mogli znati kuda dalje i u koju kliniku da se obrate.

Etičko je odobrilo prekid trudnoće - malformacije nespojive sa životom.
Moja draga prijateljica je oko 11h otišla u rađaonu :cry::cry::cry:.
Kaže da ne želi da se dijete muči.
Jučer je pročitala sve što ste pisali i rekla da vam svima kažem hvala.

Molim se samo da traje što je kraće moguće sa što manje fizičke boli i da se kasnije što je lakše moguće suoči s onom psihičkom boli, prihvati je i nauči živjeti s njom.

Još uvijek ne mogu vjerovati da sam otvorila ovu temu i da se nekome meni bliskome ovako nešto događa. Stalno mislim da sanjam ružan san i da ću se probuditi. Kako je tek njoj :cry::cry:.

:cry::cry::cry: jako mi je žao što se tako na kraju završilo, nemogu ni zamisliti kroz što prolazi

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ za prijateljicu, neka bude jaka :cry: :love2: .

:love2::cry::cry:

:-(
Mitovski, mislim na tvoju prijateljicu.
Sve je to tako nepravedno. Nitko, ali nitko ne zasluzi da to mora prolaziti.
Kada bi barem zivjeli u svijetu gdje se ne dogadjaju takve stvari.
Ali, ne zivimo.
Jedino sto ja mogu napraviti za tvoju prijateljicu je poslati joj virtualni zagrljaj. Iako ju ne poznajem, moje misli su sada s njom.
Drzi se draga majko!

:love2:
nažalost, znam kroz što prolazi...
nadam se da će biti brzo i bez dodatnih posljedica...

:cry: Prazna sam za bilo što napisati.

Bože dragi, smiluj se malenoj da kao anđeo bude mami čuvar, i čuvar svih idućih bebica koje će mama imati.

Smiluj se mami, olakšaj joj ovu pretešku odluku da živi s njom u miru.

:cry::cry::cry:

:heart:~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~:hear t:

tako mi je žao.... nek joj Bog da snage da izdrži i fizičku a i psihičku bol... ovi dani će joj biti grozni i znam da zvuči besmisleno sada ali s vremenom će biti bolje. Govorim iz iskustva....

Bože dragi samo joj daj snage da sve brzo i što manje bolno završi :(

Mitovski javi nam kako je.... u kojoj je bolnici na kraju ostala?

Petrova....biti ću u kontaktu s njenom prijateljicom koja je medicinska sestra u Petrovoj

Samo bih željela izraziti moje iskreno žaljenje i zaželjeti majci puuuuno snage.Mislim da joj treba jedna jako velika podrška kako u fizičkom a ponajviše mislim u psihičkom smislu.Iz mog osobnog iskustva mogu samo reći da je jako dobro se oprostiti od svog malog anđela jer onda čovjek nekako lakše nađe duševni kakav takav mir.Moje mišljenje je definitivno da se takve stvari trebaju dešavati uz pomoć CR.Mislim da je čovjek srhvan samim gubitkom i još da smogne snage da prirodno rodi,ma meni je to užasno ma što vi svi rekli.Ta priča teškog oporavka ,pa operacija i što ne već je skroz bezveze.I da na svakom je od nas da odlučimo kakvo će mo djete rodit,hoću reći ako se pojave sumnje da s bebom nije ok.Definitivno je to stav uvjerenja,etike,shvaćanja.Međutim ljudi moji mi nažalost živimo u takvom svjetu,bolje rečeno državi koja je jako konzervativna,i koja na djecu s poteškoćama bilo kakvim čudno gleda.Jako se je teško izborit za svako njegovo pravo a tek psihička snaga financiska i sve drugo što ide uz sve to da i ne govorim.To je moje osobno iskustvo.,majke koja je svašta prošla pa i to da se bori na sudu sa institucijama.Zato svatko od nas se mora zapitat što bi napravio u tako teškpoj situaciji.Zato draga moja bezimena prijateljice želim ti svu snagu ovog svjeta da što prije smogneš snage i kreneš u jedan bolji veseliji život.Svog malog anđela pusti da u miru počiva,a naši anđeli ubiti nikad ni ne umiru oni žive vječno:love2:

Sunce malo sve si tako lijepo napisala,i sve je to tako...ja sam svako malo virila temu i nadala se cudu tako sam zeljela da se dogodi cudo i da nemoraju prolaziti ovaj pakao :cry:,tako mi je zao :-(
a za CR bas i nisam mada sam i ja to u onom trenutku htjela molila i kumila da me postede sveg onog jada jer nismo mi krivi sto nam je beba bolesna ali oni to ne rade tako :-(,a sad mi je drago sto ne rade jer mislim da bi mi bilo jos teze imati oziljak a gledati u prazno narucje....nek joj je Bog na pomoci

Nemam rijeci...uzas...Pokusavam ne razmisljati o tome jer me takve price potpuno satru...Jako mi je zao tvoje prijateljice Mitovski...

Da si skrenem misli s toga...raspitala sam se malo, ona bi trebala (nije 100% sigurno) ako uvede dijete kao mrtvorodeno, imati pravo na 3 mjeseca porodiljne naknade od HZZO-a. Znam da joj je sad to zadnje na pameti ali to se treba rjesavati odmah da ne izgubi pravo.

Evo baš nam ovih dana nije radio forum...

U petak oko 12,00h rodio se mali anđeo (curica), koji nije uspio ni udahnuti ovozemaljski zrak već je odmah otišao na nebo i sada sigurna sam čuva i pazi svoju mamu.

Prijateljica je u petak ujutro dobila epiduralnu pa eto barem pored sve tuge i duševne boli nije morala trpiti i fizičku, iako je sve krenulo u četvrtak i kaže da ju je jako bolilo otvaranje od gela i da je dobila neke inekcije u trbuh.

O tome kako se osjeća i kako se osjećamo svi mi koji smo povezani s njom ne moram vam ni govoriti.
Mislim da će se i ona sama javiti na Rodu kad malo skupi snage.
Rekla je da vam svima kažem jedno veliko hvala na utješnim mislima i podršci.